Doc. dr. Goran Marković: Mi imamo mini građanina, koji ćuti i trpi

Pitanja ukidanja entiteta i kantona ili prenosa nadležnosti su pitanja koja u kratkom periodu neće i ne mogu biti riješena. Zbog toga treba ih ostaviti po strani i baviti se onim pitanjima koja život znače, koja povezuju ljude koji u velikoj većini pate. Neka od tih pitanja su smanjenje nezaposlenosti, reforma poreskog sistema, penzije, i izmjene radnog zakonodavstva, izjavio je, između ostalog, u intervjuu za Oslobođenje Doc. dr. Goran Marković, univerzitetski profesor

(PIŠE: Vildana SELIMBEGOVIĆ – Oslobođenje)

• Profesor ste ustavnog prava: imate li problema sa Ustavom Bosne i Hercegovine?
– Moja najveća zamjerka je da Ustavom nisu u potpunosti riješena neka pitanja koja treba da doprinesu razrješavanju političke krize u funkcionisanju države. Ovdje mislim na “hrvatsko pitanje”, jer Ustav jeste predvidio mehanizme za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i ravnopravnost naroda, ali nije to pitanje domislio do kraja. Kad se površno čita Ustav, čini se da je ravnopravnost naroda dovedena do krajnjih konsekvenci, jer postoje mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa i konsenzus u odlučivanju, ali kad se posmatraju sve institucije zajedno, a to su Parlamentarna skupština, Predsjedništvo, Ustavni sud i Savjet ministara, uočava se da je, nažalost, HDZ u pravu kad kaže da puna ravnopravnost nije ostvarena. Naravno, HDZ to ne govori zato što je zainteresovan za interese naroda, nego da bi ojačao svoju političku poziciju.

Očigledna diskriminacija

Zaista se može dogoditi da budu donošeni zakoni, a da protiv tih zakona bude većina hrvatskih predstavnika u različitim institucijama na nivou države. To olakšava nacionalističku homogenizaciju, što pojedine političke stranke, u ovom slučaju HDZ, koriste da bi ojačale svoje pozicije i na taj način ustavno pitanje se stalno tretira kao osnovno pitanje. Političke elite mogu stalno da insistiraju na tome da ustavno pitanje nije riješeno i da stavljaju u drugi plan suštinska pitanja, a to su pitanja čije rješavanje treba da doprinese umanjenju ekonomske i socijalne krize.

• Koliko su građani i Ostali ravnopravni u ovoj državi?
– Drugi ključni nedostatak Ustava je to što propisuje očiglednu diskriminaciju. U ovom trenutku, potrebno je zauzeti politički stav da se promjenom Ustava, sa izuzetkom dva naprijed pomenuta pitanja, ne treba baviti. Potrebno je ukloniti diskriminaciju iz Ustava, a onda se okrenuti rješavanju ekonomskih i socijalnih problema, koji su najteži i najvažniji. U suprotnom, i društvo i država će potpuno propasti. Političke elite se pozivaju na ova dva neriješena ustavna pitanja i na njima insistiraju, a stavljaju u drugi plan suštinska pitanja. Dolazimo do pitanja kakav je stvarni položaj pojedinca, ne samo kao građanina nego i kao radnika, penzionera, studenta… Kad je riječ o ekonomskim i socijalnim pitanjima, nacionalne političke elite se potpuno slažu. O privatizaciji, poreskom sistemu, stranim investicijama ili pravima radnika nema nikakvih neslaganja između nacionalnih elita. One imaju identičan stav o tim pitanjima, a razlikuju se tek kad se dođe do ustavnog pitanja. S druge strane, zanimljivo je da političke elite, iako se slažu o suštinskim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, uporno izbjegavaju da ih riješe. Odnosno, one su ih već riješile u skladu sa svojim uskim interesima, što za veliku većinu građana ne donosi ništa dobro.

• Vi ste urednik lijevo orijentiranog časopisa Novi Plamen. Kako biste Vi podijelili partijsku scenu u BiH? Koje su to lijeve partije?
– U Bosni i Hercegovini nema lijevih partija. Socijaldemokratske partije, kojih ima nekoliko u BiH, sebe samo u izbornoj kampanji nazivaju lijevim partijama. U njihovim programima ne piše da su lijeve partije, nego partije lijevog centra. Suštinski, ni one same sebe ne smatraju lijevim partijama. Kad analizirate njihove programe i politiku koju vode kad su na vlasti, vidite da te partije nemaju ničeg zajedničkog sa ljevicom. Dobar primjer je SDP, u kome postoji tijelo koje se zove Forum sindikalnih aktivista. To je radno tijelo koje okuplja članove SDP-a koji su sindikalci. Međutim, Forum sindikalnih aktivista suštinski ne radi ništa. On se vrlo rijetko oglašava, i to uglavnom kad je SDP u opoziciji. Šta to znači? Kad je SDP u vlasti, ne pridaje nikakav značaj radnicima i sindikalcima, a tek kad pređe u opoziciju, sjeti se saradnje sa sindikalcima, što samo pokazuje njihovo licemjerje kad je u pitanju radnička klasa. Kad je u pitanju SNSD, o ljevici se ne može govoriti čak ni toliko. SNSD je nastao spajanjem dviju stranaka i prilaskom ogromnog broja ljudi iz raznih stranaka. Tu ima ljudi koji su došli iz SDS-a, stranke Biljane Plavšić, radikala i iz drugih stranaka, pa je nemoguće definisati zajedničku ideologiju.

• Šta mislite kada će promjene i u BiH?
– Kad bismo analizirali stvari iz današnje perspektive, mogli bismo doći do pesimističkog zaključka da se stvari neće tako brzo promijeniti. Međutim, ako se analiziraju raspoloženja ispod površine društvenih kretanja, ovaj pesimistički zaključak možemo dovesti u pitanje. Na primjer, niko nije očekivao ni mogao predvidjeti proteste koji su se dogodili prošle godine. Neki optimisti su govorili da bi jednog dana moglo doći do protesta, ali niko nije mogao predvidjeti da će se protesti desiti baš u februaru 2014. To se desilo zaista spontano. Novi politički subjekti na ljevici mogu isto tako da se pojave uskoro, uprkos tome što analitičari misle da to nije bliska perspektiva.

• Ali, zar to nije prilično apsurdno: zemlja je ispod svake granice bijede, zaduženi smo, ovisnici o MMF-u.
– Postoji više činilaca koji dovode do te apsurdne situacije. Dominacija nacionalizma je jedan od ključnih činilaca koji dovodi do nje. Drugi činilac je apatija, odsustvo nade da se stvari u društvu mogu promijeniti. Nije razvijena demokratska politička kultura koja bi oblikovala svijest ljudi tako da oni shvate kako je neophodno da se sami bore za promjene. Osim političkih elita, i građani bježe od odgovornosti. Građani misle da je dovoljno da glasaju za političke stranke, a da one treba potom da se bore za promjene. Ako se političke stranke ne bore za promjene, treba da snose odgovornost zbog toga. Građani ne pokazuju dovoljno spremnosti za učešće u promjenama. Ne mislim da je nerealna lijeva alternativa u skorije vrijeme. Ako se analizira lijeva scena u BiH i uporedi sa stanjem od prije deset godina, vidjećemo značajne promjene. Prije deset godina ljevicu su u ogromnoj većini činili stariji ljudi i oni koje bismo mogli nazvati jugonostalgičarima. To su bili ljudi koji nisu imali ideološka znanja, nego su bili na ljevici jer su joj pripadali cijeli život i ostali su joj vjerni. Danas je ljevica malobrojna ali ipak postoji, čine je mladi i obrazovani ljudi koji ideološki dobro znaju šta žele. Osim njih, tu je i određen broj sindikalnih aktivista koji su uključeni u razne vrste štrajkova i protesta. Mijenja se slika ljevice i ima više ljudi koji su spremni za različite društvene angažmane kao ljevičari, tako da ne možemo reći da se stvari ne poboljšavaju. Većina građana to ne vidi u dovoljnoj mjeri zato što ljevica nije stranački organizovana i na izborima nema ljevičarskih stranaka. Ljevica i u svijetu djeluje na različite načine – ima je u političkim strankama, sindikatima i u raznim društvenim pokretima, a u nekim državama ljevičara ima dosta i među univerzitetskim profesorima i studentima.

• Šta očekujete u ovom mandatnom periodu?
– Očekujem da će biti nastavljena stagnacija zato što su vlast formirale političke elite koje imaju iste programe kakve su imali njihovi prethodnici, a dobrim dijelom radi se o istim ljudima i strankama. Kad govorimo o stranačkom sastavu vlasti, tu su promjene u odnosu na prethodni saziv beznačajne. S izuzetkom Demokratske fronte, koja ranije nije postojala, u ogromnoj većini tu su političke stranke koje su i do sada vršile vlast.

• Kakva je razlika između SDS-a i SNSD-a?
– Razlike su samo taktičke prirode i tiču se pitanja kako voditi političku borbu, s kim formirati vlast, u kojoj mjeri popuštati potencijalnim koalicionim partnerima i tome slično. Programski posmatrano, između svih političkih stranaka u BiH, a ne samo između ove dvije, nema nikakve razlike. Govorim o ekonomskim i socijalnim programima, koji su za mene najvažniji. Ekonomsko-socijalni programi stranaka, bez obzira na to da li govorimo o SDA, HDZ-u, SDP-u, SBB-u ili nekoj drugoj, isti su. Kad se radi o rješavanju ustavnog pitanja, postoje tri bloka – jedan čine SDA i SDP, drugi čine dva HDZ-a, treći čine SDS i SNSD. Politički rovovi koji su iskopani prije mnogo godina i dalje postoje.

• Koliko ćemo biti u tim rovovima?
– Bitno je da se promijeni način razmišljanja i govora o aktuelnim pitanjima. To znači da je potrebno da se bar privremeno stave ad acta ona politička pitanja koja nas dijele, a koja ionako u ovom trenutku nisu rješiva. Pitanja ukidanja entiteta i kantona ili prenosa nadležnosti su pitanja koja u kratkom periodu neće i ne mogu biti riješena. Zbog toga treba ih ostaviti po strani i baviti se onim pitanjima koja život znače, koja povezuju ljude koji u velikoj većini pate. Neka od tih pitanja su smanjenje nezaposlenosti, reforma poreskog sistema, penzije i izmjene radnog zakonodavstva.

Stopa PDV-a

U ovoj godini nas čekaju izmjene zakona o radu u oba entiteta. To je jedno od najvažnijih pitanja. Političke stranke kažu da je to zahtjev MMF-a i da treba ukloniti posljednje elemente socijalizma iz radnog zakonodavstva. Pitam suprotno: zašto ne bismo povećali elemente socijalizma u radnom zakonodavstvu? Radničku klasu očekuje pogoršanje položaja i umjesto da se bavimo tim problemom, kao prvorazredno se nameće pitanje da li će Hrvati dobiti svoj entitet. Hoće li Hrvati imati entitet je važno pitanje, ali sigurno nije najvažnije pitanje o kojem treba da razmišljamo i da se zbog njega dijelimo. Drugo važno pitanje je stopa PDV-a. To je jedno od pitanja oko kojeg bi trebalo da se okupe ljudi koji pripadaju različitim nacijama i koji dolaze iz različitih entiteta. Ali, političkim elitama to nikako ne odgovara.

• Kako biste definirali slobodu govora u ovoj zemlji?
– Sloboda govora postoji za one koji govore ono što je poželjno da se govori. Svi drugi, naravno, mogu da govore, ali može im se desiti da budu sankcionisani ili da, u najboljem slučaju, budu opomenuti da ne bi trebalo da govore izvjesne stvari. Mislim da kod nas postoji i autocenzura kod velike većine ljudi. Mislim da ljudi jako puno razmišljaju šta će i gdje će reći, da se ne bi našli u neugodnoj situaciji.

• Šta ćemo sa političarima koji napadaju novinare?
– Problem je u tome da naši političari ne osjećaju bilo kakvu odgovornost pred bilo kime. S druge strane, problem nije samo u političarima nego i u građanima. Kad se političari ponašaju na takav način, kad napadaju i vrijeđaju, znatan broj građana na to ne reaguje na bilo kakav način. Potpuno su indiferentni. Političar koji se ponaša tako zna da kod građana neće izgubiti političke poene. Drugo, dio građana čak pozitivno reaguje na takve istupe! Problem predstavljaju neodgovorne političke elite, ali i građani koji ovakva ponašanja ne prepoznaju kao neprihvatljiva.

• Kako smo dobili taj problem kod građana? Da li je krivo (ne)obrazovanje, klima u društvu, podijeljenost?
– Mislim da je to problem potpune propasti sistema moralnih vrijednosti. Osim ovog problema, postoji još jedan, koji nije skorašnjeg datuma, a to je odsustvo aktivnog građanstva. Mi imamo mini građanina, koji ćuti i trpi. U njegovoj svijesti, političkom mentalitetu je da se ne odupire nikome, pa ni neodgovornim političarima.

Novi Plamen

• Jeste li zadovoljni odzivom čitatelja Novog Plamena?
– Jesam, naročito reakcijama. Ljevičarski časopisi nemaju bogate sponzore i finansiraju se od dobrovoljnih priloga svojih čitalaca i ljevičara. Imajući to u vidu, zaista sam zadovoljan. Reći ću vam i jednu zanimljivost. Pošto se časopis šalje ljudima koji rade na univerzitetima i u bibliotekama, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu su Novi Plamen klasifikovali kao akademski časopis iako on to nije. Časopis objavljuje i akademske i političko-analitičke tekstove, ali su naše kolege smatrale da je kvalitet tekstova takav da ga treba smatrati akademskim časopisom. Časopis analizira aktuelna dešavanja na jugoslovenskim prostorima, u međunarodnom radničkom i ljevičarskom pokretu, a tekstove objavljuju kako autori sa naših jugoslovenskih prostora, tako i strani autori. U časopisu možete pročitati analize o temama o kojima naši prosječni građani ne znaju skoro ništa, jer mediji o njima ne pišu. Kad čitate te tekstove i saznate koliko je razvijena moderna ljevica, shvatite da stvari uopšte nisu onakve kakve se nama predstavljaju.