Sâm, napušten od svih, u dubokim šumama iznad Rogatice, s vidljivim tragovima propadanja i oštećenjima koja bi se u doglednoj budućnosti mogla pokazati kao fatalna, stoji danas most na Žepi, jedan od dragulja otomanskog graditeljstva 16. stoljeća, koji više ne vodi nikuda osim u predjele mašte, kao trajni spomenik zaboravljenoj ljudskoj ustrajnosti i vještini
Pripovijetka Most na Žepi, koja je prvi put objavljena 1925. godine, po mnogima je ponajbolja Andrićeva pripovijetka. U toj kratkoj priči ispričanoj u realističnom ključu, prvi je put predstavljen gotovo dovršen pripovjedni i poetički model kakav je Andrić primjenjivao u svojim najpoznatijim romanima. Most na Žepi u tom je smislu svojevrsni nukleus iz kojeg je nastalo Andrićevo remek-djelo, roman Na Drini ćuprija. U priči je opisana izgradnja mosta na rijeci Žepi, na samom ušću Žepe u Drinu, koji je dao izgraditi fiktivni veliki vezir Jusuf Šetkić u blizini sela Žepe, odakle je vodio porijeklo, kao neku vrstu javnog dobra, odnosno zadužbine. (Funkcija velikog vezira u Otomanskom carstvu odgovarala je funkciji predsjednika Vlade u modernim zapadnoeuropskim državama.)
Po svemu sudeći, most na Žepi dao je izgraditi Mehmed-paša Sokolović, jedan od najvažnijih velikih vezira u povijesti Otomanske imperije, porijeklom iz visokog sela Sokolovići, kako Andrić naziva Mehmed-pašino rodno mjesto u svom romanu Na Drini ćuprija, koje se nalazi na istočnoj obali Drine, na prostoru današnje općine Rudo poznate isključivo po jednom događaju iz Drugog svjetskog rata, kada je u tom mjestu u prosincu 1941. godine formirana Prva proleterska brigada čiji je prvi zapovjednik bio Koča Popović. Poznato je, također, da je izgrađen najviše desetak godina nakon znamenite višegradske ćuprije, i da je u gradnji korišten kamen iz istog kamenoloma kao i onaj od kojeg je izgrađen most na Drini. Andriću je ovaj podatak bio nesumnjivo poznat. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz kojeg je vađen kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i borićima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most, stoji u Andrićevoj priči Most na Žepi. Vrijeme izgradnje može se odrediti po jednoj karakterističnoj riječi, koja u Bosni ima svoje precizno i jasno značenje – borić. To je bor star nekoliko godina, pet-šest najviše. Toliko je godina, naime, majdan stajao netaknut nakon izgradnje višegradske ćuprije.
U priči Andrić naizmjence prati sudbinu dva lika: velikog vezira Jusufa i tajanstvenog Talijana, neimara koji diže veličanstvene mostove po Otomanskoj imperiji, kojega je vezir unajmio da izgradi most na rijeci Žepi, u blizini svog rodnog sela. Izgradnja mosta je, po uzoru na epsku tradiciju, bila povezana s brojnim teškoćama koje je neimar svojom ustrajnošću s uspjehom prevladavao. Nakon što je izgradio most, neimar je napustio Žepu, a po povratku u Carigrad zarazio se kugom i umro. Na jednom mjestu u priči postoji prelijep opis mosta koji je ostao iza Talijana u gudurama kanjona Žepe: Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parče modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukroćena Žepa. Postoji još jedan detalj iz ove priče koji je paradigmatski vezan uz Andrićevu biografiju: riječ je o nepostojećem natpisu na mostu, čime se Andrić na briljantan način poigrao. Dobivši od jednog mladog pjesnika prigodni kronogram, čiji je tekst trebao biti uklesan na mostu, vezir Jusuf ga nakon određenog vremena počinje križati. Kronogram je glasio:
Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština
Pružiše ruku jedna drugoj,
Nastade ovaj krasni most.
Radost podanika i dika Jusufova
Na oba sveta.
U potpisu je stajalo Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, i potom vezirova deviza U ćutanju je sigurnost. Taj vezirov gest vrhunac je Andrićeve priče: Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ćeramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza; U ćutanju je sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju. Tako ostade most bez imena i znaka.
Ova oportunistička deviza, U ćutanju je sigurnost, koja je trebala biti uklesana u most na Žepi, često je povezivana s Andrićem, kao neka vrsta biografskog detalja. Ta deviza našla je svoje mjesto u naslovu jedne od najboljih studija o Andrićevu djelu, Ivo Andrić, paradoks o šutnji Ivana Lovrenovića. Kada je riječ o Andrićevoj poetici vezanoj uz most na Žepi, zanimljivo je istaknuti jedan začudni detalj iz priče, koji govori o samoj tehnologiji izgradnje mosta, što je samo jedan primjer koji pokazuje kako je Andrić bio dosljedan kroničar koji ništa nije prepuštao slučaju. Otpoče rad. Svet nije mogao da se načudi neobičnom poslu. Nije ni naličilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa između njih dva reda kolja, prepletoše prućem i nabiše ilovačom, kao šanac. Tako svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva. Ovakav način isušivanja dijela riječnog korita u tehničkom je smislu najkorektniji: kad se grede pobiju ukoso, pa se između njih pobiju dva reda kolja isprepletena prućem između kojih se nabije ilovača, dobije se kosa brana, pregrada, koja na mjestu gdje se gradi most podužno dijeli riječno korito na dva dijela, povećavajući na taj način površinu pregrade, odnosno površinu na koju djeluje voda u onom dijelu korita kojim teče rijeka. Zbog čega je to važno? Time se povećava otpornost pregrade, što se da precizno izračunati jednostavnim trigonometrijskim računom. Je li Andrić ovo znao? Ili je naprosto opisao iskustvenu metodu koju je negdje vidio? Uglavnom, ništa nije prepuštao slučaju. (Djelovanjem vode na bočne zidove stvara se hidrostatski tlak, koji je po definiciji odnos horizontalne, bočne sile vode i površine na koju djeluje. Što je površina veća, hidrostatski tlak je manji. Definirao ga je Blaise Pascal nekoliko desetljeća nakon izgradnje mosta na Žepi: most je građen oko 1570. godine, dok je Pascal djelovao u prvoj polovini 17. stoljeća.)
Do Žepe se iz Sarajeva stiže preko Han Pijeska, gradića smještenog u srcu pitoreskne planine Romanije, udaljenog sedamdesetak kilometara od Sarajeva, odakle vodi uski i neoznačeni put prema Žepi u duljini od nekih tridesetak kilometara. Tu u blizini, šest kilometara južno od Han Pijeska, u podnožju planine Žep, izvire rijeka Žepa. Da biste stigli do Han Pijeska i dalje do Žepe, što je mali kuriozitet, trebate proći Transverzalom Michael Schumacher, kako je 2022. godine nazvan dio sarajevske zaobilaznice u naselju Dobrinja, kojom vodi put prema Palama, Sokocu i Han Pijesku. Odluku o imenovanju donijela je skupština Sarajevske županije u znak zahvale Schumacheru koji je 1996. godine prvi put došao u Sarajevo kako bi u bolnici Koševo posjetio djecu ranjenu za vrijeme rata. Desetak kilometara dalje, s lijeve strane ostaje Željeznička stanica Bistrik koju su 1882. godine izgradile austrougarske vlasti, koja je 2006. proglašena nacionalnim spomenikom. Stanica je najpoznatija po tome što su na njoj 1972. godine snimljene ključne scene filma Valter brani Sarajevo. Uz glavni put preko Romanije, koji prolazi starim karavanskim putovima iz 16. stoljeća koji su iz Sarajeva vodili na istok, prema Rogatici i Vlasenici, ne postoje nikakvi putokazi prema Žepi. Put kojim vas vodi navigacija u međuvremenu je zatvoren parkiralištem na izlazu iz Han Pijeska, tako da smo ga u prvi mah promašili. Navigacija vas zatim vodi dvadesetak kilometara propalom asfaltnom cestom, s koje prelazite na usku, nedavno asfaltiranu cestu na kojoj se ne mogu mimoići dva vozila, osim na rijetkim proširenjima napravljenim u tu namjenu.
Osim znamenitog mosta, područje Žepe postalo je poznato u proteklom ratu po Žepačkoj enklavi, jednom prostoru čija je tragedija usporediva s onom srebreničkom. Pomalo nestvarno djeluje podatak da je na samo dvadesetak kilometara od Han Pijeska, gdje je bilo sjedište Generalštaba Vojske Republike Srpske, započinjao slobodni teritorij koji je, poput Srebrenice, odolijevao srpskim napadima sve do srpnja 1995. godine. Pet-šest kilometara iznad sela Žepe, na lokalitetu Budučin potok, duboko u šumi koja se prostire na sve strane, sve dokle seže pogled, nalazi se jednostavno uređeno spomen područje. Središnji dio tog memorijala predstavlja velika mramorna ploča na kojoj su uklesana imena točno osamdesetorice pripadnika žepačke brigade Armije BiH, koji su poginuli u srpnju 1995. godine, u vrijeme pada Žepačke enklave. Pri samom pogledu na taj memorijal, osjetite istovremenu neku duboku tjeskobu i pijetet prema mrtvima, jedan osjećaj koji je vrlo teško opisati. Duboku, sakralnu tišinu narušavao je tek sjetni šum četinarskih šuma prekrivenih prvim snijegom, koji je prizivao u sjećanje stihove iz pjesme U planini mrkoj nek mi bude hum, tragično stradalog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića koji je i sâm sahranjen na nepoznatoj lokaciji, negdje u bespućima istočne Bosne.
Rat u Žepi ostao je, također, upamćen po jednom zločinu, kakav, pretpostavljam, nije zabilježen u povijesti ratovanja, kada je Ratko Mladić, kršeći višestoljetne norme, kojih su se pridržavali i najveći masovni zločinci u povijesti, sa službeno dogovorenog sastanka između dvije zaraćene strane, koji se odvijao uz medijaciju zaštitnih snaga UNPROFOR-a, oteo zapovjednika obrane Žepe pukovnika Avdu Palića koji je odveden u nepoznato. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u studenom 2001. godine, ali nisu bili identificirani sve do kolovoza 2009. Točno mjesto i datum Palićeve smrti ostali su nepoznati sve do danas. (Žepu sam posjetio 18. studenog, na obljetnicu pada Vukovara. Teško je opisati koliko besmisleno, gotovo blasfemično, na jednom mjestu poput Budučina potoka djeluje sva ona silna halabuka koju živi, bez obzira dolaze li iz zagrebačkih ili sarajevskih salona, misleći isključivo na vlastite dnevno-političke probitke, prave oko mrtvih.)
Most na Žepi, koji se smatra pravim malim remek-djelom otomanskog graditeljstva, čiju gradnju Andrić opisuje u svojoj priči, prvobitno je, u drugoj polovici 16. stoljeća, sagrađen na ušću rijeke Žepe u Drinu, u mjestu Slap, na području današnje općine Rogatica, udaljenom teško prohodnom cestom nekih pedesetak kilometara od Višegrada. Godine 1967., kada je na Drini izgrađeno hidroakumulacijsko jezero, most je, zbog opasnosti od potapanja, kamen po kamen premješten nekoliko kilometara uzvodno, u negostoljubivi i divlji kanjon, do kojega vodi uski makadamski put koji danas više ne vodi nikuda dalje. Selo Žepa, koje je po popisu iz 1991. godine brojilo oko dvije i pol tisuće stanovnika, od čega su većinu stanovništva, preko devedeset posto, činili Muslimani, odnosno Bošnjaci, danas je gotovo u potpunosti prazno. Uz put kroz to tipično bosansko selo ne postoje nikakve oznake koje vode do znamenitog mosta. Provezli smo se kroz cijelo selo, pored porušenih i spaljenih kuća, ili pored onih oko kojih je gusto raslinje već odavno nadvisilo krovove, a da nismo vidjeli nikoga. Tek smo kod novoizgrađene džamije u dnu sela, gdje postoji jedan neprecizan putokaz prema mostu i ušću Žepe u Drinu, susreli dvojicu sredovječnih muškaraca koji su nas uputili kako doći do mosta, do kojeg se stiže strmim i uskim putem mjestimice zaraslim u travu, što samo pokazuje kako most posljednjih godina posjećuju rijetki.
Most se u veličanstvenom prizoru otvara pred očima posjetitelja tek kad dođete u njegovu neposrednu blizinu. Lûk koji premošćuje divlji, preko dvadeset metara duboki kanjon kojim protječe zapjenjena Žepa, stoljeća su skladno stopila s okolinom u tolikoj mjeri da se čini kao da nije izgrađen ljudskom rukom, već da se radi o vanzemaljskom artefaktu koji je izgradila neka superiorna civilizacija u dubokoj neoskvrnutoj divljini u kojoj su od ljudi ostali vidljivi tek tragovi destrukcije. Slični, jednolučni mostovi u Otomanskoj imperiji građeni su primitivnom tehnikom prednapregnutih konstrukcija. Veze između kamenih elemenata lučnih svodova ostvarivane su pomoću klamfi, trnova i klinova izrađenih od kovanog željeza, povezanih potom lijevanim olovom, uz dodatnu uporabu maltera. Malter je tu bio ključan: spravljan je od kreča i pijeska, uz dodatak određenih primjesa, uključujući i sirova jaja. Malteru, za razliku od kovanih elemenata, treba mnogo više vremena da dosegne punu nosivost, što je od velike važnosti kod prednapregnutih konstrukcija. Slične građevine odlikuje velika nosivost, ali su s druge strane ranjive na eventualna oštećenja. Neznatni pomaci jednog kamenog elementa u odnosu na drugi, pogotovo na kritičnim mjestima, a to su uvijek sredine lukova mosta, mogu vrlo lako dovesti do urušavanja. Na žalost, sudeći po viđenom, ukoliko se nešto ne poduzme, mostu na Žepi prijeti urušavanje.
Na jednom mjestu, s lijeve strane lûka, vidljivo je prilično opasno oštećenje, gdje se jasno vidi pukotina između dva kamena bloka, zbog čega je most, pretpostavljam, s velike drvene platforme postavljene dosta davno, sudeći po znakovima vremena, poduprt metalnom konstrukcijom. Koliko je vrijeme, udruženo s ljudskom destrukcijom, neumoljivo, na najbolji način pokazuje prigodna mramorna ploča postavljena u stijenu u vrijeme kada je most prije više od pola stoljeća premješten s ušća Žepe na svoju sadašnju lokaciju. Ploča je, vjerojatno u proteklom ratu, pogođena sa šest puščanih metaka. Ne nekim mjestima kroz mramor je iz stijene probila trava. Jedan nesvakidašnji prizor kakav nikada dosada nisam vidio, iako sam bio uvjeren kako sam svih ovih ratnih i poratnih godina vidio sve što je ljudska destruktivnost u kombinaciji s protokom vremena bila u stanju napraviti.
Sâm, napušten od svih, u dubokim šumama iznad Rogatice, s vidljivim tragovima propadanja i oštećenjima koja bi se u doglednoj budućnosti mogla pokazati kao fatalna, stoji danas most na Žepi, jedan od dragulja otomanskog graditeljstva 16. stoljeća, koji više ne vodi nikuda osim u predjele mašte, kao trajni spomenik zaboravljenoj ljudskoj ustrajnosti i vještini.
Josip Mlakić, polis.ba
Ovo je prvi u nizu putopisa književnika Josipa Mlakića o povijesnim znamenitostima, krajevima i ljudima u BiH.
