logo
VGT

Bijela supremacija, izbor Donalda Trumpa i izazov za teologiju

Objavljeno prije 2 mjeseca . u sri, sep 13th, 2017

Postoji osjećaj ugroženosti. I stvar je u tome što percipirani osjećaj vanjske prijetnje stvara odlične uvjete za demagogiju. Vidjeli smo to i na prošlim izborima

Ovaj doprinos je transkript intervjua Susane Ross koja je 12. siječnja 2017. razgovarala s Bryanom Massingaleom. Bryan Massingale je profesor teološke i socijalne etike na Fordham Sveučilištu u New Yorku. Doktorirao je na Alphonsianumu u Rimu. Bivši je predsjednik Američkog katoličkog teološkog društva; autor knjige “Racial Justice and the Catholic Church”; dijecezanski svećenik u Milwaukeeju. Autor je brojnih članaka i eseja.

Nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika, došlo je diljem SAD-a do porasta broja rasnih i etničkih napada na manjine i povećanu zabrinutost zbog položaja manjina u Sjedinjenim Državama. Broj oružanih napada na crnce privukao je tijekom protekle dvije godine mnogo pozornosti i prosvjeda. Posebno se ističe pokret „Black Lives Matter“ [„I životi crnaca su bitni!“] koji je započeo nakon ubojstva Michaela Browna u ljeto 2014. Massingale je jedan od utjecajnijih katoličkih teologa u SAD-u te se ne libi govoriti o položaju Afroamerikanaca u SAD-u, osobito u Katoličkoj crkvi u SAD-u.

Susan Ross: Dobrodošli, Bryan. Tijekom ljeta 2016. ponovno sam pročitala Vašu knjigu Racial Justice and the Catholic Church (Orbis, 2010). Baš u to vrijeme, tijekom kampanje za predsjedničke izbore SAD-a, pomislila sam da je Vaša knjiga zapravo predvidjela retoriku i rasnu dinamiku koju primjećujemo sada, nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Obzirom na sve što se nedavno izdogađalo, što sada, sedam godina nakon objavljivanja knjige, mislite o svemu tome?

Bryan Massingale: Drugi su mi također rekli da sam poprilično precizno detektirao neke stvari koje su danas još vidljivije nego onda. Ovi izbori su zaista bili „kulturološki šok“: dio bijele Amerike je konačno shvatio da se u SAD-u dogodio ogroman demografski zaokret.

Nakon posljednjih predsjedničkih izbora 2012. godine, u noći u kojoj je Obama ponovno izabran, okrenuo sam na Fox News [konzervativnu mrežu u SAD-u] i Bill O'Reilly, istaknuti komentator na Foxu, žalio je zbog činjenice da “više nismo bijela Amerika“ te da „više ne postoji izražen utjecaj bijelaca“. I to se doista i dogodilo: s tim demografskim zaokretom, dio bijele Amerike došao do spoznaje da oni više ne drže neupitne pozicije koje im donose razne povlastice. Ovo što smo vidjeli s Trumpom je samo pokušaj ponovnog uspostavljanja svega toga. Uostalom, Trump se uspješno poigrao s njihovom zabrinutošću i strahovima te je često tijekom kampanje isticao: „Ja sam vaša posljednja prilika!“. Kad je to on rekao, prvo sam pomislio: „O moj Bože! Da, ja sam stvarno vaša posljednja prilika.“

U svojoj knjizi citiram jednog znanstvenika koji drži da će Amerika odustati od obećanja koja su je učinila onim što ona jest kako bi ona zaštitila svoju „bijelu“ privilegiranost, jer, što Amerika sve više bude postajala rasni hibrid, to će se više povećavati strah od rastuće ugrožene manjine.

To je upravo ono što vidimo na ovim izborima: neka vrsta preokreta ili redefiniranja onoga što je Amerika. Što se jednog dijela Amerikanaca tiče, ako Amerika više ne može biti mjesto neupitne „bijele“ kršćanske privilegiranosti, onda to više ne može biti Amerika. Dakle, naša spremnost da npr. uvedemo vjerske testove, poput popisivanja muslimana, ili pak vjerski test za ulazak u zemlju, ili čak Trumpovo diskriminiranje suca zbog njegovog meksičkog podrijetla: sve ovo nabrojano je zapravo suprotnost svemu onome što mi nazivamo – Amerikom. Stoga se bojim da se upravo pojam „Amerika“ ne redefinira. Jer, ako Amerika nije mjesto neupitne privilegiranosti bijelih američkih kršćana, mi onda ne možemo reći da će Amerike biti u budućnosti.

S. Ross: Vi tvrdite da se oni koji tako reagiraju zapravo boje da manjine nemaju „prave“ američke vrijednosti. Meni se čini da su zapravo manjine one skupine u našem društvu koje imaju „prave“ američke vrijednosti. Cijela se, dakle, situacija preokreće. Strah većine da ne postane manjina, što je zapravo moje drugo pitanje, otkriva strah od gubitka privilegiranosti i gubitka tzv. bijele nadmoći.

B. Massingale: Točno. I ono što ovi izbori čine jest otkrivanje “skrivene strane” Amerike. Psiholozi govore o „skrivenoj strani“ osobe, o neprepoznatom dijelu sebe, koji je često suprotan našoj svjesnoj prezentaciji i našoj slici sebe. Meni Trump kao Trump nije toliko fascinantan koliko sama činjenica da on predstavlja „skrivenu stranu“ Amerike, onu neprepoznatu kršćansku supremaciju ili nadmoć bijelaca koja je doista bila u korijenu američkog identiteta. Kad pogledate američki Ustav, koji je u početku bio jako eksplicitan, vidjet ćete da nitko od nas nije mogao glasovati u vrijeme pisanja Ustava. Ustav je kasnije izmijenjen, ali čak i taj proces izmjena se razlikuje od temeljne revizije. Ja smatram da mi nismo nikad temeljito analizirali „sjenu“ SAD-a. Ova „sjena“ je oduvijek bila u ratu s ovim svjesnim likom kojeg predstavljamo kao branitelja demokracije, kao branitelja Amerike kao zemlje jednakosti i jednakih mogućnosti. Uvijek je postojala ona „skrivena tamna strana“ Amerike, a upravo sada vidimo – dok svjedočimo ovom demografskom zaokretu – ponovno oživljavanje i buđenje ove Sjene koja se zapravo natječe s vlastitim javno artikuliranim vrijednostima. Nakon što je Obrana pobijedio, smatrali smo da je ta priča završena i da je druga (otvorena) strana Amerike pobijedila, no Obama je paradoksalno stvorio uvjete za buđenje ove Sjene, odnosno reakcije koja kaže: „Crnac ne može voditi ovu zemlju. To onda nije Amerika!“. Dogodila se reakcija.

Trump je iskoristio postojeći strah i pronašao „idealne“ žrtvene janjce koje je nepravedno okrivio za sve probleme. Ljudi su imali pravo biti i bijesni i ljuti, ali je problem što su im predstavljeni lažni uzroci problema

S. Ross: Mi, Amerikanci, kao zemlja, suočavamo se s demografskim pitanjem: tko smo mi zapravo? Strah, potreba za zatvaranjem granica, potreba registriranja muslimana se uopće ne bi dogodila da se demografski brojevi ne mijenjaju.

B. Massingale: Postoji osjećaj ugroženosti. I stvar je u tome što percipirani osjećaj vanjske prijetnje stvara odlične uvjete za demagogiju. Vidjeli smo to i na prošlim izborima. Vidjeli smo to i sa Sarah Palin i njezinom retorikom. Donald Trump je iskoristio ekonomske strahove određenog dijela stanovništva, koje su stvarne – nejednakost u realnom financijskom aspektu i nepravedna raspoređenost bogatstva. No, Trump je ignorirao glavne uzroke nezadovoljstva (divljanje na Wall Streetu) i rekao da su glavni problem: imigranti, lijeni crnci koji dobivaju povlastice, muslimani koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti, homoseksualci i lezbijke koji također dobivaju nezaslužena sredstva i položaj. On je iskoristio postojeći strah i pronašao „idealne“ žrtvene janjce koje je nepravedno okrivio za sve probleme. Dakle, ljudi su imali pravo biti i bijesni i ljuti, ali je problem što su im predstavljeni lažni uzroci problema.

S. Ross: Neposredno nakon izbora bila sam u kontaktu s nećakinjom koja živi u Montani, gdje nema previše rasne ili etničke različitosti. Ona je cijeli svoj život provela u Montani; ona nema iskustva različitosti kakvu npr. imaju ljudi u većim gradovima poput Chicaga. Ona je rodila svoje dijete prije previđenog termina, a njen razlog glasanja za Trumpa bio je taj što je on rekao da je za život (op. protiv pobačaja). Pitala je kako netko može reći da je fetus od 28 tjedana samo „nakupina stanica“? To je bio njezin jedini problem. Iako je tijekom predizborne kampanje bilo nekoliko vrlo aktivnih svećenika koji su bili poprilično glasni kad je riječ o životnim problemima, američki biskupi su cijelo vrijeme bili po strani i nisu se previše miješali. No, ako uzmemo u obzir da je oko 60% katolika-bijelaca glasovalo za Trumpa, kako tumačite neke stvari o kojima smo već raspravljali, kao što je npr. odnos Katoličke crkve (konkretnije rečeno, biskupa) prema našoj stvarnosti? Kako je moguće da nisu uspjeli usmjeriti pozornost na stvarne nepravde u našem društvu, gdje se npr. različitost često percipira kao neka prijetnja, što ona, realno gledano, nije.

B. Massingale: Bio sam jako kritičan prema biskupima po pitanju njihova odgovora, ili u nedostatka odgovora, kad je riječ o pokretu „Black Lives Matter“.

Imamo u igri dva važna faktora, kad je riječ o pokretu „Black Lives Matter“ i izborima. Jedan od njih jest da biskupi imaju tendenciju promatrati rasne probleme u smislu odnosa s rasama, osobito odnosa pojedinih rasa. U svojoj sam knjizi napisao da oni (biskupi) smatraju da je rasizam povezan s izoliranim djelima pojedinaca ili izoliranim slučajevima lošeg ponašanja. Oni ne uzimaju u obzir šire institucionalizirane načine življenja. Bili su jako tihi kad je riječ o odsustvu dokazive “namjere da se nekome naškodi”, utemeljene na rasnoj ili etničkoj pripadnosti. Njihov stav da je sve to pogrešno je veoma jasan, ali taj problem za njih nije previše važan, te imaju tendenciju velik dio svoje energije uložiti u pitanja poput spolnog morala, pobačaja ili istospolnih brakova.


Moja nekaćinja iz Montane rodila je dijete prije predviđenog termina, a njen razlog glasanja za Trumpa bio je taj što je on rekao da je za život (op. protiv pobačaja). 
Pitala je kako netko može reći da je fetus od 28 tjedana samo „nakupina stanica“? To je bio njezin jedini problem

S. Ross: Da se odmah nastavim na ovo: kada se Hillary Clinton referirala na “implicitnu pristranost” Crkve u izbornoj debati, došlo je do vrlo snažne i negativne reakcije.

B. Massingale: Zato što to nije odgovaralo dominantnom pristupu rasnim pitanjima. Biskupi odražavaju prizemno razumijevanje moralne teologije, gdje trebate imati tri uvjeta za grijeh: kršenje zakona, jasnu namjeru kršenja zakona i slobodan pristanak. Dakle, implicitna pristranost, nesvjesna motivacija, koja se može pronaći kod ubojstva crnaca od strane policajaca, to nije prisutno u njihovim umovima, nije prisutno u njihovim moralnim krajolicima. Dakle, da dadnemo konkretan primjer toga: predsjednik Katoličke biskupske konferencije u SAD-u, na njihovom sastanku u lipnju 2015. govorio je o rasnim nemirima koji su se zbili u vezi s prosvjedima „Black Lives Matter“. Rekao je da katolici trebaju činiti pet stvari: među njima je bilo moliti za mir i pravdu, naviještati Božju riječ i učiniti župe mjestima dobrodošlice. Posljednje što je rekao bilo je upoznavanje lokalnih policajaca i poticanje ljudi na poštivanje legitimne vlasti. Nije bilo kritike na provođenje zakona i policijske prakse. I to unatoč činjenici da je Ministarstvo pravosuđa u proteklih devet godina provelo dvadesetak istraga u policijskim odjelima, u kojima je, prema njihovim riječima, pronađen „jasan obrazac ili praksa kršenja Ustava“. Ove „prakse“ bi bile slične onome što u teologiji nazivamo „društvenim grijehom“.

Ali biskupi to ne vide, ili ne izgovaraju. Dakle, postoji teološki razlog koji objašnjava njihovu šutnju i nemogućnost da se bave ovim širim sustavnim obrascima.

No, postoji također i još jedan ne baš teološki razlog, kojeg spominjem u svojoj knjizi, a to je da njima „katolički“ znači „bijeli“. I zato, kad je riječ o pokretu „Black Lives Matter“, njihova logika glasi: policajci su bijelci i katolici; prosvjednici su crnci i nisu katolici. Dakle, imate izbor između bavljenja s ne-katoličkim crncima ili pak stajanja na stranu bijelih katoličkih policajaca. To je glas biskupa. Iako u mnogim gradovima imamo velik broj crnih policajaca, ne može se sumnjati da bijelci katolici imaju snažnu prisutnost u mnogim policijskim odjelima. To je npr. slučaj u Chicagu, pa se iz ove perspektive lako može objasniti reakcija biskupa. To je, naravno, ne-teološki čimbenik koji objašnjava puno toga. Dakle, umjesto naše retorike o katolicizmu, odnosno univerzalizmu i uključivanju, mi u Katoličkoj crkvi imamo neidentificiranu suradnju s bijelom supremacijom. U više sam navrata razmišljao o činjenici da je 61% bijelih katolika i 81% bijelih evangelika glasovalo za Trumpa i to me navelo na opažanje Malcoma X-a koji je jednom prilikom rekao da je kršćanstvo u Americi religija bjelačkog nacionalizma. I mislim da je jedna od stvari koju mi kao katolički teolozi moramo učiniti je nastaviti ispitivati implicitnu i prikrivenu i neprepoznatu suradnju naše Crkve s realnošću bijele supremacije, također i na globalnoj razini. Kolonijalizam je bio na mnogo načina utemeljen na rasi, a misionarska djelatnost Crkve odražavala je suradnju europskih misionara s rasnom dinamikom. Papa Ivan Pavao II. je predvodio službu Riječi u Jubilejskoj godini pomirenja na Petrovu trgu, gdje je tražio oprost zbog crkvenog sudjelovanja u društvenom grijehu. Spomenuo je „crkvene agente pojedinih grijeha, članove Crkve i njihovu suradnju u nepravdi i grijehu“, ali nikad to nije promatrao kao sustavnu stvarnost same Crkve. Ovo nije problem samo pojedinih misionara: ovdje je riječ o razumijevanju katoličanstva i kršćanstva. To nikad nije analizirano, barem ne službeno.

S. Ross: Čini se da je to baš duboko usađeno. Mi se u SAD-u i nakon 240 godina još uvijek ne znamo nositi s tim. Mi smo odavno raznolika zemlja. Kako vi vidite situaciju u godini 2042., kada bi, prema nekim pretpostavkama, bjelačka većina mogla postati manjina? Hoće li stanje bili lošije ili bolje? Manjine sve više i više dobivaju sve bolji položaj; neka sveučilišta u Chicagu imaju većinsku „manjinu“, te više od polovice studentske populacije čine ne-bijeli studenti, uključujući crnce, Azijate, Hispanoamerikance itd. Hoće li se stvari onda mijenjati? Ili kad je riječ o izborima, brinem o nekom većem konfliktu. Što je s teolozima u toj situaciji? Što je s Crkvom?

B. Massingale: Teolozi koji gledaju prema budućnosti moraju razmišljati u smislu šireg kulturalnog konteksta. Amerika je sve “tamnija” i “tamnija”. Demografski preokret je naša realnost. Crkva i narod će se, prije ili kasnije, morati promijeniti. No, to zapravo i ne mora značiti. Tako npr. imamo primjer Južne Amerike, gdje većinsko stanovništvo čine crnci, dok bijela manjina vlada. Isto vrijedi i za demografiju Katoličke crkve na globalnoj razini, obzirom da većina naših članova živi na južnoj polutki i u zemljama tzv. Trećeg svijeta ili Svijeta koji je tek u razvoju, ali prava moć je još uvijek skoncentrirana na Sjeveru, u Europi. Dakle, gledajući ovu zemlju, jedna od stvari koja me zabrinjava je ta da, kao što smo vidjeli na ovim izborima, Trump nije pobijedio voljom većine birača. Jer većina biračkog tijela nije glasala za njega. Trump je osvojio predsjedništvo, ali nije pobijedio na izborima. Osvojio je predsjedništvo zbog izbornog sustava, ali je izgubio na izborima za 2,8 milijuna glasova! Poprilično je čudno da dobijete 2,8 milijuna glasova manje od vaše suparnice, ali da opet uspijete pobijediti. To ide u prilog mojoj tezi da političke stranke, barem u ovoj zemlji, mogu držati vlast jedino suzbijanjem glasova, suzbijanjem ljudi tako što manipuliraju demokracijom i zakonom o glasovanju ili pak upotrebom diskriminirajućih zakona o identitetu koji se provlače na različitim mjestima, a koji su, u svakom slučaju, svjesni i namjerni. Tako se npr. u državi Wisconsin lovačke iskaznice smatraju valjanim identifikacijskim dokumentom, dok se studentska iskaznica ne prihvaća kao dokaz identiteta. To je ciljano kako bi se određeni dio stanovništva namjerno obespravio. Mišljenja sam da radikalna promjena demografske slike nije nužna sudbina. Postoje načini kojima se ugroženi dio stanovništva nastoji održati na vlasti. Što to znači za teologe? Ako kažemo da je uloga teologije razmišljanje o vjeri Crkve, o iskustvu Božjeg naroda, onda se moramo zapitati tko su vjernici čije iskustvo odražavamo? Globalno promatrano, vjera Crkve nije više (samo) sjevernoameričko-europsko iskustvo. U SAD-u ne vlada više irsko-europski doseljenički katolicizam. Mi, kao teolozi, koji razmišljamo o vjeri Božjeg naroda, moramo biti iskreni o tome čiju mi vjeru uopće odražavamo i kako se demografija i same Crkve mijenja. Izazov je višestruk: možemo dodatno reflektirati iskustvo vjere, ali ga istovremeno i “umanjiti” tako što ćemo u mainstreamu promišljeno (is)koristiti žene, crnce, Azijate kao dodatak koji nije ključan za cijelu priču.

Umjesto naše retorike o katolicizmu, odnosno univerzalizmu i uključivanju, mi u Katoličkoj crkvi imamo neidentificiranu suradnju s bijelom supremacijom

S. Ross: To je ono što Jamie Phelps (OP) naziva “teologijom pridjeva”?

B. Massingale: Važno da mi kao teolozi neprestano preispitujemo sami sebi: kako poučavamo, kako pišemo… I da sami sebi kažemo da ti glasovi vjernika nisu pomoćni glasovi, nego da je riječ o važnim i temeljnim iskustvima vjere. Poslanje Crkve danas je ponovno otkriti i preobraziti proročku dimenziju naše vjere. Kad kažem “proročki”, onda to mislim doslovno, jer su proroci Starog zavjeta bili u vrlo napetim odnosima s društvom i monarhijom. Nakon što je kraljevska monarhija nestala progonstvom, proročka služba je na razne načine prestala postojati. Mislim da mi kao Crkva trebamo ponovno otkriti što znači biti proročki narod i proročka institucija, koja stoji u nekoj neophodnoj napetosti s vladarima našega društva i koja je uvijek u opasnosti da počne služiti sama sebi.

S. Ross: Na sam dan izbora za američkog predsjednika razgovarala sam s urednikom časopisa Theological Studies. Bila sam uvjerena u pobjedu Hilary Clinton, ali opet nekako nervozna. I Paul Crowley [urednik Theological Studies] mi je rekao, ako se to dogodi, tj. ako Trump bude izabran, da bi to mogla biti neka vrsta “Bonhoefferova trenutka”. Tada sam shvatila da ne mogu samo sjediti i očekivati da drugi rade na otporu. Nadam se da postoji još mnogo ljudi koji će ovaj događaj vidjeti kao pokazatelj da neke datosti i ideje više ne možemo uzimati zdravo za gotovo, jer naša demokracija je prilično krhka.

B. Massingale: Smatram da je sve ovo poziv da teolozi ponovno otkriju javnu odgovornost teologa. Ne možemo se baviti teologijom samo u predavaonici ili u nekom časopisu. Kada je papa Franjo došao u SAD, mreža organizacija PICO [People Improving Communities through Organizing] je organizirala prosvjedni marš i konferenciju u Philadelphiji. Uoči posjeta pape Franje Philadelphiji marširali smo ulicama grada: zaustavili smo se kod policijske stanice i molili za one koji su bili žrtve policijskog nasilja; zaustavili smo se pred Burger Kingom i molili za radnike i njihovo pravo na minimalnu plaću; zaustavili smo se pred Saveznim zatvorom i molili za one koji su uhićeni samo zato što su imigranti. Zanimljivo je da smo usput i pjevali. Jedan od napjeva bio je: “Recite mi kako teologija izgleda!”, a mnoštvo prosvjednika odgovorilo je: “Ovako teologija izgleda!”. Bio sam prisutan s kolegom sa Sveučilišta La Salle i vjerojatno smo bili jedini “pravi” teolozi i teško da ću to ikad zaboraviti. Svi su odgovorili. Rekli su: “Ovako teologija izgleda!”. Oni su svojim hodom svjedočili za nešto, a njihov prosvjedni krik bio je i krik nad teologijom. To je bila proživljena, utjelovljena vjera na djelu. I to me od tada zaista progoni. I pitao sam se što bi ljudi iz Društva američkih katoličkih teologa rekli (ili napravili) na sve to? Bi li i oni marširanje i molitvu na tim javnim mjestima vidjeli kao teologiju? To je zaista bila vjera naroda. Međureligijski hod s više od 400 ljudi koji rade ono što rade u ime vjere i teologije. Kad sam ih čuo kako pjevaju “Ovako teologija izgleda!”, obzirom na događaje nakon izbora, to je za mene kao teologa bio pravi proročki poziv i to od onih koji su najbliži nepravdi. To je bila njihova poruka nama: “Ovako teologija izgleda!”. I pitanje je hoćemo li biti tamo gdje je teologija? To je pravi proročki poziv za sve nas. Na nedavnom sastanku Društva kršćanske etike, na kojem sam sudjelovao s kolegicom iz Philadelphije, Maureen O'Connell, bilo je također govora o društvenom poretku i pokretu “Black Lives Matter”. Oboje smo se podsjetili našeg prosvjednog skupa za pravu stvar. Većina ljudi s tog uličnog skupa nije bila ona koja bi bila u našim učionicama, ali oni su shvatili, kao što bi Rahner rekao – na predkonceptualnoj razini, o čemu se zapravo radi u teologiji. Na onom skupu u Philadelphiji moglo se puno toga naučiti ili iskoristiti. Posebno kad razmišljamo o stvarnoj krhkosti ili stvarnim opasnostima ovog trenutka.

Ovo je zaista krizni trenutak i stvari bi mogle otići u svakom smjeru.

S engleskoga preveo Dalibor Milas. Tekst je objavljen u Conciliumu, br. 3/2017, čija je tema Manjine

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh