Admir Glamočak: Tamo gdje sviće novi dan

Dok smo jako mladi, trudimo se da gledamo bajke u pozorištima za djecu. Kasnije, da zajedno rješavamo adolescentske probleme u predstavama u kojima ćemo znati da i neki drugi mladi ljudi imaju slične probleme, a poslije možda jednostavno gledati i igrati klasične komade i razvijati smisao za lijepo, i onda se kroz teatarski čin obračunavati sa duhovima iz prošlosti i ovim duhovima i nekakvim vođama koje nam ne daju da živimo život koji smo zaslužili onog dana kada su nam život podarili naši roditelji, kaže u intervjuu za Dane, koji smo napravili povodom premijere predstave Brašno u venama, glumac Admir Glamočak

(PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK – DANI)

DANI: Ostvarili ste nedavno ulogu u predstavi Brašno u venama u režiji Borisa Liješevića, izvedenoj na sceni SARTR-a, riječ je o tekstu koji propituje jedan veoma zamršen porodični odnos, pokidan ratom, ali i ljubavnim trokutom. Kako ste Vi sa glumačke strane doživjeli ovu predstavu?
GLAMOČAK: Rad na ovoj predstavi bio je istinski izazov. Boris Liješević je reditelj izuzetne senzibilnosti. Jednostavan, a pri tome vrlo zahtjevan. Za njega je glumac središte teatarskog zbivanja. Insistira na gotovo dokumentarističkom pristupu. U stalnoj potrazi je za istinom. Ljudskom i teatarskom. Traži ”cijelog” glumca u okviru zadate situacije, te kopa po najskrivenijim kutovima glumčeve ličnosti i lika koji glumac treba odigrati. U atmosferi koja liči na improvizaciju u okviru zadatih okolnosti on zapravo insistira na vrlo ličnom pristupu, radu i osjećanju koja mogu koristiti cjelini koja će odgovoriti na zahtjeve teksta datih od autora. Stalno preispitivanje i traženje puta do suštine glumčeve ličnosti i konačno nalaženje kritične tačke susreta glumca i lika koji igra. Veoma iscrpljujući i sa druge strane nadahuti rad kopanja po vlastitom biću, te donošenje odluke da nesebično dijeliš rezultat do kojeg si došao i sa partnerom, i na kraju sa publikom. Mislim da mu je krajnji cilj bio da zaboravimo da igramo u okolnostima koje je dao autor, ili on kao reditelj. Htio je da živimo situacije koje su duboko naše.
DANI: Brašno u venama je komad koji bih ja označio kao svojevrsni katarzični tunel, gledaoci se, čini mi se, veoma precizno provlače kroz traumu i nekako se gradacijski ređaju intenziteti emocija. U kojoj mjeri je predstava, iz perspektive Vašeg lika Igora, ratnog reportera i povratnika u rodni grad, jedan emotivni šok ili pročišćenje?
GLAMOČAK: Kao što ste mogli vidjeti, ne pominjemo grad, govorimo o stradanju. Ne pominjemo imena, a sve je jasno. Jednom mi je Boris Liješević rekao da se nikad nije susreo sa tolikom količinom ISTINE kao u kontaktu sa Sarajevom i Sarajlijama. Nekako i ne htijući, sve ono potisnuto u mom biću isplivalo je kao jedino moguće što sam mogao podariti ulozi Igora i predstavi. Emotivni šok sam imao prateći sve što su radile moje kolege. Količina bola u svakome od nas, i tek negdje pred kraja rada radost jer smo bez stida to jednostavno podijelili jedni sa drugima i na kraju bacili lopticu publici, koja, kako mi se čini, prođe isti put kao i svaki od likova u komadu.
DANI: Ono što je posebno zanimljivo jeste da je u ovoj predstavi pokazana svojevrsna opterećenost istorijom, sukob između tri generacije, koji bi se u konačnici ipak mogao staviti u okvire onog pitanja koje David postavlja ”Ko ste vi?”. Kako gledate na taj segment predstave, koliko zapravo mentalitetski u našim porodicama nedostaje suočenja sa svim tim stvarima?
GLAMOČAK: Lik Igora kaže: “Tu ti nema pomoći. Osuđen si na nas… Sve ostalo je, valjda, ono što zovemo život… Nemam pojma… I evo nas sada tu. Na krovu zgrade…”. Valjda bi se moralo dogoditi suočenje sa prošlošću i jednih sa drugima. I onda možemo na krov zgrade, gledati na istok. Tamo sviće novi dan…
DANI: Bez obzira na mučnost cijelog procesa, Brašno u venama ipak ima sretan kraj, ako se ono što je kraj ove predstave može nazvati sretnim. Da li je taj sretan kraj zaista moguć?
GLAMOČAK: Hoću da vjerujem da je sretan kraj moguć. Teško, ali jeste.
DANI: Predstava je na sceni objedinila nesvakidašnju skupinu glumaca, cijeli jedan presjek više generacija, rekao bih, koja je briljirala. U jednom trenutku nakon premijere sam od nekoga čuo: napokon da se neko sjetio da ih okupi. Kakva su Vaša iskustva tokom rada na predstavi sa Kaćom Dorić, Selmom Alispahić, Mikijem Trifunovim, Izudinom Bajrovićem…?
GLAMOČAK: To je bio izuzetan rad. Nakon petnaest godina igram sa Selmom Alispahić, Izudinom Bajrovićem, Mikijem Trifunovim, Kaćom Dorić i Jasenkom Pašićem. Nekad je neko odlučio da je manje dobro da Selma, Izudin i ja igramo zajedno; a onda su nas okupili u ovom projektu. To je zaista bio vrhunski ugođaj. Sigurnost u partnere. Radost igre i istinsko scensko dejstvo. Čak i da je rezultat bio slab, profit koji nosim iz ovog projekta u smislu rada na svojoj glumi je ogroman. Nadam se da nećemo čekati još petnaest godina da ponovo igramo zajedno.
DANI: Vas kao glumca još često percepiraju po ulozi iz Audicije ili drugim ulogama koje jesu nešto humornijeg tipa. Ovo je ipak bilo, na jedan način, nešto drugačije, pa stoga i blago iznenađenje kod publike. Kako gledate na te uloge koje glumca obilježe za cijeli život, da li su one svojevrstan teret?
GLAMOČAK: To je nekako normalno. Ljudi upamte ponešto od onog što radiš; ali mnoge stvari (uloge) nikada ne vide iz raznih razloga. Imao sam sreću da u proteklih trideset godina igram vrlo različite uloge. Od klasičnog do modernog dramskog repertoara. Različite žanrove, i moram skromno priznati da se dobro snalazim u svim žanrovima. Uloge koje publika pamti nisu teret, one su dio glumačkog života.
DANI: U jednom davnašnjem intervjuu ste kazali da igrate do kraja ili nikako. Šta za Vas znači igrati do kraja?
GLAMOČAK: Jednostavno raditi profesionalno. Sa partnerima za koje moraš misliti da su najbolji na svijetu. Ne štediti sebe. Potpuno se predati zadatku. Jedna od definicija kaže da gluma traži cijelog čovjeka upletenog u jednu radnju. I radovati se moraš i igrati svaki put kao da je zadnji.
DANI: Profesor ste glume na Akademiji scenskih umjetnosti. Koliko ste zadovoljni mladim generacijama glumaca i ima li Sarajevo, po Vašem mišljenju, danas onaj glumački kapacitet koji je ranije imalo?
GLAMOČAK: Naravno da ima. Da ne mislim tako, ne bih radio taj posao. Nema glumce koje je ranije imalo. Ima nove. Drugačije. Autentične na način vremena u kojem žive.
DANI: Šta je iz Vašeg iskustva govoreći najvažnije za uspješnog glumca? Mene je fascinirala u predstavi Brašno u venama količina prirodnosti sa kojom je cijela igra iznesena, dakle u njoj ne postoji ono što je, bar prema mom sudu, često prisutno u našem teatru, a to je gluma kao poza koja vodi do nečega što bih označio kao preglumljenost.
GLAMOČAK: Već sam u prethodnim odgovorima rekao šta je važno. Profesionalan pristup. Ličan. Poštovanje prema partnerima. I na kraju, naravno, pristup. U ovoj predstavi je sve na glumcu i njegovom umijeću poniranja u partnera. Beskompromisno traženje istine. I one u sebi i one koja nastaje između tebe i partnera. I osloboditi se potrebe da “glumiš”. Najbolja gluma je u jednostavnosti, a to je najteže. Živi životom uloge onoliko koliko traje predstava…
DANI: Kako Vam se doima opšta slika teatra kod nas? Često se u javnosti pojavljuju oprečna mišljenja i o kvalitetu predstava i o posjećenosti, ali i edukovanosti publike.
GLAMOČAK: Teško pitanje. Može bolje. Može drugačije. Mora temeljnije…
Trebali bi znati šta teatar može učiniti. Kako ozbiljna pitanja moramo postaviti publici, ili je bar natjerati da se zapita kako, zapravo, živimo. Pri tome ne mislim da je samo angažovan teatar dobar teatar.
Dok smo jako mladi, trudimo se da gledamo bajke u pozorištima za djecu. Kasnije, da zajedno rješavamo adolescentske probleme u predstavama u kojima ćemo znati da i neki drugi mladi ljudi imaju slične probleme, a poslije možda jednostavno gledati i igrati klasične komade i razvijati smisao za lijepo, i onda se kroz teatarski čin obračunavati sa duhovima iz prošlosti, i ovim duhovima i nekakvim vođama koje nam ne daju da živimo život koji smo zaslužili onog dana kada su nam život podarili naši roditelji…