Ante Tomić: Je li Papa katolik?
Vjernik bi očekivao da Papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
Autor: Ante Tomić
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Međutim, Papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje u nedjelju na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li Papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire. Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera. I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima. Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći.
No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
