Jedno od važnijih pitanja bosanskohercegovačke političke scene, osobito nakon kraha koji je doživio SDP na općim izborima 2014. i bljedunjavih rezultata lokalnih izbora 2016. godine je pitanje o perspektivama ljevice u BiH. Svakom dobronamjernom građaninu ove zemlje jasno je da iole stabilniji spektar savremene političke zajednice danas podrazumijeva neku vrstu ravnoteže između ‘desnog’ i ‘lijevog’ bloka sa stabilnim centrom. S tim u vezi, a osobito nakon – barem načelnog – združivanja stranaka narodnjačkog tipa u BiH, artikuliralo se u posljednje vrijeme vrlo važno pitanje u vezi s ljevicom u BiH, ono o njezinom ujedinjenu, možda analogno onom narodnjačkom koje bi, pretpostavlja se, moglo dati osnova za postizanje kakve-takve ravnoteže u domaćoj političkoj sferi. U SDP se prepoznaje ‘stožerna snaga’ ili matica jednog takvog procesa koji bi mogao značiti ozdravljenje političkog života u BiH. Zašto ozdravljenje? Pa zato što ‘političko’ počiva na određenom stupnju ideološkog ‘neprijateljstva’, odnosno podrazumijeva konflikt oko razumijevanja općeg, zajedničkog dobra i oko načina njegove zaštite u određenoj državi. To neprijateljstvo i razliku u načinu solidariziranja i mobilizacije građanstva po pitanju općeg dobra definira naročita ideološka perspektiva. Različitost ideološko-političke perspektive po tim fundamentalnim pitanjima političke zajednice i konflikti koji su neizbježni ne samo da oblikuju politički identitet jedne zemlje nego predstavljaju samu suštinu onog ‘biti građanin’ jednoga polisa. To je politika u svom suštinskom značenju. Građanstvo bez konflikta i ideološko-političkog neprijateljstva poništilo bi samo sebe. Pojedinac bi onda živio ne u ‘političkoj’ već u nekoj ‘duhovnoj’ zajednici totalitarnih obilježja o kojoj, ruku na srce, ovdje mnogi maštaju. Svi oni koji pozivaju na narodna jedinstva i brisanje unutarnjih razlika, koji pozivaju na ‘izvanpolitičke’ (krvne, rasne) homogenizacije svjesno ili nesvjesno rade na opasnom poslu ispražnjavanja političke zajednice od svoga političkog sadržaja, na pretvaranju političke u neku prirodnu zajednicu – pa se starogrčka riječ ‘etnos’ može primijeniti i na, recimo, roj pčela, baš kao kod Homera.

A onda se, kako to obično kod nas biva suočimo sa surovom realnošću. Ljevica se ujedinjuje na sljedeći način:

  • „Željko Komšić je objavio kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva. Ja sam to nekoliko puta rekao da je on potpuno legitiman, legalan kandidat ljevice”, naveo je Nikšić.
  • Bećirović je naveo devet razloga zbog kojih ljevica treba da ima jednog kandidata. Između ostalog da dva kandidata nose poruku da se stranke opet nisu dogovorile, ali i da dva kandidata onemogućavaju vođenje zajedničke kampanje.
  • Njegova kandidatura 2018. godine znači da je on, htio ili ne htio, najjači igrač Dragana Čovića“, izjavio je Zlatko Lagumdžija.
  • “Da se i Trump i Putin, i Kim JongUnudruže neću odustati, karikiram namjerno, to se neće desiti, ja neću odustati pod bilo kakvim pritiskom. Nema šanse da se to desi da odustanem pod bilo kakvim pritiskom, jedino neke objektivne okolnosti, koje su van moje kontrole mogu dovesti do toga da se desi odustanak”, izjavio je Komšić za N1.
  • “Zamislite nekoga ko misli za sebe da je toliki mesija, da je toliko važan da se sve oko njega okreće, da on uopšte misli šta bi uradio kada bi se udružili Putin, Trump i Kim” – mišljenje je Zlatka Lagumdžije.
  • (navodi iz:http://depo.ba/clanak/172802/komsic-misli-da-je-mesija-a-zapravo-je-covicev-najjaci-igrac-pucao-nam-je-u-leda-2012-pa-2014-pa-2016-godineod 27.2.2018.

Evo, ovaj gotovo pa ‘stenogram’ ljevičarskog ujedinjenja jasno nam pokazuje koliko su političke snage koje pretendiraju da ispune polje političke ljevice nekim sadržajem ispod povijesnog, pa možda čak i civilizacijskog zadatka, koliko je sva ta rasprava razriješena od bilo kakvog sadržaja, odnosno, koliko se tom cijelom problemu ne prilazi ozbiljno, a pogotovo ne s namjerom da se suštinski udare temelji jednog novog političkog identiteta.

Perspektiva ljevice u BiH tijesno je vezana sa suštinskim, identitetskim problemom koji se neće riješiti čak i da se sa puta mehaničkog ujedinjenja partija koje ili otvoreno za sebe tvrde da su ljevičarske, ili ih tako javnost percipira, uklone svi sujetni duboko-privatno-interesno-vezani krugovi u partijskim liderstvima. Prvi princip ujedinjenja mora glasiti: Ujedinjenje ljevice prethodno mora da podrazumijeva ideološki i politički jasno artikuliranu svijest svoje pozicije o općem dobru. Naravno da time dospijevamo do velikog problema koji daleko prevazilazi bosanskohercegovačke granice. To je generalno problem Europe i Zapada uopće. Desetljeća ljevice takozvanog ‘trećeg puta’ primakli su ljevicu Centru, što po sebi nije loše, jer biti blizu centru može da znači da su različite ideološke perspektive dospjele do nekog konsenzusa i zajedničke interpretacije općeg dobra. Ali, desetljeća ‘konsenzusa’ osobito nakon krize financijskog kapitalizma 2008. na površinu su istjerali važne pokazatelje po kojima taj ‘centar’ već uvelike, poput ledenjaka koji se iz izbora u izbore naveliko topi, pluta po nemirnom okeanu desnice. Kontinent koji se do jučer dičio ‘konsenzusom’ odnosno nadilaženjem, pa čak i krajem ‘svih ideologija’, osvanuo je s prvom osekom financijskog kapitala praćakajući se u samrtnom hropcu na zraku neoliberalne ideologije. Fuzioniranje s centrom, pak u bosanskohercegovačkom slučaju, znači fuzioniranje s nacionalno-narodnjačkim rudimentarno-kapitalističkim političkim izrazom – u potpunosti u slučaju socijaldemokrata Republike Srpske, ili djelimično – ukoliko je izborna baza SDP oslonjena isključivo na područja s bošnjačkom većinom gdje se SDP takmiči sa SDA na polju ‘državotvornosti’, ‘državotvornog patriotizma’ i slično.

Europska ljevica se europskom desnicom konsenzusno poklopila u aksiomu po kojem će, kako to sažima David Harvey „ljudska dobrobit najviše napredovati ako se individualnim poduzetničkim slobodama i sposobnostima dopusti da se razbuktaju unutar institucionalnog okvira čvrstih imovinskih prava, slobodnog tržišta i slobodne trgovine“. Centrašenje ljevice koje se na kraju ispostavilo kao praktično desničarenje dovelo je do njezine političke eutanazije. Sve lijeve snage, pogledajmo samo Hrvatsku, Sloveniju, Francusku, Njemačku itd., ostale su preko noći ispražnjene od svakog ideološkog sadržaja pa samim tim i svakog razloga za postojanje. Ako ne nudite ‘neprijateljsku’ suprotstavljenu interpretaciju, odnosno narativ općeg dobra, ili ako se ona ne razlikuje od narativa druge političke grupacije, onda vaše postojanje kao zasebne političke grupacije svodi se na golu borbu za pozicije moći, fotelje, odbore, komisije, razne rukovodeće pozicije – ukratko, nešto slično što smo imali priliku gledati u sazivu naših ‘ljevičara’ na vlasti u mandatnom periodu od 2010. do 2014. u BiH, a što ćemo po svoj prilici gledati i tokom ove izborne 2018. To je gola moć, ili moć koja hoće samu sebe. Takva ‘ljevica’ onda je otuđena od stvarnih, egzistencijalnih potreba građanstva i onog trenutka kada se to građanstvo digne, kao u februaru 2014, političari takve ljevice umjesto da u tom pravedničkom gnijevu građanstva prepoznaju potencijal za obnovu svog političkog identiteta – jer značajan broj zahtjeva pobunjenih građana mogao se interpretirati u lijevom kontekstu – oni su u njemu prepoznali, zajedno sa svojim narodnjačkim partnerima, prijetnju da bi mogli ostati bez osvojenih pozicija moći. Bili su to dani njihovog praznog patetičnog, da ne kažemo sramotnog patriotizma, busanja u državotvorne-nacionalne grudi, takmičenja u imaginaciji vezanoj za teorije zavjere ko bi uistinu mogao stajati iza pobunjenih građana i slično. Bila je to prava parada malograđanske patetike. Ustvari, niko se nije tako grčevito borio za očuvanje pozicije i diskreditaciju februarskih protesta kao bosanskohercegovačka politička ‘ljevica’. Svakome po zaslugama – glasi uprošćeno marksističko načelo – pa su naši ‘ljevičari’ zbog takve propuštene povijesne prilike potpuno zasluženo na izborima 2014. godine ostvarili povijesno nizak rezultat. Neka za utjehu ostane i ova konstatacija da su slične povijesne prilike propustile partije lijeve ili socijaldemokratske provenijencije širom Europe u proteklim desetljećima što sve skupa svjedoči u prilog teze o teškoj identitetskoj krizi ljevice.

Sada dolazimo do drugog principa ujedinjenja koji se izvodi iz prvog. Odgovor na pitanje ‘kako ozdraviti ljevicu i socijaldemokratiju kod nas i uopće?’ sam se nadaje u brojnim izjavama ozlojeđenih građana i samih članova socijaldemokratskih partija, a on kaže: Povratak izvornim principima socijaldemokratije! Ništa lakše, reklo bi se. Ali, što su izvorni principi socijaldemokratije? Borba za socijalnu pravdu? To je odveć općenito. Osim toga, svaka pristojna narodnjačka partija se zalaže za dobar dio pitanja iz ovog domena. Izvor principa socijaldemokratije i ljevice, njihova fundamentalna inspiracija bio je vrlo jednostavan, toliko jednostavan da može stati u jednu riječ, a on je glasio: Socijalizam! Naši socijaldemokrati čini mi se, za razliku od jednog Bernie Sandersa, srame se te riječi. Razlog postojanja socijaldemokratije je reformistički (ne revolucionarni – po čemu se socijaldemokrat razlikuje od komuniste premda dijele isti cilj i istu, socijalističku ideološko-političku viziju političke zajednice) proces transformacije društva u socijalizam. On izvorno podrazumijeva sistemsku, postupnu demontažu kapitalističkog ugnjetavačkog poretka i svih njegovih popratnih pojava kao što je – u prvom redu – nacionalizam. Ono pak što se od 1989 do danas dešavalo s europskom, pa tako i našom socijaldemokratijom je upravo obrnuto – socijaldemokratija se ‘autoreformirala’ pa tako i nepovratno demontirala i transformirala u, po mom sudu, suvišnu političku grupaciju koja tavori, bolje reći parazitira na neoliberalnoj ideologiji kapitalističkog poretka. Danas se niti jedna meni poznata socijaldemokratija ne zalaže za socijalizam, ili barem za iznalaženje načina da se prevaziđe kapitalizam. Zbog čega? Zbog propasti ‘sovjetskog eksperimenta’? Pa zaboga, zar je borba protiv internacionalnog kapitalističkog ugnjetavanja i socijalne nepravde svediva na ruskog ‘brku-autoriteta’? Predavši svoje socijalističko polje borbe socijaldemokratske partije su se ustremile na tradicionalna polja političke moći onih desnih, utrkujući se s njima u ortodoksiji i odanosti neoliberalnom kapitalističkom diktatu ili, u našem regionu, u ortodoksiji i odanosti nacionalističkom, ‘državotvornom’ diktatu. Tako u Europi danas socijaldemokratske stranke se takmiče u rigidnosti austerity mjera (kao što reče Varufakis: austerity je nešto poput srednjovjekovne metode liječenja puštanjem krvi), njihovi političari se hvale koliko ‘bolnih rezova’ mogu podnijeti, koliko ljudi otpustiti (sjetimo se, nekad, u doba države blagostanja socijaldemokratski političar se hvalio povećanim brojem zaposlenih), čak negdje i u podršci antiimigrantskom sentimentu, kao što se u BiH socijaldemokrati takmiče u odanosti ‘državotvornosti’ i ‘državotvornim projektima’, u ‘patriotizmu’, u ‘pravoj’ zaštiti ‘vitalnih nacionalnih interesa’ s narodnjačkim partijama. Socijaldemokrati u entitetu RS čak suvereno već deceniju i više drže poziciju glavnog aktera zaštite vitalnih nacionalnih interesa.

Bilo kako bilo, danas stvari ovako nekako stoje: nestankom ‘države blagostanja’, nestankom nade da bi ona mogla opet biti uspostavljena, nestala je i socijaldemokratija, nestala je njezina realna osnova. Ostaci socijaldemokratije danas su sve više ideja bez svog konteksta. Da li je naprimjer nestankom SSSR i SFRJ, nestala i ideološka osnova za socijalizam/komunizam? Ako jeste, onda je povijesna misija ljevice zauvijek završena. Da li socijalizam danas može biti legitiman politički cilj? Možda ovo pitanje kod nas na starom kontinentu izaziva podsmijeh, ali barem kod onih koji su podržavali, da ga opet pomenemo, Bernie Sandersa u Americi sigurno ne. Ozbiljne analize govore u prilog budućem širenju baze onih koji podržavaju Sandersov kurs, osobito među mlađom populacijom, za razliku recimo od europske ili balkanske mladeži koja se takmiči u radikalnom konzervativizmu. Zašto je ovo važno? Zato što političko djelovanje ne podrazumijeva samo, kako sam do sada govorio, jasan ideološki vokabular. Ono se mora na političkoj pozornici pojaviti sa svojom ideologijom koja bi bila odraz osjećane realnosti da bi uopće bilo kredibilno. Socijaldemokrati (izuzev onih u RS, ali u sasvim drugačijem kontekstu) jednostavno nisu kredibilni kad se natječu u desničarenju s narodnjacima (vidi slučaj ‘Milanović’).

S druge strane, najvažniji elementi te osjećane stvarnosti danas, i kod nas i u Europi, su sve veći jaz u bogatstvu između građana, otuđeni politički vrhovi, opće siromašenje i srljanje u bijedu, dakle nešto što je tradicionalno pripadalo repertoaru ljevice. Sada je to ubjedljivi i neizostavni dio desničarskog i nacionalističkog vokabulara ostavljajući ljevicu na ledini, bez identiteta, jer ne može odrediti na šta i na koga se uopće može referirati u svom političkom djelovanju. Da sumiramo: nacija kao tvorevina buržujske – ili u našem slučaju kompradorske – klase je bila i ostat će isključivo područje djelovanja narodnjaštva i desnice. Isključivo područje djelovanja ljevice je klasa – klasa onih, kako je to lijepo 2014. godine definirao Bakir Izetbegović, ‘koji se nisu snašli’, klasa deprivilegiranih, ugnjetenih, radništvo u najširem smislu: i aktivna i rezervna mobilna armija rada, prekarijat, marginalne i ugrožene grupe, nezaposleni, sutra možda i imigranti. Koja klasa u BiH stoji nasuprot toj klasi ugnjetenih a međusobno antagoniziranih po etničkoj osnovi? Boris Buden tu klasu naziva lumpenburžoazija: to su kod nas etnopolitički poduzetnici (Brubaker), oni koji žive od političkog zastupanja ‘vitalnih nacionalnih interesa’ i istovremeno raspolažu resursima i imovinom koju pod, za sebe povoljnim uvjetima krčme, rasprodaju (=privatiziraju), rentaju; istovremeno raspolažu mogućnostima da svojim podobnim poduzetnicima osiguraju poslovanje plaćeno javnim sredstvima kao i otuđivanje zajedničke imovine. Lumpenburžoazija ništa ne proizvodi, već zatečenu imovinu rasparčava i na tome profitira. Kao saprofiti u prirodi, razlažu, vare, procesuiraju ono što je neko već nekada davno proizveo. Ova lumpenburžoazija bez obzira na različit etnički i ideološki predznak i teritorijalnu distribuciju u BiH dijeli iste, identične interese. Održava se na vlasti uz pomoć kontroliranog, usmjerenog i ograničenog etničkog neprijateljstva s ciljem održavanja fragmentiranosti i međusobne suprotstavljenosti najširih slojeva stanovništva po etničkoj i vjerskoj, a ponekad i po nekoj drugoj osnovi – npr. seksualna orijentacija – te uz pomoć inostranih kredita. Taj mehanizam već četvrt stoljeća uspješno funkcionira u BiH. Socijaldemokratske partije BiH namjesto da osmišljavaju strategije klasne borbe koje bi ovaj mehanizam demontirale, demaskirale, na žalost, traže svoj dio kolača u njemu (direktorska mjesta u javnim institucijama, upravni odbori, preprodaja javnih resursa, itd.).

Znam, naravno, da smo medijski ponajprije istrenirani da svijet nakon 1989. gledamo kao izdijeljen na države koje su države ovog ili onog naroda, ali ono što nam je stalno promicalo u toj namjerno razvijanoj, navodno zdravorazumskoj perspektivi je jedan dubinski, suštinski proces koji se odvijao iza borbe za svoju državu – a to je da se u biti država svodi na to da je ona uglavnom država ekonomski najjače klase i da unutar njenih granica najjača klasa stječe i brani svoju hegemoniju sredstvima sile: policija, sudstvo i mrežom ideoloških državnih aparata – mediji, političke partije, vjerske organizacije, sindikati, školstvo i tako dalje putem kojih vladajuća oligarhija stječe dobrovoljno podaništvo i masovnu podršku obespravljenih. Borba za svoju državu ili, kao u BiH, borba za neki svoj dio te države, uglavnom je bila maska za borbu za političku hegemoniju između suprotstavljenih blokova unutar vladajuće klase i to ne ona suprotstavljenost kakva nam, kada je BiH u pitanju, odmah na pameti – ona etnička, već unutar pojedinih etničkih blokova vodile su se i vode se borbe za supremaciju između suprotstavljenih frakcija etnopolitičkih elita. Ako pogledamo sve do sada, od Daytona do danas, održane opće (pa i lokalne) izbore možemo uočiti jednu konstantu: na generalno postavljenoj međuetničkoj konfrontaciji u stvari ključne političke borbe vode se isključivo unutar političkih blokova unutar pojedinog konstitutivnog naroda oko toga ko će, unutar svog etničkog bloka biti prvi, imati mandat da naredne četiri godine štiti ‘vitalne interese’ svoje grupe, odnosno, ko će u naredne četiri godine imati glavnu riječ u raspodjeli resursa, moći, pozicija. Postavljam pitanje: ‘šta tu ima da radi jedna socijaldemokratska partija ukoliko i sama nije jedna od etnopolitičkih frakcija unutar nekog etničkog bloka?’.

Odbaciti socijalizam značilo bi priznati da kapitalizam nema alternativu, kapitalizam i njegove prateće pojave: nacionalizam, fundamentalizam, fašizam, to na kraju znači priznati totalnu dominaciju jedne ideologije i sebe otpremiti na smetlište historije. Na žalost, to se čini dijelom jednog šireg političkog trenda danas. Taj trend je izuzetno opasan. Desit će se, naime, da isto onako kako smo, ima tome već 15-20 godina, u Europi prihvatili da je država blagostanja ekonomski neodrživa, da danas ili već sutra prihvatimo – o čemu svjedoči frapantni rast radikalnog desnog populizma od britanskih ostrva do europskog istoka i jugoistoka – da je i liberalna demokratija ekonomski, ali i sigurnosno neodrživa. Ona je odbačena u Mađarskoj i Poljskoj, u redu stoje Slovaci, Austrijanci, sa strahom pratimo izbore u Holandiji, Francuskoj, čak i u Njemačkoj. Odbacivanjem liberalne demokratije, posljednji smokvin list koji prekriva skandaloznu golotinju kapitalističkog pustošenja će pasti.

Ako nije socijalizam cilj borbe naših socijaldemokrata, šta je onda? ‘Građanska opcija’? Uz, naravno, sve moje simpatije prema građanskoj opciji – i sam je preferiram u odnosu prema hegemoniji etnonacionalizma – moram ovdje upitati sljedeće: Ali, šta je to lijevo u građanskoj opciji? Ništa, naravno. Građanska opcija niti u najnategnutijoj interpretaciji ne može biti lijeva opcija. Politička snaga koja se za nju zalaže onda ne može biti smatrana istinskom ljevicom, ukoliko baš ljevicom nećemo nazvati svaku opciju koja je lijevo od rigidnog etnonacionalističkog bloka, što onda znači da je ime ‘ljevica’ kod nas počasne prirode. Šta su osnovne karakteristike građanske opcije? Građanska opcija polazi od uvida da se BiH ne može, a niti treba – zbog svoje specifične historije i višestoljetnog iskustva življenja u različitosti – pokušati utemeljiti u etnicitetu kojem bi se poklopile silnice političkog i nacionalnog kakav je slučaj u većini država europskog istoka koje nazivamo nacionalnim, ili bolje je reći jedno-nacionalnim državama. BiH u perspektivi građanske opcije ne treba svoj, kako to kaže Sadudin Musabegović, etnički ‘homogeni supstancijalitet’. Naprotiv, BiH je zemlja pluralnog nasljeđa na temelju kojega «nije razumno očekivati da politička i nacionalna pripadnost ujedno izražavaju neku duboku kulturu zajedničkih vrijednosti. Treba se nadati», i ta nada predstavlja polazišni kontekst političkog djelovanja građanske opcije «međutim, da ljudima bude dovoljno zajedničko poštovanje za vladajuće ideje civilnog društva – ideje tolerancije, odgovornosti i jednakosti pod vladavino zakona – da bi društveni diverzitet bio plodonosan a ne povodom za podjele», maestralno zaključuje liberalni konzervativni filozof John Gray.

Drugim riječima, to znači da je vrijednosni kontekst civilnog društva za sada najbolji okvir za slobodan razvoj pluralizma, ili da opet navedem J. Graya, «pluralizam mora biti ograničen normama i zajedničkom kulturom civilnog društva». Ako pak nema tog zajedničkog poštovanja za vladajuće ideje civilnog društva, onda na djelu imamo ‘radikalni multikulturalizam’, esencijalizaciju partikularizma unutar kojega političke elite tih fragmenata opravdavaju svaku vrstu privilegija koja im se čini prikladnom za osiguranje političke moći i vlasti. Jedan ‘zdravi pritisak’, kako ga zove Gray, a to je u biti prihvaćanje munimuma normi civilnoga društva, se odbacuje i reinterpretira kao ‘nametanje’ redovno u manjinsko-pravaškom diskursu među onima koji iz svojih razloga apsolutiziraju imunitet prava na razliku odbacujući norme civilnog društva. Na taj način partikularisti, ili u našem slučaju etnonacionalisti, svjesni da je odbacivanje ‘normi civilnog društva’, u osnovi univerzalnih ljudskih prava, neprihvatljivo u modernom liberalno-demokratskom političkom imaginariju, kroz kulturno-identitetski pravni vokabular, koji je sastavni dio ‘normi civilnog društva’ prividno legitimiraju svoj radikalni multikulturalizam. Ako su ovi principi okvir za građansku opciju, a jesu, onda, u ideološkom smislu govorimo o liberalističkom konzervativizmu a ne o ljevici, s obzirom da nedostaje dimenzija klasne svijesti, odnosno klasnog političkog subjektiviziranja.

Na osnovi dosadašnjeg iskustva s domaćom i europskom ljevicom smatram da je upravo ključni problem ljevice u BiH to što je ona uglavnom socijaldemokratija. Danas je socijaldemokratija prevaziđena ideja lijevog političkog organiziranja. Možemo reći da se pravac koji je socijaldemokratija pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća prihvatila – ‘zlatno doba socijaldemokratije’ – kratkoročno pokazao korisnim za ugnjetenu klasu i da je to trajalo onoliko dugo koliko i najveće postignuće te vrste socijaldemokratije – država blagostanja. S padom države blagostanja socijaldemokratija je izgubila svoj glas, svoju originalnu ideju, da bi se, kako smo već vidjeli, povinovala diktaturi kapitala kroz promjenu svoje paradigme u formi Blairovog ‘Trećeg puta’. Sama ideja ‘trećeg puta’ dovela je do odbacivanja klauzule 4 koja je zahtijevala zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju iz Statuta laburističke partije 1995. Možda se stvarna kapitulacija socijaldemokratije desila mnogo ranije, prihvaćanjem da se socijaldemokrati pojave kao građanska stranka koja će učestvovati u parlamentarnom životu svoje nacionalne države, dakle onog trenutka kada se ‘nacionalizirala’.

Mora nam biti jasno u vezi s ljevicom sljedeće: kada se i ako se ikada pojavi autentična lijeva alternativa u Europi ona će biti ili internacionalna ili neće biti ljevica. Sovjetski i jugoslavenski socijalistički eksperimenti na Istoku i socijaldemokratski eksperimenti na Zapadu propali su zbog paktiranja s nacionalnim, jer su se ‘nacionalizirali’ (jer su, kazano kurentnim bosanskohercegovačkim političkim rječnikom, postali ‘državotvorni’), jer su, u krajnjem preuzeli organizaciju ‘neprijatelja’ protiv kojega su se borili – organizaciju nacionalne države. Socijalističkoj ideji tek predstoji ozbiljni razračun s nacionalizmom. Prvo poluvrijeme te borbe, završeno je s ‘trećim putem’, uz ubjedljivo vodstvo nacionalizma. Recentna povijest koja je kulminirala u dva ultranacionalistička svjetska rata, pokazala je nacionalizam proletarijata, ili ugnjetene klase, svaki put iznova, pa i danas kada mase radništva hrle na skupove ultradesničara; pokazala je njegovu podložnost preoblikovanju u nacionalističkom duhu od strane buržujske nacionalističke ideologije. Svaki put iznova bili su preoblikovani u discipliniranu armiju potrošača, unutar sebe podijeljeni po vjerskom, etničkom, rasnom i rodnom principu, razoružani i bukvalno i intelektualno. I socijalizam je preuzevši svojedobno na sebe formu nacionalne države, sam sebe osudio da skonča kao epifenomen nacionalizma – Baršunasta revolucija 1989. Nacija se u proteklih 200 godina pokazala kao moćan instrument za discipliniranje proletarijata u rukama vladajuće klase – buržoazije, čija je glavna karakteristika vladavina partikularnog interesa hegemonijske klase, predstavljena kao vladavina općeg interesa. Nacionalizam je svaki put iznova potkopavao ljevicu, socijalističko organiziranje i djelovanje, na kraju i samu Internacionalu.

Zašto ljevica mora biti internacionalna? Zato što je kapitalistička dominacija internacionalna, globalna, zato, na kraju, što je ugnjetavanje koje iz te globalne dominacije proističe i u čemu mu nacionalno služi kao efikasno sredstvo, internacionalno, univerzalno. Univerzalan i internacionalan mora biti i odgovor na njega, tako da se socijaldemokratski i komunistički eksperiment s nacionalnom državom, poslušničkim prihvaćanjem pravila njezine igre nipošto ne smije ponoviti. Šta uopće može značiti to da se socijaldemokratija odrekla svog revolucionarnog nasljeđa? To znači da se postavši nacionalnom, socijaldemokratija odrekla klasnog pitanja. Možemo raspravljati o aspektu nasilja, ali revolucija jednostavno znači obrat u klasnoj vladavini. Odreći se revolucionarnog nasljeđa znači u biti odreći se mogućnosti vladavine klase proizvođača, znači pristati na vladavinu posjednika uz eventualnu mogućnost povremenih dealovakojima će se šminkati ugnjetavanje. Ako pak neko misli da je govor o klasama zastario, taj treba da čita, ne ljevičarski, već konzervativni tekst jednog Fukuyame, na primjer, koji lamentira nad propašću srednje klase. Problem je što u ovom kontekstu socijaldemokratska organizacija može biti samo nacionalna (kako god mi to nacionalno interpretirali) i što će na kraju biti prisiljena utrkivati se nacionalistima u mobilizaciji glasačkog tijela.

Sada dolazimo do bosanskohercegovačkog specifikuma koji stvar sa socijaldemokratijom, a pogotovo s ljevicom dalje usložnjava. Mile Lasić u svom tekstu „Uzaludna FES-ova evaluacija i ‘promemoria za nalijevo ravnajs'“ (HerzegovinaIN, 5.2.'18.) s pravom upozorava da se „ne smije bježati od onog što su rat i poraće uradili s ‘leopardovom kožom’ u BiH, ni ignorirati posljedice grubih nacionalnih koncentracija, koje nitko razuman nije želio, ali su se dogodile, pa je tvrdoglavo inzistiranje na ‘većinskoj demokraciji’ i ‘regionalizaciji’ koja ne bi uvažavala da je BiH pretrpjela i tzv. etničkih čišćenja (koja grozna riječ), te da je BiH još uvijek zemlja ‘zamrznutog konflikta’, značilo automatski nesposobnost uhvatiti se u koštac s problemima. Upravo nemoć da se izaberu odgovarajuće metode upravljanja identitarnim razlikama, najporazniji su dokazi besmislene retorike i politike tzv. lijevih stranaka koje su suštinski postale demagoške i populističke, na čelu s ‘autoritarnim populistima’ ili neznalicama velikog formata“. Potrebno je zadržati se na ovom pitanju, premda je koncepcija ‘upravljanja identitarnim razlikama’ konzervativistička a ne ljevičarska. Ljevica može ‘upravljati’ jedino klasnim razlikama prepoznajući one identitarne kao instrumente ugnjetavanja, odnosno održavanja postojećeg režima. Pravi ljevičar nipošto ne bježi od suočavanja sa stvarnošću kakva god da je, pa i ona nastala ilegalnom upotrebom sile i ratnim zločinom. Ali, ovdje, ispod pitanja prihvatiti posljedice ratom stvorene stvarnosti ili ne, promiče još jedna važna, rekao bih meta – ravan koja pita: Da li neignoriranje posljedica tako proizvedene stvarnosti znači živjeti po njenim novim pravilima ili uložiti sve svoje napore da se jedna takva tvorevina na svakom mjestu potkopava, razobličava, sramoti, na kraju i promijeni. Dakle, šta ljevica da uradi po pitanju prihvaćanja, odnosno borbe protiv rezultata postignutih ratnim djejstvima? Ili, da li prihvatiti ono što, kako Lasić kaže, „nitko razuman nije želio“, dakle, da li prihvatiti ono što su željeli i uradili neki ‘nerazumni ljudi’ pa je toliko nerazumno? Naravno, možemo sada moralizirati, ali povijesno iskustvo nas uči da je cjelokupna historija, s jedne strane, ustvari samo slijed upravo takvih uvažavanja nasilnički stvaranih poredaka, ali isto tako, s druge strane, neprestana borba protiv takvih nasilničkih režima.

Zato pravi ljevičarski odgovor na to pitanje može biti samo neprestana borba protiv takvog poretka kojeg ionako ‘nitko razuman ne želi’. Ljevičarska borba znači sistematsko i stalno obesmišljavanje takvog jednog nepravednog poretka na temelju svojih vrijednosti slobode, pravde, jednakosti, uz stalne pokušaje širenja granica solidarnosti, a ne konsolidiranja unutar samo jednog tipa solidarnosti – onog etničkog. Da li onda neprihvatanje nerazumnog proizvodenog stanja kojeg su proizveli neki nerazumni ljudi znači da je onaj koji ga ne prihvaća sam nerazuman? Uostalom, onaj ko ne prihvaća postojeće, ‘realnost’, valjda je onaj koji je fantast, utopist, drugim riječima, nerazuman. Znači onaj ko ne želi prihvatiti nerazumno proizvedenu realnost stvorenu silom koju niko razuman nije želio, sada je sam, čudnim obratom, nerazuman, neozbiljan, iracionalan, nadrealan. No, da li je to baš tako? U srcu je socijalističke ideje nemirenje s nepravednom stvarnošću. Sama lijeva ideja je reakcija na ugnjetavačku stvarnost. U ovom slučaju, odbijanje prihvaćanja nasiljem nametnute stvarnosti, dakle vladavine etnonacionalističko-teritorijalizirajućeg principa može biti shvaćeno kao nešto iracionalno i nadrealno. Nipošto. Ljevičarski odgovor, kao narativ koji se razvija u okvirima historijskog materijalizma, nipošto ne smije biti idealistički – pogotovo ne nacional-idealistički kakav se može čuti kod nekih bošnjačkih nacionalističkih prvaka koji u ovakvim prilikama posežu za idejom državnosti, milenijskim kontinuitetima i ‘vezivnom’ narodu. Naprotiv. Ljevica odgovara historijsko-materijalistički. Ona se u svome odgovoru mora upravo pozivati na stvarnost – ali koju? Možda onu koja nam je toliko pred očima da je naprosto ne vidimo. Realnost koja, na primjer, kaže da govorimo zajedničkim policentričnim jezikom, realnost da se kao identitetski naročiti u svom bilo kojem grupnom osjećaju suodređujemo u međuodnosu kroz hiljade i hiljade dnevnih interakcija u poslovanju, kulturi, umjetnosti, nauci koje proizvode baš tu i takvu stvarnost, ali koja se hegemonijom nacionalizma svih predznaka u regionu uspješno drži ispod radara, naprosto ne postoji ili se smatra irelevantnom. Baš zbog takvog stava prema stvarnosti, etnopolitičkoj eliti svih boja i u svim ex-jugoslavenskim državama, stvarni, egzistencijalni problemi individualnih pripadnika njihovih naroda su irelevantni, naprosto ne postoje. To je kompleksni konglomerat dnevne stvarnosti na kojoj parazitira silom nametnuta i održavana etnonacionalna stvarnost. Ova stvarnost ispod radara, koja je u biti suvišak stvarnosti, predstavlja čitavo netaknuto polje političkog, resurs koji čeka da bude ‘otkriven’ i artikuliran. On, drugim riječima čeka svoju ljevicu! Njegovi nositelji su obični ljudi – cijela jedna klasa ugnjetenih – ljudi pritisnuti egzistencijalnim mukama parazitskog etnonacionalističkog režima, koji se vješto drže u međusobnoj fragmentiranosti, suprotstavljenosti, identitarnim kavezima. To je, ukratko, područje za konstituciju i političku borbu ljevice.

Stvarnost desnice je stvarnost podjela – nasiljem proizvedenih i održavanih – naglašavanja identitetarnih razlika i onoga što nas dijeli. Zadatak ljevice ne može biti to da sad prihvaćajući okvir koji silom zadaje desnica sada tim razlikama menadžira. Ljevičarsko menadžiranje razlika tiče se klasnih razlika koje zazivaju zajedništvo ugnjetenih, osvještavajući (klasna svijest!) konstitutivni međuprostor unutar kojega se razlike mogu slobodno pojavljivati kao razlike, unutar kojega one nastaju ali i nestaju, a ne po diktatu nacionalističke ideologije: njezinih medija, udžbenika, političkih stavova, stavova nacionalno-osviještenih akademaca i slično koji zaleđuje samo jedan tip razlika – i to baš onih koje njihovom soju omogućuju hegemoniju, soju etnonacionalističkih elita – i kodificira ga u svoj zakon. Suštinsko obilježje ljevice od Marxovih dana je stvarnost koja nas spaja, ono što je zajedničko, s tim da krugovi zajedništva – napominjem, u razlici – treba da rastu do internacionalne dimenzije jedinstva ugnjetenih. Polje političke borbe desnice je država-nacija u najširem smislu: zaposjedanje i razdjeljivanje pozicija moći odakle se proizvodi i održava kompleksan sistem podjela iza kojega se nalazi ona temeljna – klasna – podjela. Polje borbe ljevice je društvo: mukotrpna borba za zajedništvo koje svojom otvorenošću i inkluzivnošću potkopava i sabotira oktroiranje različitosti. Ljevičarski impuls poručuje: pobrinimo se za društvo, za slobodnu igru razlika u društvu, a država će se pobrinuti sama za sebe. To znači, kada je država u pitanju, odgovor ljevice – na temelju afirmacije zajedništva može biti samo da nam trebaju takve institucije koje će omogućiti nesmetani razvoj najrazličitijih grupnosti, upravo cvjetanje najširih razlika, a ne institucije koje će te razlike proizvoditi, krojiti po mjeri one klase koja na njima zasniva svoju moć. Na ovom mjestu se dodiruju ljevica i liberalizam. To je u biti prosvjetiteljski ideal koji od politike imperativno zahtijeva stvaranje takvog fleksibilnog okvira koji će omogućiti neometani razvoj pojedinca uz što idu i njegova ili njezina identitetska afiliranja s ciljem razvoja njegovih ili njezinih potencijala. Na drugom – nacionalističkom – polu, se lijeva i desna misao također dodiruju u monstruoznoj kombinaciji socijalizma i ekstremno desnog nacionalizma i fašizma, ali to je već tema za drugu raspravu.

Prihvaćanje silom nametnutoga nikada – pa čak ni na ovim prostorima – ne može biti svojstveno ljevici. Naša ljevica je bila suočena s tom dilemom 1939. Tada se nametala realnost etnoteritorijalnog rješenja za BiH. Sporazumom Cvetković-Maček iza kojega je stajala sva sila jugomonarhističkog režima poduprta interesima srpske i hrvatske buržoazije bila je uspostavljena realnost koja je zahtijevala svoje priznanje. Šta bi se desilo da je tadašnja ljevica priznala ustavno-pravni okvir monarhije i da se odrekla svog revolucionarnog nasljeđa? Srećom tadašnja ljevica znala je kako da odgovori. Ljevica ako je uistinu ljevica ne smije prihvatiti etnonacionalističke principe, već naprotiv mora da osmišljava načine njihovog obesmišljavanja, sramoćenja, ruganja, načine njegovog onemoćavanja, vrebajući i spremajući se za oportuni historijski trenutak kada će biti moguće takav režim svrgnuti ma koliko to u nekom trenutku povijesti izgledalo beznadežno. Ako ih pak prihvati, ona postaje ‘nacional-socijalistička’. Danas je izuzetno teško artikulirati konkretan odgovor ljevice u BiH, ali kakav on bio – a ovo što imamo je blijedo, neuvjerljivo, oportunističko, upitno – mora počivati na principima svoje tradicije, a ta je odgovor stare ljevice na etnoteritorijalističku realnost podržanu tenkovima i avionima tadašnje najmoćnije armije svijeta. Taj odgovor artikuliran je na dva zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943. i 1944. Prvi aspekt tog odgovora tiče se otvorenog identiteta bosanskohercegovačkog društvenog pluraliteta, bez mogućnosti partikulariziranja, pa time i teritorijaliziranja identiteta, jer se bosanskohercegovačka politička zajednica definira kao ona koja pripada i jednim i drugima i trećim i niti jednom od njih posebno, dakle svima njima samo u njihovom međuodnosu. Drugi aspekt tog odgovora tiče se priznanja najširih individualnih sloboda i prava. Dakle, pred ljevicom je cijelo, netaknuto polje političkog, rezervoar pluralnog mnoštva koji iščekuje svoju političku subjektivizaciju, statistički izraženom u onih oko 50% koji ne glasaju u ovoj zemlji. Štaviše, ljevicu u BiH pamtimo po – blago je reći – preziru prema tom mnoštvu koje se pokušalo izraziti putem foruma i plenuma. Genuini demokratski i egalitaristički poriv zajedničkog nakon višedecenijskog identitetskog treniranja se na trenutak prolomio. Ljevica mu je odlučno okrenula leđa i stala na stranu ugnjetavačkog režima. Nakon te izdaje, desio se najprije simbolički radnički egzodus iz Tuzle do hrvatske granice, da bi se danas, pred našim očima odvijao stvarni egzodus cijelih populacija. Eto to je konačni proizvod etnonacionalističke politike razlika – posljednja faza nacionalnih revolucija: etničko čišćenje od svoga naroda upravo sa njegovih maksimalno homogeniziranih etničkih prostora. Kada ta nova realnost zatraži da bude priznata, bojim se da će za sve nas biti kasno.

Autor: Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu