Azar Bektaš: “PLAČI VOLJENO ZEMLJO” – ŠTA JE NAMA JAPAN ?

Petar Jozelić, koji je prije nekoliko dana u Sarajevu predstavio svoju knjigu koja nosi naslov “Plači voljena zemljo”, me doslovno, rasplakao. Naslovom. Nepoznajem čovjeka, nažalost, piše da je i jedan od osnivača HNV-a, da je “igrom, ne baš lijepe sudbine” (koliko zaista možemo uticati na sudbinu?), davno “otišao” a uistinu nikada nije otišao iz voljene zemlje, zemlje, što se Bosnom i Hercegovinom, zove.

Potrudit ću se da nabavim kjnigu, da je pročitam. Po portalima je preneseno da je među promotorima bio i bivši hrvatski predsjenik Stjepan Mesić, da se okupila i neka elita, neki pišu samo bošnjačka, neki bivša elita, ali oni nisu predmet ovoga teksta. Komentare po portalima neću ni komentirati, nažalost, malo razumnih, ostalo mržnja, vrijeđanja, gadosti.

Plači voljena zemljo, kada imaš vlastodršce koji se zaklinju u “svoje narode” a zadnji zalogaj im iz usta otimaju, plači voljena zemljo.

Kada si dočekala da u tebi žive ljudi, dobar dio njih, koji te nevole, plači voljena zemljo.

Kada si dočekala da je komšiji i susjedu, ovom ili onom, draži i bliži neko ko mu nije ni susjed ni komšija, nije mu ni prijatelj, bliži i draži, od stvarnog susjeda i komšije, koji mu može biti i prijatelj, kojega poznaje i fizički, zna njegove običaje, poznaje njegovu kulturu i tradiciju, zna da se vrlo malo razlikuje od njegove, da su čak iste, “samo malo različite”, da pričaju istim jezikom čak, a da se nikako ne razumiju, zato, plači voljena zemljo.

Čak i vjerske knjige kažu da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Kada si dočekala da narode u tebi, predvode baš ovakvi, kada su narodi koji u tebi žive postali takvi da su “najbolji od njih na vlasti” baš ovakvi, plači voljena zemljo.

U Bosni i Hercegovini je uvijek bilo ljudi, i bit će. Naravno da je bilo i naroda, jer ovi ljudi potiču iz njih.

I neka mi niko ne kaže, da ovu zemlju više voli od mene. Nikome to neću priznati. Iako, niti od nje šta tražio, niti od nje šta dobio, a sve mi ona dala. Za razliku od ovih koji je toliko vole. Jedni je vole toliko, da bi najradije jedan dio zemlje uzeli, da imaju samo sebi i za sebe, da je samo njihova, da su oni u toj “svojoj zemlji” , ni manje, ni više, faraoni. Drugi je vole toliko, da bi je cijelu uzeli za sebe. Dobro, ne baš samo za sebe. Uzeli bi je cijelu da imaju, da može biti i njihovoj djeci, bližoj i daljoj rodbini, da nešto daju i svojim poslušnicima, svojim klimoglavcima, da ima ko “odobravati i podržavati” to što oni rade. Kakvu si samo ljubav dočekala, plači voljena zemljo.

Kada je istinski borac za “tebe zemljo”, Osman iz Kostenika, pet hladnih, vučjih zima sa šestoročlanom porodicom živio, ako se to životom može zvati, u metalnom kontejneru, na planini surovoj, uz jedine komšije iliti sujede, vukove, prave planinske. Ali vukovi mu nisu ništa ružnoga učinili. A struju dobio tek prije malo više od godinu dana. I to poslednji, zato što se vratio u Kostenik da tu stalno živi, a oni, što su iz sredstava za obnovu i povratak ponapravljali vikendice, njima je prije “prosvijetlilo”, oni nisu bili u mraku. Ali ostat će u vječitom, ljudskom mraku. Kada tvoji istinski borci u bezizalzu traze izlaz u samospaljivanju, plači voljena zemljo. Kada se vec nekoliko dana u medijima “glođu” stvarni i samozvani “organizatori i učesnici otpora” za tvoju odbranu, plači voljena zemljo. Neki bi da mogu, natjerali da progovore i mrtva usta tvoga prvoga predsjednika, da kažu da su u pravu “oni, a ne drugi”

sa nekakvih spiskova. Veca od casti da su se “za tebe borili” im je “titula” organizatora ili učesnika otpora. Zato što če ona donijeti “povlasticu, u novcu izraženu”, vjerovatno, jer zašto bi se inače gložili. Ko’ i ovi iz ustavno-neustavno konstiturane vlasti, jer nije svejedno hoćeš li se uvaliti u fotelju iz koje će četiri naredne godine svijet i narod izgledati drugačiji, iz koje će sebi i svojima za te četiri godine priskrbiti neradom, više nego pošten čovjek za cijeli život poštenim radom. Ili će drugi, morati formirati “paralelnu vlast”, opet ustavno-neustavnu, samo da tvoji zaštitnici zemljo, zaštitnici tvojih naroda mogu uživati privilegije koju ta vlast sa sobom donosi. A narodi, građani,… pa tko su oni i šta hoće, pa oni zbog vlastodržaca postoje. Šta si dočekala, plači voljenja, plači najljepša na svijetu, zemljo.

 

A otkud Japan u naslovu?

Desetak dana prije ovoga moga pisanja, razorni cunami koji je pogodio Japan i odnio mnoge živote i nanio nemjerljive materijalne štete japnaskom narodu i državi, takodje me ponukao da pišem. Zapravo, ponašanje japanskog ambasadora u BiH, baš u tim danima. Danima kada je cijeli svijet bio uz japanski narod i pokušavao pomoći koliko-toliko, ako ničim drugo, onda ljudskim suosjećanjem.

Gledao sam tih dana putem medija kako radi svoj posao, predaje obećana sanitetska vozila Domu zdravlja u Ključu, završavaju negdje neke vodovode po BiH, predaju autobuse donirane gradskim saobraćajnim preduzećima .

I kaže Njegova Ekselencija, g. Ambasador Futao Montai, sve što smo obećali, sve će biti urađeno i isporućeno prema ranije utvrđenom planu, bez obzira šta se dešava u Japanu. Ljudi iz Japana, japanska vlada, japanski narod, drži do riječi.

Mi ni samom sebi nismo u stanju održati datu riječ, a o obećanjima političara koju daju narodnim masama u “torovima”, da i ne govorim.

Uplatim sa računa moje male firme simboličnu novčanu pomoć na račun japanske ambasade u BiH, toliko da “kažem” da susosjećam sa japanskim narodom.

Par dana nakon toga, na adresu firme stiže kuverta sa znakom japanske ambasade u BiH. Otvorim, kad ono pismo zahvale koje je osobno potpisao japanski ambasador, zahvaljuje u ime japanskog naroda “što sam bio uz njih u nesreći koja ih je zadesila”.

Mjesec-dva nakon pisma zahvale, stiže Pozivnica u japansku ambasadu u Sarajevu. Njegova Ekselencija poziva na prijem i koktel-večeru sve one koji su na bilo koji način pružili podršku japanskom narodu u nesreći koja ih je zadesila. Nepristojno je ne odazvati se takvom pozivu, ali nisam mogao biti tamo sa “našim” dušebrižnicima koji su dali nešto narodnog novca kao pomoć japanskom narodu, a usput će se nakrkati ića i pića, taman da im hanume iliti gospoje nemoraju praviti večeru, jer od kada su u vlasti, sumnjam i da večeraju kući, hanume-gospoje su može biti,

i zaboravile kuhati.

Uredno sam zahvalio na pozivu uz obavijest kako mi obaveze, ranije pruzete, kako kažu naši političari,

ne dozvoljavaju da nazočim tom događaju.

I onda, negdje u septembru 2011.godine, Njegova ekselencija ambasador Futao Montai poziva na oproštajni prijem, ističe mu mandat, završava svoju diplomatsku misiju u našoj zemlji.

Tada sam uistinu bio spriječen da odem, da samo stisnem ruku čovjeku koji s ponosom i dostojanstveno predstavlja svoj narod i svoju zemlju, ljude koji ispunjavaju obećanja, data drugima, a

koliko se tek trude da ispune ono što obećaju svom narodu i svojim građanima. Ma siguran sam, trude se ko’ japanci.

A sad će nama izbori. Bit će novih škola,bolnica,vodovoda,puteva, novih radnih mjesta. Bit će svega čega se čovjek nebi mogao ni sjetiti, ali samo u obećanjima na predizbornim skupovima. A kada ih zaokružimo, sve po starom. Uostalom, ko se više sjeća silnih obećanja od prije nepune četiri godine sa istih takvih skupova. I tko će od posjetilaca predizbornih skupova sa sobom ponijeti papir sa spiskom obećanja od prije četiri godine i pitati zašto nešto, odnosno ništa, od obečanog od prije četiti godine, nije ispunjeno i urađeno.

Znaju oni da neće nitko, i zato svoja obećanja mogu ponovo čitati i ponavljati sa istog onog papira od prije četiri godine.

 

Pa gdje je izlaz? Odgovor, jednostavan, možda besmislen. Izlaz je u bezizlazu, ma šta to značilo.

 

Napisano 22.03.2011.g i nigdje objavljeno, a danas, 24.06.2014.g. dopunjeno.

A.B.

(Poreski obveznik i građanin države što se Bosnom i Hercegovinom zove)
Azar Bektaš – magazinplus.eu