Boris Šavija – Živimo u prilično bolesnom i izopačenom vremenu

Valjda ljudi vole da voajerišu, da zaviruju u tuđe gaće, da se bave tuđim govnima kako ne bi morali da peru svoja. Jer – to je mnogo zahtjevnije! Da li su to nečiji projekti koji imaju za cilj da masu drže zaglupljenom, stvarno ne znam. Ako jesu, uspijevaju!

BUKA Intervju

Glumac Boris Šavija upisao je glumu u prvoj klasi studenta glume u Banjaluci. Ostvario je zapažene uloge na daskama Narodnog pozorišta Republike Srpske i pamtimo pa po ulogama u predstavama „Tramvaj zvani želja“, „Porodične priče“, „Zvijezda je rođena“…

Sa Šavijom smo za portal BUKA razgovarali o tome kako je odlučio da postane glumac, pozorištu, društvu u kojem živimo, kritici i drugim temama.

Možemo li se na početku vratiti u prošlost? Kako ste odlučili da želite da budete glumac? Kako Vas je gluma osvojila?

Moram odmah da kažem da neću ispričati klasičnu glumačku priču kako sam već samim izlaskom iz pelena počeo da zabavljam užu i širu rodbinu svojim imitacijama, recitacijama i pjesmicama. Ni to da sam odmah znao da hoću da budem glumac. Stvarno nije bilo tako. Toga nisam bio svjestan ni dok sam upisivao glumačku školu. Ipak u djetinjstvu, sigurno, treba tražiti “anamnezu” te kasnije “bolesti”! Ono što je važno je upravo to da u glumi ima nečeg sličnog dječijoj zaigranosti. Zaigranosti do potpunog samozaborava. To je bitno sačuvati, tu potrebu za igrom. Sigurno je važno i to što sam kao klinac, svom dubinom bića osjećao da ću ja biti nešto posebno. To valjda sva djeca tako osjećaju. Osjećanje se, u određenoj mjeri, manje ili više izmijenjeno, zadržalo i danas. E sad, ta kombinacija nekog ko može jako i strasno da se zaigra, a pri tome ima određenu vrstu drskosti, vjere u sebe i talenta, da pomisli da neko treba da ga gleda je valjda neka vrsta preduslova da uopšte budeš glumac. Prije Akademije sam se mnogo više bavio muzikom. Imao sam u tinejdžerskom periodu gomilu raznoraznih bendova. Taj period mladalačkog traženja i formiranja sam prošao kroz muziku i to je bio jedan zdrav temelj. Iz muzike otišao u pozorište. Potpuno slučajno. Mada kad razmislim bolje, te dvije stvari i nemaju nekih sušinskih razlika, samo je medij drugačiji. Sam si, i instrument i muzičar, to je razlika. To me i privuklo glumačkoj igri.

 

 

Glumu ste, ako se ne varam, upisli sa prvom generacijom studenata Akademije umjetnosti u Banjaluci. Cijela ta klasa se uspješno bavi glumačkim poslom. Kako je bilo probijati led za sve kasnije generacije glumaca u Banjaluci?

Da, upisao sam glumu i ponosni sam pripadnik prve klase na Akademiji generacija 98/99. Svi se aktivno bavimo glumom, što se rijetko događa. Dakle, sindrom “prvih mačića” koji su nam predviđali se, na sreću, nije obistinio. Ušli smo u pozorište onako kako se u pozorište najljepše ulazi. Prvo smo igrali male uloge, epizode, da bi postepeno, za dvije do tri sezone, počeli da nosimo repertoar u obe pozorišne kuće. Nismo mi tad znali, niti marili da probijamo bilo kakav led za druge. Mi smo probijali neki svoj led. Desilo se da mi trebamo pozorište i da pozorište treba nas! Bio je to buran i lijep period mog glumačkog života.Odigrao sam tada mnoge zaista lijepe i važne komade i uloge koje glumac tih godina može samo da sanja.

Danas imamo cijelu armiju mladih glumaca. Koliko je njima teško naći svoje mjesto na „daskama koje život znače“?

Postoji izreka da “pravi talenat uvijek nadje svoj put”! Može zazvučati kao floskula,ali ja vjerujem u to. Talenat kao termin ne tretiram ovdje samo kao dar i sklonost za neki posao. Mnogo toga ulazi u pojam talenat. Ipak, ako imaš istinski dar, istinsku potrebu, častan motiv, volju, i još čitav niz uslova,ti ćeš sigurno biti glumac. Niko ti ne garantuje da ćeš ako završiš akademiju to biti. Akademija je samo jedan putokaz, jedna prečica u učenju zanata i vještine, mjesto koje će u tebi da razvije dar i prokrči put tom daru. Nema te Akademije koja može da napravi glumca od tebe, ako ti to suštinski nisi, a isto tako, ne postoji taj upravnik, ta vlast, ili te okolnosti koji ti to mogu onemogućiti ako to zaista jesi. Bićeš glumac, pa makar i na ledini glumio. Eto, to bih ja rekao mladim studentima glume.

 

Zvijezda je rođena

 

Da li je teško biti glumac kod nas? Sa kojim izazovima se svakodnevno suočavate u profesiji?

Komplikovan je odgovor na pitanje da li je teško baviti se glumom. Ovaj posao je divan, gdje god se njime bavio, ali naravno da sa sobom nosi i veliku žrtvu, velike izazove, velika iskušenja u svim svojim segmentima. Stalno si u nekim preispitivanjima, nekim dubinskim kopanjima po sebi. U vječitoj si potrazi da na pravi način izraziš to što osjećaš, doživljavaš i u šta vjeruješ. Nekad u nepomirljivom raskoraku između toga što je tvoje trenutno stanje i život i glumačkog zadatka kojim se baviš. Nekad je teško naći motiv. Pitaš se zašto baš taj komad, zašto baš ta uloga, zašto na taj način, zašto u ovom momentu? Ponekad se desi da se to tako srećno uplete jedno u drugo i ide glatko. Postoje ti mučni glumački procesi, gdje se do rješenja dolazi sporo i jako teško. Moraš prosto da se napatiš da bi kasnije uživao u igri.

Već godinama zračite na pozoršnim daskama Narodnog pozorišta RS, a za svoj rad dobili ste mnogo nagrada, međutim šta je ono što je Vama kao glumcu najvažnije?

Lijepo je dobiti nagrade i priznanja za svoj rad, ipak glumca koji nije zadovoljan svojom igrom u nekoj predstavi ili filmu nijedna nagrada ne moze utješiti. Možda je i sebično, ali ipak mislim da mi je najvažnije da mogu sam sobom biti zadovoljan. Da znam da sam dao sve što sam mogao da dam, da se pogledam u ogledalo i kažem, ovo si pošteno uradio. Ako se sve okolnosti poklope, dese se nekad ti momenti na sceni, kad osjetim jednu vrstu ekstatične radosti, igranja,čudnog zanosa, jednu uzbudljivu fokusiranost na ono što radim i doživljavam.To je kao nekakav nevjerovatno prijatan trans. Englezi ga nazivaju “flow”. Kad jednom osjetiš zadovoljstvo tog stanja, uvijek želiš da se to iznova dogodi.

Kakvo je, prema Vama, stanje u kulturi kod nas? Koje su njene prednosti, a koje su mane?

Dok god ne prihvatimo da je kultura osnovni identitet jednog naroda, naša kultura će biti takva kakva jeste. Kao musava, zapušena djevojka, skrajnuta u ćošak! Identitet nam nikad neće stvoriti vile, stanovi, crni automobili,”mastan” konto u banci i puni stomaci! Ako to ostavimo potomcima u amanet oni će mozda biti zbrinuti, ali će njihova lična karta biti prazan papir. Onda će to biti njihov identitet!

Živimo u vremenu, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?

Živimo u prilično bolesnom vremenu. Izopačenom! Sve je brzo, sve je instant. Vrijeme je Ekrema, Stanija, “Oro-a”….Pervertirano vrijeme ljudi koji su “poznati iz nepoznatih razloga”. Ti reality su toliko popularni i ne umijem da objasnim taj fenomen. Valjda ljudi vole da voajerišu, da zaviruju u tuđe gaće, da se bave tuđim govnima kako ne bi morali da peru svoja. Jer – to je mnogo zahtjevnije! Da li su to nečiji projekti koji imaju za cilj da masu drže zaglupljenom, stvarno ne znam. Ako jesu, uspijevaju! Paradoksalno je da su ovom dobu kad je svaka informacija dostupna na klik miša, obrazovanje na dohvat ruke, ljudi toliko prizemni, neobrazovani i posežu za primitivnim sadržajima. E sad, ja tu ne mogu da budem neki guru i da nudim alternative. Ja i kao glumac uvijek igram tako da postavljam pitanja, da ukažem na neku devijaciju, društvenu anomaliju, ali ne i da nudim odgovore na ista. Znam šta je moja alternativa. Mislim da je neukusno nekome nešto savjetovati u tom smislu.

 

Porodične priče

Pozorištu, kao i ostalim umjetničkim oblastima kod nas nedostaje kritika. Da li taj nedostatak kritike koči umjetnički razvoj i progres? Koliko je kritika važna na kolektivnom, ali i na individulanom novou?

Kritika ne samo da je poželjna, nego je neophodna! U kulturno zdravim sredinama kritika uzdiže ili “sahranjuje” predstave i pozorišne umjetnike, afirmiše pozorište i daje mu na značaju. Ako ti neko da na značaju, on istog momenta diže nivo tvoje odgovornosti. Ukazuje na mane i nadahnjuje da budeš bolji. Glumci i reditelji su kod nas, nekada, strijepili od kritike, jedva čekali da izađu novine poslije odigrane premijere. Bilo je to vrijeme kritičara koji su imali autoritet i kredibilitet, čija je riječ značila nešto. Kod nas prave pozorišne kritike, tako reći, i nema.U lokalnim novinama izađe poneki osvrt sa predstave i thats it! Na Internetu se, tu i tamo pojavi neki “stručnjak”, neki skriboman, šatro intelektualac čije mišljenje je na nivou sviđa mi se-ne sviđa mi se. Oni pišu po ličnim afinitetima, bez validnog pozorišnog obrazovanja, a Boga mi, i ukusa. Tako da smo, na štetu publike i pozorišnih pregalaca,ovog trenutka bez ljudi koji se istinski bave tim važnim zanimanjem.

Koji su Vam planovi, na čemu trenutno radite kada je gluma u pitanju?

Trenutno odmaram od novih projekata. Imao sam prije nekoliko mjeseci tešku operaciju vratne kičme, pa je bilo potrebno izvijesno vrijeme za rehabilitaciju. Nedavno sam se vratio predstavama u svojoj matičnoj kući (NPRS) i predstavi “Art” koju igram u Gradskom pozorištu Jazavac. U novembru imam zakazano snimanje jednog filma u Beogradu. Nadam se da ću što prije početi da radim nove predstave, jer mi je nedostajalo svih ovih mjeseci!

 

 

Razgovarala Maja Isović

 

Vezan tekst:

 

Slađana Zrnić – Teatar mora biti društveno angažovan

Nikolina Jelisavac: Ona što nam se servira, to progutamo

 

 

Buka arhiva

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close