KolumnePolitikaSvijet

Boston Review: Izbor nasilja

Izraelsko-palestinski antiratni protesti, foto: Reuters

U jevrejsko-izraelskom obrazovnom sistemu od malena su me učili da Izrael nije izabrao nijedan od ratova koje je vodio. Kao i većina mojih sugrađana, verovao sam da Izrael poseže za vojnom silom samo kad svoje građane treba da odbrani od neposredne opasnosti. Izraelski etos neophodnog nasilja glasi: čeznemo za mirom, rat je naša sudbina. Mi nikad ne biramo nasilje, veruju Izraelci – ono bira nas. Otud i ime naše vojske – Izraelske odbrambene snage (Israel Defence Forces – IDF).

Danas više ne verujem da je to istina. Verujem da smo mi Izraelci imali i da imamo izbora. Ali kako je moguće da celo društvo greši u vezi s jednim tako fundamentalnim aspektom svog postojanja? I obrnuto, kako je moguće da pojedini pripadnici tog društva poput mene posumnjaju u jedno tako široko rasprostranjeno i duboko usađeno uverenje? Ponekad su postupci koje većina vidi kao potpuno razumne zapravo gnusni. Imperativi kojima se čitava društva povinuju ponekad nisu ništa drugo do predrasude. Zajednice ponekad čine ozbiljne nepravde dok u isto vreme duboko veruju da su u pravu. Pretpostavimo da živite u jednom takvom vremenu i na jednom takvom mestu. Kako biste to znali?

Možda ne biste. U Platonovoj Državi Glaukon tvrdi da pravičnosti težimo zato da bismo izgledalipravično. Od nas se traži da zamislimo „pravična čoveka, koji… ne želi da samo izgleda dobar već hoće da bude dobar“.1 Ali šta bi se desilo kad bi takav čovek došao u posed slavnog prstena koji je lidijskog kralja Giga učinio nevidljivim? Glaukon smatra da kad ne bi bilo drugih da ga vide kao pravičnog, „ne bi bilo tako čvrstog i prekaljenog čoveka koji bi ostao pravičan“.2 Nevidljiv čovek nema razloga da postupa pravično zato što mu prsten dozvoljava da prođe nekažnjeno kad čini nepravdu.

Jednu verziju te priče možemo naći u našem svetu, ali bez magičnog prstenja. U našoj verziji, pravičan čovek koji dela sam postaje praktično nevidljiv – ne zbog magije, već zbog iskrivljenog poimanja pravičnosti koje dominira njegovim ili njenim društvenim okruženjem. U očima društva, postupci i uverenja te osobe su sramni i stoga niko ne vidi njenu pravičnost. Telo takve osobe je vidljivo, ali njena pravičnost nije prepoznata i zato je nevidljiva. Ta osoba se nalazi pod pritiskom da se povinuje nepravičnoj društvenoj normi i to njenu „prekaljenu prirodu“ stavlja na probu.

Prema Bernardu Vilijamsu, mi o takvim nevidljivim pravednicima razmišljamo kao o „moralno nezavisnima, maltene reformistima, ili kao o ljudima koji se… neće povoditi za mnoštvom koje hrli u propast“. Ali tako nešto postaje očigledno tek iz retrospektive ili nakon dužeg razmatranja; kad onima koji pružaju moralni otpor „pokušamo da mahnemo s vremenske udaljenosti ili kroz staklo misaonog eksperimenta, mi implicitno pretpostavljamo da s njima delimo neku suštinsku etičku osobinu“. Međutim, Vilijams se pita da li bi autonomni pojedinci koji pružaju otpor bili opravdani u svojoj moralnoj samouverenosti. Ti heroji nas ne mogu videti kako im mašemo i potvrđujemo njihov osećaj za pravičnost. Oni ne mogu znati da ih njihovi etički istomišljenici čekaju na drugoj strani istorije. Kako onda muškarci i žene koji se nalaze u moralnoj izolaciji mogu znati da li su – da upotrebimo Vilijamsov izraz – usamljeni nosioci istinske pravičnosti ili samo zaluđeni ekscentrici? Recimo to drugačije: kako oni mogu biti ne samo pravični nego i trezveni, ne samo moralni nego i razboriti?

Teško je poverovati da naša sopstvena etička zajednica može tako ozbiljno skrenuti s puta. Primere moralne izolacije uglavnom zamišljamo kao vremenski i prostorno udaljene, ili ograničene na distopijske vizije sveta. Upravo u tome je poenta: zar u opiranju da posumnjamo u sopstvena društva ne podležemo onim društvenim snagama koje pravični, a nevidljivi, moralno autonomni ljudi nadvladavaju – protiv kojih se bore zarad očuvanja sopstvenog zdravog razuma?

Mnoga savremena društva bore se s nepravdama i greškama počinjenim u periodima masovnog moralnog posrnuća. Da bismo razmotrili mogućnost moralnog otpora pojedinca treba da se zagledamo u sopstvenu prošlost iz perspektive svoje sadašnjice.

Nužnost rata

U Izraelu se paradigmatski primer rata koji se nije mogao izbeći dogodio u oktobru 1973. godine. Arapska koalicija, predvođena Egiptom i Sirijom, nenadano je napala Izrael na Jom Kipur, najsvetiji dan judaizma, koji je te godine slavljen za vreme muslimanskog svetog meseca Ramazana. Egipatske snage su se s juga probile do Sinaja prešavši liniju prekida vatre koja je 1967. godine uspostavljena na Sueckom kanalu. Sirijska vojska je napala Golansku visoravan sa severa. Ali Izrael je izašao kao pobednik i osigurao primirje koje je okončalo rat. Za manje od tri nedelje borbi ubijeno je 2.500-2.800 Izraelaca i više od 8.000 pripadnika Arapske koalicije.

Izraelci su nakon rata ozbiljno kritikovali svoje političke i vojne vođe ne samo zato što su ignorisali sve znake upozorenja nego i zato što su odbacili egipatske pokušaje mirovnih pregovora koji su prethodili početku sukoba. Vojno rukovodstvo je bilo primorano da podnese ostavku, a naknadno su im se pridružili i premijerka Golda Meir i ministar odbrane Moše Dajan.

Pa ipak, Jomkipurski rat ostao je zapamćen kao neminovan. Isto važi za sve izraelske ratove, bez obzira koliko loše su bili osmišljeni ili koliko je propuštenih prilika za smanjivanje napetosti obelodanjeno nakon što je rat završen. Čak se i vojna uprava nad Palestincima – s postepenom ali neprekidnom eksproprijacijom palestinske zemlje – vidi kao ne baš najsrećniji ali nužan status kvo koji traje skoro 5 decenija. Nasilje nas bira iznova i iznova. To duboko usađeno uverenje ogleda se u dve sramne izjave koje se pripisuju Goldi Meir:

„Kad dođe mir, s vremenom ćemo možda oprostiti Arapima što su ubijali našu decu, ali biće nam teže da im oprostimo što su nas naterali da ubijamo njihove sinove.“

„Mir će nastupiti kada Arapi budu voleli svoju decu više nego što mrze nas.“

Izraelske odbrambene snage se ne zovu tako zato što ih koristimo u odbrambene svrhe; tačnije bi bilo reći da je za Izraelce svaka upotreba Izraelskih odbrambenih snaga po definiciji odbrambena.

Činjenica je da su Izraelci kritikovali svoju vlast zbog vođenja ratova. Kao i u slučaju Jomkipurskog rata, i nakon mnogih drugih izraelskih ratova sledilo je razočaranje. Vojna kampanja u koju je Izrael krenuo u junu 1982. godine – i koja je prerasla u Prvi libanski rat (1982) – u početku je imala svesrdnu podršku javnosti. Ali već u septembru je izraelska organizacija Mir odmah (Peace Now) organizovala demonstracije u Tel Avivu – među najvećim ikada održanim u tom gradu – protiv rata i masakra u Sabri i Šatili. U početku je i Drugi libanski rat (2006) protiv Hezbolaha doživljavan kao opravdan i neophodan, ali naknadno je vlada imenovala sudiju u penziji Elijahua Vinograda da sprovede istragu o sukobu. Vinogradova komisija je oštro osudila ključne donosioce odluka.

Poput američkih ratova u Vijetnamu i Iraku, i izraelskim ratovima prethodi široko rasprostranjen osećaj neminovnosti, a na kraju ih prati oštra javna kritika. Čime se može objasniti ova cikličnost perspektive, naizmenični rituali afirmacije i odbacivanja? Zašto ne učimo na prošlim greškama onda kada nam je to najpotrebnije?

Tendencija da retrospektivno osuđujemo ne može se u celini objasniti informacijama koje su obelodanjene nakon što je rat završen, niti udobnom pozicijom naknadne pameti. Suviše mnogo grešaka je ponovljeno suviše mnogo puta da bi takvo objašnjenje bilo dovoljno. Uzmimo, na primer, neprekidne izraelske kampanje u Gazi koje nastavljaju da eskaliraju bez obzira na očigledne greške. Svaki razuman prikaz tih angažmana otkriva konzistentno, čak opsesivno ponavljanje pogrešnih procena, propuste u predviđanjima, neopravdanu upotrebu sile i nedostatak jasnih ciljeva. Čak bi se moglo reći da se strateške greške i moralni porazi sa svakom kampanjom samo pogoršavaju. Broj žrtava to najpotresnije ilustruje. U toku Rata u Gazi 2008-2009. godine (od decembra do januara) ubijeno je više od 1.400 Palestinaca i 13 Izraelaca. U toku Rata u Gazi 2014. godine (od jula do avgusta) ubijeno je više od 2.200 Palestinaca i 72 Izraelca. Jedno poređenje će nam pomoći da rasvetlimo do koje mere su izraelski postupci bili neproporcionalni: u prve tri nedelje invazije Iraka 2003. godine, američka vojska je uništila više od 1.600 oklopnih vozila; u Gazi 2014. godine, Hamas nije posedovao nijedno oklopno vozilo, ali su izraelski tenkovi u proseku ispalili 7 puta više granata na dan nego američki tenkovi u toku invazije Iraka. Izraelski helikopteri ispustili su 2 puta više „helfajer“ raketa od američkih helikoptera u 3 nedelje 2003. godine. Pa ipak, niko u Izraelu ne sumnja da nas uskoro čeka još jedan rat u Gazi, verovatno suroviji od prethodnog.

Šta god mislili o Izraelu i Izralecima, promena perspektive koju sam opisao – od početne neminovnosti rata do prepoznavanja njegove nepodnošljive uzaludnosti nakon što su mrtvi sahranjeni, a život (čiji život?) ide dalje – nije isključivo odlika Izraela. Usuđujem se da kažem da je ta promena suštinska osobina rata. Čini mi se da svako ko ima osećaj za realnost rata mora prepoznati da rat podrazumeva korenitu distorziju vrednosti, kao i sudova o tome šta je dobro a šta loše. Ravnodušnost prema bolu i gubitku – bilo sopstvenom ili tuđem – preduslov je rata. Čitava društva moraju otupeti na patnju.

Kao što je Elejn Skeri pokazala u knjizi Telo koje boli / The body in pain (1985), jezik rata često služi prikrivanju samog čina rata i najbolji je put ka stanju otupelosti. Mi oružju i vojnim pohodima dajemo benigna imena kao što su Odbrambeni štit (Defensive shield), Zaštitna ivica (Protective edge) i Stub odbrane (Pillar of defense). Mi ’neutrališemo’ i ’likvidiramo’ neprijateljske snage; ’sterilišemo’ i ’čistimo’ gradove i sela; ’proizvodimo rezultate’ i uzrokujemo ’kolateralnu štetu’; ’razoružavamo’, a ne ’ranjavamo’; predstavljamo rat kao ’put’ ka ’slobodi’ ili ’bezbednosti’; izgubljene živote opisujemo kao ’trošak’ nastao ’na putu’ ka takvim ciljevima. Vojsku zamišljamo kao džinovsko biće koje ima sopstveno telo, a vojne jedinice – iako su sastavljene od pojedinačnih ljudskih bića – opisujemo kao organe tog džinovskog tela. Kao što to Skeri objašnjava, „vizija o uobičajenoj veličini odrasle ljudske osobe prerasta sada u kolosa s jednom nogom u Italiji, drugom u severnoj Africi, glavom u Švedskoj i rukom koja doseže obale Francuske, a onda iznenada zamahuje pesnicom prema Nemačkoj“. Sve te umrtvljene metafore, zavodljivo opisna vlastita imena i šuplji strateški termini prikrivaju bol, patnju i gubitak koji rat čine onim što jeste. Osoba koja je iskusila rat, a ipak se služi takvim rečnikom je ili neiskrena ili je izgubila dodir s moralnom realnošću.

Rat zahteva korenito drugačiji pojam zdravog razuma i drugačiji osećaj pravičnosti. Rat kažnjava razum i nagrađuje ludilo. Kao pojedinci, mi ne vodimo rat nego mu podležemo. Gubimo se u njemu. Jezik rata vrvi od izjava o kontroli i moći koje očajnički prikrivaju nemoć dugoročnog ispoljavanja gneva. Da biste se vratili iz rata, morate videti svoje učešće u njemu kao neverovatno. Makar na kratko, mora vam biti teško da poverujete da ste u njemu učestvovali. Morate se suočiti s moralnim ludilom da biste rat ostavili iza sebe. Osoba koja je učestvovala u ratu i onda jednostavno nastavila sa svojim životom, naizgled netaknuta tranzicijom, nikada se nije istinski vratila iz rata.

Ponekad je kolektivno moralno ludilo rata opravdano. Čak i oni koji smatraju da se učešće savezničkih sila u Drugom svetskom ratu ne može opisati kao nesumnjiv primer opravdanog rata, mogu se složiti da je zaustavljanje nacističke Nemačke u osvajanju sveta opravdalo totalni rat. U drugim prilikama, ludilo rata je neopravdano ali oprostivo. Mogu postojati okolnosti u kojima nas lažni dokazi tragično navode na zaključak da je rat jedini način da se spreči još veća propast. Takođe je moguće da vođenje rata bude opravdano, ali da ipak ne isključuje krivicu – na primer, kada propustimo priliku da predupredimo okolnosti u kojima rat preostaje kao jedina mogućnost.

Ratovi obično deluju nemoguće sve do trenutka kada najednom postanu (ili nam se tako čini) sasvim neizbežni. Čim rat postane opcija – živa opcija, što bi rekao Vilijam Džejms – on postaje i neizbežan. Dok je rat samo opcija, ali ne i neminovnost, treba ga naravno izbegavati. Ali ako je tako, onda rat nikada i nije opcija koju možemo razumno odbaciti: on je ili neminovnost ili ništa. U najboljem slučaju možemo se nadati trenutku u kome odluka može prevagnuti na bilo koju od dve strane; trenutku u kome živa opcija rata može biti ili ugušena ili realizovana.

Čak i kada je rat opravdan, njegova razorna logika ne slaže se s predstavom koju osoba ima o sebi pre nego što rat sve razori i nakon što se red na kraju uspostavi. Prelaz od uverenja da je rat neminovan do naknadne svesti o njegovoj uzaludnosti signalizira privremenu obustavu razuma i naknadno otrežnjenje. Čak i za slavljenje pobede u ratu potrebno je prvo poreći da smo ga vodili – tačnije, moramo ignorisati užas, razaranje, rane, bol, gubitak i smrti koje su bile nužan deo rata. Istrulela tela mrtvih i okolnosti njihove smrti precrtavamo ogromnim, čistim, geometrijski pravilnim spomenicima, cvećem i fotografijama iz nevine mladosti poginulih u ratu. Svaki rat u kome učestvujemo, naročito onaj koji smo sami započeli, zamišljamo kao nešto drugo, nešto što ima smisla, čije je značenje kontrolisano i ograničeno, nešto što je razumljivo i ima podršku. Pristojna osoba ne može bezrezervno podržati čak ni opravdan rat. To ne znači da će pristojna osoba odbiti da u njemu učestvuje, već da jasno sagledavamo moralnu realnost opravdanog rata tek onda kad se oko nje dvoumimo.

Otkad je praksa obaveznog vojnog roka napuštena u većini zapadnih zemalja tokom druge polovine 20. veka, ratove ne vode građani, već se oni vode u njihovo ime. Moralno iskustvo rata delegira se profesionalnim vojskama – čiji se pripadnici često regrutuju iz redova siromašnih i neprivilegovanih – koje se bore daleko, što dalje od čistog vazduha domovine kojoj navodno služe. Kao i mnogi drugi aspekti savremenog života, današnji ratovi se oslanjaju na podelu rada koja većinu građana na zapadu izoluje od moralnog smisla njihovih izbora, postupaka i načina života. Ratovi su postali tako neopipljivi da nekada i ne znamo da li i koliko ih se vodi u naše ime u datom trenutku. Stoga nije neobično što su za imućne ljude i buržoaziju ratovi postali ne samo apstraktniji već, u izvesnom smislu, manje sporni. Ti ljudi najčešće ne poznaju nikoga ko služi u vojsci. Da bismo prevazišli tu strukturnu otupelost, moramo se potruditi da razumemo iskustva kojih smo pošteđeni.

Kada mogućnost rata postane stvarna i zakuca na vrata, osoba doživljava slom značenja koji je povezan s osećajem naglo rastuće opasnosti. Mesta koja su bila bezbedna – bakalnica, put do škole ili igrališta, autobus, kafić – najednom postaju preteća. Stvari koje su izgledale važne – porodična razmirica, uzbudljiv novi posao, završni ispit, izlazak s osobom koja vam se dopada – postaju zanemarljive. Ljudi žude za onim što su donedavno uzimali zdravo za gotovo. Gde god krenete srećete ljude koji osećaju da ovako više ne može, da nešto (bezbednost, poštovanje, premoć) mora biti povraćeno. I svima je potpuno jasno da se to nešto može povratiti jedino nasiljem.

Kada svi oko tebe podlegnu toj ’neminovnosti’, tom pozivu na nasilje, vrlo je teško da mu se i sam ne predaš, a još teže da ga se javno odrekneš. Kao da su svi drugi istovremeno izgubili razum i od tebe napravili ludaka ili, još gore, ludaka i potencijalnog izdajnika. Kada svi oko tebe misle da si lud, onda zaista moraš biti lud da bi verovao da si samo ti pri zdravoj pameti. Moraš biti lud da bi pomislio da si jedina osoba koja jasno vidi šta se dešava, čak i ako zaista jesi jedina takva osoba.

Tada moraš izabrati da li ćeš napustiti društvene veze koje daju značenje tvom životu ili ćeš napustiti malu, tihu istinu o uzaludnosti rata. Držeći se te istine, gubiš sve do čega ti je stalo – gubiš svoj razum. Ako ne nađeš druge ljude koji dele tvoje viđenje stvarnosti, predaćeš se; podržaćeš rat. Neminovnost rata je prosto jača od tebe. Sručuje se na tebe kao prirodna sila. Ratu je svojstvena ’ratna magla’, onaj osećaj neminovnosti koji pritiska kolektivni um sve dok ne prihvati ludilo rata.

Snaga uverenja

Početkom ovog veka, kada sam služio u Okupiranim palestinskim teritorijama, moje drugove i mene nije zanimala politika. Povremeno smo vodili političke rasprave – ja sam smatrao da treba okončati okupaciju i da Palestinci treba da imaju sopstvenu državu – ali nismo imali nikakve jasno artikulisane stavove o opravdanosti vojne uprave koju smo sprovodili. Bilo nam je svejedno da li stvari treba ili mogu da budu drugačije jer one nisu bile drugačije. Okupacija je bila – i još uvek jeste – činjenica, a mi smo bili u njenom centru.

Ipak, razumeli smo unutrašnju logiku okupacije. Svakog ko nije bio Izraelac smatrali smo potencijalnim neprijateljem ili potencijalnim teroristom, i znali smo da je zastrašivanje jedini način da kontrolišemo 2,5 miliona Palestinaca koji nemaju status državljana i osnovna građanska prava. ’Demonstrirali smo svoje prisustvo’ korišćenjem sile, ponekad na neočekivan način. Svaku upotrebu sile, koliko god ona bila proizvoljna, zvali smo ’prevencija’: zastrašujući civilno stanovništvo arbitrarnom silom, smanjivali smo rizik od nasilnog otpora našoj vlasti i na taj način sprečavali napade. Svaka osoba i svaki postupak mogli su predstavljati pretnju koja zahteva kaznu ili su tako mogli biti prikazani. Odluke o tome ko predstavlja pretnju i kakvu kaznu ta pretnja zaslužuje donosili smo na osnovu ‘jasnih sudova’ unutrašnjeg instinkta. Naš unutrašnji instinkt je pak postajao utoliko impulsivniji ukoliko smo duže trpeli stanje potpune neizvesnosti. Dok smo činili zlo i nanosili povrede sve većem broju nevinih ljudi da bismo predupredili moguće napade, osećali smo da mržnja prema nama raste i da se pretnje umnožavaju. Znali smo da je opasnost koju smo osećali makar delom odraz naše brutalnosti, ali svest o tome nije činila opasnost manje stvarnom ili uznemirujućom.

To što smo znali, ili mislili da znamo, bilo nam je dovoljno. Nismo osećali potrebu da opravdavamo legitimitet vojne uprave koju smo sprovodili. Mi smo jednostavno bili sinovi i kćeri našeg društva. Hteli smo da udovoljimo našim roditeljima i prijateljima; hteli smo da nas uvažavaju, poštuju i žele. Hteli smo da budemo dobri Izraelci, najbolji među najboljima. Za većinu nas, odbiti da služimo u vojsci značilo je sve to odbaciti i razočarati one do kojih nam je stalo i kojima je stalo do nas. Kod kuće smo bili pristojni ljudi, ali okupacija je bila drugačija; ona je zahtevala okorelost. Planirali smo da ponovo postanemo pristojni čim odslužimo tri godine vojnog roka. Pauzirali smo od stvarnosti u nečemu nalik noćnoj mori koju smo morali da podnesemo pre nego što se kao pobednici vratimo u društvo.

Društvena nužnost, a ne uverenje, omogućila je moju moralno nedopustivu službu izvršioca izraelske vojne uprave. Ipak, nije trebalo da služim. Danas poznajem ljude koji su, za razliku od mene, odbili da služe kao okupatori. Oni su na rat odgovorili uverenjem.

Uverenje ne mora biti saveznik rata, a može biti i njegov glavni neprijatelj. Pod ‘uverenjem’ mislim na ono što Džon Lok u Pismu o toleranciji / A letter concerning toleration opisuje kao život i moć istinske religije. „Briga o Dušama ne može pripasti Građanskom Sudu jer se njegova Moć sastoji samo u spoljašnjoj sili“, piše Lok. „Istinska i spasonosna Religija sastoji se od unutrašnjeg ubeđenja Duha; bez njega ništa nije milo Bogu“. Smisao tih reči je da se sila ne može i ne sme koristiti kao način da se utiče na veru pojedinaca.

Lok je takođe želeo da zabrani verskim vođama da koriste verska ubeđenja kao instrumente političke moći. On je verovao da je savezništvo verskih ubeđenja i političkih interesa bilo izvor verskog razdora u Engleskoj 17. veka. Ograničavajući političku moć na građanske interese ‘života, slobode, zdravlja i ugađanja telu’ Lok se nadao da će zaštititi unutrašnje biće – to rodno mesto uverenja – od političke moći.

Upravo to unutrašnje biće čija je uverenja Lok branio rat hoće da pokori svojom nužnošću. Ako je uverenje odvojeno od građanskih interesa, pojedinci u njemu mogu naći oslonac koji će im pomoći da odole iskušenju rata. Dok razmišljaju o ratu, pojedinci se mogu pozvati na pogled na svet koji je udaljen od perspektive njihovih političkih institucija. Verske i druge etičke zajednice kojima nedostaje direktna politička moć mogu se suprotstaviti kolektivnom ludilu. Odvajanje države i crkve može nas zaštititi od političke tiranije isto onoliko koliko nas štiti od tiranije religije.

Uverenje se može negovati u etičkoj zajednici suseda, ali isto tako u zajednici koja se proteže kroz vreme i prostor, poput verske ili umetničke zajednice – čak i kad nismo u fizičkom dodiru sa njenim drugim članovima. Da bi uverenje opstalo, nema potrebe za direktnim priznanjem njegovog značaja; dovoljna je istinska mogućnost priznanja. Moramo se obratiti nekome ko bi zaista mogao da nas sasluša, čak i ako u ovom času ne može da nas čuje. Taj neko može biti udaljen, ali da bi uverenje za nas imalo smisla, moramo verovati da postoji realna šansa da će taj neko primiti našu poruku. Uverenje se oslanja na zajednicu, stvarnu ili moguću, koja se upravlja po drugačijim merilima od većinskih. Da pojasnim, nije mi namera da podržim Glaukonov cinični pogled na svet, po kom delamo pravično samo zato da bismo stekli društveni status koji pravično delanje sa sobom nosi. Ali verujem da je Glaukonov pogled na svet karikatura jedne važne istine: da je istinska mogućnost da drugima izgledamo pravični neophodna za našu sposobnost da pravično delamo i da svoje postupke tako razumemo.

Mogućnost priznanja daje nam spoljašnju tačku gledišta na nužnost rata i na politiku uopšte; njome se može objasniti otpornost pojedinaca na društvene pritiske. Uverenje te vrste dopušta pojedincima da prepoznaju sebe – svoje duše – čak i kada ih niko drugi ne prepoznaje. Ljudi koji postupaju iz uverenja u stanju su da se pobune protiv onoga što misle da znaju jer do onoga što znaju nisu došli razmišljanjem. Uverenje nam je zato najpotrebnije kada ratna magla prekrije zdrav razum.

Sposobnost da se odbace naizgled nesporne činjenice ima i svoju tamnu stranu. To je sposobnost koju je Avram pokazao kad se povinovao božjem zahtevu da žrtvuje voljenog sina Isaka. Donekle suprotno rabinskoj tradiciji, tumačim žrtvovanje Isaka (Akedah) kao podsetnik na to da zloupotrebljeno uverenje može proizvesti zlo. Avramova neizmerna ljubav prema bogu pretvara se u njegovo nezamislivo izdajstvo sopstvenog sina. Isakovo pitanje ocu – „A gde je jagnje za žrtvu?“ – pitanje je koje zdrav razum postavlja u kontekstu apsolutne odanosti. Postoje užasi do kojih dovedi samo snaga uverenja.

Naša uverenja su duboko i nužno podložna greškama, pa ipak smo u njih najsigurniji. Ta sigurnost u nešto pogrešno čini uverenje opasnim, ali takođe može od njega napraviti čuvara naše političke savesti. U istoj meri u kojoj nas uverenje može sprečiti da se prepustimo dobrom zdravom razumu, ono nam može sačuvati razum kada smo okruženi ludilom tako što nam omogućava tačku gledišta izmeštenu iz našeg neposrednog društvenog okruženja. Na primer, neki od najuticajnijih desničarskih političara i aktivista u Izraelu su religiozni ili dolaze iz religiozne sredine. Isto tako, neki od glavnih aktivista u izraelskom pokretu protiv okupacije su religiozni ili su religiozno vaspitani. Versko uverenje je omogućilo aktivistima na obe strane političke mape da se pozovu na mogućnosti izvan etosa neophodnog nasilja kako bi oblikovali izraelsku politiku.

Jedna anegdota dobro ilustruje to o čemu govorim. Hebron, ili al-Khalı̄l na arapskom, veliki je palestinski grad na Zapadnoj obali i jedini palestinski grad s jevrejsko-izraelskim naseljem u svom centru. Jevrejsko naselje u Hebronu jedno je od najekstremnijih na Zapadnoj obali. Njegovi stanovnici izričito teže progonu svih Palestinaca iz Hebrona jer misle da će to ubrzati dolazak Mesije. U Hebronu živi oko 215.500 Palestinaca i 600 jevrejsko-izraelskih naseljenika. Naseljenici napadaju svoje palestinske susede, otimaju njihovu imovinu i pritom uživaju zaštitu IDF-a. Palestinci nisu državljani Izraela i stoga nemaju pravo na zaštitu. Ali ponekad se dogode i palestinski napadi na jevrejsku zajednicu u Hebronu. Kao odgovor na to, IDF je ustanovio redovnu praksu evakuisanja palestinskih kuća i preduzeća iz okoline jevrejskih kuća. Naseljenici to koriste da okupiraju ispražnjene kuće i zgrade. IDF se onda umeša da odbrani naseljenike-okupatore od moguće odmazde i tada istera još više Palestinaca iz okoline. To je postao metod širenja jevrejskih fundamentalista u Hebronu.

Isa Amro, palestinski aktivista i stanovnik Hebrona koga podržava izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava B’Tselem, iznajmio je 2007. godine kuću usred jevrejskog naselja. Kuća je bila u vlasništvu palestinske porodice koju je IDF na silu izbacio. Bila je napuštena dok se Isa nije uselio. Drugi aktivisti, uključujući i mene, u šali su je prozvali „prvo palestinsko naselje“. Kuća se morala popraviti i obnoviti i bilo je važno da tome prisustvuju izraelski aktivisti u slučaju da naseljenici uznemiravaju ili napadaju palestinske radnike. Smenjivali smo se u čuvanju kuće, opremljeni video kamerama i spremni da snimimo bilo kakvo uznemiravanje.

Jedne noći nas trojica smo išli ulicom a-Šuhada na noćnu smenu čuvanja kuće. Ulica a-Šuhada vodi ka Ibrahimi džamiji koja je sagrađena oko Pećine patrijarha;3 u toj ulici je nekada bila velika pijaca. Kada je 1994. godine jevrejski naseljenik ubio muslimanske vernike u džamiji, ulica je zatvorena za Palestince da bi se Jevreji zaštitili od odmazde. Danas je to ulica samo za Jevreje. Penjali smo se uzbrdo ka jevrejskom naselju Tel Rumeida, na čijem obodu je stajala Isina kuća. Bila je skoro ponoć i sve je bilo tiho sem jedne grupe jevrejskih tinejdžera koji su sedeli oko vatre i pevali.

Dok smo prolazili pored njih, prepoznali su nas kao izraelske Jevreje i pitali kuda idemo. Odgovorili smo „Tel Rumeida“ i nastavili da hodamo pokušavajući da izbegnemo dalja pitanja. Deca su bila uporna: „Kojoj porodici idete u posetu?“, dovikivali su za nama dok smo odmicali. Ignorisali smo ih. Onda je jedan od njih došao na ideju. Došapnuo je nešto svom prijatelju i potrčao za nama. „Hej! Jeste li ludi?“, rekao je. „Šta radite ovde hodajući po Hebronu usred noći bez ikakve zaštite? Arapi će vas ubiti! Zaklaće vas!“ Nije nas uplašio. Znali smo da nismo u opasnosti. Više su nas brinuli naseljenici nego Palestinci. Posmatrajući našu reakciju, dečak se okrenuo ka svom prijatelju i pobedonosno uzviknuo: „Rekao sam ti da su levičari!“

Iako je bio tako mlad, dečak je razumeo da u izraelskom društvu samo naseljenici i aktivisti zaista razumeju Hebron. Nijedna od te dve grupe ne veruje u izraelski etos neophodnog nasilja. Naseljenici pristaju na nasilje i biraju ga iz religijskih i etničkih pobuda; aktivisti ga osuđuju i odbacuju iz moralnih i religijskih razloga. Ali i jedni i drugi delaju iz uverenja, a ne iz straha. Jer jedino se uverenje – unutrašnja čvrstina duha – može suprotstaviti ćudima politike.

Oded Na’aman, Boston Review, 15.08.2016.

Prevela Neda Radulović-Viswanatha

Peščanik.net

 

______________

 

1. Platon, Država, knj. II, str. 361c, u prevodu Albina Vilhara.

2. Ibid, str. 360b.

3. U Pećini patrijarha su, po jevrejskom verovanju, sahranjeni jevrejski patrijarsi Avram, Isak i Jakov sa svojim suprugama Sarom, Rebekom i Leom. Prim. prev.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close