Ratovi u Zaljevu i Bliskom istoku, građanski rat u Siriji, borbe Kurda u Iraku i Turskoj, izolacija Irana i blokade Katara – Arapski poluotok je geopolitičko bure baruta. Pregled stanja.
Suniti i šiiti
Sunet, “tradicija (poslanika Muhameda) je najveći vjerski pravac unutar islama. Njegovi sljedbenici se zovu suniti. Nasuprot njima su šiiti, pristalice vjerskog pravca šije, pravca koji se poziva na Ali ibn Abi Taliba, zeta i rođaka Muhamedovog. Prema legendi do prvog sukoba između Muhamedovih pristalica i Alijevih pristalica došlo je odmah nakon poslanikove smrti: Dok su Alijeve pristalice još bile zabavljene Muhamedovim pogrebom, Muhamedova frakcija je proglasila Abu Bakra za nasljednika.
Suniti i šiiti ne njeguju samo drugačija tumačenja islama, oni su i u političkom smislu stalno međusobni protivnici. Tako su se u prvom Zaljevskom ratu od 1980. do 1988. borili šiitski Iran protiv Iraka koji je doduše najvećim dijelom naseljen šiitima, ali je tada njime dominirala sunitska vladajuća porodica Sadama Huseina. Za sunita Huseina je doduše najvažnije pitanje bila regionalna moć i pristup izvorima nafte, ipak je često igrao na loptu islamske ekspanzije iako je i Iran islamska zemlja. Danas je Iran kao šiitska božija država protivnik brojnim arapskim državama u kojima dominiraju suniti.
Treći neovisni vjerski pravac u islamu čine ibadi, koji nisu ni suniti ni šiiti. Većina ibada živi u zaljevskoj državi Oman.
Monarhije
Transverzalu preko Arapskog poluotoka, od Jordana do Indijskog oceana, čini široki pojas konzervativno islamskih država. Ipak dok je Jordan pod kraljem Abdulahom II zapadno orijentirana monarhija, koja je čak i sa susjednim Izraelom potpisala mirovni ugovor, Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Bahrein i Oman su stroge islamske države u kojima je na snazi šerijatsko pravo i to često u srednjevjekovnom obliku.
Žene imaju malo ili pak nikakva prava. U monarhiji Saudijskoj Arabiji one moraju imati zakonskog skrbnika, najčešće je to muž, prije braka često otac ili brat. U gradu žene ne smiju voziti auto i do šezdesetih godina prošlog stoljeća nisu smjele ići ni u školu.
Arapske monarhije su uglavnom ovisne o poslovanju sa sirovom naftom i slove kao slabo pripremljene za vrijeme nakon što veliki poslovi crpljenja nafte budu završeni. No do sada su ove zemlje jaki poslovni partneri zapadnih država i kupuju sve od oružja do luksuznih automobila, sve što je dobro i skupo. Istodobno su stalno iznova pod sumnjom da podržavaju islamističke organizacije i teroriste: Osama bin Laden, osnivač Al-Kaide, i 15 od 19 onih koji su oteli avione tokom terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine poticali su iz Saudijske Arabije.
Iran, islamska republika
U januaru 1979. godine je šef države Reza Pahlevi napustio Iran nakon što su mu SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka uskratile potporu. 01. februara 1979. godine se iz francuskog egzila natrag u zemlju vratio islamski duhovnik ajatolah Ruholah Homeini i započeo rekonstrukciju Irana od zapadno orijentirane monarhije u islamsku teokraciju. Ova pretvorba je bila obilježena terorom i represijom. U godinama koje su uslijedile Iran je bio uglavnom međunarodno izoliran. Oprezni pokušaji unutarnje liberalizacije su stalno doživljavali neuspjeh.
Konzervativni predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je od 2005. godine vodio politiku konfrontacije prema vani i ugnjetavanja na domaćem parketu. Na međunarodnoj razini je bio kritiziran zbog retoričkih ispada u kojima je više puta doveo u pitanje pravo Izraela na postojanje.
Iranski predsjednik Hasan Rohani
Od 2013. godine predsjednik Irana je Hasan Rohani koji slovi za umjerenog vođu, 2017. godine je ponovo izabran za predsjednika. Tokom njegovog mandata je Iran potpisao sporazum sa četiri članice Ujedinjenih naroda s pravom veta – među njima i SAD – i Njemačkom kojim je regulirano pitanje iranskog atomskog programa. U januaru 2016. godine su ukinute međunarodne sankcije protiv Teherana. Za neke susjedne države i sa SAD pod vodstvom Donalda Trumpa Iran slovi i dalje kao “utočište terorizma”, iako je terorističkih napada bilo i u toj zemlji.
Turska između Istoka i Zapada
Od svog osnivanja 1923. godine u Turskoj je snazi odvojenost religije od države. 99% Turaka su ipak muslimani, većina njih suniti. Religija je proteklih godina nezvanično dobijala na utjecaju i kroz izborne rezultate islamsko-konzervativne AKP predsjednika Redžepa Taiba Erdogana.
Turski predsjednik Redžep Taib Erdogan
U aprilu 2017. se većina Turaka na referendumu o uvođenju predsjedničkog sistema izjasnila za pri čemu predsjednik (trenutno Erdogan) dobija znatno više ovlasti nego do sada.
Turska je parlamentarna republika i članica NATO-a. Njena orijentacija prema Zapadu je pod Erdoganovom vladavinom oslabila. Pristupni pregovori sa Europskom unijom su došli do zastoja. Od neuspjelog puča u julu 2016. godine i masovnih hapšenja nakon toga odnosi između Turske i Njemačke su posebice teško poremećeni.
Unutarnjapolitika Turske je od osnivanja države određena konfliktom sa kurdskom manjinom. Erdoganova borba protiv zabranjene kurdske organizacije PKK već je u kasnim devedesetim vodila prijetnjama ratom protiv Sirije kada je Damask podržavao PKK. U godinama od početka sirijskog građanskog rata Turska je više puta zahtijevala ostavku sirijskog predsjednika Al-Asada. Borce sirijske opozicije obrazuje Turska i podržava. Istodobno Turska podržava međunarodne misije protiv terorističke milicije Islamska država i bori se tako protiv jednog od Asadovih protivnika u Siriji.
Rastrgana država: Sirija
2011. godine se protestni pokret “Arapsko proljeće” proširio od Tunisa do afričkih i arapskih zemalja Sredozemlja. U Siriji su se protesti pretvorili u građanski rat koji je od izbijanja odnio 400 000 života. Više od 11 miliona Sirijaca je u izbjeglištvu. Od 2014. godine tzv. Islamska država, sunitski obilježena organizacija, igra vodeću ulogu u borbi protiv režima Bašara al Asada. Asad s druge strane dobija podršku od šiitskog Hezbolaha.
U Siriji i Iraku IS pokušava održati pod kontrolom “svoja” područja. U Siriji, koja je ionako oslabljena građanskim ratom, IS se pobrinuo za to da je zemlja i dalje podijeljena i rastrgana.
Glavni grad Katara Doha prekriven maglom
Odjednom izoliran: Katar
Početkom juna su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein iznenada prekinuli sve kontakte sa malim emiratom u Perzijskom zaljevu. Obrazloženje: Većinski sunitski Katar podržava terorističku organizaciju “Islamsku državu” preko Muslimanskog bratstva i palestinske organizacije Hamas do grupa koje podržava šiitski islam.
Ovo su međutim optužbe koje bi se morale adresirati i drugim arapskim državama. Nezvanični bi glavni razlog izolacije Katara stoga moglo biti oprezno približavanje Katara Iranu, koji je prije svih trn u oku Saudijskoj Arabiji. U danima nakon međunarodne izolacije Katara pojavile su se ipak glasine iz krugova američkih tajnih službi da su krizu izazvali ruski hakeri ciljano plasiranim dezinformacijama državnoj novinskoj agenciji Katara.
Teško balansiranje za svjetsku silu SAD
SAD se nalaze u konfliktu između frontova. S jedne strane one u Kataru imaju svoju najveću bazu u Perzijskom zaljevu, s druge strane su kako Katar tako i njegovi protivnici Saudijska Arabija, Bahrein, UAE i Egipat saveznici SAD – i svi skupa saveznici protiv Islamske države.
Washington je stoga saopćio da Trumpova vlada ne želi dugoročni raskid odnosa između zaljevskih zemalja i proglasio se spremnim za posredovanje.
- DW.DE
- Autor Konstantin Klein
