Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 6. mart

6. mart (ožujak) (6.3.) je 65. dan godine po gregorijanskom kalendaru (66. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 300 dana.

Događaji

1836 – Meksičke trupe u oslobodilačkom ratu zauzele tvrđavu Alamo.
1899 – Feliks Hofman patentirao je aspirin.
1931 – Umro Wilhelm Haarmann, kome je 1874. zajedno s Ferdinandom Tiemannom uspjela sinteza vanilina.
1946 – Francuska priznala Vijetnam kao nezavisnu državu u okviru Indokineske federacije.
198. – Helmut Kol je izabran za zapadnonemačkog kancelara.
2003 – U udesu alžirskog putničkog aviona odmah po polijetanju s aerodroma Tamanrasset poginule 102 osobe.

Rođeni

1340 – Ivan II ili Ivan od Ghenta (6. mart 1340 – 3. februar 1399) je bio akvitanski vladar od 1390. do 1399. godine. Bio je treći sin engleskog kralja i akvitanskog vojvode Eduarda III i njegove supruge, Filipe od Hainauta.
Kao i mnogi engleski srednjovjekovni prinčevi i princeze, poznat je po mjestu svoga rođenja – u njegovom slučaju to je bio Ghent, tada u Engleskoj nazivan Gaunt. Bio je iznimno utjecajan za vrijeme vladavine svoga maloljetnog bratića, Rikarda II. Bio je de facto vladar Engleske za vrijeme Rikardove maoljetnosti, a njegove odluke o povećanju poreza izazvale su Seljački ustanak Wata Tylera. Kako bi smanjio moć i uticaj Katoličke crkve, podržavao je reformatora Johna Wyclifa.

1405 – Ivan II, kralj Kastilje

1475 – Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni bio je italijanski renesansni slikar, skulptor, arhitekt i pjesnik. Sama količina umjetničkih djela na svakom polju umjetničkog stvaralaštva za vrijeme njegovog dugog života je zadivljujuća. Kada se uzme u obzir količina prepiske, skica i preživjelih sjećanja on je najbolje dokumentovani umjetnik iz 16. vijeka. Dva njegova najpoznatija djela, “Pietà” i “David” su izvajana u njegovim kasnim dvadesetim u ranim tridesetim godinama.
Michelangelo je također stvorio dva najuticajnija fresko slikarska djela u historiji zapadne umjetnosti: scene iz “Postanka” na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu u Rimu i Posljednji sud na oltarskom zidu kapele. Kasnije u životu, dizajnirao je kupolu bazilike Svetog Petra u Vatikanu i doveo do revolucije u klasičnoj arhitekturi sa svojim izumom džinovskog reda pilastrima.
Za života, Michelangela su često nazivali: “Il Divino” (“božanstveni”), odgovarajući nadimak koji je dobio zbog intenzivne duhovnosti u njegovim djelima.
Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. Zbog toga vjerovatno upravo njegove skulpture odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinisane gromade kamena ili mramora. U ovom periodu Michelangelo je završio “Bogorodicu na stepeništu” (1490-1492) i “Borba kentaura” (1491-1492). ‘Kentauri’ je djelo naručeno od strane Lorenza de Medicija. Umjetnik je postao kao sin Lorenzu, a nakon Lorenzove smrti 8. aprila 1492. Michelangelo napušta dvor Mediċija. U narednim mjesecima proizveo je drveno “Raspelo” 1493. To je bio dar zahvalnosti prethodnoj crkvi “Santa Maria del Santo Spirito” gdje mu je dozvoljeno da obavi studije anatomije na leševima crkvene bolnice. Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo Pietà, koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
Vrativši se u Firencu 1501, isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma 15. vijeka. David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina. U to vrijeme on je naslikao i čuveno djelo “Svetu porodicu”. Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u palati Vecchio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa Pisom kada je neprijatelj iznenadio vojnike za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije.
Poslije toga papa Julije II povjerio mu je izradu svoje grobnice, posao kojim se s prekidima bavio 40 godina. Uskoro je započeo i ukrašavanje svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerovatno kratko vrijeme završio tu “ogromnu biblijsku simfoniju”. Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo veličanstvenu statuu Mojsija. Michelangelova karijera arhitekte počela je 1520. kapelom porodice Medici u Crkvi sv. Lovre u Firenci, gdje su se arhitektura i kiparstvo trebali nadopunjavati. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu. Kupola “Crkve svetog Petra” bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Posljednji sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim će se razvijati italijanska umjetnost u sljedećem vijeku. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz opušteno tijelo Donatellove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao “tamnica duše”.
Naime, u krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Mediċija oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju – neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala uticaja na grčku skulpturu jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke misli imala jak uticaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi nadgrobnih spomenika Lorenza i Giuliana Medicija. Grobnica Mediċi sastoji se od statue pokojnika u sjedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih statua Dana i Noći na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj mjeri, ali, uprkos tome, cjelina čini jasnu vizuelnu cjelinu, jer sve tri statue obrazuju trougao i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kosmičku suprotnost smiraja Dana i Noći. Michelangelo je umro 18. februara 1564. u Rimu, a dan poslije smrti sahranjen je uz velike počasti u crkvi Santa Croce u Firenci. Manje je poznato da je on dizajnirao uniforme Švicarske garde, koje su ostale nepromijenjene do danas. Jedna od osobina koje su najviše divile njegove savremenike je bio njegov “terribilità”, osjećaj koji izaziva strahopoštovanje raskoši. Bilo je pokušaja kasnijih umjetnika da oponašaju Michelangelov strastven i vrlo lični stil koji je doveo do velikog pokreta u zapadnoj umjetnosti nakon visoke renesanse, manirizma.
Bio je jedinstven renesansni umjetnik, a dvije biografije su objavljene za vrijeme njegovog života. Giorgio Vasari njegov biograf nazvao je njegov ​​rad vrhuncem svih umjetničkih dostignuća od početka renesanse. Ovaj stav je potvrđen u historiji umjetnosti u narednim vijekovima.

1619 – Cyrano de Bergerac, francuski književnik

1787 – Joseph von Fraunhofer (Straubing, 6. mart 1787. – München, 7. juni 1826. godine) je bio njemački fizičar, optičar i pronalazač.
Usavršio je akromatični objektiv teleskopa i metodu poliranja leća i ogledala optičkih instrumenata. Konstruisao je aparate za mjerenje talasnih dužina svjetlosti. Proučavajući Sunčev spektar otkrio je u njemu 576 tamnih apsorpcijskih crta (Fraunhoferove linije), a potiču od para i plinova u Sunčevoj atmosferi. Po njihovoj strukturi, položaju i širini može se izvesti zaključak o hemijskom sastavu Sunčeve atmosfere te o fizikalnim uslovima koji vladaju u njoj.

1806 – Elizabeth Barrett Browning, engleska književnica

1849 – Georg Luger (rođen: 6. marta 1849 u Steinach am Brenner, Austrija; umro: 22. decembra 1923) je bio austrijski pronalazač, izumitelj poznatog parabellum-pištolja (po njemu nazvanog Luger).

1906 – Alija Nametak (Mostar, 6. mart 1906 – Sarajevo, 8. novembar 1987) je bio bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorist.
Prvim novelističkim tekstovima javio se u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo). Objavio knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944), Abdullahpaša u kasabi Sarajevo, 1945).
Intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Zbog aktivnoga učestvovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH-a, osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka, Zagreb 1966. i Tuturuza i šeh Meco, Zagreb 1978). Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. U knjizi Sarajevski nekrologij, objavljenoj posthumno (Zürich, 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija – hroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).

1926 – Andrzej Wajda, poljski režiser

1928 – Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes) kolumbijski je pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982.
Najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959.
Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961, a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu, Sto godina samoće, pričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrovenje i ni sam nije znao zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
Vratio je porodicu kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati, i to svakodnevno 18 mjeseci. Pušio je 6 kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga Sto godina samoće (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (sam Márquez uvijek se ograđivao od tog naziva).
Roman pokriva sto godina historije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati porodicu Buendía kroz 7 generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jeste da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Npr., kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao “velikom otkriću našega doba”, a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od čigre. Ista je strategija primijenjena na historijske događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvataju kao konkretne, prirodne pojave.
Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, te pomogao osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).
Izlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritičare jer su mnogi očekivali nastavak Sto godina samoće. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to “poema o usamljenosti moćnika”.
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim temama vratio se 1986. knjigom Ljubav u doba kolere, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodočasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i drugi demoni.

1937 – Valentina Vladimirovna Tereškova, sovjetska astronautkinja, prva žena u svemiru
1944 – Kiri Te Kanawa, novozelandska sopranistica
1947 – Kiki Dee, britanska pjevačica

1959 – Zlatan Fazlić Fazla rođen je 6. marta 1959 u Sarajevu. Osnivač je grupe Papiga s kojom je objavio prvu LP-ploču. Nakon raspada grupe nastavlja pisati tekstove za druge grupe i pjevače. Godine 1992. stupa u vezu s Đorđem Balaševićem i tako nastaje pjesma “Sarajevo će biti”, a mjesec dana kasnije za Kemala Montena piše “Pismo prijatelju”. Pisao je pjesme za “Crvenu jabuku”, Amilu Glamočak, Alena Vitasovića i pokojnog Davorina Popovića, pjevača legendarnih “Indexa”, Borisa Novkovića, Severinu, Danijelu, Halida Bešlića, Hanku Paldum. Sredinom 1994. izdaje svoj prvi samostalni kantautorski album “Jalija”, dok drugi kantautorski album “Anđeli” objavljen je pet godina kasnije, u proljeće 1999. 1998. godine finski izvođač Janne Hurme izdaje album s obradama najpoznatijih Fazlinih pjesama, a već slijedeće godine obrade njegovih pjesama izvodi finska pjevačica Marilii. Krajem 2002. godine napisao je tekst i komponovao muziku za pjesmu “Pjesma za Davora”, u kojem su učestvovali Mladen Vojičić Tifa, Aki Rahimovski i Dado Topić, u znak sjećanja na Davorina Popovića. Autor je i muzike za seriju “Crna hronika”, filma “Mliječni put” , pozorišnih predstava Bomba od želea i Rodoljupci kao i pjesme Stari” posvećene Starom mostu u Mostaru.

1972 – Shaquille Rashaun O'Neal, američki košarkaš

Umrli

1973 – Pearl S. Buck, pravo ime Pearl Comfort Sydenstricker, američka književnica

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close