Ateizam palanke: Kriva interpretacija znanosti, antiintelektualizam i ksenofobičnost u službi fundamentalističkih vjernika | 1 |

Autor: Mate Jagnjić

Vjerojatno bi bilo teško naći intelektualca na području bivše Jugoslavije koji nije čitao ili barem čuo za Konstantinovićevu Filosofiju palanke – filozofiju sredine na granici između sela i grada, filozofiju statike i zatvorenosti. Ukratko, filozofiju ovih prostora. U poglavlju Ateizam kao načelo javnosti Konstantinović opisuje kako u palanačkom duhu religija biva preobražena u ateizam kao element u funkciji determinizma palanke:

Ako determinizam filosofije palanke mora nužno da pređe i u teizam, u učenju o “Bogu krvniku” kao vrhovnome nad-ja (u koje nas, inače, kao samo nad-ja posvećuje duh palanke, roditeljsko-rodbinski duh preživljavanja u koji se utapa pojedinac), taj teizam ostaje, gotovo redovno, u sferi doslednog racionalizma koja operiše pojmovima a odbija svaki intuicionizam. Bog je, takođe, jedna “norma”, jedna “vrednost” duha palanke kao duha ovog opšteg nad-ja; ma koliko se ovaj duh pozivao na boga kao na vrhovnu volju, dajući mu svako “prvenstvo”, on od boga stvara svoju funkciju time što ga zadržava u sferi racionalno – pojmovnoj. On je “prvi izvor”, “svevideći” i “sveznajući”, onaj koji zna a o kome se ništa ne može znati. On je nad nama, i u tom smislu iznad naših moćnih znanja, a naše je da sledimo i izražavamo njegovu volju a ne da pokušamo da saznamo, da se pitamo o njemu, da opštimo s njim. Duh palanke je u sferi religijskog duh normativnog boga, i to pretežno u etičkom smislu, a znatno manje u smislu spekulativnom (najmanje u smislu mističkom), po onoj nužnosti po kojoj on moralni stav pretpostavlja i suprostavlja filozofskom duhu, ali i zato što, kao duh opštosti, on traži jednog opšteg, normativnog i normiranog boga, s kojim se ne može opštiti (zbog njegove uopštenosti), i sa kojim se “ne sme opštiti”, jer lično opštenje, kao mogućnost ličnog boga, znači otpadništvo od duha palanke. Misticizam, kao stvar ličnog opštenja, nespojiv je sa normativno – racionalističkim, zdravo – razumskim, “trezvenim” duhom palanke, pa je otud ovaj normativni teizam, daleko više etički nego spekulativno-metafizički (a najmanje mistički), skroz “pozitivan” i pozitivno (pozitivistički) dnevan, a u svojoj suštini jedan “ateizam”, i to ateizam kojim filosofija palanke potvrđuje da je bog za nju samo funkcija, stavljena u službu njenih normi, bog “socijalnog” života, bog Dana a ne bog Noći. U “svojoj zatvorenosti prema Noći, ona se okreće i protiv boga”. Bog je zatvoren u normu, on je kategorija; lišen ovako Noći, on je jedan paradoksalni “racionalistički” bog koga uništava dnevno svetlo empirizma, jedan nemogući “racionalizovan” bog nemogućeg (jer racionalizovanog) subjekta.[1]

Pa ako religija postaje suštinski ateizam u filozofiji palanke, pretvorivši se u religiju palanke, možemo se zapitati da li i ateizam, u takvoj okolini, postaje ateizam palanke – lišen onih stvarnih svojstava ateizma, pomiješan s ortogonalnim svojstvima, negdje između vjerovanja i nevjerovanja, ali i dalje u okviru palanke?

Palanka je duh, mentalitet, te stoga nije vezan za određenu točku prostorvremena, naročito ne u doba masmedija i društvenih mreža, stoga palanka može primati razne forme, pa tako i elektronsku. Naša palanka su Ateisti i agnostici Hrvatske, a naše iskustvo će biti – palanačko. Ne implicirajući s time da su Ateisti i agnostici Hrvatske per se loša pojava, niti implicirajući da se dolje izneseni elementi odnose na sve članove takvih grupa ili grupe (štoviše, određeni članovi zaslužuju poštovanje zbog svog aktivizma), već dijagnosticirajući negativne elemente, elemente ateizma palanke, kojih se ateizam u Hrvatskoj, pa tako i općenito, treba riješiti. Međutim pojam ateizam palanke je pojam širi od same grupe AAH, on je pojam za cjelokupnu grupu čiji se elementi ponašaju po pravilima definiranim ateizmom palanke. Stoga analizirajmo elemente koji će nam služiti kao markeri ateizma palanke.

Nova znanost

Ateizam palanke ne dopušta niti teorijsku mogućnost da su njene pretpostavke pogrešne, a baziran je na krivoj interpretaciji znanosti i teoloških učenja institucija koje napada. Stoga će svjetlonoša ateizma palanke inzistirati na tome da ideja Boga nije kompatibilna sa znanošću i učestalo će naglašavati, iz razloga što sam taj kriterij nije dovoljno eksplicitan, da znanost zapravo isključuje Boga – pokazujući na taj način suštinsko nerazumijevanje znanosti koja nikad i nigdje izrijekom ne negira Boga niti se Bogom bavi, upadajući tako u ironiju vlastitog svjetonazora u kojoj glavni temelj za vlastita uvjerenja (znanost) fundamentalno ne razumije i krivo koristi.

Premda će jedan od najvećih fizičara u povijesti, nobelovac, popularizator znanosti, skeptik, ateist i racionalist Richard P. Feynman u predavanju o znanosti i religiji, održanom na Caltechu 1956. godine, krenuti od teze „I do not believe that science can disprove the existence of God; I think that is impossible“ [2] i premda će 40ak godina kasnije taj isti stav, ali eksplicitnije, iznijeti prestižna National Academy of Sciences, ateizam palanke će inzistirati na tome da znanost, per definitione, dokazuje da Boga nema ili bar da dokazuje da se ideja o Bogu ne može spojiti sa samom znanošću.

Kada ateizam palanke inzistira da znanost dokazuje ono s čim se znanost niti bavi niti ima potrebu baviti, on napada temelje za koje smatra da je na njima izgrađen – samu znanost. Stoga ateizam palanke koji inzistira da znanost bude dokaz njegovih uvjerenja, ironično, ne koristi samu znanost, nego znanost redefinira dodajući joj novi element i onda je kao takvu koristi.

Evolucija u službi palanke

Ateizmu palanke ideja Boga je nespojiva sa teorijom evolucije zbog mišljenja kojeg ima o znanosti. Zbog toga ateizam palanke s gnušanjem odbacuje podatak da je papa Ivan Pavao II 1996. godine u Ai partecipanti alla Plenaria della Pontificia Accademia delle Scienze prihvatio evoluciju kao teoriju.[3] Posljedično, jedan od moderatora ateizma palanke će u svom čuvenom dokazu, koji pati od ozbiljnog nedostatka forme dokaza, ustvrditi da:

1) Vatikan priznaje teističku evoluciju (koja nije znanstvena teorija). 2) Vatikan ne priznaje znanstvenu teoriju pod nazivom teorija evolucije. QED.

Znanost, kao ni teorija evolucije, nigdje izrijekom ne niječe niti potvrđuje Boga – oni se jednostavno tim pitanjem ne bave. Stoga Katoličkoj Crkvi nije bilo teško prihvatiti teoriju evolucije. Ona prihvaća sve stavke teorije evolucije, kao znanstvene teorije i ukomponira je u svoj sustav vjerovanja – teističku evoluciju – tvrdeći da je Bog odgovoran za sve, pa tako i za teoriju evolucije. Teistička evolucija i teorija evolucije ne mogu biti u kontradikciji jer nemaju elemente oko kojih se spore (prva je filozofija, druga znanost), a tim više ne mogu biti u kontradikciji jer teistička evolucija kompletno prihvaća i implementira teoriju evolucije u svoje učenje.

Stoga će Eugenie C. Scott, poznata američka antropologinja, skeptik, borac protiv kreacionizma, borac za odvajanju Crkve i Države, popularizatorica znanosti, ateistica nagrađena od Center for Inquiry za „neumorno branjenje znanstvene evolucije i slobode edukacije“, nakon obraćanja pape Ivana Pavla II, u Quarterly Review of Biology objaviti komentar [4] osvrćući se na objavu i komentirati ovo što u tekstu nazivamo elementom ateizma palanke:

Some prominent scientists do indeed confuse personal philosophy and science. Perhaps contemplating the erratic path and obvious contingencies of life through time may have stimulated G G Simpson (1967) to say, “Man is the result of a purposeless and natural process that did not have him in mind” (p 344), but this is a philosophical rather than a strictly scientific statement. After all, if an omnipotent being exists–which most Americans believe–then omnipotence would allow it to create in any way it chose, including via the zig-zag and contingent history we see unfolded in rocks and molecules. What we can say from our scientific data is that the record of the history of life shows a lack of obvious orthogenesis. We cannot say that there is no absolute or ultimate “plan or purpose” to life without stepping outside of what the empirical data can show us. To the degree that some scientists have been careless about promoting their personal philosophies as science, critics have a point.

Godinu dana poslije će prestižnoj National Academy of Sciences upravo ova razdvojenost vjere i znanosti biti argument da se u kurikulum ne uvodi učenje o inteligentnom dizajnu, koji je opet nešto što ne spada pod Katoličku Crkvu, a koji je, opet, zbog palanačkog ateizma često izjednačen sa učenjem Katoličke Crkve:

Explanations employing nonnaturalistic or supernatural events, whether or not explicit reference is made to a supernatural being, are outside the realm of science and not part of a valid science curriculum. Evolutionary theory, indeed all of science, is necessarily silent on religion and neither refutes nor supports the existence of a deity or deities.[5]

Ovaj citat ne nudi ništa novo, već po tko zna koji put naglašava razliku između filozofije i znanosti. Naravno, to što znanost ne niječe niti potvrđuje Boga, ne znači da ne možemo tvrditi da je više vjerojatnija mogućnost da Bog ne postoji; štoviše, upravo zbog brojnih filozofskih argumenata možemo tvrditi da je vjerojatnije da Bog ne postoji – no tvrditi da znanost ili teorija evolucije dokazuju da Bog ne postoji ili pak ne mogu biti sjedinjene sa tvrdnjom da Bog postoji, kao što se to čini u okviru teističke evolucije, zahtjeva suštinsku redefiniciju pojmova znanosti i teorije evolucije jer ovo što trenutno imamo nema veze s takvim tvrdnjama.

Napadajući tako učenje Katoličke Crkve tezama koje nemaju nikakve argumentirane temelje već su, štoviše, upravo školskih primjer nerazumijevanja osnovnih filozofskih pojmova i nepoznavanje forme dokaza, ateizam palanke stupa u područje iracionalnog i opet, ironijom sudbine, nesvjesno napada temelje discipline na kojoj se pokušava bazirati pilajući granu na kojoj sjedi, ostavljajući prostor suprotnoj strani da takve teze vrlo lako pobije i napadne generalni kredibilitet ateizma palanke, s čime, opet ironijom sudbine, ateizam palanke zbog sebe samoga gubi vjerodostojnost i tamo gdje ima moralno čvrste temelje. Zbog tendencije da napadne ono što nije potrebno i možda nije moguće napadati, a u želji da ojača svoj status, ateizam palanke uništava temelje na kojima je trebao biti sagrađen.

REFERENCE

[1] R. Konstantinović. Filosofija palanke. Ateizam kao načelo javnosti, str. 39 (Otkrovenje, Beograd, 2013).
[2] R. P. Feynman, „The Relation of Science and Religion“, transkript govora održanog na Caltech YMCA Lunch Forum, 2. svibnja 1956.
[3] http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/messages/pont_messages/1996/documents/hf_jp-ii_mes_19961022_evoluzione_it.html
[4] Eugenie C. Scott, Creationists and the Pope’s statement.(The Pope’s Message on Evolution and Four Commentaries). Quarterly Review of Biology, Dec 1997 v72 n4 p401(6).
[5] National Academy of Sciences (1998). Teaching about evolution and the nature of science, Appendix C. National Academies Press, USA.

 _____________________________________

Mate Jagnjić mladi je fizičar, popularizator znanosti, skeptik, protivnik pseudoznanosti i antiintelektualnog ateizma. Uz njegovo dopuštenje, u tri dijela objavljujemo tekst Ateizam palanke: Kriva interpretacija znanosti, antiintelektualizam i ksenofobičnost u službi fundamentalističkih vjernika, objavljen na 45lines.com.

Prometej.ba, kolovoz 2014.