Crtice o ateizmu i teizmu – 1: Borba protiv i obrana vlastitih slika

Ispada da i ateisti i teisti Boga poistovjećuju s osobnim predodžbama, željama i projekcijama. A u borbi da dokažu Božje postojanje ili nepostojanje, i jedni i drugi ispadaju blesavi.

(Prometej)

Nedavno je engleski komičar Stephen Fry (glumio u Crnoj guji) u emisiji „The Meaning of Life“ Boga nazvao „zlim, glupim, mušičavim, monstruoznim manijakom“, okrivio ga za terminalne bolesti i svu nesreću svijeta. Bio je to pomalo čudan odgovor, budući da Fry kao deklarirani ateist ne vjeruje u Božje postojanje. Kako onda može očitavati bukvicu nečemu što ne postoji? Zar nije na pitanje što bi Bogu rekao kad bi ga sreo mogao odgovoriti protupitanjem: „Kako bih mu mogao išta reći kad takvo nešto kao Bog ne postoji?“ Ne leži li u pozadini Fryevog predbacivanja Bogu da je mogao stvoriti bolji svijet zapravo i pretpostavka kako je Bog stvoritelj svijeta i kako je svemoćan? Ne leži li u predbacivanju Bogu zašto ne intervenira pretpostavka da se Bog uopće može miješati u prirodne zakone i naš svijet? Ne traži li Fry možda i previše od stvorenja kojega naziva glupim, a smatra nepostojećim?

Čini se da Fry, unatoč verbalnom negiranju postojanja Boga, ipak vjeruje da Bog postoji. I to ne bilo koji. Fry zamišlja patrijarhalnog Boga monoteističkih religija (čak ga i etiketira kaohe=on, a ne it=ono), kojemu odriče dobre atribute, a pripisuje hladnoću i ravnodušnost na ljudske patnje. Ispada da se Fry zapravo svađa sa svojom slikom Boga, i da, poput mnogih modernih ateista, unatoč kokodakanju kako je Bog mrtav i kako ne postoji, on nesvjesno i dalje vjeruje u Boga. Kao i Christopher Hitchens sa svojom knjigom „God is not great“, koji najprije kreće od pretpostavke kako je Bog iluzija, ali onda obrazlaže kako i zašto je Bog kriv za sva moguća zla svijeta.

Fryeve izjave o Bogu očekivano su dočekane na nož u nekim vjerskim krugovima. Mnogi kao da su jedva dočekali ovaj napad kako bi mogli „braniti Boga“. Bolje reći: braniti svoju sliku Boga. I nema što u tim obranama nisu napisali. Od blablakanja kako bi Fry pred Božjom veličanstvenošću ostao bez riječi kad bi ga sreo licem u lice (M. Brown), kako bi se ispričao, kako bi Bog njemu predbacio sve grozote koje čini čovječanstvo i ukazao na svoju milost kojom on ipak takvo čovječanstvo održava na životu a ne uništava (?), da je sve zlo u svijetu cijena slobode (??), da su za sve krivi đavao i istočni grijeh a ne Bog (???), da je Bog žrtvovao vlastitog sina kako bi otplatio dug grijeha i zla (????). Neki su čak iznosili „argumente“ kako je stvarnost bitka dobra i zla, u kojoj je zlo (zli bog?) krivo za nesreće koje Fry nabraja, i u kojoj će dobro na kraju pobijediti (je li to kršćanski nauk, ili je prije dualizam, zoroastrizam, manihejstvo, neka Grimmova bajka?). Ima ih i koji su zagraktali kako je pravo čudovište Fry, a ne Bog (E. O'Kelly), a bilo je i onih koji su naglasili kako je Fry Englez koji provocira katoličke Irce u po Irske. Dakle, osim Boga uvrijeđena je i nacija.

Svi ti „branitelji“ na prigovore o nečinjenju odgovarali su kako Bog jest svemoćan i veličanstven, no za njegovo nečinjenje po pitanju zla u svijetu uvijek postoji neko ispričavajuće ali. Zato što njihov Bog, točnije njihova slika Boga i jest zapravopersonifikacija predodžbe o ultimativnoj, nevidljivoj moći u koju nitko ne smije dirati, a koju oni trebaju ulizivački braniti i tako joj se dokazati da bi bili nagrađeni. Sličnu strategiju isti ljudi primjenjuju i s vidljivim, zemaljskim izvorima moći, s kraljevima, carevima, premijerima, nacijama, vjerskim autoritetima, dolarima…

Malo tko se sjetio da bi najprimjereniji odgovor na Fryevu bukvicu Bogu bio onaj što ga je dao G. Fraser: Ni ja ne vjerujem u Boga u kojega Stephen Fry ne vjeruje. Ni ja također ne vjerujem u svemoćnog, a hladnog Boga koji se kao neki supermoćni negativac iz Zvjezdanih staza tipa Q-a ili master of puppets iz prikrajka zabavlja gledajući patnje ljudi a da im pritom ne priskoči u pomoć. Ne vjerujem s druge strane ni da je Bog silnik koji nagrađuje one koji ga „brane“ od nevjernika, a istodobno se prema svojoj braći ponašaju osuđivački, netolerantno, okrutno, nasilno, nastoje gospodariti dušama, uskraćuju ljudima slobodu i radosti života kako tobože ne bi krenuli krivim putem, svode bogatstvo života na neurotično i besmisleno obavljanje nerazumljivih ritualnih praksi kako bi se dobila odgođena nagrada na nekom drugom svijetu.

Ispada da i ateisti i teisti Boga poistovjećuju s osobnim predodžbama, željama i projekcijama. A u borbi da dokažu Božje postojanje ili nepostojanje, i jedni i drugi ispadaju blesavi. I jedni i drugi tvrdnje koje je nemoguće provjeriti – u njih je moguće samo vjerovati ili ne vjerovati – nastoje potkrijepiti logičkim tvrdnjama i empirijskim iskustvima. No, empirijsko iskustvo nikad ne može biti 100% validno, ono je uvijek do neke mjere spekulativno.

Ukoliko ateisti postavljaju provjerljivost u empiriji, iskustvu, kao radikalan zahtjev, na tom putu neće eliminirati samo metafizičke iskaze, nego i empirijske hipoteze, na kraju i svekoliku prirodoznanstvenu spoznaju. Zašto? Zato što ni prirodoznanstveni stavovi nisu u potpunosti empirijski provjerljivi. Ako npr. iskaz „Svaki je bakar vodič elektriciteta“ treba provjeriti iskustvom, tada bi sav bakar u sveukupnom univerzumu valjalo ispitati s obzirom na to svojstvo, što je naravno nemoguće. Isto tako bi iskaz „Bog ne postoji“ empirijski trebalo provjeriti temeljito istraživši svaku moguću razinu ljudskog iskustva, ali i sve ono onkraj ljudskog iskustva!

Još smješnije ispada kad se vjernici za dokazivanje Boga pozivaju na „empirijska“ iskustva, zabilježena u transovima i viđenjima. To je u općoj nesigurnosti današnjice postalo veoma popularno. I unosno za razne varalice i šarlatane, ili ljude željne moći, koji žele nabijati komplekse drugima, manipulirati, držati lekcije „slabijim“ vjernicima koji ne uviđaju „dubinu“ njihovih iskustava.

Nesposobnost da prihvate nedokazivost postojanja Boga i njegovo odsustvo iz empirijskog iskustva mnogi su teolozi i vjerski službenici pokušali kompenzirati smještanjem Boga u sve ono što je u određenom vremenu bilo neobjašnjivo. Tako je Bog postao „kozmički začepljivač rupa“ (Hoimar Von Ditfurth), koji se s napretkom znanosti počeo povlačiti na sve manje otočiće neobjašnjenog ostatka svijeta, što je zoolog Ernst Haeckel zajedljivo opisao kao „Božju stambenu nevolju“. Takvim shvaćanjem Boga, koji postaje sve manji sa svakim novim prirodoznanstvenim otkrićem, teolozi i vjernici Bogu zapravo namjenjuju smrt od tisuću ograničenja (H. Küng). Dakle, imamo tobožnje vjernike koji se zatvaraju u mračnu tvrđavicu, misleći kako i Bog tamo ulazi s njima, i borbene ateiste koji tvrđavicu opsjedaju misleći da se u njoj sakrio Bog, premda, dakako, tvrde da i dalje ne vjeruju kako on postoji!

Ako je, kako kažu vjernici, najveći uspjeh đavla to što je uvjerio ljude da ne postoji (premda ja mislim da je najveći uspjeh đavla to što je mnoge uvjerio kako je posvuda i kako je on kriv za sve), onda je najveći uspjeh Boga to da čak i oni ljudi koji ne vjeruju stalno pričaju o njemu. Potvrdila se ona Baudelairova: „Bog je jedino biće kojem, da bi vladalo, nije čak potrebno ni da postoji.“

Kad smo već kod postojanja i nepostojanja, nije samo postojanje Boga u pitanju. U pitanju je i da li uopće u javnom diskursu u našoj zemlji teizam i ateizam danas postoje kao uvjerenja, ili samo kao intelektualne poze, izvanjske i društveno podržavane statusne forme? Potjerana u pećine i katakombe u vrijeme komunizma, religija je u sumrak Jugoslavije iz njih izašla kao miks tradicionalizma, nacionalizma, anti-komunizma, anti-ateizma ipseudometafizičkih ideja o Bogu. Ateizam je gurnut na margine, a tek u razdoblju poslije rata počeo se razbuđivati u bh. društvu.

No, uslijed općeg kaosa vrijednosti i uvjerenja i ateizam se profilirao kao nekakav podcjenjivački, malograđanski ratoboran stav koji nastoji ismijati i diskreditirati religiju. Taj ateizam stavlja znak jednakosti između malformacija unutar vjerskih zajednica i vjere u Boga, i često ga karakterizira čak i neko sirovo nasrtanje prema kulturnoj tradiciji, koja je u BiH velikim dijelom konfesionalno obojena.

Malo je u BiH danas ateista iz uvjerenja čiji prosvjed protiv Boga dolazi vezan uz najteža i najljudskija pitanja patnje i smrti nedužnih, a ne u obliku logičkih smicalica i ne pretjerano smiješnih pokušaja humora i karikiranja. Malo je ateista koji zamišljenoj gorčini ljudskog života, lišenog pomoćnika s visina koji garantira sretan svršetak, suprotstavljaju poruku radosti koja se sastoji u skromnom uvidu da nismo gospodari svemira nego tek mali dijelovi velike cjeline izloženi slučajnim obratima sudbine, i spremnosti da se prihvati teško breme odgovornosti za ono što ćemo učiniti od svog života (E. Ćimić).

Malo je ateista (a posebno vjernika) koji do svojih uvjerenja i izgrađenih stavova dolaze traženjem i naporom: današnjim generacijama je stran napor traženja, od rođenja im se pružaju i materijalna dobra i gotovi stavovi. Uglavnom, kao što vjera dolazi pasivnim usvajanjem dominantnih običaja i rituala okoline, tako i ateizam dolazi odsustvom takvih običaja i modela u odgoju. Time i teisti i ateisti postaju prenosioci gotovih formi, a ne tražitelji novoga: tek bi traženje novoga bilo kadro uzdrmati i uznemiriti postojeću vladavinu ideologija u BiH.

Za takvo nešto, međutim, trebalo bi i malo hrabrosti. Nekoć su i ateizam (u autoritarnim teokratskim režimima) i teizam (u komunizmu) u BiH znali iziskivati hrabrost. Danas se ta „hrabrost“ svela na prepucavanje komentarima preko anonimnih facebook profila. Porota ateista i teista Božje je stambeno pitanje riješila premjestivši suđenje u virtualne prostore društvenih mreža.

Marijan Oršolić

Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close