Svjestan složenosti modernog svijeta i muslimanske smetenosti u njemu, Eaton je svojim djelom i životom ponudio modernu muslimansku verziju Majmonidesovog „vodiča smetenim“, što možemo prepoznati i u jednoj od njegovih posljednjih životnih izjava: Od muslimana se zaista mnogo toga zahtijeva. Međutim, to je cijena privilegije što smo muslimani. Ne možemo samo slijegati ramenima. Moramo biti uspravni i postojani na putu sredine i umjerenosti koji je islam. Postupajući tako možemo se istinski nadati kako će Bog biti zadovoljan sa nama.
Piše: Mirza Sarajkić
algoritam.net
Charles Le Gai Eaton (alias Hassan Abdul Hakeem) bio je utjecajan muslimanski intelektualac u Ujedinjenom Kraljevstvu. Rođen je 1921. godine u Švicarskoj. Školovao se na King’s koledžu i Kembridžu. Od mladosti bavio se naučnim istraživanjem i novinarstvom. Neko vrijeme proveo je i u diplomatskoj službi. Njegov literarni talenat zapazio je čuveni pjesnik, T.S. Elliot, koji je bio Eatonov blizak prijatelj. Premda je odgajan kao agnostik, Eaton je dugo proučavao istočne filozofije i duhovne tradicije. U tom periodu upoznaje se učenjem islama kojeg prihvata za svoju vjeru 1951. godine. Osim što je bio jezgrovit pisac filozofskih djela o islamu, Eaton je veoma aktivno učestvovao u životu muslimanske zajednice u Londonu i Engleskoj. To se posebno ogleda u njegovom doprinosu Muslimanskog vijeća Britanije (MBA). Ova institucija može se shvatiti žilom kucavicom britanskih muslimana koja je svojim otvorenim, transparentim i konstruktivnim djelovaljem uspjela Evropu i Britaniji dostojno predstaviti islam i muslimane. Napisao je veliki broj članaka i studija vjeri, religiozosti u modernom dobu i istočnoj filozofiji. Njegova djela Islam and the Destiny of Man i King of the Castle smatraju se najvrijednijim modernim studijama o islamu i njegovoj ulozi u XX stoljeću.
Islam and the Destiny of Man (Islam i sudbina čovjeka) jedno je od najutjecajnih djela Charlesa Le Gai Eatona. Ova knjiga ustvari predstavlja politematsku studiju islama. Kroz nju autor pokušava predstaviti život muslimana vjernika u modernom svijetu. Kako bi što vjerodostojnije prenio duhovno iskustvo islama, koje je i sam živio, Eaton se dotiče temeljnih istina vjere, prati njen historijski razvoj i otkriva silnice koje nastaju kada se vjernik koji nastoji u potpunosti živjeti duh i suštinu islama suoči sa izrazito sekularnim okruženjem XX stoljeća. Stoga ova studija u jednome sažima teologiju, estetiku, historiju, hermeneutiku i eshatologiju islama. Knjiga Islam i sudbina čovjeka često je opisivana kao jedno od najvažnijh djela o islamu na engleskom jeziku.
Knjiga King of the Castle (Kralj dvorca) vjerovatno je najpoznatije Eatonovo djelo. U njoj autor propituje duh modernog vremena. Eaton čovjekovu situaciju na ovome svijetu upoređuje a dječijom igrom ironičnog naziva „kralj dvorca“. On analizira moderno doba kroz sociologiju, filozofiju, antropologiju i historiju. Pri analizi pomalo paradoksalne pozicije modernog čovjeka, Eaton za moto uzima kur’anski ajet iz sure el-Rahman: Sve što je na zemlji, prolazno je. Jedino vječno Lice je tvoga Gospodara, Veličanstvenog i Plemenitog. Raskrinkavajući „sjaj i bijedu“ modernosti i varljivog tehnološkog napretka, autor dokazuje kako su totalitarizmi najveći moralni domet sekularnog i antitradicionalističkog društva XX stoljeća. Istovremeno, Eaton navodi primjere iz života tradicionalnih društava u kome je čovjek bio mnogo slobodniji i pažljiviji prema drugima i okolini. Konstantnim podsjećanjem na Kur’an, autor nastoji ukazati na najbolji mogući način zaštite od korozivnih sila modernizma. U svjetlu perenijalne filozofije, Eaton se često poziva na drevne mudrace istoka i zapada, ali i savremene mislioce poput Husseina Nasra, Frithjofa Schuona, Hannah Arendt, Simone Weil, Bruna Bettelheima, Gustava Thibona, itd.
Veoma vrijedna su i druge knjige poput Remembering God ili, pak, i autobigrafiju A Bad Beginning and the Path to Islam.
Posebnost Eatona, kao muslimanskog mislioca, ogleda su u njegovoj začudnoj lahkoći da saglasi misao i djelo, da ispreplete ortodoksiju i ortopraksiju u tkanje života koje nikoga nije ostavljalo ravnodušnim. Charles Le Gai Eaton nije bio samozaljubljeni filozof, nadobudni mudrac, niti raspjevani trubadur panteizma. Ovakvih likova ionako je isuviše mnogo na muslimanskoj pozornici danas. On je bio otjelovljenje kur’anske mudrosti prema kojoj djelo govori, rađa misli i predanje, islam (Kur’an, 41:33). Eaton je istim žarom radio u lokalnoj zajednici, držao predavanja na prestižnim univerzitetima, posjećivao siromašna područja i pisao filozofske opservacije o vremenu u kome živimo. Čini se da je želio po/kazati kako se vjera prije i iznad svega živi i djela. Pukom intelektualizmu nema mjesta u islamu, ma koliko nam to nametali današnji „muslimanski intelektualci“ kod nas i u svijetu, jer najbolji od Vas su oni koji su najkorisniji ljudima.
Svjestan složenosti modernog svijeta i muslimanske smetenosti u njemu, Eaton je svojim djelom i životom ponudio modernu muslimansku verziju Majmonidesovog „vodiča smetenim“, što možemo prepoznati i u jednoj od njegovih posljednjih životnih izjava: Od muslimana se zaista mnogo toga zahtijeva. Međutim, to je cijena privilegije što smo muslimani. Ne možemo samo slijegati ramenima. Moramo biti uspravni i postojani na putu sredine i umjerenosti koji je islam. Postupajući tako možemo se istinski nadati kako će Bog biti zadovoljan sa nama.
Le Gai Eaton umro je 26. 02. 2010. godine u Engleskoj.
