Sumrak saga u sarajevskim školama

Javna je tajna da u sarajevskim školama posao ne dobijaju sposobni, nego podobni. No, ovoj je praksi teško stati u kraj jer je ovjerena i podzakonskim aktom: nedorečenim Pravilnikom koji svakom direktoru ostavlja mogućnosti malverzacije. Krivi su svi i niko, barem ako je suditi prema stavu sudionika obrazovnog sistema. No, bitnija od svega je činjenica da najviše ispaštaju generacije koje se obrazuju

(PIŠE: Amila KAHROVIĆ-POSAVLJAK – DANI)

Da se zapošljavanje u osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo odvija po krajnje sumnjivom scenariju, govori se već godinama. Pravilnika za zapošljavanje nije bilo, a kada je donesen (u vrijeme ministra Damira Marjanovića), u njemu su uočene nedorečenosti koje su samo doprinijele mutnim radnjama glavnih prosvjetara u Kantonu. I dok se neprestano priča o tome kako su učenici izgubili moralni kompas i kako djeca nisu kao nekada, zaboravlja se da su oni koji bi im trebali biti moralni uzori umnogome ogrezli u nelegalnim radnjama i korupciji.
Žrtve ovakvog nakaradnog sistema su svi: djeca, roditelji i kompetentni nastavnici koji u školama ne mogu dobiti posao. Takve su i priče koje su s Danima podijelila dva nezaposlena nastavnika u Sarajevu.

Stručni, a nepoželjni

M. O. priča kako je u školama radio na određeno vrijeme i kako direktori nisu imali nikakve odgovornosti niti milosti.

“Svi pričaju o djeci, o bijeloj kugi i problemima u kojima se nalazimo. Iz svog iskustva vam mogu reći da je to sve, što se ono kaže, šuplja priča. Ja sam 2008. godine, kao nastavnik kulture religija, imao ugovor na određeno vrijeme u jednoj osnovnoj školi na području opštine Novi Grad Sarajevo. Kada mi je istekao ugovor, moja supruga se porodila i rodila teško bolesno dijete. No, to nije spriječilo direktoricu škole da mi ne produži ugovor. Na moje mjesto zaposlila je svog rođaka, koji se čak preziva isto kao ona. Zbog svoje porodične situacije nisam se žalio nikome, već sam odustao od rada u obrazovanju. Danas radim u poslu koji uopće nije moja struka, trgovac sam”, priča M. O.

No, A. M., majka malodobne djece, nije odustala od borbe. I ona je doživjela brojna odbijanja, čak i kada je bila prva na bodovnoj listi: “Prijavila sam se ove godine na devet konkursa raspisanih u osnovnim školama Kantona Sarajevo. U svakoj sam bila prvorangirani kandidat, sa velikom prednošću po broju bodova i nigdje nisam primljena.”

Budući da, kako kaže, ima podosta iskustva s ovim, “mogu vam reći da se stanje pogoršalo odlaskom ministra Marjanovića, počele su zloupotrebe Pravilnika. Inače, povodom ovih odbijenica obratila sam se Transparency Internationalu. Isti su od Ministarstva tražili autentično tumačenje člana 17. Pravilnika. Nakon jedanaest mjeseci čekanja tumačenja, 5. novembra 2013. Transparency šalje urgenciju Ministarstvu, zatim 26. novembra 2013. šalje žalbu Ministarstvu ‘zbog ćutanja administracije’, predaje slučaj Federalnom ministarstvu pravde, odnosno Upravnom inspektoratu, te na kraju piše tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, 27. marta 2014. godine. Tumačenje je ‘brzo’ stiglo, 6. augusta 2014, u vrijeme raspisivanja novih konkursa, kada nije bilo vremena za bilo kakve izmjene istog. Sve je upućivalo na to da se ne mora poštovati pravo prednosti po broju bodova. Kolege su mi predložile, iz svog iskustva, da prije nego apliciram za posao, zaboravim na svoje reference. Rekli su da trebam sjesti prvo sa direktorom, što podrazumijeva da mu se nešto novca stavi u džep. Nisam ih poslušala, i danas nemam posao”, priča A. M.

Ona misli da je “diskriminisana zato što sam pokušala da se umiješam u ‘scenario upošljavanja’ koji se trebao desiti onako kako sam navela i kako su planirali federalni sindikat i v.d. ministra Ljiljana Prelečac sa saradnicima. Ministarstvo je u školu Grbavica II, koja je bila predmet moje žalbe, rasporedilo ‘tehnološki višak’ na petnaest časova nastavne norme, a ja nigdje nisam dobila nijedan čas iako sam najbolje rangirani kandidat i samohrana majka. Obraćala sam se pismeno Ministarstvu, dobila sam pismeni odgovor u kom se nije ni spomenuo ni tretirao moj zahtjev, pa će najvjerovatnije sve dobiti svoj sudski epilog.”

Ljiljana Prelečac nije bila raspoložena za komentar budući da, kako je istakla za Dane, iako ima mandat da potpisuje, nema mandat da daje izjave pošto nema ministra. Administracija Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo prima velike plaće, ali ne mora da radi. Za sve što se od njih zatraži, mogu se izvući na prostu činjenicu da nema ministra.

Abid Fejzić, zamjenik nepostojećeg ministra, Danima je dostavio stav Ministarstva: “Član 17. Pravilnika je dovoljno jasan i nije ‘nedorečen’ kako tvrde vaši sagovornici. Međutim, da bi pomenuti član bio pravilno analiziran i primijenjen, neophodno je da se analiziraju ostali članovi Pravilnika kako je to navedeno u stavu (2) pomenutog člana. Svaki propis može biti i predmet eventualnih zloupotreba, te je iz tih razloga osiguran pravni lijek, odnosno mogućnost da se kandidati mogu žaliti na odluku direktora o izboru kandidata. Ministarstvo shodno važećem normativnom okviru nije organ koji vrši inspekcijski nadzor nad primjenom propisa iz radnih odnosa.”

Inače, problem je u članu 17. Pravilnika o kriterijima za prijem zaposlenika u radni odnos u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama kao javnim ustanovama na području Kantona Sarajevo. Naime, ovaj član kaže da su direktori dužni da izaberu kandidata između tri najbolja prvorangirana kandidata. Na osnovu čega trebaju napraviti taj izbor kada je bodovanje već završeno, nije rečeno.

Ko je čiji višak?

Da je ovaj član zakona problematičan govori i dokument kojeg je A. M. povodom svog slučaja dobila od Transparency Internationala: “Iz tog razloga, Transparency International BiH predlaže da Institucija ombudsmana razmotri ovo zapažanje i sagleda ga u kontekstu zabrane diskriminacije, ne samo A. M. nego i u svim budućim slučajevima u Kantonu Sarajevo. S tim u vezi ponovo ukazujemo na član 28. Pravilnika o proceduri i kriterijumima prijema radnika u radni odnos u osnovnoj školi koji se primjenjuje na području RS-a (Sl. glasnik RS 70/13), a kojim je predviđeno da direktor škole na osnovu dostavljene rang-liste iz člana 26. stav 2. ovog Pravilnika dužan da primi u radni odnos prvog kandidata s rang-liste.”

No, nije problem samo u Pravilniku već i u zbrinjavanju takozvanog tehnološkog viška. Dani su u posjedu dokumenta koji potvrđuje da s ovom praksom postoji veliki problem. Radi se o dopisu direktora Srednje škole primijenjenih umjetnosti kantonalnom Ministarstvu i Drugostepenoj komisiji za prijem uposlenika. Naime, ova škola je izrazila sumnju u regularnost rada Komisije za tehnološki višak budući da je nastavnik sporta i tjelesnog odgoja iz Srednje škole za okoliš i drvni dizajn zbog “popunjavanja norme” dobio časove u ovoj školi, iako je prema dokumentu predmetni nastavnik oko kojeg je spor nastao imao zaključen radni odnos s punom nastavnom normom.

Odmah nakon toga, nastavnik je proglašen tehnološkim viškom kojemu fali 11 časova nastavne norme. Taj nastavnik se tako našao na listi Ministarstva zaposlenika za čijim je radom prestala djelimična potreba, te ga je Komisija rasporedila u Srednju školu primijenjenih umjetnosti.

Naši sagovornici potvrđuju tu praksu i ističu kako je ove godine sve počelo zbrinjavanjem “tehnološkog viška” obavijenog velom tajne, koje se obavilo za par dana, a popunjeno je 600 radnih mjesta. Konkursi nisu raspisivani na vrijeme, direktori škola su posegnuli za članom 75. stav 7. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona koji tretira zapošljavanje u hitnim, odnosno vanrednim slučajevima. Prema riječima A. M.: “Tako angažovani kandidati su se nakon završene konkursne procedure nekako našli među tri najbolje rangirana i dalje nastavili sa radom.

Tako da su učesnici na konkurse koji su raspisani na 300 radnih mjesta bili prosto izvarani i izloženi bespotrebnom stresu i troškovima. Neki su to ubrzo shvatili, nisu ni dolazili na provjeru radno-stručnih sposobnosti.”

Saudin Sivro, iz Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja, za Dane tvrdi da za ovo nije odgovoran sindikat niti Komisija za prijem uposlenika: “To nije naša odgovornost niti odgovornost Komisije. Sigurno je da takvih zloupotreba ima, ali to je isključiva krivica direktora škola jer su školski odbori koji o tome odlučuju pod njihovom kontrolom. Stoga bi trebalo depolitizirati škole i mi ćemo to probati s novom Vladom, a to znači da direktori ne bi smjeli biti iz političkih stranaka pa da škole budu ispostave tih političkih stranaka.”

Direktor Srednje škole za okoliš i drvni dizajn Muamer Muratović ima svoju verziju slučaja nastavnika sporta. “Ja sam njega predložio Komisiji da mu se riješi problem. Komisija za tehnološki višak škole je pokušala mladom čovjeku pomoći. Komisija je donijela validno rješenje i po njemu je postupila. Mi u našoj školi imamo još profesora tjelesnog odgoja, a pošto je on najmlađi, stariji su dobili svoj fond sati. Kada se smanjio broj učenika, smanjila se i njegova norma, pa smo mu mi pokušali pomoći time što smo to uputili Komisiji za tehnološki višak pri Ministarstvu. Ja optužbe na svoju adresu ne mogu tretirati validnim jer nisu rečene na pravi način. Udaljavamo se od krucijalnih stvari jer je nekom to u interesu, a problemi su nam veliki jer su finansije tanke i neke škole ne mogu nabaviti čak papir ili sredstva za dezinfekciju.”

Ovo je samo jedan od primjera problema s takozvanim tehnološkim viškom, ali je sasvim dovoljan da ilustrira činjenicu da je obrazovni sistem sam sebi svrha i da su mu učenici najmanje bitni.

Sve u svemu, osnovno i srednje obrazovanje u Kantonu Sarajevo je u katastrofalnom stanju. Tome doprinose svi podjednako: Ministarstvo obrazovanja, direktori, nastavnici i sindikat. Izlaz iz toga bi bio sveopća reforma ovog sektora. Upravo to ostavlja razloga za pesimizam.

Preuzeto iz magazina Dani.