Christian Odendahl: Zašto Draghi uvijek traži njemačko odobrenje?

Napisao: Christian Odendahl, glavni ekonomist u Centru za evropske reforme

Već dugi niz godina, rasprava o tome da li je Evropska centralna banka (ECB) pod suviše velikim utjecajem Njemačke je ograničena na akademske papire. Kasnije, ona je postala centralno političko pitanje eurozone. Njemačka je uticajnija u ECB-u nego što bi trebalo. U stvari, sklonost Marija Draghija za traženje njemačkog odobrenja je njegova najveća greška kao šefa ECB-a. On bi trebao završiti s tim. Ako on čeka da Njemačka javno postane gubitnik ECB-ove politike, moglo bi biti prekasno, dok imamo naizgled nezaustavljiv pad inflacije i slabe izglede za rast u eurozoni.
Bundesbanka, prije nego što torpedira odluke ECB, treba baciti svoju težinu na ekspanzivniju monetarnu politiku i vraćanje ECB-u.

ECB je modelirana po uzoru na njemačku Bundesbanku. Kao rezultat toga, to je jedna od politički najneovisnijih centralnih banaka u svijetu; svoj mandat je fokusirala na usku stabilnost cijena; ne treba uzimati u obzir šire ekonomske ciljeve kao što su nezaposlenost na način kako to čine druge centralne banke, kao što je Fed; i ona je de facto restriktivnija od ostalih centralnih banaka, jer kontroverzne mjere mogu dovesti do složene političke i pravne borbe, uključujući 18 (uskoro će biti 19) zemalja eurozone. Njena postavka i filozofija su stoga ‘njemački’, to jest, konzervativni i oprezni.

Što se tiče ECB-ovog vođenje monetarne politike, vrijedi razlikovati periode prije i poslije krize . Širok spektar studija do sada nije uspio uspostaviti čvrsti konsenzus o uticaju različitih zemalja na ECB u prvoj dekadi eura. Međutim, većina studija je pronašla da se ECB ponašala kao multinacionalna centralna banka, gdje svaka zemlja ima težinu proporcionalnu veličini njene ekonomije. To je dalo Njemačkoj veću težinu od drugih zemalja, jer je to najveća ekonomija u eurozoni. Ali, teško je tvrditi da je postojala njemačka pristranost u ECB-u prije krize.

U postkriznom periodu, ECB nije uspjela stabilizirati ekonomiju, a inflacija je pala na samo 0,3 posto. To je iskušenje viđeno kao proizvod njemačke predrasude, jer je njemačka ekonomija pretrpjela najmanje od ECB-ove dvojbe da učini više. Ali, teško je tvrditi da će njemački pritisak spriječiti ECB od snižavanja stope brže u posljednje dvije godine, na primjer, ili agresivnije upravljanje inflacijskim očekivanjima potrošača i investitora. Umjesto toga, ECB-ova pogrešna procjena ekonomske dinamike u eurozoni sprečava pravovremeniji i agresivniji stav.

Međutim, sada kada se ECB mora dalje preseliti u nekonvencionalnu teritoriju da ispravi svoje prethodne greške – potencijalno kupujući državne obveznice – Draghi je uzeo njemački otpor u obzir i odložio kvantitativno popuštanje (QE). Njemački kreatori politike i komentatori tvrde da daljnje monetarno popuštanje neće stimulirati ekonomiju eurozone mnogo, ali rizici ohrabrivanje prekomjernog preuzimanja rizika i mjehurići cijena imovine bi mogli uzgajati buduće krize. Oni također tvrde da će kupovanje državnih obveznica smanjiti pritisak na vlade za reforme, da prilagode svoje ekonomije i budžete.

Postavlja se pitanje zašto je potrebno njemačko odobrenje za sve. U Upravnom vijeću ECB-a, sve relevantne odluke monetarne politike se donose prostom većinom, sa manjim zemljama koje imaju jedan glas svaka, a veće zemlje tradicionalno dva (zbog dodatnih glasova članova Izvršnog odbora). Za neke od osnovnijih odluka, kao što dokapitalizacije ECB-a, treba dvotrećinska većina, ali ni tada Njemačka nema pravo veta. Štaviše, trenutno postoji jasna većina za agresivniju ECB-ovu akciju u Vijeću, što Draghi može izvući kad god odluči da je pravo vrijeme. Formalno, nema potrebe za njemačkim odobrenjem, bilo iz Berlina ili iz Bundesbanka.

Zašto, onda, Draghi čeka njemačko odobrenje? Postoje dva moguća razloga. Prvo, on možda smatra da je to mudro vođenje monetarne politike zbog protivljenja najveće zemlje eurozone. Ovo ima nekog smisla, ali gubi valjanost kada ECB nije ispunila svoj mandat u vezi s inflacijom velikom većinom glasova, kao što je sada. Ne samo da je inflacija ispod cilja, odnosno očekivanih “odmah ispod ili blizu 2 posto’, nego je pala strmo – što je alarm čak i za konzervativne centralne banke. Proširenje opsega monetarne politike je, dakle, stvar hitnog postupka, bez obzira koja zemlja se protivi. To ima svoje razloge budući da statut ECB nije ograničen na usku definiciju monetarne politike, nego dopušta kupovinu ‘utržive imovine’, uključujući i državne obveznice na sekundarnom tržištu.

S obzirom da Fed i Bank of England kupuju državne obveznice masovno, ECB bi bilo dobro u skladu sa konsenzusom o monetarnoj politici, da učini isto.

Drugi razlog zašto Draghi možda želi dobiti podršku Njemačke je da se on može bojati gubitka pristanka njemačke vlade za ECB-ove druge operacije, koje nisu striktna monetarna politika. Najvažnija od njih, naravno, je program OMT, koji je objavljen u panici i prešao je na državne obveznice eurozone u ljeto 2012. godine, kada je ECB objavio da namjerava kupiti neograničene količine tih obveznica. Ovaj program čini ECB implicitnim čuvarom eurozone kao zajmodavca vladama u krajnjoj nuždi. Ali, bez podrške Njemačke, zemlje sa najdubljim džepom, OMT možda neće uspjeti. Draghi stoga ne treba potporu Bundesbank, ali treba Merkel i njemačke vlade – koji su podržali OMT.

Međutim, njemački odnos prema OMT ne treba pogrešno shvatiti. Njemačka vlada vrlo dobro je shvatila da bi se eurozona mogla srušiti da ECB nije intervenirala u ljeto 2012. U stvari, mogao se čuti kolektivni uzdah olakšanja (neki kažu da je zvuk iskakao iz boce šampanjca) u Berlinu nakon što je ECB uzeo de facto ulogu zajmodavca u krajnjoj instanci – uprkos prodornom njemačkom upozorenju na pokrivenost takvog koraka. Bez obzira da li bi njemačka vlada odobrila daljnje popuštanje monetarne politike, ona bi i dalje podržala OMT. Draghi tako ne treba pretjerano biti zabrinut zbog toga što bi dalje nekonvencionalno monetarno popuštanje ugrozilo njegovu ulogu kao čuvara eurozone.

Čekanje njemačkog pristanka je najveća greška Draghijevog ureda, s obzirom da ono nameće znatne troškove. Najvažniji zadatak centralne banke jeste da su očekivanja potrošača, firmi i investitora o budućnosti stanja ekonomije na razumno optimističnom putu. Čekajući njemačko odobrenje u suočenju sa slabljenjem ekonomije potkopava ta očekivanja, što posao podizanja očekivanja čini mnogo težim, kada centralna banka ne odluči da reaguje. Draghi je izgubio dragocjeno vrijeme – ECB je trebalo da počne da se ponaša agresivno u proljeće 2013 – i sada je prisiljena koristiti kontroverzne mjere velikih razmjera radi pokretanja ekonomije. Da li će uspjeti te mjere i dalje je neizvjesno.

Indikator