Alain Finkielkraut: Kusturičino licemjerje

Alain Finkielkraut, Le Monde, 2. lipnja 1995. Iz knjige Zločin je biti rođen, Ceres, Zagreb 1997.

Obrada Prometej.ba

‘Heretički’ spisi | 6 | Alain Finkielkraut, Kusturičino licemjerje

Gledaoci koji su stojeći pljeskali Undergroundu, velikoj fresci Emira Kusturice o pedeset godina jugoslavenske povijesti, i žiri koji mu je udijelio Zlatnu palmu kanskog festivala, bez sumnje su bili obuzeti opojnom izvjesnošću da jednom odlukom čine dva dobra djela. Slaveći umjetnika, koji posjeduje sve vanjske znakove genijalnosti, ta oduševljena publika i taj usrdni žiri pokazali su zgražanje nad pokoljem u Tuzli i svoju solidarnost sa žrtvama rata. Nagrada koju su uručili sarajevskom redatelju bila je namijenjena, razumije se, i njegovim sunarodnjacima. Time su pomirene dvije često proturječne obveze: estetska pravila i nužnost političkog zalaganja. U njihovom zanosu lijepo se poistovjetilo s dobrim, ljubav prema umjetnosti sa sudjelovanjem u Povijesti, divljenje formalnoj odvažnosti djela sa suosjećajnim zalaganjem za nesretnike.

Međutim, prema riječima samoga autora, Underground je čeznutljiv rastanak s Jugoslavijom. „Bila jednom jedna zemlja“, otvoreno upozorava podnaslov filma. A prema Kusturici, za uništenje te zemlje nisu odgovorni oni koji, od okupacije Kosova do danas, ne kriju namjeru da stvore „Srboslaviju“. Naprotiv, odgovornost u cijelosti imaju nositi one nacije koje su izabrale neovisnost ne bi li izbjegle najavljenu duhovnu smrt.

U listopadu 1991, to jest u prvim mjesecima sukoba, Kusturica piše: „Ima mnogo toga što kao dijete nisam znao. Sada znam. Slovenac je uvijek sanjao svoj slovenski san, san austrijskog konjušara. A naši su preci, u Prvom svjetskom ratu, izvukli tog istog Slovenca iz bečkih govana.“ (L'accacia de Sarajevo (Sarajevski bagrem), Libération, 21. listopada 1991).

Četiri godine kasnije, nakon desetaka tisuća mrtvih i nekoliko “urbicida“, Kusturica ustrajava na tome i ovako precizira svoj stav: „Arhivski snimci korišteni u filmu pokazuju ulazak nacističkih trupa u Sloveniju, gdje su dočekane kao kod kuće… što je slučaj i danas, jer je Slovenija zamišljena kao germanska predstraža u pravoslavnom svijetu… potom su one u Zagrebu, gdje je isto tako. A kad ulaze u Beograd, ne vidi se nikoga na ulicama… one su na stranom tlu.“

Ozlojeđen podrškom koju su pojedini intelektualci pružili spaljenoj Bosni, Kusturica zaključuje: „Treba biti glup pa da se odbije shvatiti kako je pad Berlinskog zida do temelja potresao tako krhke krajeve, posebno sve te male zemlje, nacističke satelite, kao što su Slovenija, Hrvatska, Mađarska… i Bosna! Ima jedna potpuno glup izraz koji se posvuda čuje, a to je “Velika Srbija“. Kako se zemlja od devet milijuna stanovnika može nazvati “velikom“? Istovremeno, postoji ujedinjena Njemačka, s osamdeset milijuna stanovnika, i koja je zaista velika, a to nitko ne primjećuje“ (Cahiers du cinéma, lipanj 1995, str. 70).

Nacifikacija žrtava etničkog čišćenja, optužbe zbog uspostavljanja “četvrtog Reicha“, obrana srpskoga Davida u junačkoj borbi protiv germanskog Golijata, prekrivanje svih zločina, koji se i danas svakodnevno čine, iskrivljenom slikom Drugog svjetskog rata: ono što Kusturica prikazuje u glazbi i u slici je isto ono što govore ubojice ne bi li druge ili sebe uvjerili da su u položaju nužne obrane, zato što imaju posla sa svemoćnim neprijateljem. Kusturica, za kojega se kaže da je redatelj pretjeranoga, iskoristio je dakle za vlastitu promociju patnje Sarajeva, dok u cijelosti preuzima tipičnu argumentaciju njegovih izgladnjivača i napadača. Simbolički je predočio izmučenu Bosnu, a ne želi se izjasniti kao Bosanac, te bukti od pravedničkog bijesa usudi li se tko Slobodana Miloševića nazvati fašistom ili Srbe agresorima.

Nagradivši Underground, kanski je žiri vjerovao da nagrađuje redatelja bujne mašte. Međutim, odlikovao je uslužnog i nabusitog ilustratora zločinačkih stereotipa; doveo je na Olimp rock verziju, postmodernu, zapanjujuću, u duhu vremena, amerikaniziranu i snimljenu u Beogradu, verziju trabunjave i lažne srpske propagande. I sam vrag ne bi mogao smisliti tako okrutnu uvredu Bosni niti tako groteskni doment zapadne frivolnosti i nesposobnosti.

Alain Finkielkraut, Le Monde, 2. lipnja 1995. Iz knjige Zločin je biti rođen, Ceres, Zagreb 1997.