Dragan Markovina: ‘Mostar-beskrajna priča’- priručnik za idiote

Svašta je Mostar prevalio preko svojih leđa u posljednjih četvrt stoljeća, suočivši se s neviđenom destrukcijom i bezumljem, i zadnje što tom nesretnom gradu treba su ovakvi revizionistički uratci koji služe inžinjeringu nad sjećanjem i pranju savjesti. Za savjest manje-više, ovo vrijeme i njegovi ljudi dotrajat će po zakonima biologije, kao i sve generacije prije njih. No pisati monografiju u kojoj se pedantno iznose detalji prve agresije na grad, da bi se tim napadačima pripisale i stvari koje nisu uradili, a posve lakonski preći preko puno pogubnijeg drugog rata u gradu, za potrebe ove knjige prikazanim kroz sintagmu političkih razmirica, znači uzidati još jedan zaglavni kamen u povijesnu laž o ludilu koje je poharalo grad i otvaralo logore i legitimirati odnose moći koje je rat iscrtao.

Piše: Dragan Markovina
tacno.net

Da ratovima prethode ideolozi, a da nakon njih dolaze historiografi, već je dugo poznata stvar. Jedino preostalo pitanje, na koje smo ovih dana konačno saznali odgovor, bilo je tko i kada? Naime, u povodu desete godišnjice obnove, preciznije govoreći izgradnje autentične replike Starog mosta, uz pompoznu najavu je objavljena turistička monografija pod naslovom ‘Mostar-beskrajna priča’, autora Milija Bijavice. Sve se tu odigralo po protokolu; promocija je održana u tzv. Gradskoj vijećnici uz prisutnost brojnih medija i uglednih gostiju. Na stranicama knjige, kao i na promociji sreli smo se s Hansom Koschnikom i Klausom Kinkelom, ukazao se i permanentni gradonačelnik Bešlić, mediji su prenijeli salve hvalospjeva autoru i knjizi i sve bi to ostalo zapamćeno kao jedna lijepa sličica iz života grada, kad ne bismo imali priliku zaviriti u sadržaj publikacije i suočiti se s njenom konačnom porukom. Da odmah odagnamo svaku sumnju, riječ je o apsolutno revizionističkom pamfletu koji se kroz paravan benigne turističke monografije nudi kao orijentir za donošenje konačne ocjene o povijesnom razvoju i aktualnom momentu grada. Nakon uvodnih dijelova knjige, u kojima je sažeto i korektno prikazan povijesni razvoj grada, kronološki dolazak do suvremenog doba suočava nas sa cinizmom i sitnim računom kojim se vodio autor ovog pokušaja. Poglavlje naslovljeno ‘Mostar u ratu’, otvara sljedeći tekst: “Kobne 1992. godine proglašena je nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. U proljeće te godine pobunjene paravojne snage i pripadnici bivše JNA potpuno su opkolili Mostar i artiljerijski zaposjeli sve uzvisine oko grada, te se odmah poslije toga prilježno bacili na posao danonoćnog granatiranja Mostara s okolnih brda i planina, zasipajući vatrom svaki pedalj grada, uništavajući brzo i efikasno ono što je stoljećima građeno. U jednom čudesno kratkom roku u proljeće i ljeto 1992. godine učinjen je strašni urbicid i destrukcija, pri čemu dio stanovništva koje je znalo što će se dogoditi, uglavnom napustilo grad, ostavivši na vjetrometini svoje susjede. Da stvar bude gora, politički razlozi uvjetovali su da se naredne, 1993. godine, dojučerašnji vojni saveznici koji su se do tada zajedno borili za Mostar politički raziđu i oružano sukobe, pa je razaranje grada ponovno krenulo istom žestinom i žarom, ovoga puta ne samo sa brda, nego i sa dvaju obala rijeke. Tako nije ubijan samo grad, ubijana je jedna ideja o multikulturalnosti skladnom zajedničkom životu naroda i kultura”. U nastavku teksta autor dodatno naglašava: “Čudno je to uistinu bilo za Mostar, grad u kojem su generacije Mostaraca stoljećima odrastale u ljubavi i slozi, ne razmišljajući zašto se tko kako zove i preziva i kojoj vjeri i naciji pripada. A te se 1992. i 1993. godine dogodilo nešto nezamislivo. Ne samo da je Mostar nemilosrdno i bez ikakvog razumnog povoda artiljerijski napadnut, nego su čak i neki njegovi stanovnici ispeli na brda da ga ruše artiljerijom, ubijajući istovremeno i svoje dojučerašnje susjede, prijatelje i poznanike”. Upravo zbog ove posljednje rečenice, koju bi potpisao svaki istinski pošten čovjek, kao i svaki Mostarac koji je prije svega drugog osjećao određenu vrstu privrženosti gradu postajemo svjesni ciničnosti i tendencioznosti koje temeljno odlikuju poruku ove knjige. Takav pristup dovodi do toga da bi se neupućenom čitatelju moglo učiniti kako je sadržaj ove knjige posve nepristran i utemeljen na činjenicama, dok je onim upućenijim jasno da je autor prije svega inteligentan čovjek koji je tijekom čitavog procesa pisanja bio jako dobro svjestan što radi, zahvaljujući čemu je dugo vagao svaku rečenicu, pažljivo gledajući što prešutiti, što ostaviti nedorečenim i nejasnim te naravno kome uputiti svaku vrstu zahvale i poniznosti. Na taj način dobili smo tek propagandistički tekst koji nam jako dobro kazuje kakvu bi povijest željeli pisati današnji mostarski vlastodršci.

 U mostarskoj Gradskoj vijećnici predstavljena je turistička monografija “Mostar – Beskrajna priča”, autora Milog Bijavice

Ta se vizija prošlosti svodi otprilike na to da su zli Srbi napali i uništili grad, da su njihovi sunarodnjaci zabili nož u leđa vlastitim sugrađanima, da se usput zbog nekih političkih razmirica desio nekakav nevažan i marginalan sukob ’93. godine, nakon čega je zalaganjem Izetbegovića i Tuđmana i uz pomoćčitavog slobodoljubivog svijeta, obnovljen Stari most, a život se vratio u grad kojem se otvaraju svijetle evropske perspektive. Kao i svaka povijesna laž i ova ne počiva na apsolutnoj laži, nego na skupu poluistina i hrpi prešućenih činjenica.

Za potvrdu ove teze bit će dovoljno poslužit se trima paradigmatskim primjerima. Dok s jedne strane Bijavica pedantno nabraja srušene mostove u gradu, navodeći čak s preciznošću mrtvozornika sate i minute u kojima su mostovi srušeni, rušenje Starog mosta prati tek sljedećom rečenicom: “Pripadnici snaga kojima je Mostar 1992. godine bio opkoljen, srušili su te godine devet od deset mostarskih mostova, a Stari most djelomično oštetili, ne srušivši ga potpuno, vjerojatno zato što su u svojim planovima o podjeli Bosne i Hercegovine lijevu obalu Neretve smatrali svojim teritorijem. Stanovništvo je do kraja rata ostalo da brani ovaj dio Mostara, a Stari most je ipak srušen 9. studenog 1993. godine.”. Kad čovjek dobije ovakav tekst u ruke, prvo pitanje koje mu logično pada na pamet je, zašto je autor toliko proziran i s kojim razlogom podcjenjuje čitatelje? Naime, osim što iz svega ovoga ispada da su Stari most srušile novembarske mostarske kiše, nikome nije jasno zašto su pedantno obrađena rušenja ostalih mostova, dok je rušenje ključnog simbola grada ostalo u sferi mistike. Suočen s takvim besmislom, čovjek može samo zavapiti: “Gdje nestadoše minute, crni Bijavice?”.

Turistička monografija ‘Mostar-beskrajna priča’, autora Milija Bijavice

Isti princip primijenjen je i kod rušenja sakralnih objekata. Nakon što pedantno pobroji sve muslimanske i katoličke sakralne objekte koje su napadači na Mostar srušili, čak navodeći koliko je vrijednih knjiga izgorilo u arhivu franjevačkog samostana, Bijavica lakonski domeće rečenicu: “Pravoslavna crkva u Bjelušinama, izgrađena 1873. godine i koja je s istočne strane dominirala gradom, potpuno je uništena. U tijeku su radovi na obnovi ovog monumentalnog sakralnog objekta. Stara pravoslavna crkva iz 1833. godine pretrpjela je manja oštećenja. Veća oštećenja pretrpjela je zgrada zahumskohercegovačke episkopije, podignuta 1908. godine. Po završetku rata obnovljena je 2004. godine.”. Iz ovakve konstrukcije teksta čitatelja se naravno navodi na pomisao kako su napadači na grad, kad ih je već krenulo, sami srušili vlastite sakralne objekte. Da je riječ o totalnom idiotizmu jasno je i nekome s ozbiljnim poremećajima u mentalnom razvoju.

U konačnici, da bi cinizam bio potpun, autor piše o totalnoj devastaciji školskih zgrada, potkrepljujući te tvrdnje, između ostalog i slikom spaljene zgrade Treće osnovne škole na Bulevaru. One iste zgrade, koja je odlukom gradskih vijećnika oteta Trećoj osnovnoj školi, i do danas prostorno nezbrinutoj, da bi bila pretvorena u Gradsku vijećnicu. U kojoj je, pogađate, Bijavica imao promociju ove knjige ambicioznih ciljeva.

Pitanje na kojem nam autor naravno neće ponudit odgovor, o tome koja je konceptualna razlika između rušenja škole i njezinog trajnog oduzimanja obrazovnoj instituciji, ostat će tako retoričko, ali posve ogoljujuće po Bijavicu.

Svašta je Mostar prevalio preko svojih leđa u posljednjih četvrt stoljeća, suočivši se s neviđenom destrukcijom i bezumljem, i zadnje što tom nesretnom gradu treba su ovakvi revizionistički uratci koji služe inžinjeringu nad sjećanjem i pranju savjesti. Za savjest manje-više, ovo vrijeme i njegovi ljudi dotrajat će po zakonima biologije, kao i sve generacije prije njih. No pisati monografiju u kojoj se pedantno iznose detalji prve agresije na grad, da bi se tim napadačima pripisale i stvari koje nisu uradili, a posve lakonski preći preko puno pogubnijeg drugog rata u gradu, za potrebe ove knjige prikazanim kroz sintagmu političkih razmirica, znači uzidati još jedan zaglavni kamen u povijesnu laž o ludilu koje je poharalo grad i otvaralo logore i legitimirati odnose moći koje je rat iscrtao.

Beskrajno je u ovoj priči o Mostaru samo nastojanje da se prešuti, a istovremeno ostane vjerodostojan. Da to naravno ne ide, niti je ikad išlo, jasno je valjda svima osim autoru i recenzentu. “Dal sve je bilo samo fol, samo još jedan jeftin trik?”.