Bogatstvom i siromaštvom do elite – Šta kad dobiješ ono što želiš?
Ima ta neka priča o čovjeku koji je volio zlato toliko da se to riječima ne može opisati. Toliko ga je volio da je poželio da sve što dodirne pretvori u zlato! Davno sam je čuo pa se ne mogu sjetiti je li za ispunjenje te želje molio Boga ili je, pak, uhvatio kakvu zlatnu ribicu, ali to i nije toliko važno (Vjernici neka prihvate prvu, a Ostali drugu verziju). U svakom slučaju, njemu se želja ispunila!
Sadističko iživljavanje
Ne vjerujući da mu je želja, doista, ispunjena, u početku je drhtavim rukama najprije počeo dodirivati stvari po svom jednoiposobnom stanu: najprije dohvati kašiku i ona se istog trena pozlati!
Potom dodirnu šolju za čaj, zdjelu za voće, pa stolicu, pa sto… Vidjevši da se sve istog trena pozlatilo, poče skakati od sreće. Istrča pred zgradu i dotaknu svog Golfa II (pažljivo vodeći računa da ne dotakne nečijeg drugo), a zatim se žurno vrati u stan – usput dodirujući kćerkin bicikl – i oćejfi dodirujući jednu po jednu stvar svojom čarobnom rukom. Iako to nije potrajalo predugo, jer stvari nije bilo previše, od silnog uzbuđenja ogladni i taman da otvori kutiju za hljeb kad se i ona pretvori u čisto zlato. Očaran i zagledan u zasljepljujući sjaj i ne primijeti kad mu se i hljeb u ruci pozlati. Ali nije bilo ni bitno, nije više bio ni gladan. Zavali se na zlatni kauč, pod glavu stavi zlatan jastuk, a između glave i jastuka metnu zlatnu ruku; malo da odmori od pozlaćivanja, a malo da osmisli šta bi još mogao i trebao pozlatiti.
Probudi ga prigušen ženski vrisak. Njegova supruga je ukočeno stajala još uvijek držeći šteku – sada zlatnu – u jednoj, a kćerku u drugoj ruci. Nije mogla vjerovati svojim očima. Onaj čovjek skoči sa kauča, pritrča svojoj ženi, uze je za ruku da joj pokaže šta sve može i iznenadi se kad ona ne krenu za njim. Povuče još jednom, ovaj put malo jače, ali džaba. Tek kad se okrenu shvati da je i svoju ženu pozlatio. Malo preplašen da se kćerki šta ne dogodi, uhvati je za ruku da je odvoji od žene, ali i nju pozlati… Očajan, sruči se na pod tek tad shvatajući da više ne može dodirnuti ništa, a da se to ne pretvori u skupocjen, a opet, potpuno beskoristan predmet.
Jesam li imao i o čemu drugo pisati? Naravno da jesam. Mogao sam, naprimjer, pisati o tome kako sve ovo, za što je doista teško naći odgovarajući naziv, a slovi kao politika u našoj zemlji, ustvari, mi finansiramo. Odnosno, o tome kako sve stranke koje se tako sadistički iživljavaju na nama, mazohistički finansiramo mi i to po zakonu za koji smo ih platili da usvoje po kojem stranke i partije na ime finansiranja svoga postojanja svake godine iz budžeta prisvoje između 20 i 25 miliona maraka koji se dijele prema pravilu: “30 posto sredstava svim političkim strankama, odnosno koalicijama koje su osvojile mandate, 60 posto sredstava dijeli se prema broju poslaničkih, odnosno delegatskih mandata, a 10 posto od ukupnog iznosa dodjeljuje se parlamentarnim grupama srazmjerno broju poslaničkih, odnosno delegatskih mjesta koja pripadaju manje zastupljenom spolu”, ali to nikoga ne zanima.
Mogao sam raspisati cijeli roman o onom čovjeku koji je volio zlato počevši od njegovog siromašnog djetinjstva; o ocu običnom radniku i majci domaćici (a socijalizam k'o socijalizam); o tome kako se nije oskudijevalo ali se nije ni presipalo; kako je dječak rastao pomalo se stideći farmerki sa pijace i džempera iz kućne radinosti, sendviča što bi ga ponio od kuće dok su ostala djeca jela hamburgere, svojih sveski sa mehkim koricama i 60 listova pred raskošno šarenim tekama s tvrdim koricama i 100 listova… Kako se nije baš snalazio ni u društvu; malo zbog svog stanja, a malo zato što je bio stidljiv, izgledao je prilično smotan pa dugo nikome nije bio simpatija iako ih je sam imao mnogo. Gotovo jednako mnogo kao i želja.
O tome kako je u svom dječijem mozgu domislio da će se njegovo stanje promijeniti ako bude bolji, najbolji u nečemu, a kako nije bilo puno domena u kojima se mogao nadmetati sa svojim vršnjacima odlučio je učiti. Baš, učiti! I učio je, uporno, neumorno i više od onoga što je bilo obavezno ali, vidi vraga, to, ne samo da mu nije donijelo popularnost nego naprotiv… Kako je postao još neomiljeniji i kako mu je njegovo zalaganje na časovima i preveliko znanje za njegove godine priskrbilo i nekoliko nimalo lijepih i pohvalnih nadimaka.
Kako je, u onom istom dječijem, ali znakovito načitanijem mozgu, razmišljao gdje je pogriješio i kako je, posmatrajući svoj mali svijet oko sebe, vrlo brzo uvidio da nisu znanje i mudrost ono što ljude njegovoga svijeta izdvaja iz gomile, odnosno šta je to što njemu priječi pristup u elitno društvo, pa kako je dokučio da je to, ustvari, bogatstvo odnosno siromaštvo!
Prvi lančić
I kako je od tog trenutka dječak najprije poželio zlato, a kad je nabavio prvi lančić i zavolio ga…
No, najradije bih, kad se već niko prije nije sjetio, napisao priču o čovjeku koji je tako silno želio da sve što dodirne pretvori u zlato, a ono se pretvaralo u blato (samo jedno slovo a tolika razlika), ali ko bi to čitao? U svakom slučaju pouka priče bi bila ista: pazi šta želiš! Moglo bi ti se dogoditi da dobiješ pa nećeš znati šta ćeš s tim.
Autor: Piše: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
