Atletico je utišao Allianz Arenu igrajući Simeoneov, a ne Mourinhov fudbal

Prošlo je šest godina od kada je Jose Mourinho sa milanskim Interom zaledio Camp Nou. Talijanski klub usprotivio se očekivanjima, ali i taktičkoj konvenciji jer je svjesno predao posjed lopte Barceloni u drugom meču polufinala Lige prvaka 2010. godine. Utakmicu jeste završio sa posjedom od samo 14%, ali je Inter pokupio slavu. Iako su poraženi sa 1-0 te večeri, prošli su u finale ukupnim rezultatom 3-2.

Oduševljeni Mourinho poslije je izjavio kako je to od početka bio njegov plan. „Nismo željeli loptu“, inzistirao je. „Barcelona pravi pritisak i svakako bi je uzeli, dok bi mi izgubili naš oblik. Nisam to želio i zato nisam želio da imamo loptu u nogama. Tako da smo je jednostavno slali što dalje.“

Možda je to i bila istina. Ili možda Interovi igrači nisu imali izbora, jer su se našli brojčano oslabljeni nakon što je Tiago Motta isključen u 28. minuti.

Ono što možemo zasigurno reći jeste da je Mourinho nastavio sa razvojem ove taktike, a njegovi timovi su redovno imali reaktivni pristup u ključnim duelima. Kada je Manchester United stigao na Stamford Bridge prošlog aprila u potrazi za trijumfom koji bi zadržao njihove nade o tituli, Portugalac je postavio svoj tim na sličan način. Chelsea je imao loptu za manje od pola koliko i njegov protivnik, ali je postigao jedini gol na meču.

Diego Simeone nije Mourinhov klon. Teško je zamisliti trenera koji više naglašava svoju personu od trenera Atletica. Ovo je čovjek koji je javno čestitao majkama svojih igrača što su rodile sinove sa velikim m**ima.

Ali, postoje sličnosti u načinu na koji Simeone i Mourinho pristupaju utakmici. Kada je Diego Costa upitan prošle godine o iskustvima kod dva trenera, on je odgovorio da oni „imaju mnogo zajedničkih stvari, poput strasti prema igri i nivoima predanosti koje traži od svih igrača.“

Sa taktičkog gledišta, on je naglasio da su različiti. No, što je sa njihovim filozofijama? Među brojnim komentarima koje je Simeone dao od kada je postao trener Atletica prije pet godina, izdvaja se onaj da „utakmice ne dobijaju ekipe koje igraju dobro, već ekipe koje igraju sigurno“.

Ovo je mantra s kojom bi se složio i Mourinho. U knjizi „The Special One“, španski novinar Diego Torres tražio je „Mourinhov kod“ za trijumfe u velikim utakmicama. Evo do čega je došao:

• Meč dobija ona ekipa koja napravi manje grešaka
• Fudbal favorizira ekipu koja isprovocira više grešaka u suparničkoj polovini
• Na gostovanju, umjesto da pokušavate biti superiorniji na polovini domaćina, bolje je da potičete njihove greške
• Vjerovatno će napraviti grešku ona ekipa koja ima loptu u nogama
• Ko se odrekne posjeda, taj smanjuje mogućnost da će napraviti grešku
• Ko ima loptu, taj ima i strah
• Stoga je jači onaj koji je nema

Svjesno ili ne, Atletico je sigurno pratio ova načela tokom sinoćnjih prvih 30 minuta drugog meča polufinala Lige prvaka na gostovanju kod Bayerna. Slijedeći korake Mourinhovog Intera, Atletico se našao u polufinalu najelitnijeg fudbalskog natjecanja protiv ekipe Pepa Guardiole koju mnogi smatraju najboljom na svijetu.

Poznato je da Bayern, baš poput Barcelone 2010., bilježi uspjehe zahvaljujući posjedu. Atletico, sa druge strane, baš poput Intera, zadovoljan je da protivnik ima loptu. Kako se meč približavao 30. minuti, Bayern je imao 75% posjeda, ali jedva da je stvorio jasnu šansu.

To je bilo sve dok domaćini nisu otkrili propust u „kodu“. Naime, nije tako teško činiti pogreške čak i kada nemate posjed. Augusto Fernandez je to dokazao kada je nespretno srušio Alabu na ivici šesnaesterca. Alonso je šutirao, a lopta je zakačila Gimeneza i završila u mreži.

Pogreške su se nastavile. Gimenez je poklonio penal samo nekoliko trenutaka kasnije. Da nije bilo sjajne odbrane Oblaka koji je zaustavio udarac Mullera sa bijele tačke, Atletico bi možda potonuo.

Umjesto toga, Atletico je pokazao da je mnogo više od obične defanzivne ekipe. Trebao im je pogodak i oni su ga postigli. Griezmann je pokazao „hladnu glavu“ dok je jurišao prema golu Neuera i pretvorio prvu pravu šansu svoje ekipe u gol.

No, ono što je impresioniralo više od svega bilo je to kako je Simeoneov tim igrao nakon toga. Bayern je nastavio čuvati loptu, ali ne jer im je Atletico to dopustio. Čak i nakon što su Nijemci ponovo zabili, gosti su odbijali da kampiraju ispred svog šesnaesterca i izbijaju loptu što dalje od gola, kao što je Inter prkosio Guardioli šest godina ranije.

Atletico je, naprotiv, aktivno tražio drugi gol. Neopreznost u toj potjeri je „jorganždije“ mogla čak i skupo koštati.

U 95. minuti, Torres i Partey su sprintali ispred Carrasca, koji je nemarno izgubio loptu na sredini, zbog čega su njihovi saigrači bili u manjini dok je Bayern jurio naprijed po posljednji put. Ali, napad Bavaraca je razbijen od zadnje linije Atletica, kao i mnogi drugi prije njega.

Bila je ovo tijesna pobjeda Španaca, izgrađena na najfinijim marginama. Ali i pohvalna također. Atletico je utišao Allianz Arenu kao što je Inter uradio na Camp Nou. To su ostvarili igrajući Simeoneov fudbal, ne Mourinhov.

(Besim Todorovac, Sport.ba)