Buka: Danas u Hrvatskoj nema mjesta sjećanju na stradale i protjerane Srbe
Hrvatska obilježava početak vojne akcije “Oluje”. Dok za Hrvate ovaj dan predstavlja “Dan pobjede”, a za Srbe – dan je žalosti.
Hrvatska danas obilježava početak vojne akcije “Oluje”, za Hrvate ovaj dan predstavlja “Dan pobjede”, a za Srbe – dan je žalosti. Ova rečenica najbolje opisuje stanje u regiji dvadeset godina nakon okončanja sukoba na ovim prostorima. Dok jedni slave svoju veličanstvenu pobjedu, drugi tuguju i ove dane opisuju kao najtragičnije u istoriji.
Hrvatska će danas, prvi put nakon rata, vojnom paradom (mimohodom) obilježiti svoju pobjedu, dok će se danas u Srbiji i Republici Srpskoj tugovati zbog protjeranih 250 000 stanovnika srpske nacionalnosti.
Sa Eugenom Jakovčićem, aktivistom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba razgovaramo o Oluji, o tome gdje se Hrvatska nalazi danas, dvadeset godina od kraja rata, o tome da li se Hrvatska suočava sa zločinima počinjenim u svoje ime…
Gdine Jakovčiću, gdje je Hrvatska danas, dvadeset godina nakon operacije Oluja?
Hrvatsko društvo 20 godina nakon VRA Oluja i dvije godine nakon ulaska u EU i dalje je opterećeno sukobima i polemikama vezanima uz teme s dominantnim nacionalnim predznakom – nedavnu ratnu prošlost, ratne zločine i prava sudionika rata te se te teme više no ikada koriste kao predmet dnevno-političkih obračuna.
Jačanje desnice, nacionalizma, ksenofobije, netolerancije te agresivnog i netolerantnog govora u javnom prostoru karakterističnog i za mnoge europske države, u Hrvatskoj i 20 godina od završetka ratnih događanja onemogućava otvorenu i kritičku raspravu o događajima iz prošlog stoljeća.
Hrvatska svakodnevnica je opterećena brojnim incidentima, kao onaj sa svastikom na Poljudu, i to upravo zbog toga jer ne postoji kultura sjećanja već se zločini relativiziraju i to za sva tri razdoblja stradanja – i za Drugi svjetski rat, političko nasilje u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i Domovinski rat.
Incident na Poljudu nije nikakvo iznenađenje, on se nadovezuje na politiku uzastopnih vlada od 1990., koja je prepoznatljiva po relativizaciji zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i demonizaciji antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Nitko od Hrvatskog nogometnog saveza ili političara nije prije reagirao na to da postoji Torcida Jugend koji nose te znakove. Postoji i slovo ‘u’ sa križem 25 godina, a Crkva niti jedanput nije rekla da je to blasfemnija i da je povezivanje terorističkog znaka s križem nešto što Katolička crkva osuđuje.
Vojna parada, mimohod, koji će se održati u Zagrebu po Vama predstavlja šta? Je li to Milanovićeva pokazna vježba za ovogodišnje izbore za privlačenje glasova desnice ili iskrena namjera proslavljati 20. godina od Oluje?
Kao što su naše kolege iz Centra za mirovne studije istaknuli u akciji RAT JE GOTOV, mi zaista ne vidimo smisao te parade. Po nama, u civilnom društvu, to je samo produljivanje podjela u društvu. Žao nam je što naši političari ne shvaćaju da militarizam nije rješenje za probleme. Trebali bi se sjetiti mirne reintegracije Istočne Slavonije koja je bez ispaljenog metka riješila problem.
Vojni mimohod primarno je odraz slabosti i nezrelosti hrvatskog društva. Niti dvadeset godina nakon rata nismo puno naučili kako ratno iskustvo iskoristiti da se rat nikada ne ponovi. Organizacija vojne parade sasvim sigurno nije korak u tom smjeru, već upravo suprotno. Romantiziranje rata kao metode stvaranja „zajedništva“ zastrašujuća je politička retorika koju izgovaraju neki od najodgovornijih nositelja vlasti u Hrvatskoj.
Kako su podsjetile kolege iz Centra za mirovne studije u već spomenutoj akciji, „zajedništvo“ u kojemu svi trebamo jednako misliti i vjerovati naziva se fašizam. Mi pak s druge strane želimo graditi zajedništvo u kojemu postoji pluralizam mišljenja i različitosti, i koji se ne stvara kroz vojne mimohode i proslave ratnih pobjeda.
Činjenica da iza vojnog mimohoda stoji Vlada predvođena SDP-om Zorana Milanovića govori samo o tome koliko je nesuočavanje sa zločinima počinjenim tijekom i nakon VRA Oluja velik problem u hrvatskom društvu.
Jalovost politike podilaženja desnici od strane “socijaldemokrata” se jasno očitovala u rezultatima predsjedničkih izbora, pa prema tome tu nema nikakavih glasova, to je nažalost simptom jednog puno težeg stanja u kojem se nalazi hrvatsko društvo, neovisno o političkom predznaku vladajućih .
Vaša organizacija ovih dana ima dosta aktivnosti u vezi sa godišnjicom Oluje, da li imate osjećaj da se svijest ljudi u Hrvatskoj mijenja, da li se zločini počinjeni u ime hrvatske države tretiraju drugačije ili preovladava šutnja odnosno ignorisanje?
Ono što već sada znamo jest porazna činjenica da će i ove godine izostati sjećanje na žrtve VRA «Oluja». To obilježavanje je prepušteno udruženjima porodica stradalih i građanskim inicijativama, što je jasan znak da institucije u ovoj zemlji nemaju uopće svijest o težini počinjenih zločina.
U Hrvatskoj se nikako ne može prihvatiti, po nama lako razumljiva stvar a to je da priznanje patnje stradalih srpskih civila u «Oluji», ne osporava oslobađanja i vraćanja okupiranih hrvatskih područja u ustavnopravni poredak RH, na kojem su, to isto tako treba reći, od 1991. – 1995. od strane pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava.
Mi još uvijek vjerujem da je moguće napraviti višeslojno obilježavanje godišnjice Oluje koje bi sve to obuhvatilo. To se ne mora dogoditi u toku jednog dana, ali se za sada uopće ne događa. Kao organizacija za ljudska prava smo 2013. uputili otvoreno pismo predsjednicima Republike, Sabora i Vlade u kojem smo predložili pokretanje dijaloga na ovu temu, međutim odgovor nismo dobili do današnjeg dana.
U suradnji sa Srpskim narodnim vijećem organziramo niz komemorativnih akcija kojima prije svega želimo nadvladati tako glasnu šutnju u hrvatskom društvu a kada govorimo o stradanjima srpskih civila tijekom i nakon VRA Oluja.
Ja bih ovdje podsjetio na riječi predsjednika SNV-a Milorada Pupovca koji je ovih dana rekao kako u Hrvatskoj u proteklih 20 godina u javnom prostoru, izjavama političara, molitvama svećenika nema mjesta za strašno i historijsko stradanje koje se dogodilo Srbima s ovih područja.
Ne samo da nema mjesta za sjećanje na one koji su stradali 1991. i 1992. u hrvatskim gradovima otmicama, istjerivanjima, ubojstvima, otuđivanjem imovine, nego nema mjesta ni za one koji su praktički u dva dana morali napustiti svoje istorijske zavičaje, njih do 250.000. Da je otišlo 250.000 ptica, na komemoraciji u Pješčanici kod Vrginmosta naglasio je Milorad Pupovac, netko bi se pitao zašto i mogu li se vratiti. Ali u našoj javnosti nema prostora za takvo pitanje, kao ni moralnog osjećaja i potrebe da se to pitanje postavi, a nema nažalost ni moralne odgovornosti da onima koji ga postavljaju, taj prostor bude otvoren.
foto: Portal Novosti
Koliko je, prema dostupnim podacima, tokom akcije Oluja ubijeno srpskih civila, a koliko u periodu tzv. konačnog čišćenja, u danim i mjesecima nakon Oluje?
Institucije Republike Hrvatske nisu okončale prikupljanje podataka o svim ubijenima i nestalima tokom posljednjeg rata. Iz tog razloga mi još uvijek podsjećamo na podatke Hrvatskog Helsinškog odbora koji govore da je u “Oluji” i neposredno nakon nje ubijeno 667 civila.
Documenta provodi poimenični popis svih stradalih u ratu u Hrvatskoj 1991.-1995., što je ključna misija naše organizacije. Vjerujem da ćemo u godinama koje su pred nama prezentirati podatke koje prikupljaju naši istraživački timovi, te time dati ključni doprinos istinskom procesu suočavanja s prošlošću.
Tijekom ovogodišnje komemoracije u Vrginmostu iznijeli smo podatke koji govore kako je samo u mjestima te općine na Kordunu poginulo 67 osoba tijekom i nakon VRA Oluja, od čega 41 civil i to starije životne dobi. Nažalost, većina njih se još uvijek vode kao nestale osobe čiji posmrtni ostatci nisu pronađeni. Neki su ubijeni kao žrtve ratnog zločina, poput Teodora i Danice Samardžije koji su ubijeni i zapaljeni u svojoj kući u Slavskom Polju. Mnogi su stradali kod Žirovca, u napadu Hrvatske vojske i Armije BiH na izbjegličku kolonu. Bilo je onih i koji su stradali u borbama kod Dvora, neki od granatiranja, a neki su odveden iz izbjegličke kolone.
Nakon što su hrvatski generali Gotovina i Markač, a prije njih i Ivan Čermak oslobođeni iz Haga za udruženi zločinački poduhvat 2012. godine, time kao d aje za Hrvatsku prestao proces suočavanja sa krivicom za ubijene Srbe tokom Oluje. Ili griješim. Da li su hrvatski sudovi išta radili po pitanju nespornih ratnih zločina koji su se dogodili u Oluji?
Mi smo prošli petak, 31. srpnja/jula u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i SENSE – Centrom za tranzicijsku pravdu Pula predstavili interaktivnu prezentaciju Oluja u Haagu, koju vaši čitatelji mogu pogledati na linku http://snv.hr/oluja-u-haagu/.
Cilj prezentacije Oluja u Haagu je da upravo podsjetimo javnost kako činjenice koje je Haški sud utvrdio u dokaznom postupku, u predmetu Gotovina i drugi, postoje neovisno o presudama o kaznenoj odgovornosti ili nevinosti optuženih, a prihvaćanje tih činjenica je preduvjet procesa suočavanja s prošlošću i unapređenja međunacionalnih odnosa.
U našoj prezentaciji Oluja u Haagu događaje smo predstavili kroz pet ključnih točaka optužnice oko kojeg su se u Haagu sukobljavali tužilaštvo i obrana: cilj operacije Oluja, svrha granatiranja Knina, ubojstva, pljačka i uništavanje imovine te sprječavanje povratka. Prikazali smo argumente obje strane, a uz to smo postavili dokumente i druge dokaze koji potkrepljuju sve iznesene teze
Iz svega toga proizlazi kako je tokom suđenja Gotovini i drugima utvrđeno da su u “Oluji” kršeni zakoni i običaji ratovanja, da su vršena ubojstva i progoni s ciljem krajnjeg uklanjanja Srba iz ‘Krajine’. Okrivljeni generali su oslobođeni, ali činjenice ostaju u nasljeđe hrvatskom pravosuđu koje je do sada za te zločine podiglo tri optužnice, a pravomoćno je osuđen samo Božo Bačelić za zločine počinjene u Prokljanu i Mandićima. Znači imamo tek jednu pravomoćnu presudu.
S pravom se mnogi ovih dana pitaju zašto nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, kada su tadašnji predsjednik Josipović i aktualni premijer Milanović kazali da će suđenje onima koji su počinili zločine u Oluji nastaviti u Hrvatskoj, nije učinjeno ništa? Zašto nema snage da se suoči s činjenicom o tolikom broju ubijenih nedužnih, starih i nemoćnih, s činjenicom da su tolika naselja popaljena i razrušena i da je preko 200.000 ljudi moralo otići.
Da li se iko od projeranih Srba vraća u Hrvatsku ili bolje rečeno, šta Hrvatska radi da bi vratila svoje građane? Želi li ih ona uopšte na svom tlu danas, dvadeset godina kasnije i u Evropskoj uniji?
Prema procjenama UNHCR-a 1995. prije, poslije i nakon vojnih akcija «Bljesak» (svibanj/maj 1995.) i «Oluja» iz Hrvatske je izbjeglo oko 250.000 Srba. Od 133.705 registriranih povratnika samo 48 % je ostalo u Hrvatskoj, od čega je 14,8 % preminulo nakon povratka. Danas 32.892 registriranih izbjeglica iz hrvatske živi u drugim post-jugoslavenskim zemljama.
Pitanje povratka izbjeglih Srba uopće nije neka važna politička agenda kojom bi se institucije zamarale. Manjinske organizacije ulažu velike napore ali su ljudi uglavnom prepušteni samima sebi.
Da li su zabilježeni incidenti prema povratnicima Srbima u Hrvatskoj?
Incidenata gotovo uopće i nema što je pravo čudo s obzirom na huškačku atmosferu u posljednje tri godine, kada svjedočimo ponovnom jačanju neprijateljstava prema Srbima. Podsjećam na cijeli pokret pojedinih brniteljskih udruga, koji je započeo krajem 2013. nasilnim uklanjenjem dvopismenih ploča u Vukovaru. Antićirilična histerija, histerija prema Srbima, je u jednom trenutku u potpunosti blokirala proces pomirenja i obnovu suživota. Teško je i zamisliti kroz što su sve u tim trenucima prolazile povratničke obitelji. Taj pokret je u jednom trenutku u potpunosti preuzeo metode građanskih inicijativa, smatrajući svojim legitimnim pravom da služeći se govorom mržnje, ucjenama i huškačkim prozivanjem svih onih koji im nisu po mjeri postanu ključni politički faktor u društvu.
Da li u Hrvatskoj postoje mediji koji otvoreno, u 2015. godini pišu o zločinima počinjenim u operaciji Oluja?
Postoje, ja bih rekao, novinari koji pišu o zločinima a ne toliko senzibilizirane politike pojedinih medije, kao i organizacije za ljudska prava koje ukazuju na lošu pravosudnu bilancu u procesuiranju istih ali problem je što nema reakcije institucija.
U trenutku kada je Prvostupanjsko vijeće izreklo osuđujuću presudu generalima u haškom predmetu Gotovina i dr. (travanj/april 2011.), samo na primjeru Hrvatske radiotelevizije (HRT) vidljivo je bilo da je u programu u potpunosti izostao glas žrtava. O tome smo sociologinja Suzana Kunac i ja priredili istraživanje
koje je pokazalo da je javna televizija grubo prekršila pravila novinarske struke izostavljanjem glasa žrtava, kao i opisima njihova stradanja. Umjesto žrtava, male ekrane su preplavile izjave potpore i suosjećanje građana, suboraca, prijatelja s osuđenim generalima i tako u potpunosti potisnule informiranje javnosti o razmjerima zločina (ubojstava, nečovječnog postupanja, pljačkanja i uništavanja imovine te masovnog egzodusa srpskog stanovništva) i žrtvama tih zločina.
O tome kako je to izgledalo prilikom oslobađajuće presude, godinu dana poslije ne moramo se niti podsjećati. Kako je bilo tada, 2011. tako je i danas kada govorimo o 20. godišnjici vojne akcije.
Za Hrvatsku Oluja je vojni uspjeh, konačna pobjeda a za Srbe jedan od najtužnijih dana u istoriji? Da li ćemo uspjeti ikada pronaći zajednički nazivnik za ono što se dogodilo u avgustu 1995.godine?
Niti haško tužiteljstvo u predmetu Gotovina i dr. nije dovelo u pitanje pravo Republike Hrvatske da oružanom akcijom reintegrira teritorij “Krajine” unutar svojih međunarodno priznatih granica, na kojem su od 1991. – 1995. od strane pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava i kada su mnogi hrvatski civili napustivši svoje domove otišli u neizvjesnost izbjeglištva trpeći teške ljudske i materijalne gubitke.
Ali danas, 20. godina poslije, kada se uzmu u obzir sve činjenice, jasno je da je operacija imala još jedan, nelegitiman i nezakonit cilj: trajno uklanjanje srpskog stanovništva sa dijela hrvatskog teritorija. To je bolna činjenica koja se u Hrvatskoj treba prihvatiti.
Prihvaćanje gore navedenog bit će dobar put za bolje sutra, i Hrvata i Srba.
Razgovarao Elvir Padalović
BUKA
