Knjiga Najmračniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia) u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjižarama 2001. godine.
“Dani” su u nekoliko brojeva predstavljaju ovo djelo i njegove najzanimljivije dijelove (02. novembar 2001.)
Anegdota kaže da je svojedobno Vlado Šegrt, nekoć nevjerovatno uticajan istočni Hercegovac, ovako objašnjavao zvanični stav o knjizi Nož, tada još samo književnika Vuka Draškovića: “Ja vam nisam čit'o, ali kažu da to ništa ne valja.” Tako je pokojni narodni heroj, vjerovatno nenamjerno, ukazao na jedan ozbiljan problem s kojim se redovno susreću poštovaoci sopstvenog mišljenja. U uslovima kada politički, kulturni i akademsko-novinarski establišment stvori opštu atmosferu, vrlo je teško iskazati sopstveni stav koji je dijametralno suprotan preovladavajućim stavovima u društvu. U takvoj su se situaciji našli brojni britanski posmatrači prilika na Balkanu tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Samodopadnost vladajućih konzervativaca koji su arogantno učvršćivali svjetski prestiž sopstvene politike bio je potpomognut popularnim radovima Mishe Glennyja, sudeći po prisutnosti u medijima tada vjerovatno vodećeg eksperta za pitanja Balkana, nekolicine manje značajnih publicista te brojnom memoarskom literaturom sudionika i svjedoka ratova u pokojnoj Jugoslaviji kao što su general Michael Rose i major Miloš Stanković. Sve ovo je, dakle, bilo dovoljno da se opravda jedna politika nečinjenja i sprečavanja drugih da bilo šta učine kroz čudnu simbiozu snaga koje se u domaćoj politici često nalaze na oprečnim stranama, ljevici i desnici dakle.
Kamufliranje istine Istovremeno je značajan broj kritičara tadašnje britanske međunarodne politike javno prezentovao argumente protiv i, može se reći, izvojevao nekakvu pirovu pobjedu na kraju, ali niko još nije sastavio sveobuhvatnu analizu kroz seriju ključnih dokaza o ulogama i ponašanju glavnih aktera tokom tog perioda. Brendan Simms, profesor historije i međunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno viđenje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospješio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga Najmračniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjižarama prije nekoliko sedmica. Teško bi bilo ustvrditi da je ovo potencijalni bestseler, prvenstveno zbog obima (462 strane) i cijene (£18,99), ali je uspjela momentalno privući pažnju akademskih i publicističkih krugova. Bivši glavni akteri britanske politike vjerovatno drže ovu knjigu na noćnim ormarićima pored kreveta da im se nađe pri ruci tokom besanih noći. Međutim, ovo je samo pretpostavka u slučaju da ti isti ljudi imaju sopstvenu savjest. Ako im išta probudi savjest, ova knjiga je vrlo dobar kandidat za takvo što.
Svaka nacija ponosna je na sopstvenu historiju te donekle opsjednuta prošlošću. Ni Velika Britanija nije izuzetak, što je očito iz naslovne aluzije ovog djela. Naime, Churchill je svojedobno, opisujući predstojeće zadatke i motive pripadnika Kraljevske armije tokom Drugog svjetskog rata, nazvao tu eru “the finest hour“, što je kod nas bilo prevedeno kao “zvjezdani trenuci” jedne politike, nacije i armije. Samim time uloga politike i vojske te donekle nacije koja je izabrala vladajuće političare prvog dijela devedesetih godina dvadesetog stoljeća je dijametralno suprotna svijetlim Churchillovim tradicijama iz onog kasnije svjetskog rata. U uvodnom dijelu, Brendan Simms obrazlaže kako je to njegov lični stav te da brojni saradnici pri stvaranju ovog djela ne snose nikakvu krivicu za takav odnos iako su mu strahovito pomogli u akumuliranju enormnog broja izvora te citata koje su protagonisti izrekli tokom svoje službe i nakon nje tražeći objašnjenje te opravdanje za svoje čine iz bliske prošlosti. Autor uspješno konfrontira izjave iz različitih perioda koje same ogoljuju pokušaje kamufliranja istine i sopstvene propuste glavnih likova da apsolutno nema potrebe za Simmsovim nametanjem sopstvenog stava iako je on sasvim jasan još od naslova te uvoda ovog opsežnog obima.
Čak ni teorija zavjere Neophodno je napomenuti da ovo nije knjiga o Bosni i Hercegovini jer autor pretpostavlja da čitalac već posjeduje ako ne apsolutno, ono barem dovoljno površno znanje ratne BiH; ovo je knjiga o britanskoj politici tokom jedne ere u kojoj se desio rat “tamo negdje na Balkanu”, koji je trebao poslužiti da se učvrsti Zalivskim ratom donekle obnovljeni prestiž nekoćnje imperijalne velesile. Vjerovatno su ti snovi o ponosnoj prošlosti, mada je i ta ponositost upitna, ali to nije predmet niti knjige kao ni ovog prikaza, uz pomoć niza ostalih donekle slučajnih faktora, poput nekompetentnih ljudi dovedenih na ključne pozicije te brojnih predrasuda o “balkanskom divljaštvu”, “srpstvu”, “islamu”, “katoličanstvu” te Sjedinjenim Američkim Državama, svi zajedno doveli do krajnjeg rezultata koji je prilično crn, ako ne najmračniji po blisku britansku istoriju, kako autor navodi.
To je, dakle, osnovna teza Brendana Simmsa sa kojom se čitalac ne mora slagati u potpunosti, ali po čitanju knjige teško mu je osporiti ubjedljivost dok nakon “slijeganja štiva” ne postane konačno istomišljenik s autorom. Odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini te njegovim glavnim protagonistima je kristalno čist i autor ne ulazi u diskusije o samom karakteru rata, već, kao u matematičkoj jednadžbi, ti dijelovi su poznati elementi dok on ispituje nepoznanice koje bi se mogle podvesti pod opis britanski udio u međunarodnom faktoru. Takav njegov odnos, mada jedini moguć, jer predmet knjige nije sam rat, može lažno privući neke sljedbenike teorija konspiracije koji će u Najmračnijem trenutku tražiti konačni krucijalni dokaz da je bjelosvjetska zavjera potpomognuta potkupljivanjem moćnika rezultirala krvavim crescendom bosanskog rata. To nije bio slučaj, kako Simms predočava, jer “bilo bi pogrešno tražiti odgovore u teorijama zavjere ili etičkim izobličenjima. Britanska reakcija na bosansku krizu ogleda se u grešci, ne toliko moralnoj koliko prosudbenoj Viši oficirski slojevi još uvijek su prožeti antiamerikanizmom. Dosta pripadnika uticajnih ešalona u Ministarstvu vanjskih poslova ostali su srbofili i u osnovi antiamerički raspoloženi.” To su upravo krugovi koji su imali presudni uticaj na britansku politiku dok su je vodili ljudi nedovoljno kompetentni za shvatanje balkanskih događaja s kraja prošlog stoljeća.
Simms, iako izuzetno kritičan prema vodećim ljudima tadašnjeg establišmenta, obrazlaže u razumnom stilu šta je zapravo stajalo iza te politike: “Oni nisu, u njihovim javnim istupima barem, rasisti; njihova politika nije bila očito vođena islamofobijom. Britanski političari nisu potajno dijelili antikatolicizam koji je rukovodio stavove nekih intelektualaca. Oni nisu, kakva god bila njihova rezervisanost spram priznanja Slovenije i Hrvatske, gajili bilo kakve pritajene strahove od njemačkog ekspanzionizma. Ukratko, nikakva teorija zavjere ne može objasniti britansku izuzetno katastrofalnu politiku prema agresiji i etničkom čišćenju u Bosni.” Ovakav stav će vjerovatno učiniti Brendana Simmsa popularnim u zelenijim krajevima Federacije, a priori neprihvatljivim širom vrleti RS-a, dok će krševitiji dio Federacije čekati dio o ratu koji se često eufemistički naziva “hrvatsko-bošnjački sukobi”. Ipak, bez obzira na nacionalne ili političke afinitete čitalaštva u Bosni i Hercegovini, ovo djelo trebalo bi, uz zdravo čitalačko prosuđivanje, pomoći u shvatanju međunarodnog odnosa prema ratu u BiH, kakve su prilike vladale tada van dometa tenkova T-84, šta je rukovodilo svjetske lidere ka jednoj ili drugoj, pa ako hoćete i trećoj, strani, kako se utiče na zvaničnu politiku u demokratiji, ko može imati uticaja te kako i razvijena demokratija može biti vrlo grešna. Ovo je idealno štivo za bilo koga zainteresovanog za savremene sociološke ili politološke studije, a to što je djelo nastalo zbog rata u BiH trebalo bi samo još više pomoći u shvatanju kreiranja politike u vodećim svjetskim zemljama.
Podjela zlih uloga Da li je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu ili, pak, građanski rat u istoj, da li se jednako provodilo etničko čišćenje i kršenje ljudskih prava na svim stranama, te da li je vlada u Sarajevu bila zaista legitimna (posebno nakon decembra 1992, kada je Izetbegović produžio sebi mandat na čelu predsjedništva) i multietnička, pitanja su koja ova knjiga ne obrađuje, već uzima odgovore kao unaprijed poznate: “Između aprila 1992. i oktobra 1995. jedna evropska zemlja je uništena. Deseci hiljada njenih stanovnika su ubijeni, više od milion je protjerano ili izbjeglo, nepoznat broj je silovan, ponižen i traumatizovan. Bosanci svih etničkih porijekla – muslimanskog, srpskog i hrvatskog – bili su i žrtve i počinioci zlodjela. Hrvatska vlada Franje Tuđmana i njegovi nacionalisti u Bosni odigrali su posebno zlu ulogu. Međutim, osnovni i primarni agresori bili su srpski radikalni nacionalisti predvođeni Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem te njihovi sponzori u Beogradu. Za razliku od strane bosanske vlade, koja nikada nije u potpunosti izgubila uočljiv multietnički sastav, ovi Srbi namjerili su kreirati etnički čistu državu u kojoj je svaki trag njenog muslimanskog naslijeđa bio uništen.”
Takvo viđenje rata autor smatra opštepoznatim te je vjerovatno mudro ne diskutovati ovaj uvodni dio knjige jer je ta tema obrađena u brojnim drugim knjigama, novinskim i televizijskim izvještajima te političkim debatama. Ono što je novo i bitno jeste uloga u Bosni i Hercegovini dobro poznatih Britanaca. U tom glavnom dijelu ove knjige Simms ništa ne ostavlja kao unaprijed poznato i ne daje lične ocjene. Sve je predstavljeno samim izjavama aktera i historijskim faktima. Da bi se spriječio rabljeni doživljaj prepričavanja iz druge ruke, neke epizode vodećih likova bit će citirane direktno iz knjige Brendana Simmsa Najmračniji trenutak: Britanija i uništenje Bosne.
Odgovornost nobelovca U novembru 1999, Kofi Annan, najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za mir, objavio je na 155 stranica izvještaj UN-a o tragediji u Srebrenici. Ovim podatkom, Brendan Simms započinje svoje djelo i kritiku prvenstveno britanske ali i međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini tokom rata. Simms je vrlo pažljiv u svojoj kritici te objektima kritike priznaje i dobre strane te samim time preventivno jača odbranu sopstvenih argumenata od onih koje je kritikovao. Tako za Annana kaže da “nije ni pokušao umanjiti ili zamaskirati sopstvenu odgovornost kao podsekretara zaduženog za mirovne misije ili odgovornost UN-a kao cjeline. Čvrsto je odbacio mogućnost da krivi Bosance bilo za srebrenički masakr, bilo za cjelokupni rat. Umjesto toga, uperio je prst krivnje direktno ka Srbima i ‘njihovom osnovnom ratnom cilju: kreiranju etnički čiste geografski povezane teritorije'”.
Simmsovo podsjećanje na ovaj izvještaj dobro je i zbog nedavne buke u Bosni i Hercegovini povodom proglašenja Nobelovog laureata: “Predugo je postojala opšta tendencija da se smatra kako su sve strane podjednako krive i odgovorne za napade koji su se dešavali. UN-ov embargo na isporuku oružja međunarodno priznatoj Vladi BiH nije učinio ništa više do zaledio vojni balans u bivšoj Jugoslaviji”, Simms citira generalnog sekretara UN-a.
Douglas Hurd je na novogodišnji dan 1992. rekao da je “Britanija tokom nedavnih godina dostigla prestiž u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim putem”. Ta želja za svjetskim uticajem, dobrim dijelom kroz organizaciju UN-a, imala je za konsekvencu konstantno britansko sprečavanje bilo kakvog činjenja tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, objašnjava autor. On također konfrontira jednu kasniju izjavu Hurda: “Ja ne vjerujem i nisam se nikada služio retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio britanskog interesa da rješava svaku ljudsku nepogodu u svijetu.”
Citirajući bivšeg ministra vanjskih poslova tokom čitavog niza godina i u najrazličitijim prilikama, Simms zaključuje kako nije nimalo iznenađujuće da se i Hurd kao i većina tadašnje vlade politički formirao u postratnoj Britaniji koja se upravo oporavljala od jedne katastrofalne intervencionističke akcije u Sueckom kanalu. Mlađi članovi establišmenta odrasli su tokom vijetnamskog rata, što ih zajedno vodi ka velikom oprezu prema bilo kakvoj vojnoj intervenciji. Konačno, tu je uvijek prisutna Sjeverna Irska i problem da su britanske trupe na kraju napadnute od strane onih zbog čije zaštite su i došle u ovu oblast – katolika. Strah od nepoznate budućnosti, posthladnoratovski period koji je donio smanjenja vojnih budžeta, samo su još više učvrstili stečena ubjeđenja da Britanija, a samim time ni svijet ne trebaju ništa uraditi u BiH.
Hurdova opsjednutost Bosnom Korijeni ove politike sežu u 19. stoljeće i tadašnje “Istočno pitanje”, kada su Britanci bili preokupirani turskim zločinima u Bugarskoj a javnost sugerisala intervenciju u Bosni. “Tu je također neuralgična asocijacija riječi ‘Sarajevo’ te ‘Bosna’ koja je formirala svijesti generacije diplomata i državnika koji su obrazovani da vjeruju kako je Prvi svjetski rat uzrokovan opskurnim balkanskim događajem.” Hurd je ponovno citiran: “Bosna je intelektualno i moralno zamršena. Uzevši u obzir uske nacionalne interese, Bosna se za Britance ne može rangirati visoko. Niko hladne glave u vladi neće izabrati Bosnu kao primaoca ekonomske pomoći ili mjesto gdje treba razmjestiti britanske trupe. Postoji britanski interes u sprečavanju opšteg balkanskog rata ili ozbiljnih nesuglasica sa Jeljcinovom Rusijom ili značajnih razmimoilaženja unutar NATO-a ili EU Ali to su konsekvence a ne centralne stvari po pitanju Bosne. Instinkt realiste je da se drži van Bosne.”
Hurd je, ipak, bio opsjednut Bosnom te je čak opisan kao “totalno paralizovan Bosnom pred kraj svog mandata”, dok je jedan poznavalac prilika opservirao kako će Bosna biti ugravirana na Hurdovom nadgrobnom spomeniku. Brendan Simms našao je uticaje situacije u Bosni i u Hurdovom bogatom beletrističkom stvaralaštvu za koje je sam Hurd rekao da treba služiti donekle i kao memoarsko. U jednom djelu glavni junak, koji je inače britanski ministar vanjskih poslova (da li je to baš Hurd), drži vatreni govor u prilog vojnoj intervenciji u nekoj dalekoj evropskoj zemlji. Međutim, stvarni Hurd nikada nije u životu održao takav govor.
Britanska politika je ostala konstanta pošto je premijer John Major bio obuzet pitanjem Iraka, a i inače je prepustio spoljnu politiku svojim manje-više iskusnijim članovima kabineta. Tako se desila tragikomična situacija: “Početkom 1993, baš kao da zezaju građane Sarajeva, britanski i američki avioni izvršili su seriju vazdušnih napada na ciljeve u Iraku. Major je kasnije napisao: ‘Od svih uloga u vladi koje sam obnašao, najmanje sam bio pripremljen za spoljne poslove. Pošto sam bio relativno neiskusan u ovoj oblasti, sretan sam da su Douglas Hurd i Malcolm Rifkind vodili ovu oblast i pomagali mi kao premijeru.'”
“Tokom kasne 1991. i rane 1992. godine, pokornost i konfuzija Johna Majora bile su očite. Konflikt u Bosni, napisao je u svojoj biografiji, zadesio nas je dok je nam je pažnja bila okrenuta ka burnim događajima u Sovjetskom Savezu. Zadesio nas je nepripremljene Korijeni konflikta bili su bewildering*. Od male pomoći bio je podijeljeni kabinet po pitanju eventualne vojne intervencije. Michael Heseltine, Peter Lilley, Ian Lang i Kenneth Clarke protivili su se daljoj akciji. Ova podjela, potrebno je naglasiti, bila je na one koji su bili za limitiranu humanitarnu operaciju te one koji su protiv bilo kakvog uključivanja. Nije bilo nijednog glasa u prilog vojnoj intervenciji. Koliko god limitiranoj, u prilog bosanskoj vladi.”
Brendan Simms
Londonska konferencija “Carringtonovastrategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije Carrington je držao manje ili više sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. Oni su svi, kasnije će tvrditi, ‘nemoguć narod jedni slični drugima, jednako loši, te samo je činjenica da je Srba više’. Stvarno, Carrington je bio ubjeđenja da je rat u Hrvatskoj ‘zaista Tuđmanova greška’ jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovništvu Carrington nije pokazao više razumijevanja i za rješavanje rata u Bosni. Još jednom, on je pokazao jasnom svoju opštu odbojnost prema svim ‘stranama’; odlučno je odbio napraviti ikakvu razliku između naglašenih poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatističkom oportunizmu. Ovo se odrazilo u njegovom zapamćenom komentaru na početku rata u aprilu 1992: ‘Svi su krivi za ono što se događa u Bosni i Hercegovini i, čim dođe do prekida vatre, neće biti potrebe nikoga kriviti.’ Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nešto kasnije, jeste ‘demonizacija Srba’. Štaviše, Carrington je vjerovao da je Izetbegović ‘odgovoran za neke od zločina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan čovječuljak.’ Ponovno je Carrington uložio nadu u soluciju ‘ispregovarane’ podjele. ‘Mir neće stići u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'”, tvrdio je Carrington u julu 1992.
“Shodno hitnosti situacije, odluka da se održavanje Londonske konferencije objavi tri sedmice unaprijed bila je naširoko interpretirana kao poziv Srbima da maksimiziraju svoja osvajanja prije nego što ih ratifikuje međunarodna zajednica. Štaviše, kao što se tadašnji čelnik sekretarijata za odbranu i inostranstvo u vladinom kabinetu, Pauline Neville-Jones, sjeća: ‘Cijeli Foreign Office, nakon odluke da održi ovu konferenciju i traženja premijera da predsjedava, otišao je na godišnji odmor. Svi do jednoga. Politički direktor, cijela skupina vodećih ljudi. Nisu ostavili gotovo nikoga da pripremi tu mamutsku konferenciju’. Kada su razni državnici i diplomate konačno stigli, Britanci su obezbijedili izostanak izravne osude Srba u komunikeu. Zaista, John Major je kasnije otvoreno priznao da je proceduralnom strategijom odbacio holandske pokušaje da se Beograd izdvoji kao krivac. Sve što je ostvareno jeste sporazum o ‘principima civilizovanog ponašanja’ te ‘unilateralnu obavezu’ bosanskih Srba – dogovorenu između Nikole Koljevića i Douglasa Hogga, ministra u Foreign Officeu – da neće koristiti teško naoružanje oko Sarajeva i tri druga grada te da će dozvoliti da to naoružanje međunarodna komisija kontroliše i pregleda. Viktor Jakovič ovako je to opisao: ‘Imali smo ozbiljne poteškoće da saznamo šta London pokušava da uradi. Kada smo stigli, saznali smo o čemu se radi: kontrolisani pritisak. Dozvoli Srbima da daju obećanja i prihvati ih, znajući da nemaju namjere održati ih. To je bio glavni pokazatelj odnosa prema ratu i briljantno izvedeno od strane Britanaca.'” “Londonska konferencija označila je i prvu pojavu lorda Owena, koji je zamijenio lorda Carringtona kao pregovarač EU. Ubrzo je postalo jasno da konferencija nije ostvarila ništa. Granatiranje Sarajeva i ostalih gradova je nastavljeno dok je etničko čišćenje eskaliralo. Douglas Hurd je kasnije pojasnio da je žkontrola teškog naoružanja dogovorena u principu na konferenciji’. To se nije ostvarilo djelimično jer Srbi nisu na to pristali i djelimično jer je to bilo teško provesti. Lako je posumnjati da su dva razloga međusobno povezana. Ministar odbrane (Malcolm Rifkind) bio je iskreniji: žOno što se desilo do sada jeste da je vrlo mali broj oruđa prikupljen na jedno mjesto, ali moram dodati da oni koji su posjedovali oruđa prije, posjeduju ih i sada te pucaju iz istih. Sve što je dozvoljeno UN-u je da cijelu operaciju nadgleda. Ne mogu vjerovati da je to poštivanje duha obećanja koje su dali oni koji su osjećali shodnim dati takvo što’. Ove ocjene – klasični primjer konzervativnog realizma – moraju sigurno biti ubrojane među najžalosnije od bilo kojih izrečenih od strane vladinog ministra neke sile sa stalnim mjestom u Savjetu bezbjednosti.”Londonska konferencija “Carringtonova strategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije Carrington je držao manje ili više sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. Oni su svi, kasnije će tvrditi, ‘nemoguć narod jedni slični drugima, jednako loši, te samo je činjenica da je Srba više’. Stvarno, Carrington je bio ubjeđenja da je rat u Hrvatskoj ‘zaista Tuđmanova greška’ jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovništvu Carrington nije pokazao više razumijevanja i za rješavanje rata u Bosni. Još jednom, on je pokazao jasnom svoju opštu odbojnost prema svim ‘stranama’; odlučno je odbio napraviti ikakvu razliku između naglašenih poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatističkom oportunizmu. Ovo se odrazilo u njegovom zapamćenom komentaru na početku rata u aprilu 1992: ‘Svi su krivi za ono što se događa u Bosni i Hercegovini i, čim dođe do prekida vatre, neće biti potrebe nikoga kriviti.’ Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nešto kasnije, jeste ‘demonizacija Srba’. Štaviše, Carrington je vjerovao da je Izetbegović ‘odgovoran za neke od zločina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan čovječuljak.’ Ponovno je Carrington uložio nadu u soluciju ‘ispregovarane’ podjele. ‘Mir neće stići u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'”, tvrdio je Carrington u julu 1992.
BBC “Sasvim suprotno od podržavanja Bosanaca u njihovom traženju međunarodne intervencije, korporacija (BBC) je često nesvjesno ili nekritički apsorbovala vladinu retoriku i nasjedala brifinzima u Foreign Officeu ili Ministarstvu odbrane. Najočitiji znak ovakvog ponašanja je uporno referiranje o žtri zaraćene strane’, izjednačavajući tako međunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim pobunjenicima. Snage bosanske vlade, koje su na nekim ratištima imale značajnu proporciju Hrvata i Srba, rutinski su nazivane Muslimani ili muslimanske snage Kada je Hrvat – izričito identifikovan kao takav prije programa – gostovao na televizijskom dnevniku kao predstavnik bosanske vlade, voditeljica Kirsty Wark predstavila ga je kao Muslimana. Kasniji protesti doveli su do objašnjenja da termini Musliman i Bosanac su sinonimi u očima gledalaca i da je drugačije postupljeno, konfuzija bi bila izazvana u očima gledalaca.” ()
() “U martu 1993, UN je obznanio da je avion koji je bombardovao Srebrenicu ostao formalno neidentifikovan, ali je viđen da odlijeće u pravcu Srbije. BBC (svjetski servis) emitovao je vijest: žBritanski izvori tvrde da su u toku provjere utvrđivanja odakle je doletio avion.’ U junu 1995, tri godine nakon početka opsade Sarajeva, jedna emisija vijesti izvijestila je da žgađanje rezidencijalnih dijelova Sarajeva minobacačima i raketama, očevidno ispaljenim sa pozicija bosanskih Srba, relativno je novi razvoj događaja.’ U augustu 1995. agencije su citirale jednog američkog zvaničnika da iako su snage bosanske vlade i Hrvati odgovorni za izolovane slučajeve, žvelika većina slučajeva etničkog čišćenja od 1992. može biti pripisana bosanskim Srbima’. Svjetski servis je to ovako predstavio: žAmerički zvaničnik je izjavio da su hrvatske i muslimanske snage također vršile zločine.’ Bez ikakvog pomena originalne distinkcije na kojoj je cijela priča bazirana.”
(Nastavit će se)
________________
| HVO, skraćenica za “Hvala, Vance Owen” |
| Za razliku od Michaela Rosea, Mishe Glennyja i njima sličnih, Brendan Simms, profesor historije i međunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno viđenje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospješio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga Najmračniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjižarama prije nekoliko sedmica. Dani predstavljaju ovo djelo i donose njegove najzanimljivije dijelove |
Mark Mazower je profesor i načelnik katedre historije na Birkbeck Collegeu londonskog univerziteta. Njegove posljednje dvije knjige – Evropa: tamni kontinent i Balkan donijele su mu nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada tokom prošle godine. Već godinama se priprema za obuhvatnu historijsku analizu uzroka i rata u Bosni i Hercegovini, ali još uvijek čeka dovoljan vremenski odmak, što historijska djela iziskuju. Ovu njegovu recenziju knjige Brendana Simmsa objavio je londonski Evening Standard.
Kako je Britanija pogriješila u Bosni Izgleda da se na svim stranama priča o novom svjetskom poretku, izgradnji boljeg, poštenijeg, stabilnijeg i ujednačenijeg sistema međunarodnih odnosa te uspostavljanju nekog smisla moralne svrhe u globalnim odnosima. Cinici se mogu lako zapitati odakle, najednom, sva ova priča dolazi.
Državnici, od Napoleona do Hitlera, često su sebi znali priuštiti da sanjaju velike snove u javnosti. Šta se desilo sa vizijama poštenijeg svijeta ovaploćenih u idealističkoj retorici Povelje Ujedinjenih nacija? Možda su se zaglibile u živom pijesku i maglovitijim realnostima hladnog rata. Šta se desilo, govoreći već o tome, sa novim svjetskim poretkom koji je Bush senior obznanio poslavši svoje trupe u bitku protiv Sadama Huseina, izabranog međunarodnog neprijatelja prošli put? Sahranjeno u košmaru Balkana. Ovdje dolazimo do važnosti ove žive i korisne knjige.
Čitajući Najmračniji momenaat, lako je uočiti kontrast između strastvenog moralnog oratorija Tonyja Blaira tokom njegove bitke u Afganistanu i oprezno amoralnog realizma njegovog prethodnika (Johna Majora) u Jugoslaviji deceniju ranije! Izgleda kao da je pravi zadatak pred britanskom vladom sada sahraniti jednom za svagda sjećanja na pasivnost Majorove vlade te nadoknaditi štete koje je ova zemlja imala u pogledu međunarodnog respekta i prestiža.
Istina, kao što Simms raskošno demonstrira, nešto što je započelo kao opreznost, završilo je tako da su ovu zemlju saveznici uvukli u umiješanost koju vođe niti su željele niti su vjerovale u nju. Greška je bila u, kako autor naziva, “konzervativnom pesimizmu” – pristupu koji je vodio Majorovu vladu da odbije ideju sopstvene intervencije, ali i da marljivo sprečava bilo koga drugog da interveniše. Satiričan stil Simmsa sumira politički krajolik vremena, tako da malo ko zaslužuje bilo kakvo priznanje. Brbljivci iz Ministarstva odbrane precijenili su snagu bosanskih Srba; parlament je učinio sve da izbjegne ovu temu i završio u uskogrudnosti; štampa, uz nekoliko časnih iznimki, smatrala je da analiza znači slijeđenje vladinih brifinga, dok je javno mnijenje ostalo uglavnom nedirnuto, čak i kada je jedan demonstrant sam sebe zapalio ispred zgrade parlamenta.
Zbog toga je uzaludno bilo demonstrirati tražeći promjenu vladine politike. Imajući protiv sebe snage inercije, bilo je beskorisno sugerisati da i moral i sopstveni interes ne nalažu učiniti što je moguće manje, već pomoći vladu koja se zasnivala na razumnom i civilizovanom pristupu multietničkim odnosima pokušavajući se spasiti od naoružanih i dobro podržanih nacionalističkih fanatika koji su nastojali primijeniti nacističku politiku poput etničkog čišćenja ne bi li kreirali paradržavu samo za sebe i ogroman izbjeglički problem za sve ostale. Pod tako malim pritiskom, uglavnom odozdo, za aktivniju i časniju politiku, Majorova vlada imala je otvoren put da radi ono što najbolje zna – gotovo ništa.
Plejada britanskih diplomata podjednako je kombinovala aroganciju, uzdržanost i kratkovidnost. Douglas Hurd i Malcolm Rifkind pokušali su predstaviti rat kao čisto humanitarni problem te su sugerisali da dok građanski ratovi plamte širom svijeta, teško je naći razloge zašto bi Britanija intervenisala baš u ovom. Političari, prethodno bez poznavanja balkanske historije, izumili su stoljeća uzajamne mržnje ne bi li opravdali sopstveno nečinjenje. “Pouzdani izvori” iz obavještajnih službi potiho su širili saznanje da je bosanska vlada notorno nepouzdana te da se Srbe pogrešno shvata.
Majorova vlada imala je jednog saveznika – Ujedinjene nacije doktora Boutrosa Ghalija. Ovo dvoje učinili su sve da predstave kako su sve strane u Bosni jednako loše. UN se našao u apsurdnoj poziciji da štiti Bosance istodobno im ne dozvoljavajući da se sami brane. Ipak, postepeno je izašlo na vidjelo da ono što je bilo na ulogu u Bosni prevazilazi Balkan. Tokom 1994, UN je dozvolio pokolj od blizu milion civila u Ruandi. Ugled organizacije je izgubljen. Naredne godine snage bosanskih Srba zauzele su zaštićenu zonu Srebrenice te ubile više od 5.000 muškaraca. NATO je uvidio šta se desilo sa UN-om te je bio odlučan da spriječi da se isto i njima ponovi. Pod kombinovanim američko-francuskim pritiskom, uloga UN-a u Bosni je smanjena, pomoć antisrpskim snagama je uvećana i serija munjevitih ofanziva u ljeto 1995. natjerala je bosanske Srbe u povlačenje. Rat je ubrzo doveden do kraja.
Međutim, Sjedinjene Države do tada već su razvile antipatiju prema britanskom razvlačenju. Stvari su promijenjene tek dolaskom Blaira u Downing Street. Odjednom je Britanija vođena čovjekom čija moralna retorika zvuči tako pozitivno američki. Tokom kosovske krize, on je izgradio liderski profil i zvučao je ratobornije čak i od Washingtona. Posljednji rat potvrdio je bliskost premijera gotovo prevladavajuće iskrenosti i njegovog američkog saradnika po rangu.
Nije bitno što je demokratu naslijedio republikanac: novi britanski aktivizam privlačan je za obje partije. Da li je to dobro za Britaniju, drugo je pitanje. Simms tvrdi da su tokom britanskog “najtamnijeg trenutka” u Bosni nedostajali razboritost baš kao i moralnost. Trenutni Blairov pohod ne ostavlja upitna moralna načela, već prosuđivanje. No to je već drugo pitanje.
Lordovi na zadatku Značajan dio knjige Brendan Simms posvećuje Davidu Owenu, često prikazanom kao arogantnom predstavniku više klase koji je tokom svoga zamaka karijere stigao na Balkan zamijenivši jednog drugog lorda – Carringtona. Potrebno je nekoliko pojašnjenja o Owenu pošto je u bosanskohercegovačkoj štampi ponekada pogrešno prikazivan čak i od strane nekih bivših diplomata u Londonu kada je opisan kao “ministar vanjskih poslova kao član Liberalne partije” iako ova partija već godinama de facto ne postoji, a nije participirala u vlasti više od pola stoljeća. Čitav je niz poluistina izrečen o doktoru Owenu te, čisto informacije radi, treba potvrditi da jeste bio ministar vanjskih poslova, ali kao član Laburističke partije. Medicinska profesija i politika prožeti su kroz njegov život i pokazao se uspješnim u obje; mada kasnije donekle zapostavivši svakodnevno bavljenje medicinom, nastavio je insistirati na doktorskoj tituli, što je neuobičajeno za britansko društvo, čak i kada je relativno mlad postao šef britanske diplomatije.
U historiji, međutim, ostat će bolje upamćen ne kao čovjek koji je bio u vrhu partije (broj tri), već kao osoba koja je pokušala uništiti laburiste. Sa nekolicinom istomišljenika osnovao je socijaldemokrate, kritikujući prečvrstu vezu stare laburističke organizacije sa tradicijom i kriveći takvu politiku za učestale neuspjehe partije na izborima. To je doba Margaret Thatcher, ne zaboravimo. Socijaldemokrati su se pokazali previše slabim privukavši neznatno članstvo i imajući svega četiri predstavnika u parlamentu. Tada slijedi fuzija sa posrćućim liberalima i nastaju liberali-demokrati. Međutim, nakon što je bezuspješno pokušao podijeliti laburiste, Owen doživljava još jedan neuspjeh. Naime, on je zagovarao saradnju i ujedinjenje sa konzervativcima, što je članstvo odbilo i ujedinilo se sa liberalima. On je postao vanpartijski čovjek i definitivno se udaljava iz glavnih tokova politike uzimajući “azil” u Domu lordova. Gotovo svaki važniji ministar po isteku mandata biva nagrađen lordovskom titulom i ona ništa nema sa Owenovim porodičnim porijeklom. Kako je bio dovoljno mlad i ambiciozan a ipak sklonjen u stranu te bez izgleda za rehabilitaciju na glavnoj političkoj sceni, nastojao se dokopati neke prestižne funkcije na koju se ne biva izabran, već delegiran. Za takvo što potrebne su čvrste veze sa vladajućim establišmentom. Nadao se i bio glavni kandidat za mjesto posljednjeg britanskog guvernera Hong Konga, ali mu je izmaklo. I tada se dešava Bosna.
Owen nije dugo čekao i naznačio je javno sopstveni interes. Brendan Simms prati lordov angažman od tog momenta: “Lord Owen spektakularno je izašao na bosansku pozornicu u ljeto 1992. Preneražen novinskim izvještajima o srpskim koncentracionim logorima, on je 30. jula poslao pismo premijeru (Majoru) te ga faksirao Evening Standardu i Press Associationu. ‘Nije pretjerivanje’, Owen je napisao, ‘da se kaže kako smo pedeset godina kasnije svjedoci scena u Evropi koje preslikavaju rane faze nacističkog holokausta pod odvratnim opisom ‘etničko čišćenje’. Ja tražim da ne prihvatite konvencionalno vjerovanje kako ništa ne može biti učinjeno vojnim sredstvima… Prvi i osnovni korak je prijetnjom sile zaustaviti upotrebu i pokrete vojnih aviona, tenkova, oklopnih vozila i artiljerije na bivšoj teritoriji Jugoslavije. To potpada potpuno pod ovlasti NATO-a da uspostavi takav prekid vatre… Ako se ništa ne učini sada, neće ostati bukvalno ništa od Bosne za muslimansku populaciju da pregovara.'”
Owenova evolucija Nešto kasnije, Simms je našao dodatnu potvrdu ovakvog Owenovog stava:
“Jasno je da postoji rizik po NATO avione jer mogu biti oboreni projektilima zemlja-vazduh jugoslavenske armije, ali to neće predstavljati tako sofisticiran izazov za NATO kao što je bila iračka protivvazdušna odbrana. Možemo se također nadati da, grubo reducirajući upotrebu teškog naoružanja, Muslimani u Bosni mogu zadržati sopstvenu teritoriju i u slučaju budućih mirovnih poregovora imat će neki ulog za pregovaranje.”
Kasniju opasku Boutrosa Ghalija da Bosna može postati novi Vijetnam, Owen je odbacio kao “glupost”, navodi Simms te dodatno citira Owena iz perioda ljeta 1992: “Mi trebamo nametnuti prekid vatre… Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksaciju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz svojih središta. Mi moramo imati jako evropsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO.”
Ovakvi stavovi donijeli su lordu mjesto pregovarača Evropske unije iako mnogi to nisu željeli, uključujući Radovana Karadžića: “Pošto lord Owen kategorički tvrdi da ne vjeruje u ispregovarani mir bez vojne intervencije, i to protiv samo jedne strane, on nije u poziciji da pregovara.” Simms navodi da je ovakvu poziciju Owen zadržao tokom prvih desetak sedmica u novoj ulozi spominjući da “međunarodna zajednica ne može prihvatiti filozofiju prava jačeg koju zagovara general Mladić“, usprotivio se pokretima bosanskih Srba “koji još uvijek izgleda da žele teritorijalno jedinstvenu etničku provinciju”, te pozvao na “oštru akciju uspostave zone zabrane letenja”. Međutim, ovaj pristup je ubrzo potpuno promijenjen. Autor Najmračnijeg momentaobjašnjava da je Owen bio gubitnik u britanskoj politici jer je zapravo išao ispred vremena – pro-Evropljanin, pro-NATO i principijelno ne previše politički udaljen od Amerikanaca. Pravi čovjek za predstojeće integracije. Razlozi za “bosanski fijasko leže u lošoj procjeni, vremenski pogrešnom izlazu, nesinhronizovanoj vezi između sredstava i ciljeva te, više od svega, opsesivno očinskom odnosu prema sopstvenom djelu – Vance-Owenovom mirovnom planu”.
Sopstvenu evoluciju Owen je ovako predstavio: “Već tokom prve sedmice od preuzimanja dužnosti kopredsjednika, shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini. Ovo ne znači da su oni isti i obični je eskapizam pretvaranje da nema razlika među njima. Postoji i ostaje ogromna razlika između strahota koje su počinili lideri bosanskih Srba te činova počinjenih ili odobrenih od strane vođa bosanskih Hrvata ili bosanskih Muslimana.”
Sabotaža NATO-a Simms nalazi i sljedeći korak u razvoju misli Davida Owena, koji u maju 1993. opisuje situaciju kao “vrlo kompleksnu sa dubokim historijskim korijenima”, a mjesec kasnije pojasnio je da “postoje elementi agresije, elementi građanskog rata te elementi provokacije na svim stranama”. Još je preciznije objašnjenje Owenovog vojnog savjetnika. Brigadir Graham Messervy-Whiting tvrdio je da bosanski Srbi “suviše često se nađu u situaciji da završe opisani kao jedini kauboji sa crnim šeširima”. U svojim memoarima, koje je Simms detaljno proučio, Owen je objavio i tri fotografije porušenih bogomolja – katoličke crkve, pravoslavne crkve te džamije… Kasnije je Owen pojasnio da je izbor slika da se pokaže kako su sve strane napadale religiozne simbole ostalih, ali je odbio postojanje bilo kakve namjere da se izjednačava upotreba ove prakse.
Boutros Ghali: Učinio sve da predstavi kako su sve strane u Bosni jednako loše. UN se našao u apsurdnoj poziciji da štiti Bosance, istodobno im ne dozvoljavajući da se sami brane
Brendan Simms vidi čistu vezu između Owenovog mirovnog plana i hrvatsko-bošnjačkog rata: “Hrvati su vidjeli ‘zeleno svjetlo’ iz Ženeve i ništa ih više nije moglo zaustaviti”, iako navodi kako Owen tvrdi da je “koalicija pucala tokom cijele 1992.”. Konačno, da bi se zaokružila slika o evoluciji, Simms je pronašao Owenovu tvrdnju da je “hrvatsko-muslimanski rat obično definisan u vremensko razdoblje između januara i marta 1994.”. Ovom pogledu autor konfrontira čitav niz izjava britanskih oficira koji su se zadesili na ratištu tokom 1993. te su, poput pukovnika Boba Stewarta, vidjeli jasnu vezu između mirovnog plana i otvorenog rata. Citiran je još jedan autor knjige o Bosni i Hercegovini, Antony Lloyd: “Predviđene granice bile su toliko u korist Hrvata da je to bilo smiješno. Čak su se i oni šalili govoreći da HVO je skraćenica za ‘Hvala, Vance Owen’.”
Međutim, Owen je imao probleme i sa onima čije je interese zapravo zastupao. Tako je Douglas Hurd bio eksplicitan: “David Owen tvrdi da bi bilo moguće uspostaviti silom Vance-Owenov plan. Razumijem zašto on tako misli, kao što razumijem zašto je tako kritičan prema Amerikacima za koje smatra da podrivaju plan, ali ne vjerujem da je moguće plan ostvariti.”Brendan Simms vidi čistu vezu između Owenovog mirovnog plana i hrvatsko-bošnjačkog rata: “Hrvati su vidjeli ‘zeleno svjetlo’ iz Ženeve i ništa ih više nije moglo zaustaviti”, iako navodi kako Owen tvrdi da je “koalicija pucala tokom cijele 1992.”. Konačno, da bi se zaokružila slika o evoluciji, Simms je pronašao Owenovu tvrdnju da je “hrvatsko-muslimanski rat obično definisan u vremensko razdoblje između januara i marta 1994.”. Ovom pogledu autor konfrontira čitav niz izjava britanskih oficira koji su se zadesili na ratištu tokom 1993. te su, poput pukovnika Boba Stewarta, vidjeli jasnu vezu između mirovnog plana i otvorenog rata. Citiran je još jedan autor knjige o Bosni i Hercegovini, Antony Lloyd: “Predviđene granice bile su toliko u korist Hrvata da je to bilo smiješno. Čak su se i oni šalili govoreći da HVO je skraćenica za ‘Hvala, Vance Owen’.”
Lord je postao toliko opsjednut sopstvenim planom da je počeo opstruirati druge inicijative za okončanje rata ili barem prekid vatre ako bi uvidio da ugrožavaju njegovo čedo – mirovni plan. Na početku 1994, kada je NATO akcija “visila u zraku” povodom masakra na Markalama, Owen je, po sopstvenom priznanju, to pokušao sabotirati, tvrdi Brendan Simms: “Prvo je odbacio kao ‘tehnički nekorektan’ govor francuskog ministra Alaina Juppea o ‘okončanju opsade’. Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane koju su zahtijevali Francuzi praveći prognoze kako će Srbi uzvratiti i generalno sugerišući da prijetnja NATO akcije ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem.”
Razvoj događaja išao je protiv Owena. Vremenom je njegova uloga marginalizovana, i kada je konačno odstupio u junu 1995, vijest nije bila zapažena.
Edward Mortimer je zapisao u Financial Timesu da je odlazak “mogao iznenaditi one koji nisu znali da je (Owen) još uvijek bio na toj dužnosti”.
(Nastavit će se)
| U knjizi se potanko navodi i Owenova bliskost sa Miloševićem, koju on opravdava ratom u Bosni, za čije rješenje je smatrao Miloševića ključnim. Zbog ovakvog stava lord se našao pod velikim pritiskom i napadima od Evropskog parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i “legitimiziranje agresije”. Članovi Evropskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i samo 90 protiv. Kada ga je hrvatski pregovarač Hrvoje Šarinić upitao da li je istina da je Owen napisao uvod za Mirinu knjigu objavljenu u Rusiji, Milošević je odgovorio da “Owen je naš dobar prijatelj, i Mirin i moj, ali nije napisao uvod iako je imao nekoliko dobrih sugestija”.
|
| “On je na neki način želio pravu bitku vjerujući da je borba protiv Muslimana ispod srpske časti. Za Mladića se naširoko misli kako je umješno ratovao oko Knina. Nikada nije izgledao uplašen od NATO-ovih vazdušnih napada ili američkih prijetnji o ukidanju embarga. On bi možda i priželjkivao oboje da se desi, ne bi li se riješio političara i konačno poveo rat bez rukavica.” |
__________________
| Britanija je hranila srpsku agresiju |
| Prije nego što će njegova knjiga Najmračniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne biti predstavljena u Bosanskom institutu u Londonu, pred popunjenim auditorijem dvorane Vestminsterskog univerziteta, Brendan Simms je, u ekskluzivnom intervjuu za Dane, govorio o svom rukopisu koji je uznemirio brojne moćnike prethodnog desetljeća |
Kada je 34-godišnji doktor historijskih nauka i predavač na Univerzitetu u Cambridgeu, Brendan Simms (inače po ocu Irac, a po majci Nijemac), zakucao na vrata Douglasa Hurda, konzervativca školovanog na Eaton koledžu, stubu britanskog establishmenta koji sada pohađa i princ William, domaćin je računao da će dvostruko mlađeg gosta “navesti na svoj mlin”, onako kako je to već desetljećima uspijevao u svojim različitim ministarskim ulogama i dužnostima, i u domovini i, još više, u inozemstvu. Onako visok i prav, besprijekornih manira i duboka glasa obogaćenog izgovorom više britanske klase, sada već lord prema zaslugama, gosp. Hurd je iza sebe imao blistavu karijeru političara i diplomate kada se u ljeto, nakon srebreničkog masakra, povukao iz javnoga života.
Slijedeći vlastiti pragmatizam, u završnici je mislio da povlači i dva unosna poteza.
Kao prvo, poput većine političara u odlasku, preuzeo je visoku savjetodavnu ulogu u vodećoj britanskoj banci NatWest, uz golemu naknadu. Kao drugo, sjeo je da piše dvije autobiografske knjige – memoare o posljednjim godinama svojeg diplomatskog službovanja. Igrom slučaja, obje ove odluke obile su mu se, u manjoj ili većoj mjeri, o glavu.
Posredovanje između NatWesta i Slobodana Miloševića o privatizaciji telekomunikacijskih usluga u Srbiji bio je, blago rečeno, nevjerojatno neoprezan potez. “U interesu Zapada je da pomogne Srbiji”, pravdao je Hurd svoje odlaske i razgovore sa čovjekom kojeg će svijet kasnije optužiti kao ratnog zločinca.
Memoarima pod ambicioznim naslovom Lekcija iz Bosne: Britansko viđenje konflikta, Hurd je međutim želio iz svoga ugla prikazati događaje i opravdati način na koji je na njih reagirao, vodeći (po mišljenju mnogih) svoju katastrofalnu britansku politiku prema Bosni i Hercegovini.
Nedugo nakon Hurdovih skupo plaćenih pregovaračkih usluga u Srbiji, Miloševiću se počelo tresti pod nogama i lordovo mešetarenje doživjelo je debakl; memoari, pak, popraćeni TV serijom, pokazali su se epitafom jednoj neslavnoj politici.
U međuvremenu, konzervativci su izgubili vlast u Britaniji i samouvjereni eatonacpotpuno je nestao sa scene kojom je godinama, ako ne i desetljećima, suvereno vladao.
No zlodusi i grijesi progone čovjeka onda kad mu je spokoj najpotrebniji. “Bosna će Douglasu Hurdu biti ugravirana na nadgrobnoj ploči”, predvidio je jedan smjeli britanski komentator. Uskoro već više nije bilo tajna da i samog lorda muči nesanica zbog male balkanske države koju je u prvoj polovici rata smatrao “nevažnom za britanske interese”.
Ovako loša procjena političkog trenutka skupo je koštala čelnog britanskog političara: u drugoj polovici rata, tvrdi Hurdu blizak izvor, Bosna mu je “postala opsesijom do te mjere da ga je potpuno paralizirala”. Neke lekcije iz Bosne još uvijek su mi na pameti kao veliki znak pitanja, napisao je on nedavno. No kad je u pitanju Lord Douglas, onda znak pitanja nije u smislu preispitivanja učinjenog ili neučinjenog koliko vlastite taštine.
Odgovorni političari, ako ih ima, bore se sa savješću zbog posljedica svojih krivih prosudbi i pogrešnih odluka. Oni drugi pak, a Douglas Hurd spada među njih, bore se sa svojim kritičarima nastojeći dokazati da nikad nisu niti bili u krivu. Stoga nije trebalo niti očekivati da bi susret umirovljenog ministra sa autorom knjige koja ga neumoljivo kritizira, mogao proći u ugodnoj atmosferi.
“Kada sam došao, Douglas Hurd je sa mnom isprva razgovarao svisoka, argumentima i tonom koji čovjeka uljuljkuju poput sedativa; želio me pridobiti za svoj način razmišljanja, preobratiti, ali kada je vidio da mu to ne uspijeva, onda je postao neprijateljski raspoložen prema meni”, kaže dr. Simms.
Kada je Unfinest Hour (Najmračniji momenat) izašao iz tiska, Hurd je hitro reagirao tekstom u edinburškom listu Scotsman, najavljenim kao prikaz knjige, a materijaliziranim kao Hurdova obrana vlastite taštine.
“Za mene nije ništa novo”, piše Hurd, “da budem meta napada novinara koji misle da pišu predložak povijesti. No, biti meta napada jednog historičara ipak je nešto drugo, i deprimirajuće je saznanje da onima koji pišu o skorašnjoj prošlosti nedostaje objektivnosti u istoj mjeri kao i novinarima koji su u trci za vijestima dana… Rat u Bosni izaziva jake emocije, i stoga nije za osudu potreba da ih neko iskaže. No Simmsove optužbe su toliko ekstremne da sam imao muke otkriti koje mu je bilo polazište… Njegova analiza toliko je ekstravagantna da je spisak onih koje kritizira zato što taj stav ne dijele – jako dugačak. Na udaru su i ministri, i diplomati, i generali, i mirotvorci, i mediji, i akademici, pa čak i ondašnji kritičari vladine politike kao što je, recimo, Paddy Ashdown…”
Nažalost, kad je ovo pisao, bivši šef diplomacije nije bio svjestan da je samog sebe demantirao pruživši de facto dokaze koliko je objektivan i seriozan bio Simmsov analitički pristup. To su, međutim, izdvojili brojni drugi recenzenti. Tako kritičar Observera Nick Cohen piše: “Možda ćemo naći bolje argumente za ‘pokopavanje’ posljednje konzervativne vlade kada budu dostupni svi službeni dokumenti, ali pažnja koju Simms posvećuje detaljima i hladni, literarni gnjev čine Najmračniji trenutak do sada najboljim epitafom prezira vrijednim godinama Majorove vlade….”
Opisujući mentalitet Hurda, Rifkinda i Davida Owena, Simms je iskovao frazu “konzervativni pesimizam” kojom kvalificira njihova nastojanja da se zaobiđe odgovornost Srba za zločine i da se preuveličaju teškoće eventualne intervencije, a da se istodobno etničko čišćenje prihvati kao “neugodna životna činjenica”.
“Ideološki razlozi mogli su Britaniju navesti da promatra bosanski konflikt skrštenih ruku”, piše Cohen, “ali Hurd je otišao korak dalje. Ne samo što je Britanija odbijala da zaustavi srpsku agresiju nego smo se svojski potrudili da onemogućimo bilo koga drugoga u takvoj nakani… Postimperijalistički zamor pomiješan sa čistom imperijalističkom arogancijom”, zaključuje Cohen.
“Knjiga Brendana Simmsa na uznemirujući način baca svjetlo na, kako se kaže, prosrpske sentimente u konzervativnoj vladi i vojnom establishmentu za vrijeme rata u Bosni”, piše John Phillips u Timesu.
“Fotografija na koricama knjige prikazuje generala Sir Michaela Rosea, britanskog zapovjednika UNPROFOR-a od početka 1994. do početka 1995. kako se (srdačno i sa osmijehom, op.a.) rukuje sa generalom Ratkom Mladićem, zapovjednikom srpske vojske, na Novu godinu 1995, ali kao najvećeg krivca za pogrešnu procjenu štete koju će britanska politika proizvesti na Balkanu, najviše optužuje gosp. Hurda.”
Ogroman broj knjiga napisan je već o ratu u Bosni, ali knjiga Brendana Simmsa jedan je od najboljih, ako ne i najbolji doprinos toj temi, rekao je na promociji knjige ovoga tjedna bivši čelnik Laburističke stranke Michael Foot.
Ako se ocjenjuje da je Europa kriva za historijsku pogrešku u bivšoj Jugoslaviji, onda je vrlo vjerojatno da će Britanija biti ocijenjena kao intelektualni predvodnik ove pogreške, navodi Brendan Simms novinara International Herald Tribunea Briana Beedhama. Koji su onda, po Simmsu, ti veliki grijesi?
DANI: Gospodine Simms, što Vas je pokrenulo na pisanje ove knjige: osjećaj nepravde ili želja da eksponirate istinu?
SIMMS: Pokrenuo me intelektualni i strateški promašaj Britanije da jednu veliku krizu razriješi, promašaj koji je nanio strahovitu štetu narodu u Bosni i Hercegovini, ali i Britaniji i njezinom ugledu. Kako u domaćim, tako i u globalnim okvirima. Želio sam iznijeti na vidjelo koliko su ovi potezi bili intelektualno i politički pogubni, prepustivši “protagonistima”, ličnostima koje sam intervjuirao ili dokumentima koje sam navodio, da govore sami za sebe. Na taj način knjiga je izašla kao polemički tekst, ili čak predložak na 460 stranica u kojem sam, za razliku od, recimo, Janine di Giovanni, Eda Wulliama ili Roya Gutmana, zaobišao moralno-humanitarni aspekt sukoba. Mogao bih reći da moje polazište nije bio bosanski, već britanski ugao… To je knjiga o jednoj eliti i političkoj “kulturi”, o mentalnome sklopu, a ne o ratnim događanjima. Strateška činjenica jeste da je glavnina ispaljenih metaka i granata dolazila od bosanskih Srba i da je glavnina žrtava bila na bošnjačkoj strani, tako da se pokušaji relativiziranja ovih činjenica mogu protumačiti samo kao kampanja sa ciljem da se izbrišu razlike između žrtve i počinitelja.
DANI: Za čitatelja najuzbudljivije poglavlje jeste ono o ulozi generala Sir Michaela Rosea u bitki za Goražde. Uklapanje dokumenata, podataka i izjava najrazličitijih sudionika goraždanske borbe za opstanak, čime se kao metodom dosljedno služite u cijeloj knjizi, ovdje je dovedeno do perfekcije i zato se čita gotovo kao špijunski roman. Ovo tim prije što su tadašnja zbivanja u opkoljenoj enklavi još uvijek jedna od najnerazjašnjenijih epizoda rata u BiH. Kao što je na političkom planu Douglas Hurd krojio tzv. realpolitiku koja je ozbiljno naškodila i Britaniji i Bosni, tako je na vojnom planu, na terenu, tu istu politiku provodio u djelo general Rose. Pošto se u knjizi uglavnom uzdržavate od vlastitih ocjena i zaključaka, moram Vas pitati za mišljenje koliko su Roseovi motivi bili vojne, a koliko privatne naravi?
SIMMS: Mislim da se Rose istinski plašio intervencije NATO-a…
DANI: Zato što je želio da Goražde padne, ili zato što se plašio da nema adekvatnu vojnu ekspertizu za takvu izmjenu mandata? Jer premda je njegovo imenovanje pozdravljeno kao izbor iskusnog ratnika, kasnije se ispostavilo, a i Vi to u knjizi kazujete, da Rose nije bio dorastao terenu niti vrsti ratovanja na kakvu je naišao u BiH?
SIMMS: Mislim da se on istinski bojao promjene mandata, bojao se intervencije NATO-a u toj mjeri da je u sve sumnjao… Nije vjerovao ni izvještajima civilnog osoblja UN-a, ni svojim vlastitim specijalcima SAS-a, pogotovo ne bosanskim braniteljima, čije je potencijale i učinkovitost, kao i realnu opasnost od srpskog napada (manijakalno, op.a.) umanjivao.
DANI: Koliku ulogu su tu imale njegove simpatije prema bosanskim Srbima, ili antipatije prema “muslimanima”?
SIMMS: Iz njegovih vlastitih memoara vidi se da je imao više prezira nego simpatija kako za političke, tako i za vojne predstavnike bošnjačkog naroda, dok je istovremeno kao vojnik bio naklonjen srpskoj strani. U svakom slučaju, on je do zadnjeg časa poricao da će Srbi krenuti u napad da osvoje Goražde. Odbijao je priznati da mu poglavlje 7 Povelje UN daje mandat za aktivnu operaciju. Ukratko, on jednostavno nije želio biti uvučen u ratni okršaj sa Srbima.
DANI: Oni koje ste Vi kritizirali vraćaju Vam kritike argumentom da “niste iznijeli nikakve nove dokumente”, ali bez obzira bilo to istina ili ne, poglavlje o jazu između pozicija britanske vlade i američke administracije možda prvi put na jednom mjestu iskristaliziralo je transatlantske razlike i frustracije američkih političara britanskim opstrukcijama. Vi naglašavate to kao jedan od glavnih propusta, bolje reći pogrešnih političkih procjena Majorove vlade, i navodite brojne usporedbe sa krizom oko Sueckog kanala?
SIMMS: Američko-britanski jaz izazvan britanskim opstrukcijama, i posebno svađe unutar Sjevernoatlantskog saveza izazvane su nastojanjima Britanije da preuveliča rizike i stoga blokira inicijative za intervenciju u Bosni, koju je Majorova vlada pod svaku cijenu nastojala izbjeći. Britanija je čak opstruirala i osnivanje međunarodnog suda za ratne zločine…
DANI: A Vi ipak zagovarate stajalište da nije u igri bila tzv. teorija zavjere, nego da se, u najgorem slučaju, radilo o saučesništvu iz političko-strateških razloga…
SIMMS: Mislim da su dva momenta, dva elementa bila ključna u određivanju britanskog stajališta i britanske politike u Bosni: kao prvo, Majorovi ministri te politički i vojni eksperti koje su oni konzultirali (u knjizi piše da su to morali biti istomišljenici, inače bi otpali, op.a.) nisu vjerovali da su britanski interesi zastupljeni na tom dijelu Balkana, niti su vjerovali da će ova kriza poprimiti dimenzije koje je poprimila. Kao drugo, također su bili uvjereni da bi intervencija mogla uspjeti jedino uz ogromnu cijenu, materijalno i u ljudstvu. Jednom kad su stvari ovako postavljene, ne samo da je bio imperativ tu poziciju obraniti nego u njoj i istrajati do samoga kraja. I tako je nastala strategija kojom se vještački napuhivala srpska vojna sposobnost, minimalizirala “muslimanska” i hrvatska, osuđivao tzv. “kaubojski pristup” i taktika Amerikanaca, ispredale priče o stoljetnoj mržnji i brisale razlike između žrtve i počinitelja, izjednačavajući ih.
DANI: Sa poraznim posljedicama…
SIMMS: Tako je. NATO je bio na rubu propasti. Anglo-američki odnosi dosegli su najnižu tačku od kraja tridesetih godina. Bosna i Hercegovina ostala je u rasulu…. A intervencija koja je na kraju ipak došla, rekao bih da je zakasnila otprilike dvije i pol godine. Zahvaljujući britanskoj politici.
