Aleksandar Hemon, pisac: Ljubav je često smiješna

Aleksandar Hemon govori o radu na filmu “Otok ljubavi” rediteljice Jasmile Žbanić, temi ljubavi u umjetnosti, provincijskim, moralističkim umovima u našoj kulturi, svojoj posljednjoj knjizi “Knjiga mojih života”, memoarskoj prozi, te svom procesu pisanja

(Oslobođenje)

• Nije rijedak slučaj da se pisci late scenarističkog posla. Mirko Kovač je, na primjer, govorio da mu pisanje scenarija dođe kao logična pauza između dva romana ili knjiga priča. Šta je ono što je Vas, da tako kažem, motivisalo da se upustite u koscenaristički posao na filmu “Otok ljubavi”?
– Glavni razlog je to što sam htio da sarađujem sa Jasmilom Žbanić, čije rad cijenim. Isto tako, htio sam da probam da radim na filmu, ali sa nekim sa kim dijelim mnoge estetske, etičke, političke i druge pozicije, kome ne moram ništa da objašnjavam.

• Budući da je riječ o filmu koji žanrovski možemo staviti u koš komedija, sa primjesom ljubavi, koliko je ovaj film na jedan način odmak od onoga što su fakti naše ovdašnje stvarnosti?
– Ovdašnja, kao i tamošnja, stvarnost, sadrži puno šege i ljubavi. Jedan od razloga zbog kojeg smo od početka odlučili da pišemo komediju je upravo to što se malo ko bavio ljubavlju i radošću.

Kontroverza i komisija

• Logično mi se ovdje veže i sljedeće pitanje, koliko je uopšte tema ljubavi danas prisutna i moguća u umjetnosti, a da to možda nije skliznuće u patetiku i neka plačljiva nagvaždanja? Prisjećam se sad filma “The Notebook” Nicka Cassavetesa koji na jednostavan, ali ne manje fantastičan način priča o ljubavi.
– Ljubav je već stoljećima jedna od velikih tema svekolike umjetnosti. Ljubav je, međutim, također često smiješna, a i dovodi do komplikacija u životu, što će reći da je pogodno tlo za komediju.

• Film su, kako to ovdje obično biva, pratile i neke kontrorveze, koliko je to uzrok pomjerenosti percepcije umjetnosti na ovim prostorima, njene doslovičnosti, ali i ogrezlosti u jednu posve retrogradnu perspektivu umjetničkog vrednovanja? Kako to funkcioniše, recimo, u Americi?
– Ta je kontroverza postojala samo u malom broju provincijskih, moralističkih umova koji su uspjeli da se uvale u komisiju za kinematografiju. Film je, kao što znate, pred prepunim salama prikazan na Festivalu u Sarajevu i tu nije bilo nikakve kontroverze. Umjesto kontroverze, bile su ovacije.

U Americi se film ne financira iz državnih fondova. Ovdje je film biznis i zanima ga profit, zbog čega moralističko poziranje ima malo utjecaja unutar filmske industrije. Postoji, međutim, komisija koja filmovima daje rejting u skladu sa priglupim, što se mene tiče, kriterijima koji se zasnivaju na prisustvu nasilja, seksa, droga i drugih moralno nepodobnih aktivnosti. Rejting, međutim, nije zabrana nego preporuka, uglavnom roditeljima. Pošto sadrži nekoliko scena blagog seksa, “Otok ljubavi” bi u Americi vjerovatno imao rejting R, što će reći da se preporučuje da ga mlađi od 17 godina gledaju sa roditeljima. Ne znam koji bi normalni sedamnaestogodišnjak sa svojim roditeljima ikad gledao film u kojem ima seksa. Em bi im bio blam, em na internetu ima takvo obilje pornografije u poređenju s kojem je naš film “Ježeva kućica”.

Imigrantsko iskustvo

• Protekle godine objavili ste “Knjigu mojih života”, koja je postigla značajan uspjeh u SAD-u, koliko je tome doprinijela činjenica da je ta knjiga u određenoj mjeri memoarska ili non-fiction? Na primjer, Ismet Prcić mi je u jednom razgovoru kazao kako je uspjehu njegovog romana “Krhotine” u znatnoj mjeri doprinijela činjenica što je glavni lik tog romana takođe nosio ime Ismet Prcić. On kaže Amerikanci ne žele čitati o ratu ako je to fikcija. Koliko je to istina?
– Postoji veliki interes za memoarsku literaturu u Americi, to je tačno. Međutim, “Knjiga mojih života” je moja peta knjiga, a četiri prethodne su sve fikcija i nisu bile nešto manje uspješne. Uz sve dužno poštovanje prema Ismetu, koji mi je drug i čije su “Krhotine” izvanredna knjiga, Amerikanaca ima mnogo. Neki čitaju gluposti, neki čitaju o ratovima, neki o ljubavi, a neki čitaju šta im padne pod ruku.

• Koliko ste Vi danas u Americi još percipirani kao emigrantski pisac? Da li se, dakle, nešto u tom pogledu promijenilo sa Vašim uspjesima ili je to prtljag koji se neizostavno nosi sa sobom?
– Nisam baš previše upućen u načine na koji me drugi percipiraju. Teško mi je zamisliti, međutim, da je nekom promaklo imigrantsko iskustvo koje se može pronaći u mojim knjigama. Ne smeta mi ako me neko smatra imigrantom, pošto jedna od stvari koje me intimno zanimaju u Americi je imigrantska tradicija i historija. S druge strane, titula imigrantskog pisca na izvjestan način ograničava moj spisateljski domen. Odgovarajuća kategorija bi bila: bosansko-američki pisac sa imigrantskim iskustvom, i pri tome proćelav.

• Kada je uopšte u pitanju književnost pisaca koji su doseljenici u Ameriku, kao što je Vaš slučaj, da li postoji određena vrsta egzotike koja takvu književnost preporučuje čitaocima i kako uopšte stoje stvari danas sa književnošću na jednom tako ogromnom prostoru?
– Budući da u Americi postoji historija doseljavanja, što će reći da su mnogi Amerikanci imigranti, potomci imigranta ili ih imaju u familiji, egzotika nije svima jednako zanimljiva i privlačna. Nekima je imigracija, drugim riječima, život. Isto tako, Amerika nije monolitni prostor – razlika između populacije, nazora, kulturne infrastrukture itd. između malog grada u Teksasu i Chicaga je ogromna, skoro nepojmljiva. U malom gradu u Teksasu ja sam egzotičan. U Chicagu, u dijelu grada u kojem ja živim, priča se preko stotinu različitih jezika.

Pepeo i aferimi

• Budući da ste svojim kolumnističkim tekstovima prisutni u javnosti BiH i onoga što zovemo region, ali i da pripadate bh. književnosti kao pisac, koliko imate uvida u ono što se dešava u našoj književnosti i kako Vam to sa te “blažene distance” izgleda? Nagrade, skandali, svađe…
– Imam dosta uvida, pošto imam dosta prijatelja i poznanika koji učestvuju u književnosti BiH. Ne bavim se previše skandalima i svađama, a ni nagradama. Više me zanima ono što je tu dobro.

• U pogledu pisanja, niste klasičan pisac i čini se da nemate skribomanskih navika kao određeni broj pisaca koji se danas takmiče sa brzinom protoka informacija. Kako kod Vas teče proces pisanja, kada uopšte pišete i šta Vas tjera na pisanje?
– Ne znam tačno šta je to klasični pisac. Svaki je pisac, kao i svaki čovjek, različit: svaki ima svoj senzibilitet, zanimanja, metode, probleme. Svako ima pepela po glavi, a i svojih aferima. Proces se mijenja u zavisnosti od toga šta pišem, ali uvijek zahtijeva dugi period, nekad godine, tokom kojeg razmišljam i preživam svoje ideje. Ništa me ne tjera da pišem. Pisanje je moj život. Ne mogu da zamislim kako bi to izgledalo kad bih nekako ostao bez ideja ili kad bih nekako završio sve što mi se mota po glavi i na čemu radim.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close