Andrej Nikolaidis: Kako su počeli demokratija i kapitalizam kod nas …
KAKO SU POČELI DEMOKRATIJA I KAPITALIZAM: Ko ne može bez pasulja i bez ljute šljivovice
Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti
Nedavno se dio bosanskohercegovačke javnosti zgrozio nad snimkom koji prikazuje kako maturanti sarajevske Prve gimnazije, “najstarije srednjoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini”, koja je “iznjedrila dva nobelovca”, a uz to, iako su to medijski izvještaji preskočili, jer to danas nije za diku, pa da vas podsjetim, i nekoliko sekretara SKOJ-a, proslavljaju kraj srednješkolovanja uz cajke. Poznavaoci materije kažu mi da su na repertoaru bile Ceca i Stoja.
Najprije, kao olakšavajuću okolnost za maturante Prve gimnazije naveo bih sljedeću činjenicu: da, ta gimnazija je dala sve te velike ljude. Ali je dala i mene. Pa vi sad vidite.
Potom. Pošto po užem gradskom jezgru Sarajeva na svakom ćošku sviraju Grieg, Stravinsky a kod sebilja po vas dan ordinira pijanista koji “Goldberg varijacije” svira za bobu gore od Glenna Goulda, fakat je bruka da, kako u papanskom (a još i šovinističkom) komentaru na papanluk učenika Prve gimnazije kaže za ćudoređe zabrinuti čitalac/čitateljka, “U srcu Starog Grada, šund i kič uz beogradske “pevaljke”. Dan uoči mubarek ramazana. Dobrodošli u Sarajevo! Stidim se”.
Zatim. Bi li zgražanje javnosti bilo blaže da su umjesto Cece i Stoje đaci zavrtili Halida i Sinana?
Onda. Istina je: za četiri godine u Prvoj gimnaziji nisam sreo nikoga ko je slušao narodnjake. Istina je: u toj školi mi smo razmjenjivali i komentarisali kasete i ploče Gang of Four, Joy Division, The Jesus and Mary Chain, The Smiths i The Stone Roses. Ali klanje koje je nastupilo devedesetdruge ne bi bilo gore ni da smo slušali Hanku i Šabana.
Još. Iz pomenute proslave sa narodnjacima ipak je razvidno da se tu radi o elitnoj školi. Usporedite proslavu maturanata Prve gimnazije sa proslavom “male mature” koju su priredili učenici osnovne škole u podgoričkom naselju Donja Gorica.
Da vam ne prepričavam, evo vam novinski izvještaj, koji je sam po sebi književnost.
„Direktorica škole Biljana Ćulafić ispričala je za CdM kako se sve odigralo. ‘Đaci su započeli bakljadu koja je poslednjih par godina tradicionalna na poligonu škole. U tom trenutku niko djecu nije dirao. Mi smo bili ispred da to propratimo. Poslije jedno 15-20 minuta, rulja je krenula prema ulaznim vratima i počeli su da bacaju baklje i druga pirotehnička sredstva prema školi. Mi smo se povukli u školu’, priča Ćulafić.
Na klupama ispred škole ostalo je malo učenika, koji su ubrzo ušli u ovu obrazovnu ustanovu kako bi se zaštitili.
‘Malo je oštećena fasada škole. Ja sam se plašila da će se rasprsnuti ulazna vrata jer je nekoliko eksplozivnih sredstava palo ispred vrata’, prisjeća se Ćulafić.
Ubrzo je došla i policija.
‘Đaci su se povukli uz uvredljive povike policajcima. Dala sam izjavu u policiji i sad je to njihova stvar’, kaže Ćulafić.
Uprava škole skreće pažnju na to da djeca nijesu mogla sama kupiti skupa pirotehnička sredstva’.
To, dakle, nije bila proslava nego performans inspirisan Carpenterovim filmom “Napad na policijsku stanicu”.
I još. Jeste, propalo se. Ali nije ništa, kako će se propasti.
Ono što se desilo prvih godina devedesetih nije bio pad, nego dragovoljni, ekstatični skok u barbarstvo. Biva to kod nedovršenih prosvjetiteljskih projekata. Ono što smo odbacili i na što smo hraknuli podrazumijevalo je edukaciju, sekularizaciju i industrijalizaciju. Ono što je uslijedilo podrazumijevalo je deedukaciju, desekularizaciju i deindustrijalizaciju, što će reći papanluk i sveprisutne religioznost i nezaposlenost. Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti.
Konačno. Prilažem kratku priču koja se zove
BIO JE STRAŠAN TIP
– Pogledaj, The Stone Roses. Nevjerovatno.
– Kažem ja lijepo: ovo je pećina s blagom.
– Daj mi najbolju stvar sa The Stone Roses?
– Ne znam… Možda ipak Waterfall.
– Made Of Stone.
– Dobro, Made of Stone, ali u Waterfall već čuješ Fools Gold. Made Of Stone je savršena, ali Waterfall otvara prostor, otškrine vrata i zakoračiš na polje… gdje iz neba i iz zemlje puca rave.
– Znam, znam. Made Of Stone. Tačka. Samo dvije torbe?
– Biće dosta.
– Vidjećemo. Ako ne, vidio sam neke velike kese u ormaru. Znam samo da ništa ne ostavljam.
– Tip kao da je radio u Jugotonu.
– Prije kao da je radio distribuciju. Ima sve, vidi , PGP RTB, Suzy, ZKP RTLJ, evo i Diskoton…
– Daj mi tri najgora Diskotonova benda?
– Može li i pjevači?
– Može.
– Znači… Merlin, Neda Ukraden i, pazi sad: Jugosloveni.
– Jugosloveni su Diskos.
– Kurac Diskos, Diskoton, garantujem.
– Meni je Dugme veće sranje od Merlina. Mislim, Dugme sa Diskotona.
– OK, Dugme je najveće sranje, Dugme je sranje svih sranja, ali Jugosloveni…
– Ko ne može bez pasulja, i bez ljute šljivovice?
– Jugosloveni!
– Realno, dvije torbe je malo.
– Natrpaće pun gepek svinjetine, opet će dovući čitav zamrzivač u kola, i onda za moje ploče nema mjesta. Dosta je toga. Uzeće meso sutra. Pazi ovo: Closer, original, tu je i cijena u funtama.
– Znaš kao i ja da će nam Zoran reći koji će vam kurac ploče, uzmite nešto ko svi normalni ljudi.
– Hoće, ali ove ploče nosim. Ovo je prilika koju imaš jednom u životu, a mesa ima, šta god zapališ puno je mesa, zemlja se pretvorila u džinovski roštilj, svuda naokolo cvrči meso, debili mjesecima nisu ništa drugo radili nego kupovali i skladištili hranu, spremali se za najgore…
– Pa dobro, znaš da je i Marks govorio prvo materijalna baza a onda duhovna nadgradnja.
– Danas idemo prvo sa duhovnom nadgradnjom.
– Važi, to ćeš objasniti Zoranu.
– Čovječe, peterostruki živi Springsteen.
– Daj da vidim… To ja uzimam.
– Svakako. Ima The River na kaseti, to možeš uzeti.
– Znaš da imam The River, jebi se.
– Koja ti je The River bolja, studijska ili uživo?
– Uživo, da nema predugu uvodnu priču.
– Koji si ti debil… Ta priča vrijedi koliko cijela ploča.
– Uživo je bolja i No Surender. I Thunder Road. Ali iznad svega It's Hard To Be A Saint In The City.
– To je savršen živi album. Ili skoro savršen, jer nešto nedostaje: nema Point Blank. To je njegova najbolja stvar. Kad god čujem te orgulje vrate me u djetinstvo, na terase na kojima sviraju hotelski bendovi, to je taj zvuk…
– Point Blank kao najbolju Bruceovu pjesmu, to si upravo probao da mi prodaš?
– Zašto uopšte pričam sa čovjekom kojem je Meat Is Murder bolja od There Is A Light That Never Goes Out?
– Ti si mediokritet. Svako će ti reći da je There Is A Light najbolja pjesma Smithsa.
– Naravno da će reći. There Is A Light je najbolja pjesma svih grupa, svih vremena.
– OK, ali ako si fan, onda imaš nekog svog favorita, nešto drugačije…
– Znam, znam, nešto što samo ti vidiš, samo ti razumiješ… Kao, Moz pjeva samo tebi?
– Ima li Smithse?
– Naravno, ima čak i Rank, italijansku. Sve sam spakovao.
– Čitao sam u nekom muzičkom magazinu odličan tekst o njima. Novinar kaže kako smije da se kladi da na čitavom svijetu ne postoji čovjek koji je uspio smuvati ribu uz The Smiths.
– To je stvarno pretjerivanje. Naravno da postoje ribe koje vole Smithse.
– Naravno da postoje, ali postoje li tipovi koji vole ribe koje vole da pjevuše Heaven Knows I'm Miserable Now?
– Pričaš gluposti. Kakav god da si, uvijek postoji neko za tebe. Recimo: je li Janis bila najružnija, ali i teorijski i praktično najružnija riba na svijetu? Da? Ne da je imala momke, nego je imala i Cohena. Čovječe, Cohena!
– Oho!
– Šta?
– Oho-ho-ho! Šibica, eto šta!
– Nemoj me…
– O, da.
– Šit, jebem ti.
– Kažem ja: čovjek je, ono…
– Hajde nam ti to izmrvi, a ja ću ove torbe dolje…
– Hajde.
…
– Ovo je ozbiljan šit.
– Ko će se sad dići.
– Ko bi uopšte poželio izaći iz sobe pune ploča i šita.
– Dižimo se. Domovina zove.
– Šta misliš, je li i njega zvala?
– Ko?
– Domovina. Njegova.
– Meni se čini kako je to tip koji bi na prvi zov Domovine zatvorio prozore i pojačao muziku.
– I ja mislim.
– Nema sumnje. Tačno možeš zamisliti kako njegovi gledaju vijesti, kako spikerov glas dopire u njegovu sobu, kako ga to nervira, kako se diže i pojača muziku, nešto stvarno moćno, Atmosphere ili Torn Curtain, recimo.
– Neprekidno mislim: kakav tip u ovoj selendri ima sve ove ploče?
– Šta misliš, je li on onaj sa naočarima?
– Ko bi drugi bio, ona baba? Uostalom, vidio si mu majicu.
– Koju majicu?
– Nisi ispod džempera vidio narandžastu REM majicu?
– Narandžastu, kao sa Green?
– To i jeste bila Green majica.
– Kako su njega?
– Ništa, tu, iza kuće.
– Je li nešto rekao?
– A šta bi rekao?
– Ne znam, nešto…
– Misliš, sve te knjige koje je pročitao i sve ploče koje je slušao, imajući to u vidu mora da je imao spremnu dobru repliku?
– Jebi se, znaš šta sam mislio.
– Pojma nemam.
– Znaš. On je bio drugačiji. Pa očekuješ da sa njim bude nekako… nekako drugačije.
– Bilo je isto.
– I ništa nije rekao?
– Ništa.
– Ko ga je?
– Onaj novi.
– Koji je ono bolesnik.
– Bolesnik, odmah se vidi.
– Ja bih se držao dalje od njega. Taj će napraviti neko sranje.
– U pravu si, bolje da pripazimo da ne upadnemo u neko sranje.
– Jebi se. Nego, daj mi najbolju stvar sa Green?
– World Leader Pretend.
– Ma daj. To je im je škart od The One I Love.
– Uopšte nemam snage da se prepirem sa tobom.
– I šta kažeš, tip ih sve odjebe i samo pojača muziku.
– Tako je.
– Kad razmisliš o tome, to je zaista, ono…
– Tako je. Bio je strašan tip.
(zurnal.info)
