Da li “novinari” manipuliraju našom zbiljom ili hipokrizija “informacija”?

Svejedno je lažu li ili je riječ o nesposobnosti, novinari koji se danas upuštaju u svojevrsni egzibicionizam i špekulativno fabrikovanje  informacija, osim što zanemaruju elementarne postulate novinarstva, i na taj način štete kompletnoj profesiji – svjesno prizvode društvenu  dezorjentaciju iz koje nikada neće i ne može proizći ništa dobro niti kosirno. Malo je vjerovatno da takvima se može pomoći ali javnosti radi donosimo nekoliko osnovnih postulata novinarske djelatnosti.

Želimo li razumjeti svijet u kojem živimo ne samo da trebamo mape nego trebamo i putokaze koji će nam olakšati kretanje. Poznati svjetski i naši teoretičari društvenih tokova pokušavaju usaglasiti etiku novih medija zato što prevladavajući komunikatori u novim medijima nisu samo i isključivo novinari. Danas imamo nove medije s potpuno novim načinom djelovanja – višesmjernom asimetričnom  komuniciranju stvarnih i virtualnih ličnosti. U takvom odnosu stvari etiku novih medija moguće je uspostaviti samo na općoj medijskoj kulturi koja se temelji na kućnom odgoju, školskom odgoju i obrazovanju, religijskom odgoju, društvenom moralu, obrazovanju za ljudska prava, itd.

”Informacija je sadržaj o određenom događaju, pojmu, zbivanju ili procesu, koji nam isključuje neku neodređenost i time uvećava naše znanje.” (B. Kostić)

“Glavni zadatak novinara jeste služiti pravu naroda na istinitu i točnu informaciju tako što će biti posvećen objektivnoj stvarnosti, što znači da će savjesno izvještavati o činjenicama i stavljati ih u odgovarajući kontekst, ukazujući na njihovu povezanost i ne iskrivljujući ih, koristeći svoje novinarske kreativne sposobnosti kako bi pružio javnosti odgovarajuću građu koja će olakšati stvaranje tačne i obuhvatne slike svijeta, u kojoj su porijeklo, priroda i bit događaja, procesa i stanja shvaćeni onoliko objektivno koliko je to moguće.” (Načelo međunarodne federacije novinara broj dva koje govori o novinarskoj posvećenosti objektivnoj stvarnosti)

„Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.“ (Novinarski kodeks)

„Objektivno novinarstvo trebalo bi po svom tonu biti hladnokrvno prije nego emotivno. Objektivnom je novinarstvu teško pošteno predstaviti sve važnije strane u političkoj raspravi. U skladu s pravilima objektivnosti novinarski se posao sastoji od izvještavanja o onome što zovemo vijest, bez komentiranja, izvrtanja ili oblikovanja formulacija na bilo koji način“ (Schudson, 2001: 150, prema Karpentir i Trioen, 2008: 7).

Objektivnost je u novinarstvu od početka smatrana fundamentalnim elementom i neodvojivim segmentom novinarske profesije. Jedina prihvatljiva izvjestiteljska metoda u izvještavanju o kriznim društvenim situacijama jest primjena faktografske teorije koja, uvažavajući bol unesrećenih i arogantnost političke autokratije, ide za činjenicama i podatcima od javnog interesa, a ne za osobnim afinitetima i neracionalnom procjenom novinara. U stresnim situacijama lako se upada u zamku – ako se držimo ličnih osjećaja, objektivnost je teško dostižna u novinarskom radu.

Opšta želja za sve većom komercijalizacijom i ostvarivanjem profita u medijima dovela je do potpune dekadencije etičkih standarda i time u značajnoj mjeri ugrozila dignitet suvremenog moralnog subjekta. U bespoštednoj medijskoj komercijalizaciji gdje sve ima svoju cijenu nezaštićeni ostaju korisnici informacija koji su, preko medija koji izvještavaju o kriznim situacijama, izloženi najgrubljem nekrofilskom napadu na psihu.

Da bismo cjelovitije razumjeli novinarsku etiku, prijeko je potrebno uočiti važnost osobe, ljudskog bića koje u demokratskom i pluralističkom društvu ima puno prava, ali i obaveza. Ta prava i obaveze temelje se na važnim međunarodnim aktima kao što su: Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948., Konvencija Europskog vijeća o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. Ljudska prava jesu široka kategorija i kreću se od prava na život i rad do prava na informiranje i korištenje globalne mreže, odnosno interneta. Ljudsko pravo jest pravo na privatnost, dostojanstvo, nepovredivost osobe, što se u kriznim situacijama, ali i u izvanrednim situacijama, raznim incidentima i slično, nerijetko relativizira, ne poštuje ili djelomično poštuje.

Ima li novinar pravo objaviti nedolična i degutantna promišljanja o društvenim tokovima a da prije toga nije prezentirao sve relevantne informacije na istu temu. To pitanje o etičnosti novinara moguće je postaviti i drugačije, ali je bit u profesionalnoj odgovornosti koja je u direktnoj vezi s shvatanjem etike novinarstva. Etika se najbolje ogleda u odnosu prema osobama u određenoj kriznoj situaciji ili incidentu.

Istraživačko novinarstvo je novinarstvo koje odlikuje nastojanje novinara da što temeljitije i potpunije obrade neku vijest, odnosno uz vijest vezane ličnosti, događaje ili teme, najčešće vezane uz kriminal, korupciju ili razne oblike društvene patologije. Istraživački novinar je spreman danima, sedmicama, mjesecima i nekada i godinama proučavati i istraživati predmet svog rada prije nego što ga objavi u obliku novinskog članka, feljtona, televizijske reportaže ili, u nekim slučajevima, knjige. Istraživanje uključuje proučavanje dokumenata, intervjuiranje osoba, snimanje fotografija i audio-zapisa i sl. (wikipedia.org)

Profesor Claude – Jean Bertrand, koji je većinu svog profesionalnog života posvetio proučavanju novinarske etike, na svojoj web stranici (www.presscouncils.org) objavio je više od 150 različitih novinarskih kodeksa. Unatoč tome što je branio praksu novinarske samoregulacije, u svojim tekstovima je upozoravao je da sadašnja novinarska tradicija nije u skladu sa potrebama građana demokratskih društava 21. stoljeća.
Zašto novinari i novinarstvo kao profesija trebaju posebna etička pravila djelovanja? Koje posebne etičke norme novinarstvo i novinare razlikuje od bilo koje druge javne profesije? Bertrand na ta pitanja odgovara tautologijom. Kodeks je mehanizam  koji novinaru omogućava (i olakšava) „dobro obavljanje posla“. Tko definira što je „dobro obavljanje posla“? Novinari sami? Ili je to stvar pregovora i dogovora između novinara, medijskih vlasnika, javnosti i politike? Da li je o tom pitanju uopće moguće postići konsenzus  i to takav konsenzus koji bi važio jednom za uvijek?

Novinarski pogled na svijet rijetko napušta pristup koji štiti status quo. Iz fokusa izvještavanja se zato, u većini slučajeva, izuzimaju oni pogledi na svijet koji na bilo koji način odstupaju od prosjeka. Zdravi razum (common sense), glas naroda (vox populi), mišljenje većine, pozivanje na nedefinirano javno mnjenje, jesu načini kako svaka novinarska priča dobije odgovarajući okvir. Naivno je očekivati da će mediji  (govorimo o mainstream medijima) na bilo koji način promovirati ideje koje dovode u pitanje postojeći politički i ekonomski red. Pristranost je vidljiva i iz toga tko su najčešći izvori informacija. Ako želimo analizirati rad medija dobro bi bilo pogledati im strukturu i na temelju toga izvesti hipotezu o tome kakav medijski proizvod nam  nude. Sagledavajući taj proizvod provjeravamo hipotezu. Sav posao oko analize medijsa se svodi na pažljivo proučavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagođava prirodi i strulturi medija.

Hipokrizija medijskog prostora nastaje pod okriljem tehnomenađerskih struktura društva – onih koji za svoje novce pokušavaju kontrolirati  društvene tokove. Mediji u takvom okruženju teško mogu opstati ukoliko nisu direktno ili indirektno dio takvog društvenog koncepta. Takvi mediji se obićno nazivaju elitnim, te pokušavaju biti mjera vrijednosti. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura.
Polazište elitni mediji kreiraju tri fundamentalna faktora svakog društva: industrija, intelektualci i akademska zajednica. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija „neobrazovani i dosadni nestručnjaci“. Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu „promatrači“, ne „sudionici“. Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu kući i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali „neobrazovani i dosadni nestručnjaci“ moraju biti promatrači, ne sudionici. Sudionike zovemo „odgovorni ljudi“, a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje zašto sam ja „odgovoran čovjek“, a netko drugi to nije? Odgovor je očit. To je zato što je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to pitanje se ne postavlja, naravno. Znači, imamo pametne ljude od kojih se očekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se očekuje da budu izvan svega, a mi ne smijemo podleći (citiram iz jednog akademskog članka) „demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa“. Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.

Edward Bernays, autor knjige „Propaganda“
Ta je knjiga najvažniji priručnik industrije za odnose s javnošću. Bernays je neka vrsta gurua. Govori o novom umijeću u demokratiji – proizvodnji pristanka. Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenice. “Mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da izbor i stavovi javnosti budu struktuirani na način na koji nama odgovara. Imat ćemo pravu demokaciju. Djelovat će jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije.”
Akademske društvene i političke znanosti proizlaze iz iste stvari. Osnivač komunikacija i akademskih političkih znanosti je Harold Glasswell. Njegovo najveće dostignuće je knjiga, studija o propagandi. On sasvim iskreno piše o nepodlijeganju demokratskom dogmatizmu koji dolazi iz akademskih političkih znanosti. Zaključak je da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su jako korisni u kontroliranju ljudskih misli.

Upotreba medija kao sredstva pritisaka i represije ne predstavlja ništa novo. Kontinuiranu tradiciju autoritarnosti u medijima objašnjavaju riječi Konstantina Geberta: „kada prevodite sa riječnika komunizma na riječnik demokratije, morate izmijeniti i riječnik i gramatiku… ukoliko želite da prevedete nešto sa riječnika komunizma na riječnik nacionalizma, treba samo da promijenite riječnik. Gramatika ostaje ista. …to je uključenje protiv isključenja i nasilje kao legitiman način ostvarenja prethodno ideoloških, a sada nacionalnih cijeva“.
Opravdanje autoritarne vladavine se sprovodi kroz manipulaciju strahovima ljudi. Režimi u Jugoslaviji su sistematski razvijali strah od političkog procesa, zato što su znali da „što duže budu sprječavali mase od participiranja u civilnom životu, mogu nastaviti sa vođenjem nekih svojih politika“.

M.H. – magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close