Događaji:
1992. – Otkriven logor Trnopolje
Logor Trnopolje je bio koncentracijski logor u Prijedoru pod upravom srpskih snaga. O logoru Trnopolje svjetska javnost je saznala 5. augusta 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice.
Tzv. krizni štab općine Prijedor formirao je 26. maja 1992. logor Trnopolje, kroz koji je prošlo više hiljada zatvorenika, uglavnom starijih muškaraca, žena i djece. Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5000 i 6000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi.
Logor su čuvali naoružani stražari, a njime je upravljao Slobodan Kuruzović. Kada su međunarodni novinari posjetili logor, zatvorenici se nisu usudili slobodno govoriti o uvjetima jer su ih pratili stražari. Mnogi paketi Crvenog križa namijenjeni logorašima su završili u rukama srpskih vojnika
U okviru logora formiran je čak i dječiji logor, kroz koji su prošli mnogi prijedorski mališani, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene. Haški sud utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka.
Nema tačnih podataka o tome koliko je ubijeno logoraša, ali je izvjesno da je iz logora 21.08.1992. godine izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.
Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uvjeta u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95 %, patila je od dizenterije.
U presudi Haškog suda Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi, što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.
1995. – Deblokiran slobodni dio Unsko-sanskog kantona
U 5 sati ujutro, 4. augusta 1995. god., počela je operacija Hrvatske vojske i Armije BiH kodnog imena Oluja koja je imala za cilj slamanje Srpske paradržave na teritoriju međunarodno priznate Hrvatske i deblokadu Bihaća. Na cijeloj dužini fronta počela je raketno-topovska paljba. Prvog dana akcije, na Hrvatskoj teritoriji, onesposobljen je odašiljač Ćelavac, čime je onemogućena komunikacija Srbima, zauzet je Sveti Rok, a Knin, kao najjače srpsko utočište, se nalazio u okruženju hrvatske vojske.
Knin je zauzet do podne, 5. augusta a na južnom dijelu ratišta osvojeno je 80% planiranog teritorija u manje od 48 sati, te je ofanziva nastavljena prema Petrinji, Glini, Plitvičkim jezerima.
Dana 5. augusta deblokiran je slobodni dio Unsko-sanskog kantona. Višestruko je smanjena linija fronta, a jedinice Petog korpusa su pregrupisane i usmjerene na oslobađanje privremeno okupirane teritorije Bosne i Hercegovine. U operacijama za oslobađanje države Bosne i Hercegovine, Peti korpus je u vremenu od 14. septembra, kada je počela operacija “Sana 95” oslobodio gradove Bosanski Petrovac (14./15. septembra 1995.), Ključ (15. septembra 1995.) i Bosansku Krupu (17. septembra 1995. godine), a sa dijelovima drugih jedinica Armije RBiH i Sanski Most (10. oktobra 1995.). Ovi uspjesi su preokrenuli tok događanja na bosanskohercegovačkom tlu.
Osvojeni su Turanj i Tušilović 7. augusta u Hrvatskoj. Ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak u 18 sati objavio je da je akcija završena. Do petka se “čistio” teren i srpski vojnici su se predavali, u 19 sati u utorak počela je predaja 21. korpusa.
U nedjelju 6. augusta su se spojile Hrvatska vojska s HVO i Petim korpusom Armije BIH na granici BIH, time je bivša Srpska Krajina “prepolovljena”, ujutro je zauzeta Petrinja, a kasno navečer Glina. Srpskim civilima ostavljeni su koridori za bijeg (bitno:za one civile koji su to izabrali) preko Srba i Dvora, dok su vojne snage ostale u okruženju.
1995. – Godišnjica pogibije komandanta Izeta Nanića
Izet Nanić, koji je rođen 4. oktobra 1965. godine, je bosanskohercegovački vojnik i šehid poznat kao komadant 505. Bužimske brigade V korpusa Armije RBiH. 4 godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana. Izet Nanić je rođen u Bužimu, od majke Rasime i oca Ibrahima kao drugi od sedam sinova. Osnovnu školu je završio u Bužimu sa odličnim uspjehom, a srednju vojnu (opštu) školu završio je u Zagrebu 1984. godine. Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) te jednu godinu u Sarajevu, da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik RV PVO, provodi u Kragujevcu da bi nakon četiri godine rada prozreo je namjere velikosrpske politike i napustio već kompromitiranu JNA početkom 1992. godine. Nakon napuštanja JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim, gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Formirao je ŠTO, a 01. augusta 1992. godine, postavljen je na dužnost komandanta ŠTO Bužim. Osnivač je 105. Bužimske udarne krajiške brigade koja je formirana 15. augusta 1992. godine (kasnije 105. BUMB – 505. Viteška mtbr).
Brigadu je vodio uspješno kroz brojne bitke i brilijantne pobjede, te su izgradili specifičnu brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja. Formirao je specijalne jedinice (ČSN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije» koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i Armije BiH). Izet Nanić je pao kao šehid u borbi za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih naroda od agresije SR Jugoslavije, Republike Hrvatske i njihovih lokalnih najamnika kao secesionističkog pokreta Abdića. Bužimljani i Krajišnici su njemu i bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini blizu Bužima.
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Hrvatskoj
Rođeni:
1813 – Ivar Aasen, norveški pisac
1963 – Brian Sandoval, američki političar, guverner američke savezne države Nevada
1986. – Himzo Polovina – Jedan od najboljih i najpopularnijih izvođača tradicionalne bosanskohercegovačke sevdalinke, ali i tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor – specijalista neuropsihijatar.
Rođen 11. marta 1927. godine u Donjoj Mahali, u Mostaru. Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo “ITIHAD”.
Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. “ITIHAD” tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.
Bio je član folklornog ansambla RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
“…Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom ‘geologijom’ ili takvom ‘anatomijom’, pa kad vi udete u pjesmu i pjesma ude u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda ce i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba “donijeti”.” (Dr. Himzo Polovina)
Kao student Medicinskog fakulteta 1950. godine postaje član Studentskog KUD “Slobodan Princip – Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin – Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.
Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.
Sakupljanje i interpretacija starogradske (malovaroške) pjesme se danas karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumjevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.
Himzo Polovina je za svoju umjetnost primio mnoga priznanja, među kojima i Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.
Umro je 5. augusta 1986. godine u Sarajevu.
1991. – Mario Mikulić – slikar
Mario Mikulić rođen je 1924. godine (Korčula), a jedna od odlučujućih ličnosti u formiranju karakternih osobina slikara bila je njegova teta Katica, očeva sestra. Za nju Mikulić kaže: “Da mi je ostavila bilo kakvo bogatstvo u naslijeđe, ne bi me zadužila koliko je to učinila svojim odgojem i povjerenjem u vlastitu ličnost.”
Na školovanje odlazi u Split gdje živi u jako teškoj materijalnoj situaciji. Bile su to godine bijede i siromaštva. Godine 1941. dolazi u Sarajevo, gdje nastavlja školovanje u sarajevskoj gimnaziji. Da bi se izdržavao, radio je teške fizičke poslove. Nakon rata završava osmi razred gimnazije i upisuje se na tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Sa studijem i sudjelovanjem na tadašnjim omladinskim radnim akcijama, gdje crtežom svjedoči o tim vremenima, počinje njegova duga i uspješna umjetnička karijera.
Godinama radi na opremi knjiga kao likovni urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući “Svjetlost”, a onda kao ilustrator i karikaturist radi u sarajevskoj novinsko-izdavačkoj kući “Zadrugar”. Dugo je godina sarađivao i sa Zavodom za izdavanje udžbenika u Sarajevu. Sve to vrijeme ugledan je i plodan slikar. Jedno je vrijeme bio i predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.
Mikulić je poznat po portretnim ostvarenjima. Osim kultnih osoba našeg doba, kao što su Josip Broz Tito ili Ivo Andrić koje je portretirao, portret i ljudska figura bile su njegove opsesivne teme. Pored zanimanja za portret i ljudsku figuru u Mikulićevom stvaralaštvu pojavljuju se još dvije važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske teme.
Za svoj plodni umjetnički rad dobio je i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1966. godine.
Umro je u Sarajevu 05. augusta 1991. godine.
Umrli:
1889 – Fanny Lewald, njemačka književnica
1895 – Friedrich Engels, njemački političar i filozof
1940 – Frederick Albert Cook, američki istraživač i pisac
2000 – Alec Guinness, britanski glumac
5. august (kolovoz) (5.8.) je 217. dan godine po gregorijanskom kalendaru (218. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 148 dana.
