BNN: Stara SDA više ne postoji, sada idu tamo jer se može dobro profitirati

Bili ste vrlo bliski sa SDA, bili ste dio te priče što je izazivalo dosta kritika u kontekstu činjenice da ste kao reisu-l-ulema vezali Islamsku zajednicu i SDA, odnosno vjersku i političku sferu. Kako danas gledate na taj period?

Da odmah kažem: dragovoljno sam postao dio političke priče SDA zbog koje sam imao određene prednosti, ali i probleme. Na početku bijaše prednost u smislu da sam izabran za naibu-reisa, a potom i za reisu-l-ulemu. Nije potrebno okolišati: ja sam bio reisu-l-ulema u Bošnjaka zato što je to bila volja rahmetli Alije Izetbegovića, a bila je zato što sam, između ostalog, bio potpisnik za osnivanje SDA. Naravno, ponosan sam na to i svjedočim punim plućima da sam sretan što sam bio prvi reisu-l-ulema u vrijeme dok je rahmetli Alija Izetbegović bio prvi predsjednik nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Predsjednika Republike Turske Redžeba Tajjiba Erdogana poznajete još iz perioda dok je bio gradonačelnik Istanbula. Šta mislite o odnosima Republike Turske i BiH, i sa druge strane favoriziranju Bakira Izetbegovića od strane Erdogana?   

Ako iko, onda moj prijatelj Redžeb Tajjib Erdogan može objasniti svom prijatelju Bakiru Izetbegoviću da u Bošnjaka ima više pametnih glava, od kojih bi jedna mogla biti na čelu stranke, a druga na čelu države, kao što je to slučaj i u Turskoj. Nije nužno za spas naroda i države da sve bude u jednoj glavi i jednoj pameti u ovim burnim vremenima u kojima, ako bi, ne daj Bože, ta jedna nezamjenjljiva glava posrnula, posrnuo cijeli narod i cjelokupna država. Uvjeren sam da predsjednik Republike Turske, Erdogan voli Bosnu i Hercegovinu, kao i sve njene narode i zato sam uvjeren da će on tu svoju ljubav pretočitu u jačanje Bosne i njene Hercegovine da živi od svog vlastitog rada i truda, a ne od sadake, jer Bošnjaci svih vjera nikad nisu ni od koga prosili, niti su ikad ikoga molili za šaku brašna. Njih je Allah počastio najplodnijom zemljom i zato oni nisu muhtač sažaljenju, već iskrenom, poštenom i, nada sve, prijateljskom odnosu prema njihovoj naciji i državi.

Zašto je osnovan Svjetski bošnjački kongres?

Odlično pitanje! Moj kratki odgovor glasi: Svjetski bošnjački kongres je osnovan zbog ideje panbošnjaštva, a to znači da su Bošnjaci cjelovita nacija na Balkanu, da im je Bosna matična država i da je Bosna zemlja Bošnjaka i ostalih koji je doživljavaju kao svoju zemlju i državu. To su tri osnovne ideje koje Svjetski bošnjački kongres ima u svom planu i programu.  Kongres ima uzor u drugim svjetskim kongresima, koji su isto tako nastali nakon genocida. No, moj duži odgovor zahtjeva malo više pažnje zato što je u njemo sadržano moje svjedočenje kao reisu-l-uleme u Bošnjaka, koji je u periodu od 20 godina mogao vidjeti i spoznati potrebe naroda i države. Rizikujući da me neki odmah ne shvate, ali moram reći da sam se osjetio odgovornim pred Bogom i pred narodom da se nakon  oslobođanja od  dužnosti reisu-l-uleme posvetim naciji. Makar  izgledalo pretenciozno, ali osjećam svojim pravom i svojom obavezom da kažem svom narodu da bez snažne nacionalne, državne i duhovne odbrane nama opet prijeti genocid.  Naša duhovna odbrana od genocida je prilično stabilna, ali naša nacionalna odbrana gotovo da ne postoji, pa tako ne postoji ni državna. Stoga, smatrao sam važnim, zapravo shvatio sam to svojom obavezom, da saopćim mom narodu šta mu je farz raditi i uraditi radi zaštite od mogućeg budućeg genocida. Sa tim uvjerenjem i osjećajem odgovornosti osnovane su tri bošnjačke nacionalne institucije sa ciljem da se ustanovi i održi bošnjačka, a to jest i bosanska, nacionalna odbrana: Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, BANU (ovih dana je izašao prvi “Glasnik” BANU), Svjetski bošnjački kongres, SBK, i Bošnjačka nacionalna fondacija, BNF… Čuli ste vjerovatno da se ovih dana u Sandžaku, u Srbiji, pojavila jedna nevjerovatna stvar, a to je da se Bošnjaci pozivaju da se izjašnjavaju kao Turci kako bi dobili status nacionalne manjine u Srbiji… Pa ima li kraja maltretiranju Bošnjaka…? Ima, ako Bog da… Bošnjaci su danas nacionalno i kulturno samosvjesni više nego ikada… i bit će sve više unatoč raznim lovcima na njihove duše… Dakle,  i onima kojima nije dosad bilo jasno zašto Bošnjacima trebaju jake nacionalne institucije poput BANU, SBK, BNF, sad bi im trebalo biti jasno. Odnosno, sad bi im trebalo biti jasno da Bošnjacima ne trabaju nacionalne institucij, koje služe kao “domovi staraca” – VBI ili kao “domovi prodanih” – “Preporod”… Istina je gorka, ali je ljekovita za bolest lijenosti i učmalosti…

Na svojoj fejsbuk stranici ste uoči posljednjeg Kongresa SDA napisali da u toj stranci ima dosta onih koji bi voljeli biti šehidi, ali da ne poginu. Na koga ste mislili?

Ne bih spominjao imena. Znaju oni na koje se to odnosi. A znaju i oni koji znaju te na koje se to odnosi. Neka svi o tome dobro razmisle. I neka se zapitaju šta to znači.

Poznavali ste Aliju Izetbegovića i sarađivali sa njim još od 1990-tih, kada ste bili imam u Zagrebačkoj džamiji. Kakvu sliku nosite o njemu?

O tome sam već jednom govorio pa mi dopustite da ponovim neke činjenice u vezi sa mojim poznanstva sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i razlozima za moj potpis za osnivanje Stranke Demokratske Akcije (SDA). Naime,  dokaz da ideja o osnivanju političke partije – SDA – u Bošnjaka nije isključivo ovdašnja, a najmanje sarajevska, jeste u činjenici da je veliki broj prvih potpisnika, tj., osnivača, bio iz Zagreba. Želim naglasiti da je nakon izlaska iz zatvora rahmetli Alija Izetbegović svoj prvi javni nastup imao u Zagrebačkoj džamiji na Trećem međunarodnom simpoziju 1410/1990. g. o temi “Etika u islamu”.

Vi ste na dužnost imama Zagrebačke džamije došli iz Čikaga?

Nakon povratka iz Čikaga, prihvatio sam se dužnosti glavnog imama u Zagrebačkoj džamiji, najviše zahvaljujući rahmetli Salimu Šabiću. Inicirao sam Međunarodni islamski simpozij, koji je privukao pažnju značajnih muslimanskih ličnosti poput Ekmeleddina Ihsanoglua iz Turske, prof. Naquiba al-Attasa iz Malezije i prvog muslimanskog nobelovca Abdus Salama iz Pakistana. Ovi i kontakti s drugim uglednim ličnostima iz muslimanskog svjeta, koji su sudjelovali na Simpoziju, bit će kasnije od velike koristi za Bosnu… Kao inicijator i realizator uz punu podršku tadašnjeg Odbora Islamske zajednice, ponosan sam na Međunarodni islamski simpozij Zagrebačke džamije u okviru tadašnje Islamske zajednice, koja nije imala iskustva u ovakvim međunarodnim intelektualnim poduhvatima, ali je prihvatila da omogući sarajevskoj ulemi i intelektualcima da se iskažu i pokažu u Zagrebu, jer tu priliku nisu imali u Sarajevu. Dakako,  suđenje muslimanskim intelektualcima 1983. g. je uveliko zakočilo slobodu mišljenja i govora u Sarajevu i zato je izlazak iz Sarajeva u Zagreb u to doba bio važan korak prema općem oslobađanju Bošnjaka, posebno u političkom smislu. Zagreb je već bio u zamahu oslobađanja od komunističkog režima i dolazak sarajevske uleme i intelektualaca bio je pravo osvježenje za zagrebačke pisane i elektronske medije, koji su se otvorili prema svjetskoj muslimanskoj inteligenciji, ali ponajviše prema sarajevskoj ulemi i inteligeniciji. Alija Izetbegović je nesumnjivo bio jedan od tih koji je privlačio pažnju zagrebačih medija te intelektualnih krugova i političkih aktivista, koji su najavljivali promjene u tadašnjoj Jugoslaviji. U to vrijeme Alija Izetbegović nije imao ozbiljnih sugovornika u Sarajevu o osnivanju političke partije osim nekoliko svojih najbližih prijatelja i zato je Zagreb za njega bio oaza slobodnog razgovora o političkom organiziranju našeg naroda. Dakako,  svježe rane iz 1983. g. su još uvijek bile bolne na duši mnogih Sarajlija i zato je razgovor o politici za Bošnjake u to doba bio još uvijek smrtno opasan. Nije tajna da su mnogi Alijini bliski prijatelji, čak i oni koji su bili s njim u zatvoru, osuđivali samu ideju o muslimanskom političkom organiziranju, jer su se bojali da ih se optuži za nacionalizam. Njihov argument bio je, kao i danas, da se Bošnjaci ne trebaju nacionalno – politički organizirati, jer će to dati pravo drugima, Srbima i Hrvatima, da se i oni nacionalno organiziraju, a to nije dobro za Bosnu. Oni nisu smjeli ni pomisliti da su se Srbi i Hrvati već bili nacionalno organizirali, kao što i danas to čine, bez obzira šta Bošnjaci uradili ili ne uradili za sebe…za svoju naciju i za svoju državu.  Ta svijest o samokrivnji šta god da Bošnjaci urade još uvijek je prisutna u glavama onih Bošnjaka koji ne mogu da se oslobode tog osjećaja, koji im se nameće svih ovih godina i decenija… Najveća pobjeda Bošnjaka bit će kad se oslobode tog osjećaja samokrivnje, kojeg im se uporno nameće da ih se paralizira i duhovno, i nacionalno i državno. Pored Međunarodnog simpozija, pokrenuo sam i osnivanje Instituta za islamska istraživanja u Zagrebačkoj džamiji po uzoru na mog profesora i mentora Fazlur Rahmana. Alija Izetbegović je pristao da bude u odboru za osnivanje Instituta i zato je, nakon Simpozija 1990.g., dolazio u Zagreb na sastanke oko Instituta, ali ti sastanci su se pretvorili u razgovor o osnivanju “muslimanske” političke partije ili o načinu muslimanskog političkog djelovanja u slučaju raspada Jugoslavije. Kroz te sastanke za Institut i razgovor o politici upoznao sam Aliju Izetbegovića, kojeg prije toga nisam lično poznavao osim kroz njegovu pisanu riječ i klevetničku riječ njegovih političkih protivnika zbog kojih je i ležao u zatvoru. Rahmetli Alija je bio strastveni političar sa moralnim pogledom na život i svijet. Priznajem da je rahmetli Alija prenio na mene tu strast za politiku, o kojoj do tada nisam mnogo znao, niti me je politika nešto privlačila. No, Alijina lahkoća, ležernost i odvažnost u političkom razmišljanju pobudila je u meni volju da čitam političke znakove, koji znače život za moj narod i moju državu. Naravno, kad jednom okusite tu slast, ali i gorčinu politike, ona vas onda uzme pod svoju ruku i ne pušta vas bez obzira da li vam to bilo prijatno ili neprijatno. Shvatio sam da je strast politike najopasnija strast od svih, ali opet to je i najizvjesnija strast, koja vam daje smisao borbe za opće dobro.

Prema više svjedočenja prvih 40 potpisa koji su bili potrebni za registriranje SDA je jedva skupljeno. Kako je došlo do toga da ste bili jedan od tih potpisnika za formiranje stranke?

Nisam se uopće dvoumio kada me je rahmetli Alija na izlasku iz džamije nakon podne namaza u Zagrebu pozvao da budem jedan od potpisnika osnivanja Stranke demokratske akcije u Sarajevu u svojstvu profesora Islamskog teološkog fakulteta Islamske zajednice u Jugoslaviji, jer mu je još nedostajao samo taj potpis, koji ima vrijednost, uvjetno rečenu, podrške Islamske zajednice, jer sam ja tada vozario iz Zagreba kao predavač za predmet Akaid na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Sjećam se da sam ga samo upitao: “Pa zar nema neko drugi na Fakultetu za taj potpis?” „Ima, ali oni čiji potpis je vrijedan, nisu spremni da se potpišu, jer misle da Islamska zajednica treba da ostane po strani”, bijaše otprilike njegov odgovor. Ubrzo nakon toga sam se i sam uvjerio u to razmišljanje na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, jer su me kolege snažno napale zašto uvlačim Islamsku zajednicu u politiku. Štaviše, optužiše me da ja prenosim iz Zagreba nešto što nije primjereno za Sarajevo, jer su moje kolege na Islamskom teološkom fakultetu bili, zaista, uvjereni da neće biti rata u Sarajevu, to jeste, u Bosni i Hercegovini, te da nema potrebe da se mi nacionalno organiziramo, jer Jugoslavija je konstanta, koju neki – Slovenija, a izgleda i Hrvatska –  hoće da razvale, ali neće u tome uspjeti.  No, kasnije će se pokazati da su upravo moji najčešći kritičari bili među najvišim funkcionerima u SDA. Tako vam je to u životu – snađi se za svaku priliku, vjeruj i uvjeravaj druge da si ti uvijek u pravu, pa i onda kad nisi. Važno je da si dovoljno glasan da nadglasaš drugoga, koji ne podnosi ni verbalno ni fizičko nasilje.

Jeste li bili potpuno svjesni šta znači stavljanje tog potpisa, imajući na umu vjersku funkciju koju ste obavljali? 

Moram priznati da nisam bio potpuno svjestan važnosti, odnosno težine tog mog potpisa za osnivanje SDA. Mislo sam da je taj moj potpis za osnivanje SDA onako usput da se popuni prazno mjesto. No, kako je vrijeme prolazilo, sve više sam shvatao da sam se upustio u izazovnu avanturu, koja je rezultirala mojim povratkom iz Malezije u okupirano Sarajevo radi preuzimanja dužnosti naibu-reisa, bez da me je iko pitao da li ja to prihvatam ili ne prihvatam prije njihovog izbora mene za tu najvišu i najodgovorniju duhovnu dužnost u Bošnjaka. Shvato sam da moj potpis na osnivanje SDA ima svoju cijenu, koju sam platio napuštanjem mjesta redovnog profesora na ISTAC-u (Internacionalni institut za islamsku misao i civilizaciju), kojeg je osnovao i vodio profesor Naquib Al-Attas i koji me je, prilikom njegovog učešća na Simpoziju u Zagrebu, pozvao da dođem u Kuala Lumpur na njegov Institut. Prihvatio sam taj poziv i sretan sam zbog toga, naročito zato što sam na taj način omogućio velikom broju naših studenata, koji su bili protjerani širom svijeta iz zemlje, da dođu na Internacionalni islamski univerzitet u  Maleziji, da završe fakultet, te da se vrate u našu zemlju, gdje danas zauzimaju važna mjesta u društvu i državi. Bio sam na konferenciji u Pragu 19. oktobra 2003.g. u društvu Václava Havela i jordanskog princa Hasan bin Talala kad me je Bakir nazvao da mi kaže da je predsjednik Alija preselio na Ahiret. Naravno, odmah sam se vratio u Sarajevo i, u pratnji Bakira, otišao sam do sobe u Koševskoj bolnici, gdje je ležao rahmetli Alija okrenut prema Kibli. Suze su mi same išle uz riječi: “Sve što smo mi danas, zahvalni smo Bogu i tebi, predsjedniče”. Ma koliko ovo moje svjedočenje ili ova moja ispovijest bila patetična za neke, ja osobno imam potrebu da saopćim svojim prijateljima, ali i protivnicima, da znaju ove detalje odnosa između predsjednika države Alije Izetbegovića i mene reisu-l-uleme u Bošnjaka. U mom srcu je bila tuga velika, kao i veliki strah šta će dalje biti s nama. Ali u mom srcu je bila i ljubav prema čovjeku, koji je meni toliko značio pa i onda kada sam zbog njega, zato što sam mu bio vjeran,  primao udarce… Eh, tu ljubav i tu vjernost sam automatski prenio na njegovog sina Bakira, bezuvjetno i bez računa i prihvatio sam da primam batine zbog toga bez obzira koliko je bolilo.

Jeste li nešto očekivali od Bakira Izetbegovića?

Od Bakira nisam ništa očekivao zauzvrat, jer sam uvijek mislio da sam ja taj koji treba da daje, a ne da uzima. Uvijek sam vjerovao da moja ljubav i vjernost ne smiju biti uvjetovani, da ne smijem svoju ljubav i vjernost prodavati, jer to više ne bi bila ni ljubav, ni vjernost. U Bakira sam gledao kao u svoj oslonac, vjerovao sam da on može biti nasljednik svome babi. Pogotovo zato što sam i prije izbora na čelo SDA izrazio svoju sumnju u Tihićevu sposobnost da nastavi Alijinim putem. Kasnije sam spoznao da je to bio moj neoprostivi grijeh zato što sam posumnjao u Tihića, a posumnjao sam zato što sam pitao javno na Saboru Islamske zajednice, ko je Tihić? Kakvi su mu dosadašnj politički rezultati…? Ako je mjeriti prema političkom stanju Bošnjaka u manjem bosanskom entitetu, gdje je djelovao, ne bi se moglo reći da je politički dorastao čelnog mjesta SDA. Nisam bio ni svjestan koliku sam sebi jamu iskopao iz koje ni do dan danas nema puta da izađem… No, nisam gubio pouzdanje u Bakira sve dok nisam shvatio da on nekad hoće, a nekad neće da spriječi skretanje SDA sa Alijinog puta: izmjeniše logo SDA, promijeniše definiciju SDA tako što je izbaciše iz “muslimanskog kulturnog kruga” i uvedoše je u krug progonitelja i proganjanih, tj. napraviše mješavinu svih i svakoga, onih koji su joj vjerni i onih koji joj od početka nisu vjerni, kao i onih koji ništa ne znaju o temeljnim ciljevima SDA, osim što znaju da se kroz SDA  može dobro profitirati, udaljiše mnoge koji su bili najbliži i najvjerniji suradnici Alije Izetbegovića, objaviše da je piva poželjna u SDA i stalno ponavljaše da je u SDA došla demokratija, valjda nakon Alije, kad nije bilo demokratije. SDA nije bila više ona SDA u koju sam ja i drugi osnivači, koji slično misle, vjerovao. Ali i dalje sam vjerovao da je Bakir tu i da će on čuvati orginalnost SDA. Nažalost, to nije tako, već ovako kako je sad – konfuzno i neizvjesno. Žao mi je zbog toga, ali ništa ne mogu promijeniti.

Događaji u BiH 1992., neminovno nameću paralelu sa progonom muslimana iz Španije 1492. Prije toga padao je grad po grad, međusobno suprotstavljen i ne samo sa „parcijaliziranom teritorijom, nego i sviješću.“ Možete li za početak reći: kakve ste emocije ponijeli iz Kordobe, gdje ste nedavno boravili?

Klanjao sam sabah-namaz blizu velike džamije u Kordobi, ali se nije čuo ezan sa munare za koju se kaže da je bila jedna od najljepših munara ikad podignuta, odakle je mujezin učio ezan vjekovima. Munara nosi ime Abdurrahnam Nasir, ima 107 stepenica i tri krova od kojih su dva od zlata, a jedan od srebra. Sa ove munare učili su ezan mujezini sa najljepšim glasom u Kordobi. Glasovi se više ne čuju. Umjesto njih sam čuo otkucaje crkvenih zvona, jer je munara preuređena u crkveni toranj. U Kordobi se ne čuje sabahski ezan, ali se osjeća duh velikana, koji su hodali po njoj. Jedan od njih – sa kojim živim svih ovih godina – napajajući dušu iz njegovog tefsira je imam Abu Abdullah Al-Qurtubi. Nakon što je Kordoba pala u ruke kralja Fernanda 1236. godine, on seli u Aleksandriju, a zatim u Kairo, gdje ostaje do smrti. Od mnogih Al-Qurtubijevih mudrosti, pomenuti ću tri: budi dobar sa svojim komšijama bez obzira koje su vjere; nema niko monopol nad pravdom – zato imaj na umu da svi ljudi mogu biti pravedni i oni koji su muslimani i oni koji nisu; svaki nesporazum među ljudima treba rješavati mirnim putem – to je najbolje. Iz rečenog se može zaključiti da su mudrosti iz prošlosti učiteljica za one koji nisu slijepi u sadašnjosti i koji gledaju u budućnost. Zato molim Allaha Sveznajućeg da nas pouči da učimo iz prošlosti, osvjetli nam sadašnjost i osigura bolju budućnost.

Pisali ste crtice iz Andaluzije sa dozom melanholije, je li to samo zbog kontrapunkta historije koji joj se dogodio ili ima još nešto?

Miris Andaluzije u meni se nije ugasio od trenutka kada sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća zamirisao dah andaluzijske povijesti dok sam spremao ispit na Al-Azharu, u Kairu. Melanholija kontrasta andaluzijske povijesti je neizbježna. Prije trinaest stoljeća maurski vojskovođa Tarik ibn Zijad je zemlju kojom su vladali Vizigoti upisao u posjed muslimanskog carstva. Gotovo osam stoljeća, pod muslimanskom vlašću, Španija je bila svijetli primjer civilizirane i prosvjetiteljke države. Njene plodne provincije su davale velike prihode zahvaljujući maurskom znanju i tehnološkom umijeću. Nicali su gradovi u dolinama čija imena, ali samo imena, još uvijek podsjećaju na njihovu slavu iz prošlosti. Umjetnost, književnost i znanost su cvjetali kao nigdje u Evropi. Studenti iz Francuske, Njemačke i Engleske su hrlili u Andaluziju da se napiju na fontani znanja, koje je teklo u maurskim gradovima. Andaluzija je bila puna ljekara i hirurga, žene su hrabrene da se posvete naučnom radu, istinsko znanje iz matematike, astronomije, botanike, historije, filozofije i prava su se mogla steći samo u Andaluziji. Praktično sticanje znanja, znanstvene metode irigacije, vještina podizanja gradskih bedema, izgradnja brodova, zanatstvo stolarije, metalstva, tekstila, grnčarije i zidarstva andaluzijski Mauri su doveli do savršenstva. Muarsko umijeće rata, ali i mira dugo vremena bilo je iznad svih. Maurske flote su vladale Mediteranom i prkosile svima, muslimanskim Fatimijama i kršćanskim monarsima u Evropi. Sve što jedno carstvo čini velikim i prosperitetnim, sve što ga čini civilizicijskim nalazilo se u Andaluziji. Ta slika se promijenila 1492., kada je posljednji maurski vladar Abu Abdallah Muhammad XII napustio Granadu pod križarskim pritiskom kralja Ferdinanda i Isabele. Andaluzijsko svjetlo se nakon toga ugasilo. Nastalo je pomračenje, a onda i “španski mrak”, kojeg povijest poznaje kao doba inkvizicije svega i svačega, posebno vjere i nauke. U zemlji u kojoj je nauka nikla i cvjetala zahvaljujući muslimanskom duhu i umu, preko noći je nastala anti-znanstvena histerija do te mjere da su u Španiji, nekadašnjem srcu znanosti, Njutnova i Harvijeva otkrića proglašena štetna za vjeru. Nikad nikome neće biti jasno zašto – tamo gdje je postojalo sedamdeset javnih biblioteka, koje su hranile umove naučnika, samo u Kordobi bilo je pola miliona knjiga – je tako brzo i tako drastično opao interes za knjigom i naukom, tako da u Madridu u osamnaestom stoljeću nije postojala nijedna biblioteka. Sve što je podsjećalo na slavu Maura, na prisustvo islama, na civilizaciju i progres – sve je rušeno i omalovažavano, ali ima nešto što je ipak neuništivo, a to je duh Andaluzije koji diše Španijom i čini je drugačijom od svih evropskih zemalja. Taj miris Andaluzije miriše u mojoj i dušama svih ljudi otvorenog uma i neće prestati sve dok moja duša živi i zna da su joj korijeni duboko u zemlji evropskoj, a grane visoko ispružene u nebo, stalno dajući plodove sa Allahovom dž.š. dozvolom.

Pogledamo li retrospektivno kroz historiju, Bošnjacima je osporavano da su autohtoni bh. narod – nazivani su i tretirani kao Turci,  zatim im je osporavano da su narod, mislim na period kada su se mogli izjašnjavati samo kao Srbi, Hrvati ili „neopredijeljeni“, potom im je osporavano, kao što se i danas osporava, da mogu imati državu. Šta su Bošnjaci danas? 

Bošnjaci su jedan narod i imaju sve karakteristike naroda, stoga sami sebe trebaju doživljavati kao jednu cjelinu, neiskomadanu na male dijelove, neatomiziranu. Kod nas se dijelovi odvajaju od cjeline i uklapaju u neku drugu, drugačiju cjelinu. Prva, važna činjenica je da je Bosna i Hercegovina matična zemlja svih Bošnjaka ma gdje da žive, čak i onih koji toga nisu svjesni, jednako kao i onih koji možda nikada neće doći da žive u njoj, ali su svjesno toga. Njihova etnička određenost da su Bošnjaci daje im pravo da se identificiraju sa Bosnom kao svojom matičnom državom. Neki od njih ili njihovi potomci će možda poželjeti da se vrate u matičnu zemlju i niko im nema pravo oduzeti mogućnost da se vrate, niti im ima pravo osporiti da doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju. Bošnjaci koji su protjerani iz Bosne, kao i oni koji su kroz historiju silom različitih okolnosti morali da se isele, odlazili su na različite lokacije. Bošnjaci iz Bosne i njene Hercegovine su se, na primjer, poslije Berlinskog kongresa jednim dijelom iseljavali u Sandžak. Neki su se na putu za Anadoliju zadržali u Albaniji. Neki su opet pod pritiskom Rankovićevog terora iz Sandžaka selili za Anadoliju, pa su se, na primjer, zadržali u selu Orozari u Makedoniji, koje sam ovih dana posjetio. Drugo, svima treba biti jasno i nedvosmisleno da je Bosna zemlja Bošnjaka i svih drugih koji Bosnu doživljavaju kao svoju domovinu i kao svoju državu, koju neće izdati, odnosno spremni su se boritoi za njen suverenitet i integritet. Oni koji ne vole zemlju Bosno i koji rade protiv bosanske države, oni ne pripadaju Bosni, niti Bosna pripada njima. Oni su izdajnici. Nikoga se nema pravo prisiljavati da voli Bosnu, ali ni Bošnjacima niko ne može osporiti pravo da vole svoju zemlju i da se za nju bore. Svaki Bošnjak ima pravo i obavezu da kaže jasno i glasno: ovo je moja zemlja, ovo je moja država, ovdje živim, ovdje su živjeli moji pretci… Neki, pak, okreću stvari naopako pa govore da Bosna nije ni ovoga ni onoga, već i ovoga i onoga. A to u prijevodu znači da Bosna nije ničija pa, stoga, može biti svačija. Eh, ta su vremena prošla. Bošnjaci, šehidi, svjedoče da je Bosna njihova zemlja i svih koji je doživljavaju svojom zemljom. Koji se ponose na njenu historiju i kulturu. Koji ju neće izdati. Koji neće raditi za interese bilo koga na njenu štetu, posebno ne za interesa njenih susjeda, koji joj rade o glavi svih ovih vjekova. Dakle, Bošnjaci moraju preuzeti rizik zemlje, rizik domovine, rizik države i ne dati da im je iko otima.

Ali ima dosta i onih koji žive u Bosni, a ne osjećaju je svojom domovinom?

Oni koji se ne žele identificirati sa Bosnom kao svojom domovinom su slobodni da to rade, ali nemaju pravo nositi bosansku zemlju sa sobom! Kao što u Engleskoj postoje tri etničke grupe koje čine Veliku Britaniju: Englezi, Škoti i Velšani, koji su konstitutivni i čine je jednom zemljom, tako isto u Bosni i Hercegovini tri etničke skupine, Bošnjaci, Srbi i Hrvati čine jednu naciju. Kao što su Englezi, Velšani i Škoti zajedno Britanci, tako su isto Bošnjaci, Srbi i Hrvati zasebni etniciteti, ali svi zajedno čine jednu skupinu čija je odrednica da pripadaju državi naciji Bosni i Hercegovini, što znači da su Bosanci. Na isti način kao što Krajšnici nisu nacionalno ime, već regionalna pripadnost, tako ni Hercegovci nisu nacionalno ime, već oznaka za regionalnu pripadnost poput Podrinjaca, Posavljana, Sandžalija… U Ujedinjene nacije se ne primaju ni etničke ni regionalna skupine,  već nacije. Mi živimo u modernom dobu, iza nas su feudalizam i fašizam. Prvi svjetski rat je ukinuo feudalizam, Drugi svjetski rat je ukinuo fašizam koji je htio nametnuti domaniciju  jedne nacije u svijetu. Mi živimo u vremenu država – nacija. Dakle, država je nacija. Kada putujete svijetom sa bosanskim pasošom i kada traže da u ulaznoj vizi popunite šta vam je nacionalnost, morate napisati „Bosnian“. Ništa više samo “Bosnian”. Nema “Hercegovian”. Znači, niko vas ne pita kojem etnicitetu ili pokrajini u Bosni pripadate, već kojoj državi pripadate. Dakako, bosanskoj državi pripadate i tako pišete. Zar ne? To pišu i oni koji  bi da nema bosanske države. Neka im je slobodno da to pišu. Znam da se Bošnjaci ponose s tim. Želim da se i druge bosanske etničke zajednice isto tako osjećaju: ponosno i sretno što pripadaju bosanskoj državi, nekadašnjoj kraljevini, sa hiljadugodišnjom državnom tradicijom. Bošnjaci su najodgovorniji za državotvornu svijet kod sebe i kod drugih. No, prije svega Bošnjaci moraju shvatiti važnost njihove nacionalne svijest zato što su u Europi nacija i rasa zaštićene ljudske kategorije, tj., nacija i rasa su na najvišem stupnju ljudskih prava. Vjera je, također, zaštićena, ali nije kao nacija i rasa. Vjera se u Europi tretira više kao privatna stvar, dok su nacija i rasa javne vrijednosti koje su zaštićene ustavom i zakonom. Zbog toga, Bošnjaci moraju učiti i naučite da se svijetu predstavljaju kao nacija i država prije nego kao vjera. To ne znači da treba da se odriču svoje vjere, već to znači da treba da svijetu kažu jasno i glasno da su oni nacija, da su oni država, koja ima svoju vjeru, kulturu i tradiciju, odnosno Bošnjaci su nacija država koja u sebe sadrži razlilčite vjere: islam, katoličanstvo,  pravoslavlje, judaizam i druge kao što je to slučaj sa svim nacijama državama u svijetu. Nacija država sa više vjera  je poznata činjenica, koju ne treba posebno objašnjavati. Ali to treba da znaju i prihvate Bošnjaci, kao što treba da to znaju i prihvate svi koji žive u zemlji i državi Bosni i Hercegovini. To su jednostavne stvari oko kojih se možemo složiti i oko kojih ne bi trebalo biti nesporazuma.

Koliko Bošnjaka danas živi izvan svojih matičnih država?  

Iaoko ne postoje precizno obrađeni podaci na ovu temu iz kontakata sa Bošnjacima širom svijeta sam dobio podatak da samo jedna trećina Bošnjaka živi u Bosni, a dvije trećine živi izvan Bosne. Ukupan broj Bošnjaka na Balkanu, uključujući Tursku, prema mojoj procjeni je oko 10 miliona, 5 miliona ih je u Turskoj a 5 miliona na Balkanu, od toga oko 2 milona Bošnjaka živi u Bosni. Ovaj broj u Bosni je vjerovatno umanjen zbog poznatih ratnih dešavanja. Preostalih tri miliona Bošnjaka naseljenih na Balkanu žive u  Sandžaku i Srbiji na Kosovu i Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji. Naravno, Bošnjaka ima u Zapadnoj Evropi, Australiji, Sjevernoj Americi… Samo u Saint Louisu, na primjer, živi danas oko 150.000 Bošnjaka. Sa druge strane ima ih i u manjem broju u Maleziji, Indiji, Pakistanu, Palestini, Jordanu, Saudijskoj Arabiji… Rekao bih ima Bošnjaka svugdje u svijetu… Velika skupina Bošnjaka još od vremena Prvog svjetskog rata živi u Tunisu. Svi Bošnjaci koji imaju sjećanje na svoje porijeklo trebaju da se jave i potraže svoje korijene u Bosni. Svjetski bošnjački kongres je njihova kuća u koju su uvijek dobrodošli.

Svjetski bošnjački kongres je na osnivačkoj skupštini, decembra 2012., usvojio zastavu sa ljiljanima, kao nacionalnu zastavu Bošnjaka svijeta. Kako komentirate činjenicu da je u posljednje vrijeme zastava sa ljiljanima nekoliko puta „uhapšena“ u Republici Srpskoj?  

Zastava sa ljiljanima nije samo povijesna vrijednost državnosti Bosne, već i snažan simbol nacionalnog i patriotskog prepoznavanja Bošnjaka, ali i svih Bosanaca, u njihovom nastojanju da se dožive i predstave kao samosvjesna nacija i kultura na Balkanu, Evropi i svijetu. I kao što je šahovnica nacionalna zastava svih Hrvata, čime Hrvati pokazuju svoje panhrvatstvo, tako su i ljiljani nacionalna zastava svih Bošnjaka, čime oni dokazuju svoje panbošnjaštvo. I kao što se Hrvatima nekada osporavalo pravo na šahovnicu, tako se sada osporava pravo Bošnjacima na ljiljane. Ova vrsta osporavanja nije nikad slabila, već samo jačala ljubav i osjećaj indentifikacije s onim što se osporava, u ovom slučaju sa zastavom sa ljiljanima. To nije samo legitimno pravo Bošnjaka da imaju ljiljane kao svoje nacionalno obilježje, već i njihova obaveza prema šehidima i borcima koji su dali svoje živote, noseći na svojim prsima zastavu ljiljana, dok su se borili protiv fašizma… Bošnjaci nikome ne osporavaju pravo na ljiljane, ali nemaju ni potrebu da se bilo kome pravdaju zato što su usvojili ljiljane kao svoju nacionalnu zastavu.

Nedavno obilježavanje 20-te godišnjice genocida u Srebrenici privuklo je izuzetno veliku pažnju svjetske javnosti. Čime to objašnjavate?

Obilježavanje 20-te godišnjice genocida u Srebrenici je bila planetarna vijest, koja je zaslužila da odjekne u svijetu. Moramo biti zahvalni svima koji su doprinijeli da se da važnost obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, od Ujedinjenih nacija, Velike Britanije i svih pojedinaca koji su došli u Potočare ove godine. To nas mnogo obavezuje. Obavezuje nas da shvatimo svoj položaj i ne prepuštamo se stihiji već da se planski i organizirano predstavljamo, da pričamo svoju priču, a ne da o nama pričaju oni koji nam ne žele dobro… Iako bih volio da se vijesti o nama više čuju preko uspjeha i dostignuća, recimo preko Amela Tuke i drugih.

Šta je bio cilj rata protiv BiH 1992-1995?

Ne bih mjerio šta su oni imali na umu, već bih mjerio šta su postigli. Iz rezultata koji imamo danas možemo zaključiti da je Beograd, odnosno srpska politika imala za cilj da istrijebi jedan narod sa Balkana, dakle Bošnjake. Bošnjaci ničim nisu izazvali agresiju na bosansku i nikog nisu izazvali da ih zatvara u logore, siluje njihove majke, kćerke i supruge, da im pali kuće u Višegradu, da  ih se u Bijeljini provjerava jesu li osunećeni, da se u Prijedoru ubijaju cijele porodice, da ih protjeruje iz istočne Bosne… ničim nisu zaslužili genocid u i oko Srebrenice, ubistva u Žepi, Vlasenici, Bratunci i drugim mjestima. Prema tome, srpsko-crnogorska politika, mi često zaboravljamo da je i Crna Gora aktivno učestvovala u svim ovim zločinima i u genocidu, je imala namjeru da istrijebi jedan narod. To je utvrđeno i na međunarodnom sudu. Volio bih da se to nije dogodilo, ali kada se već dogodilo, mi Bošnjaci ne smijemo ovaj put preko toga preći, lahko opraštati, sve dok ne čujemo jasno i glasno da priznaju svoj grijeh i da se kaju za njega. Hoćemo da čujemo jasno i glasno obećanje da to više nikada neće uraditi.

Kakve su garancije da se to neće ponoviti ili pokušati ponoviti?

Mislim da niko nema garanciju da se to neće ponoviti. Ne samo nama, nego bilo kome u svijetu ako ne bude vodio računa sam o sebi. Moramo shvatiti da je moguće da nam se ponovi genocid i to iz dva razloga: jedan je to što oni koji su počinili zadnji od 11 genocida negiraju taj svoj grijeh, taj svoj zločin, taj svoj genocid… A onaj koji negira svoj zločin, koji negira genocid, a koji je nedvosmisleno utvrđen, speman je ponoviti svoj zločin, svoj genocid. I drugi razlog koji može dovesti da nam se opet dogodi genocid jeste ako se mi sami opustimo, ako se ne uozbiljimo, ako se ne organiziramo, ako se ne ujedinimo, ako ne upoznamo našu djecu sa onim što se nam se dogadilo, ako ne ojačamo nacionalno, državno, mentalno, moralno, duhovno, fizički, da se možemo odbraniti od genocida, od onih koji – dok mi ovdje razgovaramo – kuju plan kako da ponovo počine genocid protiv nas. Mi ne smijemo pristati na naivnost koja nas je do sada karakterizirala. Zadnji genocid koji nam se dogodio, svijet je vidio, priznao i osudio… Nemojmo zaboraviti da se u svijetu dogodilo mnogo Srebrenica… i Aušvic…  o kojima se ne priča i koji nisu priznati kao takvi. Ovo što se nama dogodilo u Bosni je priznato kao genocid i moramo biti zahvalni ljudima koji su zaslužni da to bude prepoznato i priznato kao genocid. Te ljude ne smijemo iznevjeriti. Stoga, mi Bošnjaci nemamo pravo na zaborav zbog drugih u svijetu kojima bi se to moglo dogoditi. Mi svojim primjerom i zahtjevom da se traži pokajanje, insistiranjem da se kazne počinioci preveniramo da se to ne dogodi i drugima. Naša moralna obaveza je velika. Jedan od američkih stručnjaka koji je nedavno učestvovao na konferenciji povodom 20-te godišnjice genocida u Srebrenici je rekao da Bošnjaci imaju moralno pravo i obavezu da učestvuju u donošenju pravnih dokumenata na nivou UN-a kako bi pomogli da se artikulira i definira zločin genocid, kako se to ne bi nikad i nikome više dogodilo u svijetu. Mi Bošnjaci moramo biti sposobini da prihvatimo taj izazov i tu našu moralnu odgovornost pred Bogom, pred svijetiom i pred sobom…

Šta mislite o položaju Bošnjaka u Republici Srpskoj i na teritorijama sa većinskim hrvatskim stanovništvom koje de jure nisu, ali de facto jesu Herceg-Bosna?

Najprije da kažem da ne prihvatam ni mentalno, ni moralno, ni politički, ni na koji način, sve dok me ima da je Bosna podijeljena. Smatram da je taj nesporazum koji zovu Dejtonski sporazum – privremen i da se mora mijenjati! Bosna se mora osloboditi aparthejda. U Bosni mora zavladati princip jedan čovjek – jedan glas. Južnoafrička republika je mnogo duže bila u tom stanju aparthejda. Bosna, zahvaljujući, Daytonskom (ne)sporazumu, o čemu svjedoći izjava Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), glavnom kreatoru Daytonskog (ne)sporazuma, da njemu nije bilo jasno šta znače riječ “republika” i riječ “srpska”. Dakle, zbog tog nesporazuma, Bosna je ustrojena, kao nikad u svojoj povijesti, na principu fašističke logike, gdje je etnička pripadnost osnov za ustavno uređenje kojim ne suzbija, već afirmira rasna ili etnička diskriminacija… To je Bosni nametnuto… to nije nikad bio duh Bosne… to je neodrživo kako sa moralnog tako i sa političkog stajališta… Bosna mora biti ustrojena kao zemlja… nacija… država… poput svih zemalja, nacija… država… u Europi  na principu građanskog prava i obaveze… To mora biti zadatak Bošnjaka prvoga reda – da pokažu svijetu da su protiv apartheida, kao i da su sposobni da prihvate i nose građansku ideju prema kojoj su svi ljudi i narodi jednakopravni u bosanskoj državi te da je im je etnička podjela neprihvatljiva… Ako ikoja, onda zasigurno bosanska država je najbolji primjer suživota i tolerancije na Balkanu… bila i ostala… ovo što se sada događa Bosni sa Daytonskim (ne)sporazumom prava je bosanska noćna mora… Naši prijatelji u svijetu moraju ovo znati… moraju shvatiti da ovako ustavno ili Daytonsko uređenje bosanske države i bosanskog društva, koje tukne na fašizam, za nas Bošnjake nije prihvatljivo zato što je to protivno hiljadugudišnjoj bosanskoj tradiciji suživota i tolerancije prema kojoj se ljudi nisu mjerili po naciji i vjeri, već po načelu “brat je mio, ma koje vjere bio… ma koje etnije bio… ma koje odjeće bio…” Svi znamo da su neke Ustavne, dakle Dejtonske kategorije rasne i diskriminirajuće. One se moraju mijenjati. Zbog toga bi pravo pitanje bilo kako se osjećaju građani BiH – kojih trenutno u zemlji ima oko 4 miliona, što je broj stanovnika jednog prosječnog, evropskog grada – a koji zemlju treba da grade u evropskom kontekstu? U Evropi u svim tim gradovima ljudi imaju posao, imaju stanove, auta, osjećaju se slobodno i sigurno, pa zašto se to ne bi moglo ostvariti i u Bosni i Hercegovini na njenih 52 hiljade kvadratnih kilometara!?