Biće nam bolje kad odu s vlasti oni koji traumu pretvaraju u mržnju

Vildana Bešlija, vijećnica u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, rođena Goraždanka, sa adresom u Sarajevu. Diplomirana ekonomistica, u fazi završavanja magistarskog rada na temu „Popis stanovništva kao predmet medijskog spektakla“, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Odsjek za komunikologiju, smjer  Poslovno komuniciranje.

Trenutno, radi kao marketing menadžerica.  Prethodno radno iskustvo veže je za rad u marketingu printanih medija, kao i marketinške agencije. Jedna je od pet nagrađenih blogerki našeg portala  u 2015. godini.

Sa Vildanom smo za BUKU razgovarali o političkom angažmanu, lokalnom političkom djelovanju, problemima u Sarajevu, ženama u politici i drugim temama. Vildana vodi i aktivan blog na portalu BUKA putem kojih iznosi svoja rasmišljanja o određenim temama, a prošle godine je bila i jedna od nagrađenih blogerki našeg portala.

Vildana, šta je bilo presudno da se počnete baviti politikom, da se angažujete i da pokušate promijeniti nešto u gradu u kojem živite?

Presudno je bilo osnivanje Naše stranke. I dotad sam osjećala potrebu da se bavim politikom, ali nisam nalazila dovoljno sličnosti između političkih programa stranaka koje su dotad postojale, posebno onih koje su (bile) na vlasti, sa mojim ličnim ubjeđenjima. Kada se osnivala Naša stranka, doživjela sam – moram reći – ugodno iznenađenje, vidjevši da postoje ljudi, s kojima mogu dijeliti mišljenje o tome kojim putem bismo, kao društvo, trebali ići. Ima u filmu „Put“ jedna scena koja dobro opisuje stanje u kojem se bh. društvo nalazi. Naime, kada maleni dječak pita svog oca „a gdje su ti dobri ljudi koje tražimo“, otac mu kaže da se kriju. „Od koga se kriju?“, pita dječak, na što mu otac kaže: „Jedni od drugih.“ Toliko su nepovjerenja usadile u sve nas godine rata i poraća, godine vlasti nacionalističkih stranaka i opšteg osiromašenja, da je ogroman zadatak pred onima koji žele pokušati vratiti povjerenje u politiku. To nije lako i ne ide brzo, ali važno je da se postepeno dobri ljudi u ovoj zemlji prestaju skrivati jedni od drugih, okupljaju se i bore se, zajedno – jer samo je tako moguće – za bolju stvarnost od ove.

Koliko je važno baviti se lokalnom politikom i na taj način mijenjati stvari, rješavati probleme u svojoj opštini?

Lokalna politika je od izuzetnog značaja, jer su njeni efekti brzi i opipljivi. Vi ako hoćete da mijenjate makroekonomsku sliku države, trebaće više godina rada. I ako nemate zalog kod ljudi, ako vam duboko ne vjeruju, oni će, nakon godinu dana, vidjeti da nema dubljih promjena i sumnja u vaše namjere postaće prijekor. Lokalna politika je drugačija.

Tu možete uraditi mnogo toga za kratko vrijeme: kao vijećnik/ica, čak iako ste opozicija, možete se izboriti za uređenje parka, saniranje ulice, postavljanje zvučne saobraćajne signalizacije za slijepe i slabovidne osobe, možete zaustaviti betoniranja zelenih površina i bezbroj drugih stvari, koje su opipljive i koje će utjecati na svakodnevni život ljudi. Tako građani lako mogu provjeriti vaše namjere, da li se stvarno borite za opću korist, i da li realizirate obećanja.

Koje probleme ste vi u Našoj stranci konkretno riješili u svojoj opštini tako što ste se politički angažovali?

U Novom Sarajevu smo pokrenuli dosta inicijativa i mnogo prijedloga za određene izmjene i poboljšanja uslova života građana. Ima tu inicijativa koje se recimo tiču konkretno sigurnosti u vidu  obilježavanja pješačkih prelaza, pojačane rasvjete, adekvatnijeg održavanja i čišćenja, te uređenja zelenih površina i parkova. Takođe, jedan od većih problema je upravo problem parkinga za koji imamo obećanje načelnika da će u ovoj godini biti urađena studija sa prijedlogom mjera za poboljšanje, gdje posebno moram naglasiti da smo zahtjevali da se ovaj problem riješi tako da se dodatno ne ugrožavaju zelene površine (etažne graže i sl.). Takođe, vrijedna pomena je i inicijativa da se poboljša kontinuitet u sistemskom održavanju i obnovi  Vilsonovog šetališta. Pokrenula sam i inicijativu za učešće u zajedničkoj sanaciji Releja na Humu, koji je ne sam simbol koji se nalazi i na grbu Općine, nego je i simbol Sarajeva koji je preživio rat, zaslužuje da preživi i mir, te da treba iznaći mogućnosti za realizaciju, jer građani Sarajeva zaslužuju oplemenjivanje i korištenje ove zone. Kroz ovaj projekat Televizijski toranj može postati dominantna tačka Park – šume, odnosno zona sporta i rekreacije (Park-šuma), sa raznolikim sadržajima uvezanih u cjelinu sa šetnicama, biciklističkim stazama, piknik površinama, travnatim mini površinama i vidikovcem na vrhu Huma. Nadam se da će ova, kao i druge pomenute inicijative naići na razumijevanje i volju za realizaciju u narednom periodu.

Koji su trenutno najveći problemi u Sarajevu, a na koje ukazujete i koje smatrate da bi se trebali što prije riješiti?

Problema u Sarajevu je mnogo. Trenutno je možda i najveći problem vodovodna mreža, koja je ruinirana, tako da stalno imamo situacije da cijela naselja ostaju bez vode. Posljednji slučaj je da je – u trenutku dok ovo pišem – deset naselja trenutno već drugi dan bez vode. Osim vodovoda, tu je i niz drugih problema: sigurnosna situacija, koja je ugrožena skoro svakodnevnim pucnjavama i pljačkama, zatim smo (tokom cijelog decembra) imali ogromna zagađena vazduha uzrokovana, osim ostalog, i ilegalnom gradnjom (još jedan problem!). Dalje, imamo ogromne probleme sa neuređenim javnim prevozom i parkingom.

Koliko je politika u BiH i dalje opterećena nacionalnim pitanjima, a u svemu tome se gube problemi građana i način kako se pomogne svim ljudima?

Pravilo kaže da što je teža ekonomska i socijalna situacija nacionalizam sve više raste, što se čini kao paradoks, ali i nije. Postoji mnogo ljudi, koji se bave društvom i politikom, s očiglednom pretpostavkom da će sama situacija osvijestiti ljude. To se neće desiti. Potrebno je raditi na gradnji svijesti. I to ne pod pretpostavkom da mi koji se bavimo politikom imamo završeno tumačenje stvarnosti i da ga samo trebamo prenijeti građanima. Mi imamo principe i vrijednosti, ali u pojedinačnim slučajevima moramo ulagati ogromne napore da analiziramo konkretan problem i tražimo konkretno rješenje za njega, pa da to iskomuniciramo prema građana, ali i da čujemo njihove prijedloge.

Da li je moguće to promijeniti, zašto su ljudi koji žive u BiH i dalje više spremni da se bave pitanjima nacionalnim identitetima nego egzistencijalni pitanjima, imajući u vidu da mnogi žive za rubu egzistencije?

Ogromna je količina traume, koju je proizveo rat i period tranzicije koji je poslije uslijedio. Ljudi su još uvijek puni bola, straha i nepovjerenja. Nacionalizam zloupotrebljava te snažne emocije i kanališe ga u političke stavove koji vladajućim elitama odgovaraju. Oni bol ljudi pretvaraju, obrazovno-medijskim spinovanjem, u mržnju i želju za osvetom; potpaljuju strah i nepovjerenje, straše ljude crnom budućnošću i nude im lažnu nadu da će biti zaštićeni ako budu uz „svoje“.

Da li žene u politici imaju više sluha za određena pitanja, da su spremne da se aktivnije bore za neke konkretnije probleme koje tište građane, od njihovih muških kolega, odnosno, šta je taj ženski glas u politici?

Političarke u BiH svakako imaju predispozicije da imaju više sluha od političara za probleme građana, jer su u tom nasilno stvorenom „muškom svijetu politike“ i same diskriminisane. Kao što kaže poslovica da sit gladnom ne vjeruje, tako možemo reći i da ona koja je i sama diskriminisana lakše može shvatiti i osjetiti kako je svima onima koji su u ovom društvu diskriminisani po raznim osnovama (od socijalno i ekonomski ugroženih, pa do onih koji su podređeni samo zbog svoj etničkog izjašnjenja ili neizjašnjenja). Ženski glas u politici može biti glas pobune i solidarnosti.

Da li je ženama teže kada se bave politikom u našem društvu i na koji način se one mogu više angažovati u političkom životu?

Ženama je svakako teže da se bave politikom u BiH. Postoji prećutni dogovor da odluke donose šefovi stranaka, a žene, kada i budu imenovane na pozicije, zadužuju se samo da provode tu mušku volju. Mislim da je put rješenja kroz udruživanja, kako žena koje dolaze iz različitih političkih opcija, tako i unutar samih stranaka.

Nedavno je pokrenuta inicijativa kojom bi se u Izborni zakon BiH uključila odredba o obaveznoj kvoti od 50 posto muškaraca i žena na izbornim listama, uz naizmjenično redanje kandidatkinja i kandidata na listama. Šta mislite o ovom prijedlogu?

Taj prijedlog je svakako koristan, i zaslužuje podršku. On je, međutim, samo jedan korak u borbi ka ravnopravnosti. Jer vi možete imati 50% žena na listama, a da one opet ne budu više zastupljene nego sada, ako unutar samih stranaka žene budu potisnute. Na zadnjim izborima bilo je slučajeva, kada su kandidatkinjama iz etničkih stranaka njihove muške stranačke kolege poručivali da se ne trude mnogo u kampanji, pa su iz stranaka dobivale manje podrške od strane i prostora u javnosti (mediji, plakati) nego što su to njihove kolege dobivale.

Pored propisa o listama, potrebno je da unutar samih stranaka postoji baza kako bi taj propis imao efektivnog, a ne samo retoričkog smisla. Zato je Naša stranka pokrenula projekat „Inicijativa 50%“, čiji je cilj edukacija kandidatkinja o tome kako da budu izabrane i kako da rade nakon toga. Osim toga, zahvaljujući „Inicijativi 50%“, kandidatkinje Naše stranke će imati mnogo bolju infastrukturnu podršku za kampanju pred naredne izbore, čime će se sigurno povećati izgledi da što više žena, makar uime NS-a, bude izabrano.

Ovo je izborna godina, smatrate li da će se nešto promijeniti?

Osim većeg broja izabranih kandidatkinja Naše stranke, očekujem i smanjenje utjecaja etničkih stranaka, koje su dobile najveći broj vijećničkih i načelničkih mjesta na prošlim lokalnim izborima. Očekujem veći broj vijećnica i načelnica u BiH. Očekujem veći broj izabranih kandidata koji su svoje kampanje temeljiti na konkretnim lokalnim politikama, a ne na praznoj etničkoj retorici. Očekujem da iluzija da će nas etničke politike odvesti bilo čemu dobrom – oslabi, a da činjenica da je rat prošao prije 20 godina ojača.

Razgovarala Maja Isović
Buka