Alternativni model razvoja

Philip B. Smith, Manfred Max-Neeef: Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra, Izvori, Zagreb, 2012., 216. str.

Knjiga Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkoga dobra, autora Philipa B. Smitha, nizozemskoga fizičara američkoga podrijetla i Manfreda Max-Neefa, čileanskoga ekonomiste njemačkoga podrijetla, tematizira poremećeni odnos ekonomije sa stvarnim svijetom. Ona nudi i alternativni model razvoja – od znanja prema razumijevanju, od dna prema vrhu, od sela prema globalnome poretku.[1]

Ekonomija bosih nogu

Dva su osnovna motiva autora za nastanak ove knjige. Prvi motiv: ekonomski sustav u kojem živimo prisiljava veliku većinu čovječanstva da živi u bijedi i siromaštvu. Drugi motiv: taj sustav ugrožava sve oblike života, i sam život kao takav. Zato je nužno istraživanje života. „Za čovjeka, neistraženi život nije vrijedan življenja“, primjećuje Bertrand Russell (Russell, 2005:313).Zato autori promiču spoznaju o novom pogledu „na sam život na temelju uvjerljive kritike dominantnog ekonomskog predloška kako bi se potaknuo preobražaj (istraživanje op. a.) u stanje u kojemu će svi oblici života biti zaštićeni od spomenute agresije. Samo takvo društvo može biti dugoročno održivo“ (12. str.). Kad se Max Neef našao licem u lice sa stvarnim siromaštvom i ponižavajućim dostojanstvom čovjeka, ostao je bez riječi. Nakon toga nastao je novi termin – „ekonomija bosih nogu“.

„'Ekonomija bosih nogu'… je metafora“, kaže Max-Neef, „ali metafora koja je proizašla iz konkretnog iskustva. Deset godina sam radio u područjima ekstremnog siromaštva u različitim dijelovima Južne Amerike. Jednoga dana u indijanskom selu u peruanskom gorju jako je kišilo. Stajao sam, u slamu, a preko puta mene u blatu je stajao drugi čovjek.[2] Pogledali smo se. On, nizak tip, mršav, gladan, bez posla, uzdržava petero djece, ženu i baku. I ja, fini ekonomist koji je predavao na Berkeleyu. Gledali smo jedan drugoga i ja sam iznenada shvatio da nemam ništa koherentno za reći tom čovjeku, da je sav moj jezik kao ekonomista potpuno beskoristan. Zar da mu kažem da bude sretan zato što je BDP porastao za pet posto ili nešto takvo? Otkrio sam da nemam jezika i da ga moram ponovo otkriti. To je podrijetlo metafore bosonoge ekonomije, a konkretno znači što ekonomist mora vježbati, mora se usuditi stati u blato. Ekonomisti studiraju i analiziraju siromaštvo iz svojih lijepih ureda. Imaju sve statistike i rade modele, znaju sve što se može znati o siromaštvu, ali ga ne razumiju. I to je osnovni problem koji je potpuno promijenio moj život kao ekonomista i potaknuo me da tražim drugačiji jezik“ (Goodman, 2010).

„Bio sam naviknut na uspostavljanje dijagnoze i na analizu“, nastavlja Max-Neef, „ali ne i na razumijevanje. Bio je to začetak mojih ‘načela bosonoge ekonomije’. Tada sam se ponovno rodio kao neumoljivi protivnik konvencionalne ekonomije, zbog njezine nesposobnosti da objasni siromaštvo i, prema tome, socijalnu pravdu“ (7.-8. str.). Knjiga je usretsređena na odnos pravde prema ekonomskoj organizaciji društva. Ekonomski ustroj današnjeg globalnog svijeta postavlja najveću prepreku oblikovanju pravednijeg svjetskog društva. „Politička moć podložna je gospodarskoj moći…, gospodarska i financijska moć daju političku moć onima koji ih posjeduju i obratno“ (11. str.).

Ekonomska indoktrinacija i četverostruka konvergencija

Smith smatra da je neoklasična ekonomija pseudoznanost puna nedosljednosti, te da joj je glavna svrha služiti obrani statusa quo bogatstva i moći, pa kao takva ni na koji način ne može težiti socijalnoj pravdi. „Danas i dalje, umjesto ekonomskog obrazovanja, imamo ekonomsku indoktrinaciju“ (174. str.). Autori uzroke takvoga stanja vide u dominaciji neoklasične ekonomije kojoj se „naglo pružila prilika da postupno gurne u stranu druge ekonomske koncepcije potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su RAND korporacija i Američko ratno zrakoplovstvo (ustanove koje je podupirao Pentagon) pokrenuli raskošan program financiranja istraživanja u području matematičke ekonomije. Razlog je bio u tome što su vojni stručnjaci držali da bi teorija igara i druga matematička pomagala mogla biti važna za nacionalnu obranu“ (174. str.). Veliku većinu novca dobilo je osam velikih sveučilišta – California, Harvard, Princeton, Columbia, Stanford, Chicago, Yale i M.I.T. Ona su rado promijenila programsku orijentaciju svojih ekonomskih fakulteta kako bi bila sigurna da će trajno dobivati respektabilna financijska sredstva. Usto, više od tisuću ekonomista koje su od kraja šezdesetih zapošljavali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, „prošlo je kroz indoktrinaciju Velike Osmorice“ (174. str.). Autori smatraju da je to osnovni uzrok što je u tri desetljeća 20. stoljeća i na početku novoga tisućljeća neoliberalizam kao ekonomska doktrina ovladao cijelim svijetom. „Sve što vam treba jesu tržišta… To je središnja ideja neoliberalizma“ citiraju autori E. Fullbrooka (175. str.).[3]

Autori smatraju da suvremeni svijet obilježavaju mnogi izazovi, a najvažniji od njih je:

Četverostruka konvergencija i njezine posljedice

1. Eksponencijalni rast klimatskih promjena, koje je izazvao čovjek, planetarna je pojava.
2. Kraj jeftine energije izaziva dramatične posljedice za čovječanstvo.

3. Temeljito iscrpljivanje ključnih resursa, bitnih za ljudsko blagostanje i proizvodnju, jesu: pitka voda, bioraznolikost, šume, ribolovna područja, priroda, tlo, koraljni grebeni, te većina lokalnih, regionalnih i globalnih javnih dobara.
4. Divovski mjehur špekulacija, 50 puta je veći od stvarnog gospodarstva (135. str.).

Osnovni su uzroci navedene konvergencije, dominantan ekonomski model koji potiče brz gospodarski rast po svaku cijenu, te izaziva pohlepu na korporacijskoj razini i prigrabljivanje bogatstva; nekontroliranu potrošnju fosilnih goriva radi zadovoljavanja nekontroliranoga gospodarskog rasta; promicanje potrošačkoga ponašanja i rasipanja, općenito, kao načina ostvarivanja ljudske sreće; uništavanje tradicionalnih kultura nametanjem industrijskih modela konvencionalne ekonomije; zanemarivanje planetarnih ograničenja u vezi s dostupnošću resursa, potrošnjom, te proizvodnjom i preradom otpada; prenapučenost – rast stanovništva će premašiti razinu do koje to Zemlja može podnijeti.

Ekološke posljedice navedenih pojava mogle bi dosegnuti nezabilježeno visoku razinu. Klimatski kaos i globalno zagrijavanje imaju kao posljedicu gubitak velikoga dijela plodne zemlje, oluje, rast razine mora, masovna preseljenja stanovništva, širenje pustinja, te posebice, u siromašnim zemljama, gospodarske i socijalne probleme. Nedostatak pitke vode, poljodjelskih površina i biološke raznolikosti ukazuje na mogućnost gubitka 50 posto planetarnih biljnih i životinjskih vrsta do kraja tekućega stoljeća.

Četverostruka konvergencija suvremenoga svijeta utjecala je i na pojavu globalne krize iz 2008. godine. Ona je strukturna „kriza (čovjeka, društva, države, op. a.), čovječanstva“ (136. str.). Neki su njezini uzroci – tajno vladanje, pohlepa, korupcija, individualni i kolektivni konformizam, cinizam…; a u tranzicijskim zemljama i kriminalna privatizacija. U sljedećoj fusnoti navodimo šest mitova koji učvršćuju naprijed navedeni dominantni ekonomski model vrijednosti.[4] O svakom od tih mitova može se raspravljati ‘za’ i ‘protiv’. I nakon svake takve intervencije, može slijediti, ono ‘ali’. Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (2001.), kaže: „Nažalost, dosad su odgovorni za upravljanje globalizacijom hvalili njezine pozitivne učinke, ali nisu pokazali dovoljno razumijevanja za negativne posljedice koje ugrožavaju kulturni identitet i vrijednosti.[5] To nas iznenađuje, budući da i u samim razvijenim zemljama postoji svijest o tim problemima“ (Stiglitz, 2004:272)

Stiglitz primjećuje da „zemlje u razvoju moraju same preuzeti odgovornost za svoje blagostanje. Proračunima mogu upravljati tako da žive u skladu sa svojim mogućnostima, koliko god da je to skromno, i da ukinu protekcionističke prepreke… Što je najvažnije, zemljama u razvoju potrebne su učinkovite vlade koje imaju snažno i nezavisno sudstvo, demokratsku odgovornost, otvorenost i transparentnost i koje nisu opterećene korupcijom koja je ugušila učinkovitost javnog sektora, te rast (razvoj, op. a.) privatnog sektora… Svrha razvoja je pretvorba društva, poboljšanje životnih uvjeta siromašnih, davanje jednakih mogućnosti svima da… zadovolje svoje zdravstvene i obrazovne potrebe (te ostale osnovne ljudske potrebe, a onda i potrebe višega društvenog standarda, op. a.)“ (Stiglitz, 2004:276-277).[6]

Jesu li moguće alternative naprijed navedenim mitovima? Je li moguć prijelaz s modela rada, proizvodnje i djelovanja koji se temelji na pohlepi, nelojalnoj konkurenciji i isključivosti na model rada, proizvodnje i djelovanja koji se temelji na solidarnosti, lojalnoj konkurenciji, suradnji i suosjećanju? Bez sumnje nužna je nova ekonomija koja bi prevladavala manjkavosti dominantnoga modela postojeće ekonomije. Što je tome prepreka? Max Neef kaže: „Dosegli smo točku u evoluciji kada znamo mnogo, a razumijemo vrlo malo. Nikada u ljudskoj povijesti nije postojala takva akumulacija znanja kao zadnjih sto godina… Poanta je da znanje samo po sebi nije dovoljno, manjka nam razumijevanje. Recimo da ste prostudirali sve, s teološkog, antropološkog, biološkog pa čak i biokemijskog polazišta, o ljudskom fenomenu koji se zove ljubav i pretpostavite da znate sve. Međutim, dok se ne zaljubite, ljubav ne možete razumjeti, što znači da možete razumjeti samo ono čega postanete (aktivni, op. a.) dio“ (Goodman, 2010).

Autori novu ekonomiju nazivaju „ekonomijom po mjeri čovjeka“ ili „humanom ekonomijom za 21. stoljeće“[7]. Termin „po mjeri čovjeka“ često se doima istrošenim. Do sada je to, najčešće bilo „po mjeri cinično bogatoga i moćnoga čovjeka i njegovih oligarhija“ – „socijalizam po mjeri čovjeka“, pa „narodni kapitalizam“, pa „društvo blagostanja“…

„Istina je“, kažu autori, „da se javljaju alternativne škole mišljenja – od postkejnzijanske do evolucijske i ponašajne (behaviorističke) ekonomije, institucionalne ekonomije, ekološke ekonomije i ekonofizike – ali one još nisu dovljno razvijene da bi mogle postati definitivna alternativa neoliberalizmu (kao socijaldarvinizmu, op.a.)“ (144. str.). Načela ekonomije „po mjeri čovjeka“, prema autorima ove knjige, jesu:

1. „Gospodarstvo mora služiti ljudima, a ne ljudi gospodarstvu.
2. Razvoj se tiče ljudi, a ne predmeta. (Razvoj se tiče i ljudi i predmeta. Razvoj je novi kvalitet u postojanju i životu bilo kojega bića op. a.).[8]
3. Rast nije isto što i razvoj, a za razvoj nije nužno potreban rast.[9]
4. Nikakvo gospodarstvo nije moguće, ako ne postoje usluge ekosustava.
5. Gospodarstvo je podsustav većeg, ali ograničenog sustava, biosfere, zato nije moguć trajan rast“ (144. str.).

Temeljno vrijednosno načelo za svih pet navedenih načela, glasi: „Nikakav ekonomski interes, ni u kakvim okolnostima, ne može nadmašiti poštovanje (svih oblika, op. a.) života“ (144. str.).Kako ostvariti humaniju ekonomiju?

U ovom dijelu teksta pokušat ćemo razmotriti projekte koji zajedno čine alternativni model razvoja: od znanja prema razumijevanju, od dna prema vrhu – od sela prema globalnom poretku.[10] Unatoč respektabilnome broju takvih primjera, „općenito se smatra kako im je važnost anegdotna“ (179. str.). Paul Hawken, ovako opisuje tu situaciju:[11] „Pokreti… imaju sljedbenike. Ovaj pokret, međutim, ne odgovara standardnom modelu jer je raspršen, nedovršen i strastveno neovisan. Nema ni manifest ni doktrinu, nikakav vrhunski autoritet na koji bi se oslanjao. Poprima svoj oblik u učionicama, poljima, šumama, selima, tvornicama, pustinjama, ribnjacima, sirotinjskim četvrtima – čak i u otmjenim njujorškim hotelima. …ističe se i po tome što se postupno pojavljuje kao globalni humanitarni pokret, uzdižući se od dna prema vrhu“ (179. str.). (…). „Mnogi izvan tog pokreta tvrde kako je on nemoćan, ali ta procjena ne zaustavlja rast (i razvoj, op. a.) pokreta“ (180. str.). „Ono pak što jest očigledno, vrlo je uvjerljivo: radi se o usklađenim, vitalnim, spontano organiziranim skupinama koje obuhvaćaju desetke milijuna ljudi odanih (održivo razvojnoj, op. a.) promjeni“ (180. str.).

Možemo kazati da živimo u dva usporedna svijeta. U jednom prevladava iskrivljena politika, otvoreno i prikriveno nasilje, pohlepa i moć manjine; u drugome – orijentacija na jednakost, solidarnost, poštovanje života i bolji život za sve. Potonji svijet „nema sve u svojim rukama, ali raste i širi se kao nezaustavljiv podzemni (nevidljivi, op. a.) pokret civilnog društva“ (181. str.). Unatoč tome što je prvospomenuti svijet sveprisutan i ima golemu moć, zbog svoje krutosti, dogmatizma i sve većeg obožavanja idola pohlepnoga politeizma, on je ranjiv i neodrživ, što se prepoznaje u sve dubljim krizama na nacionalnoj i globalnoj razini. „Nasuprot tome, drugome se svijetu, zbog njegove raspršenosti, raznolikosti, strastvene neovisnosti i kaotičnog ustroja, ne može odrubiti glava niti se on može raspasti“ (181. str.). Vrijeme će pokazati hoće li tako i biti.

Posvuda se javljaju odgovori: na povećanje nejednakosti između bogatih i siromašnih, na ekološke katastrofe i njihove posljedice, na manipuliranje demokracijom i ljudskim pravima.

Mnogi su se projekti alternativnoga razvoja – Od sela prema globalnom poretku održali i dalje se razvijaju. Razmotrit ćemo dva takva projekta: Seljačku razvojnu udrugu i Eko-općine.

Uspješni projekti alternativne (humanije) ekonomije

Jezero La Cocha je u južnoj kolumbijskoj pokrajini Narino, u blizini granice s Ekvadorom. Okruženo je mnoštvom malih farmi i seljačkih posjeda. Oduvijek je glavna gospodarska djelatnost ondje bilo iskorištavanje šuma za proizvodnju drvenog ugljena. Kad se potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća skupina poljodjelaca upoznala s načelima razvoja „po mjeri čovjka“ i uvjerila da krčenje šuma počinje imati katastrofalne posljedice, „pokrenula je inicijativu za organiziranje zajednice u skladu s alternativnim oblicima stvaranja dohotka.Godine 1991. iz toga je nastala udruga nazvana Minga Asoyarcocha. Ona je obznanila da svi njezini posjedi čine Privatni prirodni rezervat civilnoga društva. To je do tada u Kolumbiji bila nepoznata pojava. Prostor od 4000 hektara zemlje postao je zaštićena površina, a obuhvaćao je močvare, kišne šume umjerenoga pojasa i područja velike biološke raznolikosti (184. str.). Minga je imala utjecaja i na regionalnoj i na nacionalnoj razini.

U Mingi su se pokretali obrazovni programi za promicanje socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturnih načela, temeljem poštovanja svih oblika života, održivoga iskorištavanja prirode i razvoja po mjeri čovjeka za sve članove zajednice. Na takvim prostorima obavljale su se „interdisciplinarne djelatnosti i istraživanja u područjima biološke raznolikosti, ekologije, agroekologije i održivog iskorištavanja prirodnih resursa“ (184.-185. str.). Sve se temeljilo na izravnoj demokraciji. „Obiteljski prihod članova Minge porastao je 2,77 puta iznad regionalnog prosjeka, te 1,8 puta iznad iznad nacionalnog prosjeka. …prije su proizvodili oko 40 posto, a sad proizvode 83 posto hrane za svoje potrebe. Potpuno su prestali upotrebljavati kemikalije pa su svi poljodjelski proizvodi biološki uzgojeni. …Kao rezultat inicijativa za pošumljavanje i regeneraciju koje su pokrenuli članovi Minge, olakšano je kretanje ptica selica, što se može primijetiti po porastu broja i vrste ptica“ (185. str.). To je pobudilo veliko zanimanje pripadnika udruge – odraslih i djece koji proučavaju zastupljenost vrsta, način njihove prehrane, te pravce seoba većine ptica koje se pojavljuju u tom području. U pokrajinu Narino osnovane su još tri udruge Minga koje slijede ista načela, pa su se ujedinile u Seljački razvojnu udrugu (ADC); (185. str.).[12] Svi njezini proizvodni projekti i ostale inicijative poduzimaju se u skladu s ekološkim, zemljopisnim i kulturnim obilježjima u različitim područjima. Sve se postiže dobrovoljnim radom različitih aktivnih skupina, kao što su Mreže prirodnih rezervata, Obnovitelja tla, Komunikatora zajednice, Žena u akciji, Agroekoloških proizvođača i Sociokulturne skupine. Koncepcija samodostatnosti što je promiče ADC pretežito se temelji na interesima (vrijednostima općega dobra, op. a.) koje povezuju različite naraštaje.

„Iz toga je proistekla, vjerojatno najljepša inicijativa te organizacije – Program nasljednika Planeta – cilj koje je stvaranje prostora u kojemu bi djeca i mladež imali priliku razvijati svoje sposobnosti i vještine u području umjetnosti, kulture, obrta, zaštite okoliša i igre; pri čemu im se omogućuje da donose etički utemeljene odluke i postanu istinski kreatori vlastitog života. U trenutku dok ovo pišemo program obuhvaća 512 djece i mladih ljudi koji su povezani u pet različitih skupina, koje se nazivaju Prijatlji prirode, Tukani, Orhideja, Gualmaventura i Zeleni život“ . Temeljno načelo koje promiče zajednica je, „kako to oni nazivaju ‘dijalog znanja’ što je rezultat spoznaje koliko su važne tradicionalne kulturne, duhovne i organizacijske vrijednosti seljaka, obezvrijeđene modernim metodama i stavovima. Na taj način oni neprestano nastoje oživjeti i štovati mudrosti svojih predaka. ADC je postao izvanredan primjer uspješnog održivog razvoja koji kreće iz osnovice te promiče samodostatnost, duh zajednice i sklad s prirodom. Projekt ADC-a pod nazivom ‘Promicanje raznolikosti kolumbijskog jugoistoka, alternativa očuvanju okoliša i blagostanja prema načelima razvoja po mjeri čovjeka’, dobio je 2007. Nacionalnu nagradu za zaštitu okoliša, Plavi planet“ (186. str.).

U svrhu promicanja dijaloga i razmjene iskustava, ADC je od devedesetih godina organizirao tri međunarodna seminara. „Na onome 1996., sudjelovalo je 200 ljudi iz 14 zemalja, 1998., 280 ljudi iz 11 zemalja, i 2010. godine 250 ljudi uglavnom iz latinoameričkih zemalja“ (186. str.). U mnogim se seoskim područjima Latinske Amerike slijedi primjer ADC-a. Drugi su primjer razvojnoga iskustva od dna prema vrhu: Eko-općine. Općina Övertornea, gradić sa 6.000 stanovnika u sjevernoj Švedskoj bila je teško pogođena gospodarskom recesijom 1980. godine. „Nezaposlenost je narasla na 20 posto, zbog čega je gradić izgubio četvrtinu svog pučanstva u usporedbi sa stanjem 30 godina ranije. Većina je stručnjaka predviđala kako je tom području suđeno da odumre. Činilo se da nema rješenja i ljudi su bili pogođeni malodušjem i nedostatkom međusobnog povjerenja. Tada su gradske vlasti odlučile istražiti druge mogućnosti razvoja“ (188. str.).

Nordijski slučaj

One su se, zajedno sa članovima općine, obvezale stvoriti proces razvoja u skladu s prirodom. Odlučili su se za sinergijski odnos ljudi, društva i prirode od kojega bi svi imali koristi. Prevladalo je shvaćanje da će ekološka vrijednosna orijentacija i ulaganje imati povoljan gospodarski učinak. Općina Övertornea, kako bi izričito obilježila svoju vrijednosnu orijentaciju i recepciju, počela se nazivati ‘eko-općinom’ (188. str.). O tome Torbjörn Lahti kaže:

„Övertornea je počela raspravljati o idejama poput animiranja ljudi, pristupa od dna prema vrhu u općinskom planiranju, suradnje u razvoju općine, suradnje među različitim odjelima i granama gospodarstva, ulaganja u lokalnu kulturu i uzimanja u obzir lokalnih neslužbenih gospodarskih djelatnosti, te primjenjivati takve ideje. One su bile strane u konvencionalnom gradskom i općinskom planiranju u Švedskoj“ (188. str.). Rezultati su bili impresivni, iako regionalne i nacionalne vlasti nisu shvaćale zašto je to tako.

Ključ uspjeha bilo je masovno sudjelovanje stanovnika zajednice u tim djelatnostima, jer su stvarali grad kakav žele. Lahti o tome nastavlja: „U šest godina nakon te odluke u Övertorneaji je otvoreno 200 novih malih uspješnih poduzeća. U te nove projekte spadaju biološko poljodjelstvo, pčelarstvo, ribnjaci, štedljivo gospodarenje i eko-turizam. Više od 600 građana sudjelovalo je u posebnim studijskim skupinama o pitanjima regionalnog razvoja u budućnosti. Iz tih studijskih skupina proizašle su udruge za razvoj sela koje su na sebe preuzele formuliranje i razvoj novih ideja. Ekološka perspektiva izbila je u prvi plan kroz ulaganja lokalnih vlasti u razvoj pokrajinskih kapaciteta za zagrijavanje na pogon biogorivom, razvoj ekološkog poljodjelstva putem obrazovanja seljaka i poticanja kupnje biološke hrane u gradovima, uspostavu ‘zdravog doma’ i gradnju eko-sela kako bi se privukle nove obitelji“ (189. str.). [13]

Vijest o preporodu Övertorneje proširila se Švedskom nakon nekoliko godina. „Dijelom nadahnut obnovom toga gradića, nastao je nacionalni pokret od 3300 sličnih organizacija za seoski razvoj, u kojima su tisuće seoskih stanovnika počele sudjelovati u razvoju svojih zajednica, onako kako su željeli“ (189. str.). Slični lokalni eko-projekti pokrenuti su početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Norveškoj, Danskoj i Finskoj. Udružena nordijska eko-zajednica pojavila se u Riju na Sastanku na vrhu o održivome razvoju koju su organizirali Ujedinjeni narodi 1992. godine (189. str.). Ako se tako uspjelo u zemljama Latinske Amerike i nordijskim zemljama, je li moguće, barem selektivno, primijeniti iskustvo projekata Seljačka razvojna udruga i Eko-općina, primjerice, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te na cijelom području koje se naziva Zapadni Balkan?

„Svijet je naviknut na činjenicu da nikad nema dovoljno za one koji nemaju ništa, ali uvijek ima dovoljno za one koji imaju sve“ (134. str.)… Nema dovoljno sredstava za prevladavanje siromaštva i bijede, a uvijek je bilo dovoljno sredstava za zadovoljavanje moću i pohlepom ostrašćenih homo duplexa – pojedinaca, oligarhija,špekulanata, na nacionalnoj i globalnoj razini. Posljedica je takve stvarnosti i nevidljiva/tiha homicidomanija – nevidljivo/tiho ubijanje ljudi.

Početni su koraci prevladavanja takva zastrašujućeg stanja čovječanstva na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini u promjeni našega vrijednosnog sustava i vraćanju niskoentropijskim načinima proizvodnje, potrošnje i djelovanja. Sve to zahtijeva recepciju holističkoga nazora na svijet – novoga životnog stila s prospektivno odgovornim ekosocijalnim tržišnim gopodarstvom, utemeljenim na senzibiliziranom modelu holističke ekološke kulture, uključujući i ekologizaciju svih oblika društvene svijesti cijele populacije pojedine zemlje.

LITERATURA

• Russell, Bertrand (2005): Mudrost Zapada, Split, Marjan tisak.
• Bosanac, Milan et al. (1977): Rječnik sociologije i socijalne psihologije,Zagreb, Informator.
• Goodman, Amy (2010): Ekonomija bosih nogu, intervju s Manfredom Max-Neefom, dostupno na: (http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/ekonomija-bosih-nogu/print:true), pristup: 29. ožujka 2011.
• Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 3 (2004), Zagreb, EPH:Novi Liber.
• Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 9 (2004), Zagreb, EPH:Novi Liber.
• Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 10 (2004), Zagreb, EPH:Novi Liber.
• Stiglitz, E. Joseph (2004): Globalizacija i dvojbe koje izaziva, prvo izdanje, Zagreb, Algoritam.

---

1. Naziv izvornika: Economics unmasked, From power and greed to compassion and the common good, 2011. S engleskog preveo: Žarko Vodinelić, Izvori, Zagreb 2012.
   Philip B. Smith je nakon stjecanja doktorata iz fizike na sveučilištu Illinois, predavao sedam godina u Brazilu kao izgnanik za vrijeme makartizma u Americi i 25 godina na Sveučilištu u Groningenu (Nizozemska), gdje je ostao do umirovljenja 1988. Jedan je od istaknutih članova Pugwasha, organizacije čiji je cilj suzbijanje širenja nuklearnoga nauružanja. Snažno je odan socijalnoj pravdi, zaokupljen etičkom problematikom u gospodarstvu i čitavom društvu, te holističkom ekološkom kulturom. „Nakon odlaska u mirovinu obavijestio je prijatelje i kolege da je (završio oposežnu i temeljitu izobrazbu iz ekonomije, op. a.), te da je spreman raspravljati o toj struci“ (7. str.).
   Manfred Max-Neef je „postao ekonomist na čileanskom sveučilištu“ (7. str.). Akademsku je karijeru ekonomista počeo u svojoj 27. godini kao predavač u Berkleyu u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Nakon toga radio je U Organizaciji američkih država, u Organizaciji za hranu i poljodjelstvo (FAO) i Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), tijelima Ujedinjenih naroda, baveći se problemima najdubljeg siromaštva u gradskim i seoskim područjima (7. str.). Max-Neef je međunarodno priznanje zaslužio pisanjem o razvojnim alternativama. Osvojio je Right Livelihood Award (1983), nagradu koja se naziva i alternativnim Nobelom (Goodman, 2010.).
2. „slam, sirotinjski dio grada, prljava, zabita uličica loše reputacije“ (Hrvatski encikl. rječnik, sv. 10, 2004:49).
3. Fullbrook, ‘Economics and Neoliberalism’, u: Edward Fullbrook (2009), ‘Toxic Textbooks’. U: Jack Reardon (ur.), The Handbook of Pluralist Economic Education, Routledge, London i New York (207. str.).
4. Mit 1: «'Globalizacija je jedini učinkovit put u razvoj’; Mit 2: ‘Čvršća integracija u svjetsko gospodarstvo ima povoljan učinak na siromahe’; Mit 3: ‘Svijet će se najbrže obogatiti uz pomoć komparativnih prednosti’; Mit 4: ‘Širenje globalizacije znači više radnih mjesta’; Mit 5: ‘Svjetska trgovinska organizacija je demokratska i odgovorna’; Mit 6: ‘Globalizacija je neizbježna'» (137.-143. str.).
5. „Važna iznimka je Jim Wolfensohn koji se u Svjetskoj banci zauzimao za kulturne inicijative“ (Stiglitz, 2004:292).
6. „Cilj razvoja nije da se u zemlju dovedu Prada i Benetton, Ralph Lauren ili Louis Vuitton na zadovoljstvo gradskih bogataša, dok siromašni u ruralnim predjelima i dalje žive bijedno. To što se u robnoj kući u Moskvi mogu kupiti Guccijeve torbice, ne znači da je Rusija postala tržišno gospodarstvo“ (Stiglitz, 2004:276).
7. „Parametri ekonomije po mjeri čovjeka mogli bi uključivati sljedeće:
   1. Upotreba lokalne valute kako bi novac kolao i upotrebljavao se koliko god je moguće u području iz kojega je potekao. Ekonomskim modelima se može pokazati kako novac može stvoriti znatan gospodarski zamah ako cirkulira barem pet puta na svome području.
   2. Proizvodnju robe i usluga što je više moguće na lokalnoj i regionalnoj razini kako bi potrošnja bila što bliža tržištu.
   3. Zaštitu lokalnog gospodarstva putem kvota i carina.
   4. Lokalnu suradnju kako bi se izbjegli monopoli.
   5. Ekološke poreze na energiju, onečišćenje i ostale negativne aspekte. Danas postoje porezi na ono što je dobro, a ne na ono što je ‘loše’.
   6. Veću demokratsku odlučnost u postizanju učinkovitosti i ravnopravnosti u prijelazu na lokalne razine gospodarstva“ (str. 143.).
8. „Rázvoj 1.a. poprimanje sve savršenijih, potpunijih i bolje prilagođenih oblika kod pojava i stvari koje se s vremenom usavršavaju“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 9, 2004:134). „Razvoj ne uključuje samo progresiju u nastajanju sistema već i progresiju njegova nestajanja, dekadencije i dezintegracije“ (Bosanac at al., 1977:532).
9. Manfred Max-Neef i neke njegove kolege s kojima je surađivao izveli su prije više od 20 godina niz istraživanja alternativnih metoda kojima se točnije procjenjuje kvaliteta života u različitim zemljama. Temeljem rezultata tih istraživanja predložili su „hipotezu o graničnom pragu“, koja glasi: „U svakom društvu postoji razdoblje u kojemu gospodarski rast pridonosi poboljšanje kvalitete života, ali samo do određene mjere, do graničnog praga, nakon čega, ako se nastavlja gospodarski rast, kvaliteta života počinje opadati“ (152. str.).
10. „From the Village to a Global Order/Od sela do globalnoga poretka, bio je program koji je pokrenula Švedska zaklada Dag Hammarskjőld početkom osamdesetih (godina prošloga stoljeća, op. a.), pod čijim su pokroviteljstvom nastale teorije o razvoju po mjeri čovjeka i o temeljnim ljudskim potrebama“ (207. str.).
11. Paul Hawken (2007), Blessed Unrest:how the largest movement in the World came into being and why no one saw it coming. Viking Press, New York (207. str.).
12. „ADC, španjolski'Asociación de Desarrollo Campesino'“ (207. str.).
13. Sarah James i Torbjörn Lahti (2004), The Natural Step for Communities: How Cities and Towns can Change to Sustainable Practices, New Society Publishers, Gabriola Island, Kanada (207. str.).

    Fahrudin Novalić – behar.hr