Centristički islam srednjeg umjerenog puta
U procesu političkog pritiska koji se trenutno vrši nad Katarom na meti su i određene ličnosti, između ostaloga globalno poznati učenjak Jusuf al-Karadavi. Dakako da je hipokritično da vam predavanja o terorizmu i podstrekivanju radikalnih ideologija drže države poput Saudijske Arabije, ali za bosanskohercegovačku javnost slučaj Jusufa al-Karadavija simbolično predstavlja jednu znakovitu promjenu u predstavljanju islama ovdašnjim masama kroz ruho umjerene ili srednjestrujaške islamske tradicije. Još je dobri Nasr Abu Zayd raskrinkao ”srednjestrujaštvo” kroz prizmu šafijske pravne metodologije koja u svom središtu ima potčinjavanje racia sakralnom tekstu, i to konkretno tekstu konstruisanom posredstvom poslaničke tradicije. Vjekovna rasprava da li autoritativnim učiniti razum i ljudske kognitivne sposobnosti (‘aql) ili prednost dati oralnoj tradiciji (al-naql) u islamskoj kulturnoj ostavštini završena je time da je dominantni i pobjedonosni narativ poslaničkoj oralnoj tradiciji podario božanske atribute i time taj Tekst učinio autoritativnim. Suludo je raspravljati da je tom metodologijom koju je naravno pratila adekvatna teološka ideologema sačinjen bilo kakav srednji put ili pomiralački odnos između racia i oralne tradicije (sunneta). Budući da takva metodologija poništava kognitivne sposobnosti i potčinjava ih oralnoj tradiciji nije ni čudo da današnje islamske kognitivne elite su vrlo često spoj kvazinauke i knjiških proizvoda vrlo prosječne kvalitete.
U tom segmentu bosanskohercegovačka muslimanska tradicija do II. svjetskog rata predvođena promjenama koje su nastale dolaskom Austro-Ugarske imperije na ove prostore, počinje da baštini kritički odnos spram dominantne oralne tradicije. Od Osmana-Nurija Hadžića, Džemaludina Čauševića, pa Mehmedalije Metiljevića i kasnije Huseina Đoze muslimanska tradicija ovdašnjih prostora se odvaja od retrogradne osmanske ostavštine čitanja islamske tradicije koja je podrazumijevala ograničavanje prostora kreativnom raciu. Nažalost, nakon posljednjeg rata u BiH, stvari se znatno mijenjaju a budući da čaršija nije imala moćne kognitivne elite, bosanskohercegovačka muslimanska populacija postaje sve više izloženija islamskim sadržajima što samo po sebi ne bi predstavljalo problem da intelektualni predstavnici čaršije nisu proizvodili ”srednjestrujaški” sadržaj ”primjeren” muslimanima BiH. Umjerenost je trebalo naprosto definisati okrenutošću muslimana BiH ka liberalno-demokratskim vrijednostima uz izgradnju građanske države koja počiva na sekularnim vrijednostima. Međutim, s tim pojmom umjerenog se stalno koketiralo, nikada se sam idejni sadržaj te riječi nije napunio konkretnim značenjem pa tako lutajući u vakumu na mala vrata Jusuf al-Karadavi je uveden kao primjer ovdašnjim muslimanima jedne umjerene struje koja je globalno reprezentativna u islamskom svijetu ali i van njega.
Brendiranje Jusufa al-Karadavija
Kako je Jusuf al-Karadavi uopće postao planetarno poznat djelujući iz Dohe i brendirajući svoj status ”umjerenog učenjaka” preko USA, Dublina, a u konačnici i Sarajeva čitajući njegovu literaturu prosto je nemoguće to shvatiti. Međutim, za nas je bitno da je njegov pisani proizvod a bogami i glas dospio do čaršije ima već dvije decenije, i da sve to vrijeme nikada nije napisana ozbiljna rasprava na temu Karadavijeg srednjestrujaštva. Ovdašnji čaršijski problemi pri čemu ne mislim samo na Sarajevo, već opću trenutno muslimansku scenu u BiH, najviše nastaju i čvrsto pružaju svoje korijenje posredstvom raznih ”srednjestrujaških” proizvoda. S razlogom, jer osobe poput Karadavija nisu brendirane u krugu paradžemata, već su institucionalno predstavljane pa s toga ne čudi da po društvenim mrežama salvu panegirika upućenih al-Karadaviju kreiraju intelektualni krugovi čiji problem nije što su ljubili čelo al-Karadaviju ili ga na različite načine predstavljali ovdašnjoj javnosti, već što nikada ozbiljno i nisu promislili o sadržaju kojeg je on kao učenjak kreirao i kakvu negativnu sliku je to proizvelo po same muslimana BiH koje je sada olahko generalizirati i predstavljati neuropskim i svrstavati ih u radikalne torove.
S tim u vezi nužno je otvoriti kakvu takvu diskusiju o promicanju islamskog ”srednjestrujaštva” u BiH pri čemu je al-Karadavi krunski simbol tog djelovanja. Pročita li se nekoliko djela napisanih perom Jusufa al-Karadavija pregledna slika bi bila da je riječ o autoru, čije je djelovanje teoretski vrlo nekoherentno ali popunjeno s hrpom popularnih ideja koje kompletno XX. stoljeće su promovirali predstavnici Muslimanske braće. Primjer takvog štiva je recimo djelo ”Muškila al-faqr wa kayfa ālaĝahā al-islām” (”Problem siromaštva i kako ga islam neutrališe”). U navedenom djelu al-Karadavi između ostaloga razmatra pojmove kapitalizma i socijalizma, pa tako nastavlja već započeti model pisanja antikapitalističkih redaka unutar muslimanske misli XX. stoljeća. Već na samom početku knjige navodi stanovište kapitalizma spram siromaštva i upravljanja privatnom imovinom. Shodno njegovom sagledavanju (koje je vrlo prosto i običnog populističkog tona) kapitalizam je surovi sistem u kojem siromašni su prepušteni sami sebi, a kapitalisti smatraju da imetak pripada samo njima i da su oni istinski vlasnici imetka. Socijalizam će dakako da opaki kapitalizam učini umjerenijim. Za al-Karadavija tržišni sistemi funkcionisanja nisu bitni niti predmet rasprave, on zna da je to sistem u kojem se stvara kriza (to je po njemu valjda aksiom koji se ne dokazuje) i država je tu da s pravom bude učesnik igre kako bi ”uzimala od bogatih i davala siromašnima, pa onaj ko odbije da se pokori Božijem zakonu, protiv njega će se povesti borba dok ne bude izveden pred pravdu milom ili silom”. Rješavanje problema siromaštva i nezaposlenosti je kod al-Karadavija vrlo jednostavno, potrebno je samo represivnim sistemom preusmjeriti prihode bogatih ka siromašnim. Kako su stvari jednostavne kada ih eminentni učenjaci predstave?!?! A mi mislimo da su tržišni i politički odnosi kompleksnije prirode, no očito da postoje vrlo jednostavna rješenja. Idealna za države u tranziciji poput BiH, koje trnovito prelaze put iz socijalizma ka tržišno orijentisanoj ekonomiji.
Al-Karadavijevi nebeski zakoni
No, ostavimo li ovo djelo iza nas, jer je riječ o pamfletu koji nije uopće ozbiljan da se detaljnije razmatra, posegnimo za još jednim vrlim djelom ”umjerenog” Karadavija. Naime, riječ je o knjizi ”Min fiqh al-dawla fi al-islam” (”O pravnim aspektima države u islamu”). Ni ovo djelo nije posebno kvalitetnog karaktera, ali je svakako vrlo dobar uvid u osnove političkog razmišljanja Jusufa al-Karadavija. Zli jezici će kazati da al-Karadavi piše da je demokratija najbliži sistem islamskim vrijednostima, pa ćemu onda problem. Problem nastaje što bi Arapi rekli nakon veznika ‘ali’, u momentu kada al-Karadavi doda da svakako postoje u demokratiji stvari koje se trebaju i moraju pročistiti. U poglavlju ”Uloga države u islamu” već od samog početka jasno je šta al-Karadavi želi i kakvu političku viziju ima. Svaku rečenicu prate uzvičnici kojima se komentariše kako su zapadne vrijednosti odvajanje države i religije, da svoje prosvjetiteljstvo žele da putem kolonijalizacije uspostave i u arapsko-islamskom svijetu, a da je temeljni cilj da se prikaže kako religija ne može biti koordinator državnih insitucija i da ona ne može upravljati državnim aktivnostima. Uzvičnici dakako u ovom slučaju pokazuju vrle stilističke vrline al-Karadavija koji naravno se svemu tome čudi i uvodi nas između redova u ono što slijedi, a to je da ne možemo govoriti o islamu i politici, jer islam je sveobuhvatan, svaka pora čovjekova života a time i politika, pa prema tome sekularnom društvu al-Karadavi suprotstavlja teokratsko. Sjetit će se al-Karadavi kako je još Hasan al-Bena u svoje vrijeme pisao kritike arapskim piscima i javnim ličnostima koje su po ugledu na Ataturka podržavale sekularizaciju društva, a da stvar bude gora ideje sekularizma čak su dospjele i u hodnike uglednog al-Azhara. Shodno tome što bi rekao al-Karadavi potrebno je jasnim rječnikom ponuditi opozitni stav spram sekularista i pokazati im univerzalnost islama pri čemu je upravljanje državom neodvojivi dio islamke tradicije a to znači da islam svojim zakonodavnim mjerama i vrijednostima usmjerava društvo i dominira političkim institucijama. U političkom smislu za al-Karadavija islam nije samo segment koji upravlja političkim institucijama, štaviše, postoji ideološka i idejna nota a to je uspostava društva shodno islamskim vrijednostima. Kakve su to vrijednosti dakako ne saznajemo no Bogu hvala pisao je al-Karadavi dosta, pa moguće je saznati detalje, a đavo je svakako skriven u detaljima. Ali i samo čitanje ovoga djela dovoljno je da se uvidi o kakvoj državi al-Karadavi razmišlja. To je ”građanska država” po islamskim princima pri čemu za razliku od zapadne demokratije gdje zamislite narod može da ima ovlasti da djeluje na odluke parlamenta u ovom slučaju ni parlament ni bilo koje druge političke institucije nemaju pravo da mijenjaju stvari ili ih koriguju suprotno islamskim vrijednostima. Nemoguće je u takvoj državi da se desi da alkohol bude legalan za Boga miloga! Najjasniji je al-Karadavi u svom djelu ”al-Din wa al-Siyasa” (”Religija i politika”), u kojem islam posmatra univerzalistički, između ostaloga i kao politički sadržaj koji se realizira posredstvom političkih institucija. Kršćanski koncept ”Dajte caru ono što je carevo, a Bogu ono što je Božije” (Mat. 22:21) al-Karadavi sagledavao potpuno antagonistički u odnosu na islamsku tradiciju koja je za njega objedinjavanje carevog i Božijeg i liku i djelu Poslanika. Ako se Isusov rijek uzme po interpretaciji da je Božije služenje stalna opozitnost državnim političkim institucijama čemu bi religija trebala da igra dakle potpunu drugačiju ulogu nego li da otjelovi i duhovno i političko za al-Karadavija je to nesnošljivo u domenu islama. Za njega je islam sveobuhvatni univerzalni koncept mišljenja koji se prostire i doseže u sve sfere ljudske svakodnevnice. Naravno da se al-Karadavi ne bavi niti nudi odlučniju teoretsku perspektivu kako bi takvo tumačanje trebalo da se institucionalno realizira. Suštinski, al-Karadavijevo tumačenje u kome je Poslanik car koji uzima i otjelovitelj Božije riječi koji je vodilja ka Nebu u BiH je prodato kao slika i prilika jednog umjerenog islama adekvatnog za evropsku zajednicu.
Da ne bih duljio s ovom knjigom, to je otprilike pregled al-Karadavijevih ”ozbiljnih” promišljanja o islamskoj demokratskoj državi koja je ustvari paravan za stvaranje teokratske autoritativne države koja služi kao instrumentarij za sprovođenje ”nebeskih zakona”. Vratimo li se sada na koncept uređenja BiH, očito je postaviti pitanje promicateljima lika i djela Jusufa al-Karadavija kao srednjestrujaškog naukovanja šta su oni konkretno namjerili time u kontekstu muslimana BiH. Za sada se očito nije niko mnogo brinuo o tome, pa zbog toga i imamo nekolicinu njegovih djela i na bosanskom jeziku a uz sve to znala je čaršija adekvatno i ugostiti Jusufa al-Karadavija.
Poslanik nije Bog ali je otjelovljenje Božije riječi
Jedno štivo je u prijevodu na bosanski jezik je ”Razumijevanje sunneta”, u kojem al-Karadavi naše čitateljstvo ovdašnje podučava da tradicija Poslanika, njegove riječi i djela ima da se gledaju kao da je riječ o Božijoj knjizi. Najjasnije to al-Karadavi govori riječima da je Poslanikotjelovljeni islam. Ova sintagma najbolje oslikava dominantni islamski narativ a to je teologija insistiranja na poslaničkom otjelovljenju islama pri čemu je on uvijek potpuno očovječen kada se stavlja u opozitnost govora o Isusu koji je otjelovljenje Božije riječi (kalimatullah) dok u izgradnji autoritativnosti teksta i kompletne hijerarhije autoriteta Poslanik otjelovljava islam i postaje sakrament. Sakralizacija njegove riječi i djela je proces čiju je metodologiju uspostavio Šafija svojim djelom ”Poslanica” a takva metodologija nije ostavila mnogo prostora za racio pa od tud se ne treba mnogo ni čuditi kada Jusuf al-Karadavi širom svijeta među muslimanskim zajednicima predstavlja intelektualnu elitu. To je metodologija koja je raznolike neprihvatljive tekstove za liberalno-demokratsko društvo učinila autoritativnim i želi da ih promovira u vidu određene autoritativnosti sve pod plaštom Poslanikovog otjelovljenja islama. Štivo ”Razumijevanje sunneta” naše čitateljstvo takođe podučava da pisanje i djelovanje te koncepti mišljenja koje zastupa al-Karadavi predstavljaju ‘islamski centar’ ili ‘islamsku umjerenost’. Uz sve to ovdašnjoj javnosti se predstavlja da u islamskoj tradiciji nije gotovo pa ni postojalo opozitno naučavanje, a i ako jeste to su bila djela intelektualno neadekvatnih autora. Naravno, koji pljuc je Karadavi morao da baci na mutezilitsku tradiciju. Dakako da je drugačija tradicija postojala i da postoji, međutim to ‘islamskom centru’ nije u cilju da promovira budući na jasne političke intencije.
Civili kao kolateral u ”umjerenom” karadavijevskom islamu
Krunu svega unutar al-Karadavijevih ‘centrističkih’ mišljenja dakako nam je predstavio u svom kapitalnom djelu ”Fiqh al-džihad” (”Pravni aspekti džihada”). To je štivo koje je prvi puta štampano 2009. godine, a četvrto izdanje dobili smo u oktobru 2014. godine. Vrlo je obimno, tako da o samoj filozofiji koncepta džihada kako ga al-Karadavi predstavlja trebalo bi mnogo više redova ali za potrebe prikaza ‘umjerene’ struje koju predstavlja al-Karadavi sasvim je dovoljno navesti njegove stavove o Izraelu i općem arapsko-izraelskom sukobu. Prije nego li se uopće upušta u govor o Izraelu Jusuf al-Karadavi navodi definiciju terorizma, pa između ostaloga navodi da najopćenitija definicija jeste da je riječ o politički motivisanom napadu prema vladajućim institucijama ili osobama. U okviru te definicije al-Karadavi smatra da postoji opravdani vid političkog terora čiji su ciljevi plemeniti, te da u suštini racionalnost terorističkog akta ovisi o samim namjerama te prema kome su date akcije usmjerene. Primjer kojeg navodi al-Karadavi jeste Izrael. Naime, po nebeskim i konvencionalnim zakonima propisana je borba protiv onoga ko vam kolonijalizira vašu zemlju a upravo je to slučaj u arapsko-izraelskom sukobu. Shodno tome, al-Karadavi dalje uopće ne produbljuje niti analizira opći nastanak Izraela, cionizam kao nacionalni koncept Jevreja iako u uvodu knjige navodi da se između ostaloga ona obrača i historičarima i politilozima i orijentolozima. Sve je to za njega nebitno, jer Izrael a samim time i cionizam je slika i prilika zla protiv kojeg se mogu koristiti sva moguća sredstva terorisanja. I tu dolazimo do dijela o samoubilačkim napadima. Oni su u slučaju utjerivanja straha i širenja straha među stanovnicima Izraela sasvim propisani. Samoubilački napadi koje palestinske snage otpora vrše kao sredstva suprotstavljanja cionističkim kolonijalizatorima po rječniku al-Karadavija su opravdani pa čak i po cijenu stradanja civila koji su je li samo puki koletaral. Ovo djelo mu je istinski kapitalno, jer način na koji izražava svoju ‘umjerenu’ ‘centrističku’ poziciju je zaista prevazišao sve što sam čitao u okviru ove tematike. Starci i djeca koji poginu u ovom slučaju kaže naš umjerenjak al-Karadavi su poginuli ne jer je to bila nečija namjera već naprosto zbog prinude suprostavljanja kolonijalizatorima a uz sve to izraelsko društvo je specifično, jer su to mahom došljaci koji su naselili palestinsku zemlju. Vrhunac je kada al-Karadavi navodi da ako je u srednjovjekovlju bilo dozvoljeno ubiti muslimane koje nemuslimani koriste kao štit kako bi se postigao veći cilj pa šta tek danas reći sa nemuslimanima koji poginu kako bi se odbranila sveta palestinska država. Otjelovljene bombe (al-qunbula al-bašariya) u liku samoubica za al-Karadavija jesu vrsta oružja s kojom se konvencionalni načini ratovanja ne mogu olahko nositi niti shvatiti i racionalizirati ovaj metod borbe. Al-Karadavi racionalizira samoubilačke napade kao metod čiji je osnovni cilj da neprijatelj ne može mirno da se kreće, spava i u konačnici osjeća sigurno. Osnova je utjerivanje straha i stvaranja osjećaja nesigurnosti. Za ‘centristu’ i ‘umjerenjaka’ al-Karadavija ubijanje civila po Izraelu i nije tako veliki problem ako su oni prethodno kolateralna šteta nastala usljed planskog napada koji ima za cilj poremetiti osjećaj sigurnosti građanima Izraela. Sasvim je jasno kakve al-Karadavi ima stavove o Izraelu, tako da tu nema diskusije, to je kolonijalizatorska država protiv koji se mora boriti svim sredstvima pa i najvećim oblikom terora kakvi su samoubilački napadi.
Ovdašnje intelektualne religijske elite su nam al-Karadavija servirale kao umjerenog islamskog učenjaka čija djela treba da se iščitavaju kao simbol ‘središnjeg’ puta. S ovim djelovanjem ne samo da su učinili medvjeđu uslugu političkim strujama koje svakako jedva čekaju da muslimane BiH predstave radikalnim i opasnim po EU a prije svega po stabilnost u regiji, već su i uspjeli da opake ideje poput al-Karadavijevih predstave institucionalnim putem, jer njegov lik se nije pojavio posredstvom nekih paradžemata. I sada kada je sva ova nategnuta situacija sa Katarom, pri čemu se Jusuf al-Karadavi našao na crnoj listi, naša intelektualna čaršijska scena umjesto da konačno prozbori o tome šta su to sve ovih godina servirali ovdašnjim muslimanima pod plaštom tobože neke centristički orijentisane islamske tradicije oni lamentiraju nad ovim učenjakom i sjećaju se kada su mu ljubili čelo ili ga vodili pod ruku sarajevskim ulicama.
