Piše: Hamid Deronjić
Željko Komšić je i dalje najpopularniji političar u Federaciji BiH. Rezultatima ankete koju su proveli “stranci”, predsjednik Demokratske fronte nije bio iznenađen, ali ih u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića nije želio prokomentirati.
Iako je Komšić propustio priliku da poentira, razlozi “neočekivane” popularnosti političara kojemu su sveznajući i sveprisutni “analitičari”, nakon kratkotrajne koalicije sa nacionalnim strankama, proricali političku smrt, nose važnu poruku biračkog tijela. Status najpopularnijeg političara u Federaciji nimalo ne umanjuje činjenica da za Komšića u tom entitetu u najvećem broju glasaju Bošnjaci. Pošto nije mala stvar biti popularniji od dva lidera dvije najjače bošnjačke stranke, vrijedi barem pokušati odgovoriti na pitanje zašto je Željko Komšić najomiljeniji političar u Federaciji?
Prije svega, to bi mogao biti znak da građani kod političara najviše cijene poštenje. Predsjednik DF-a će to na neki način i potvrditi, izjavivši da ne može s “banditima”. Tome se ne bi imalo šta prigovoriti kad građani ne bi uporno glasali za neke “bandite”, bez obzira na broj afera koje ih prate.
Drugi razlog mogao bi biti u Komšićevoj odlučnoj odbrani države i jednoj davnoj poruci Vojislavu Koštunici, nekadašnjem premijeru Srbije, da bi mogao dobiti po prstima ako dirne u Bosnu. Ali taj argument je neodrživ i blijed, ne samo zbog protoka vremena već što i drugi sarajevski političari, a nekima je to jedini povod da se oglase u javnosti, šalju i danas oštre poruke Beogradu, ali birači “ne trzaju”. Još tanji razlog Komšićeve popularnosti stoji u činjenici da je nosilac “Zlatnog ljiljana”. S takvim odličjem su se mogli i mogu podičiti još neki u politici, ali nisu ni lideri, a kamoli najpopularniji.
Sve navedeno može, istina, pomoći da se kompletira lik omiljenog federalnog političara, ali, čini se, da je glavna Komšićeva odlika – dosljednost. To se može činiti paradoksalnim, s obzirom na Komšićevu prvobitnu neodlučnost i lutanje u procesu formiranja federalne vlasti, a potom i njeno ekspresno napuštanje i, realno, izazivanje krize vlasti. Nenačetoj popularnosti lidera DF-a mogla je, naravno, pogodovati činjenica da se aktuelna vlast i nema bogzna čime pohvaliti, pa se Komšiću i ne zamjera što ju je napustio. Međutim, dosljednost o kojoj je ovdje riječ ne znači ništa drugo nego da je Komšić uspio uvjeriti građane da su politički principi najvažniji i da oni nemaju veze s vlašću niti se mijenjaju ulaskom ili izlaskom iz vlasti. Ako anketirani građani nisu tako protumačili i nagradili Komšićevu politiku i nedavnu praksu, onda bi se njegova popularnost zasnivala na “pjeni od mora”.
Još nakon prošlih izbora otvoreno je pitanje je li Komšić prevario birače ulazeći u koaliciju sa nacionalnim strankama, a nakon što je DF napustio federalne vlasti aktuelizirano je pitanje je li Komšić, izazvavši krizu vlasti, iznevjerio građane? Odgovor na prvo pitanje nije bio težak. Ne možeš prevariti građane ako pomažeš da se formira vlast koja se, u tom vremenu, drugačije nije mogla formirati. Na drugo, teže pitanje odgovorilo se, treba priznati, pogrešno. Sudeći prema spomenutoj anketi, većina građana Federacije bi postupila isto kako je uradio Željko Komšić.
Anketama se može vjerovati ili sumnjati u njihove rezultate, ali ovaj put i najvećim skepticima teško bi bilo odgonetnuti kome bi i u koju svrhu trebalo da napumpava Komšićev politički rejting kad su svi, i domaći i strani faktori, zaokupljeni stabilizacijom i održavanjem aktuelne vlasti čija okosnica, SDA-SBB, planira zajednički nastup na lokalnim izborima. A sigurno je da ni sam Komšić ne vjeruje da bi mu “naručena” anketa puno pomogla na lokalnim izborima u sudaru s nacionanim blokom SDA-SBB. Osim toga, vjerodostojne ankete često otkrivaju ono što politički instrumentalizirani mediji kriju pa se neodgovarajući i sa političkim interesom nesuklađeni rezultati odbacuju kao proizvod političkog marketinga.
Bilo kako bilo, pred Demokrtaskom frontom su dva važna pitanja: hoće li popularnost svog predsjednika moći prenijeti na cijelu stranku i hoće li predsjednički politički kapital znati investirati u razvoj samostalne i prepoznatljive lijeve političke opcije ili će je utopiti u reformiranu stariju sestru?
Prvo pitanje je, ustvari, zadatak za DF, jer na prošlim izborima Demokratska fronta nije dosegla rezultate kakve je imao Komšić u izborima za člana Predsjedništva BiH. S druge strane, za razliku od čelništva SDP-a koje je, prije nego je tek reformiranu stranku sretno i predstavilo, uputilo poziv za “ujedinjenje ljevice”, DF povlači hrabar i mudar potez da, gdje god je to moguće, izađe samostalno na izbore. Mada bi opći izbori najbolje oslikali odnos snaga na ljevici i jasno pokazali ko su tu s kim, zapravo, ujedinjuje, odluka DF-a o samostalnom izlasku na izbore za općinska vijeća bila je, pored ostalog, signal da je prevladalo otpor preuranjenom povezivanju dvije stranke i da je prednost data identitetu Demokratske fronte.
Sigurno je da ni DF-u nije do rasipanja glasova ljevice ali, očito, ne želi ni da ih poklanja u nedefiniranom zajedništvu.
Indikator.ba
