Istaknuta ekonomska analitičarka Svetlana Cenić u intervjuu za Fokus.ba govorila je, između ostalog, i o odlasku građana iz BiH, istakavši da je u BiH trenutno najvažnije “pitanje nacija, države, entiteta, kantona, opštine i mjesne zajednice”.
“A svi posvećeni reformama i evropskom putu. Tolika je posvećenost da je red za odlazak evropskim putem takav da se čini da bi valjao kakav evropski autoput – tri odlazne trake i jedna dolazna”, kazala je Cenić.
U razgovoru za naš portal Cenić je govorila i o ključnim problemima u BiH, potcrtala je prioritete na koje bi vlasti trebale biti fokusirane, oštro kritikovala vladajuće strukture u BiH te komentarisala mogućnost novih ratnih sukoba u regiji.
U BiH se, u političkim krugovima, često govori “o stabilnom i dobrom rastu ekonomije na godišnjem nivou od tri posto”. Da li je zaista riječ o dobrom rastu s obzirom na potencijale BiH, ali i dalje iznimno veliku stopu nezaposlenosti?
Kad je pad dugotrajan, oporavak je mali ili nikakav i rast nakon oporavka ne može da nadoknadi ono što je u međuvremenu izgubljeno. Stope rasta od tri odsto, što se proglašava kao cilj ili težnja, ne mogu obnoviti ljudski, fizički ili intelektualni kapital, koji je uništen. I, naravno, što je privreda siromašnija, što se lošije posluje i što je veći dug, utoliko će država plaćati više kamate, a investitori ne vole da ulažu u takve zemlje. Visoka nezaposlenost dovodi do iseljavanja, a posljedica je veće dužničko opterećenje po glavi stanovnika. Najsiromašnijii plaćaju greške svojih roditelja, odnosno političara koje su birali.
Činjenica da je kvalifikovana radna snaga pokretljivija od nekvalifikovane, dodatni je pokretač divergencije i nejednakosti. Kad kvalifikovani radnici odu, kaže se da je to ogoljavanje države, jer državu ostavlja bez potencijalnih preduzetnika i smanjuje mogućnost države da uhvati korak s vremenom.
Uspjeh neke ekonomske politike mjeri se i time koliko je pad prije oporavka bio dubok i dug, koliko je bilo patnje i kakvi su nepovoljni efekti krize na budući ekomski učinak. Polovična rješenja na kraju daju rezultat gori nego da nije ništa urađeno. Uklanjanje jednog defekta u prisustvu drugih može čak štetno uticati na ekonomiju: daj napola da uradimo nešto oko tržišta rada, napola da rješavamo zakone o bankama, nikako korupciju i vladavinu prava ili obrazovanje, pa imamo to što imamo: izeo ćar vajdu.
Kad nema posla, nema ni obuke na poslu i dolazi do osipanja sposobnosti. Slično tome, preduzeća povećavaju produktivnost tokom vremena učeći u procesu proizvodnje i trošeći na istraživanje i razvoj. Ulaganje u istraživanje i razvoj u BiH nije ni na nivou statističke greške, a samo novi proizvod stvara novo radno mjesto. Nažalost, ovdje se privuče još jedna stolica uz nekakv sto i proglasi novim radnim mjestom.
Šta su najveći problemi s kojima se susreću potencijalni investitori u BiH i zašto se neki od njih u konačnici odluče zaobići našu zemlju?
Veći dug ili veća otplata duga znači i nedovoljne investicije države u infrastrukturu, tehnologiju i obrazovanje, pa je još manje aktraktivno za ulaganja.
Ono što odvaja razvijenije zemlje od manje razvijenih je jaz u znanju, a znanje samo po sebi ne protiče slobodno i u skladu sa propovjedima o slobodnom kretanju roba i kapitala. Njemačka tehnologija je, naravno, bolja nego bosanskohercegovačka, pa se kapital odliva iz ovako kapitalno siromašne zemlje u tako kapitalno bogatu zemlju, jednako kao i kvalifikovana radna snaga.
Uz političku nestabilnost, vitlanje rantim zastavama i sve viši nivo korupcije, šta očekivati? Dalje, The Eco Experts, britanski besplatni servis za poređenja cijena energije iz obnovljivih izvora, objavili su 25.02.2017. grafikon ukazujući na najtoksičnije zemlje. Podaci su bazirani na nalazima International Energy Agency (IEA) i World Health Organization (WHO). Najtamnije, što će reći i najzagađenije zemlje u Evropi su Bosna i Hercegovina i Bugarska.
Bosna i Hercegovina je među osam najkorumpiranijih zemalja Evrope i Centralne Azije, po mišljenju njenih građana (podaci i staživanje Transperency International za 2016. godinu). Istovremeno i konsekventno, Bosna i Hercegovina je među najsiromašniim zemljama u Evropi – nalazi se na neslavnom petom mjestu po prosječnom prihodu (4760 $). Dakle, dražava je među najzagađenijima, najsiromašnijima i najkorumpiranijima. Sve u svemu, naj, naj, naj. Zato se i domaći novac tri put premišlja prije nego uloži, ali zato domaće investicije i napore preduzetnika treba i više cijeniti. Moj stav.
Da li su već počele nezvanične predizborne kampanje i kalkulacije pred opće izbore naredne godine, i može li se u takvoj atmosferi bilo šta konkretno uraditi za građane BiH?
Nesagledive posljedice ostavljaju floskule, koje izgovaraju političari nevični ekonomiji, kreirajući neku svoju realnost zarad kratkoročne političke dobiti. Politika, zapravo, otežava stvaranje ekonomskih aranžmana, koji bi omogućili i tim reformama da uspiju. Koja će to vlada reći svojim građanima da su se uzalud mučili?! Zato na svim stranama postoje jaki motivi ne samo da se tumaranje nastavi, već se proglašava pobjeda na osnovu najslabijih dokaza, najmanjeg pada nezaposlenosti, najmanjeg porasta izvoza i ako privreda daje najmanje znake života.
Kako gledate na zaoštrene političke odnose u BiH i regiji koji su u proteklim mjesecima dovedeni do usijanja? Govori se i o mogućim ratnim sukobima što unosi nemir među građanstvo. Da li je tako nešto zaista moguće?
Što je najsmješnije, a o tome nekom drugom prilikom, kao fol se harmonizujemo sa Evropskom unijom, a ne harmonizujemo unutrašnje tržište u državi, zatim regionalno, pa tako pametujemo Evropi da je umesto konvergencije svojom politikom dovela do još veće divergencije i razlike između bogatog sjevera i siromašnog juga, a ne vidimo naš sjever i jug. Sa tendencijom da sve postane jug juga zbog, kako rekoh, ne uvažavanja činjenice da je najvažnije pitanje nacija, države, entiteta, kantona, opštine i mjesne zajednice kako se vodi ekonomska politika. A svi posvećeni reformama i evropskom putu. Tolika je posvećenost da je red za odlazak evropskim putem takav da se čini da bi valjao kakav evropski autoput – tri odlazne trake i jedna dolazna.
Uspješne reforme zahjevaju pažljiv redoslijed i pristanak građana, tj. njihovu sposobnost i mogućnost da vide korist od te politike. Šta znači biti demokratska zemlja ako građani nemaju nikakvog uticaja na probleme koji su im najvažniji – na to kako se vodi njihova privreda? Ovaj demokratski deficit uništava dalje povjerenje u demokratske procese i podstiče rast ekstremizma, jer ekstremne partije obećavaju nekakvu alternativu. (Vidjeti i regionalno, i evropski, i američki). No dok je iste političke klijentele, biće i iste vlasti i iste ekonomske politike davljenja. Zavadi i zadavi, pa vladaj, pa otud mahanje tim ratnim zastavama i to tzv. lidera koji ni ne znaju šta je rat. Odavno sam napisala i javno rekla: ko prijeti ratom, neka prvo svoju djecu stavi u zalog i mobiliše.
Šta su po Vama najveći priroteti u BiH, dakle ono na čemu se pod hitno treba raditi?
Prvo skloniti sve one koji su nas doveli u ovakvu situaciju. Ne znam ko još misli da onaj koji nas je zadužio ovoliko, upropastio ekonomiju i pri tome vitla ratnim zastavama, može biti reformator i pomjeriti državu ne samo sa mrtve tačke, već iz minusa prevesti u plus?
Kriminal i korupcija, odnosno pod hitno transformisati, reformisati ili čak ukloniti ovakvo pravosuđe. Bez toga, odnosno bez kvaliteta u pravosuđu, nema ni borbe protiv koruopcije, a nema čak ni kvalitetno riješenih stečajeva ili naplate potraživanja, imovinsko-pravnih sporova, itd.
Socijalna politika sa boljima ciljanjem: više dati onima sa potrebom, a ne onima sa statusom. Jedan važan elemenat blagostanja je ekonomska sigurnost.
Obrazovanje i nove tehnologije su ključ, ali i industrijska politika, što u prevodu znači mjere usmjerene na zatvaranje tehnološkog jaza i odnose se ne samo na industriju, već i na sektor usluga. To bi i EU trebalo da stimuliše, iako su svojim zakonima o zaštiti konkurencije spriječili ili zabranili takve mjere, dok je Svjetska banka promijenila svoj stav.
Slažem se sa onim ekonomistima koji misle da umjesto što obeshrabruju donošenje industrijskih politika, EU bi trebalo da ih podstiče, pogotovo u ovakvim zemljama koje zaostaju. To bi rezultovalo konvergencijom i smanjenjem socijalnih razlika.
Potrebna nam je produktivnija BiH – veća proizvodnja po zaposlenom radniku, odnosno realna proizvodnja po radniku. I da ne nabrajam dalje. U prethodnim rečenicama sadržano je, također, dosta odgovora samim dijagnostikovanjem problema.
