Svakog maja news feed mi postane vremeplov iz Drugog svjetskog u ovaj posljednji rat. Nekad tako prelete ubrza da ti se čini kako su se ta dva rata spojila u jedan. Godišnjica Titove smrti, godišnjica Bljeska, Dobrovoljačke, Brčanske malte, Bleiburga – samo su neki od datuma u kojima se vrijeme presavija
Istovremeno, kroz gotovo cijeli maj, na račun svih dolaze optužbe da su fašisti a u samopredstavljanjima su svi opet antifašisti. Shodno vlastitoj megalomaniji srpski nacionalizam najviše optužbi otrpi, ali se zato i brani duplo, kao dvostruki antifašizam. Oni su i četnici i partizani, jer po njihovom i ovi prvi su dokazani antifašisti, a među ovim drugima su bili nacionalno najbrojniji. Hrvatski nacionalisti su također deklarativno antifašisti, ali ne zna se šta im je teže – ustaše pretvoriti u iste takve ili ih se odreći. Pa ni tamo ni ovamo, raspeti kao Isus pokušavaju izjednačiti krajnosti, partizansku i ustašku, od kojih svaka vuče na svoju stranu i gledaš to u strahu da ih krajnosti ne raščereče kao konji Vidosavu iz Ženidbe kralja Vukašina.
Bošnjaci su imali „sreću“ da su u posljednjem ratu ratovali i s HVO-om te s osudom ustaštva, manje-više, nemaju problem. Iz Drugog rata ostalo im je vezati se samo za partizane, jer, prema njihovoj nacionalističkoj retorici, i u ovom ratu borili su se protiv ustaša i četnika pa svjetskoratovsku antifašističku borbu, tokom maja, poistovjećuju sa svojom iz posljednjeg rata koristeći partizane kao mimikriju. Ostatak godine nije im mrska ni Handžar divizija koju predstavljaju antifašističkom formacijom. Ali u maju, bar ovom, nije bilo optužbi na taj račun pa ni konkretnijeg povoda da se handžarovci brane. Sve je to beskrajno zabavno posmatrati. Samo kad bi moglo sa strane.
Zašto je važno izjednačiti fašiste i antifašiste? Odgovor je u nacionalnom jedinstvu. Nacionalni lideri ga nerijetko otvoreno potenciraju. Nacija se ne smije unutar sebe radikalno polarizirati, pogotovo da jedan pol bude nadnacionalan, odnosno internacionalan. Kakav je, je li, antifašizam. To ne stvara prostor samo za unutarnacionalni sukob, već prelijevanje i udruživanje pripadnika nacije s drugima. S druge strane, integracije kojima rukovodi i koje kontroliše državni aparat ne smetaju. Recimo Evropska unija. Dijelom je to i pod prisilom moćnijih zemalja i EU birokratije, ali svako pristajanje na prisilu podrazumijeva i nagradu, a to je opstanak na vlasti ili adekvatna kompenzacija. Osim toga, kad je EU u pitanju, gotovo ništa se ne mora suštinski uraditi, pa nije problem ni pristati. Pristali smo na dosta toga čega u praksi nema nikako ili ima nedovoljno. Tu je važno biti na putu a prije ili kasnije se uđe u EU. U onom momentu kad krupni strani kapital nađe zadovoljenje u tvojoj zemlji. Na planu ideoloških i političkih vrijednosti može ostati sve isto dok državni aparat služi interesima tog kapitala. Dakle, nisu nacionalisti nužno protiv integracija kad ih na to tjeraju moćniji od njih i kad nisu na humanističkom nego na kapitalističkom fonu.
Antifašizam kao integracionistički faktor je opasan. Na njegovom internacionalizmu već se jednom desilo jedinstvo. S tim što važnu stavku u toj priči čini to da je taj antifašizam bio komunistički te se i danas najčešće reartikuliše kroz reminiscencije na komunističku partiju i partizanski pokret. I fašizam je bio internacionalan, ali na tom planu, barem na prostoru Jugoslavije, funkcionisali su savezi, trajni ili povremeni, dok je na planu antifašizma funkcionisalo trajno jedinstvo. Klasni identitet bio je izdignut iznad nacionalnog. Osim protiv fašizma, dešavala se i borba protiv buržoazije, klasna borba.
Kako onda iz perspektive vlasti blagonaklono gledati na antifašizam kad je ista ta vlast upravo iz perspektive komunističke ideologije koja ovdje ima monopol nad antifašizmom ustvari klasična buržoazija. Vlast je ta koja je ovdje izvor svih društvenih problema. Svi društveni i državni potencijali upregnuti su upravo u bogaćenje ljudi iz vlasti. Jedino što vlast proizvodi, a da je ravnomjerno raspoređeno po glavi stanovnika, jesu nacionalno-vjerske mistifikacije, plagijati i povijesni revizionizam. I sve je to jednim dijelom usmjereno na razbijanje komunističkog monopola nad antifašizmom. Pritom, način na koji se to radi, kroz izjednačavanje komunista s njihovim vojnim neprijateljima, ne dakle samo političkim i ideološkim, nije tek puko razbijanje monopola, već i društveno deklasiranje komunista. Ako su i četnici i partizani, recimo, bili antifašisti, a partizani su četnike u najboljem slučaju stjerali 45 godina među njihova četiri zida, šta su onda oni? Vlašću nezasiti diktatori. Iako antifašisti, obezvređuje ih se upisivanjem totalitarizma u njihov ideološki karakter. Četnici su sušta suprotnost tome. Humanisti kao takvi, dočekali su da sa sebe skinu krimen fašizma i uz to se ne svete. Naprotiv, pozivaju na nacionalno jedinstvo. Na zadnjim protestima u Banja Luci (ako ne i jedinim isključimo li Picin park) ljudi s kokardama su stajali u parku Mladen Stojanović. Ljudi s petokrakama su nezamislivi, naprimjer, u parku Draže Mihailovića, osim u cilju njegovog razvaljivanja – vandali, Partisanen Banditen, reklo bi se.
S hrvatskim nacionalistima je slično. Ipak, revizionizam im, mora se priznati, teže ide. Da barem nije Jasenovca! Onda bi s mirom mogli od fosfora kostiju blajburških žrtava ponijeti oreol svetosti u obliku slova U.
Bošnjački nacionalisti, iako se ponekad otvoreno stavljaju na stranu partizana, rade istu stvar. Jer ako iz sjećanja istjeruješ Raziju i Remziju Omanović, Aliju Alijagića i brojne druge bošnjačke antifašiste, a uguravaš Envera Čolakovića i Huseina efendiju Đozu, onda si četnik na bošnjački način, tj. ustaša, tj. handžarovac. Time neutrališeš, naprimjer, Džemala Bijedića kojeg zadržavaš u sjećanju ili Omera Maslića, ali istovremeno i obezvređuješ njihovu borbu protiv đoza i čolakovića.
Sve to, kako je rečeno, ide pod egidom važnosti nacionalnog jedinstva, što je jedna od već spomenutih buržoaskih mistifikacija. Važno je buržujima homogenizirati pripadnike nacije koju onda zovu nacionalno tijelo i, po potrebi militantnije, nacionalni korpus. Tijelu su glava, korpusu generali. U oba slučaja nacija se vertikalno strukturira gdje je na vrhu vlast, glava koja svim upravlja za svoje dobro pod izgovorom da to radi za dobro nacije. Drži je homogenom samo zahvaljujući strahu od onog drugog tijela i korpusa. S antifašizmom, pogotovo u ex-Yu varijanti, to se ne može postići. Njegov produkt je bio bratstvo i jedinstvo, što je, iz nacionalističke perspektive, najveće zlo koje je naciju moglo zadesiti. Jedinstvo s onima koji su nas klali i koji bi to opet, a u bošnjačkom slučaju, pored toga što su nas klali, preživjele su željeli i asimilirati u veće nacije.
Tako se polako i sve više primjetno oslobađamo antifašizma i zato je moguća šizofrena situacija da svak svakog optužuje za fašizam dok sebe predstavlja antifašistom. Maj je na prostoru bivše Jugoslavije zahvaljujući tome mjesec pobjede nad antifašizmom. Pokazuje se to kroz već opisano, ali i ako pogledamo ko je politički, vojno i ideološki potentniji. Antifašisti pored penzionerskih maskarada pred Titovim bistama i drugim ruiniranim komunističkim memorabilijama imaju još pokoji tekstualni čaršaf u vidu žalopojke na siromašnim, njima sklonim portalima i žalovanje za prošlim vremenima na društvenim mrežama. Ovi drugi imaju sve – političke stranke, prodorne i uticajne medije, vojne parade, inostranu pomoć, lobiste, slobodno možemo reći i Boga koji ih preko vjerskih zajednica stalno sokoli da su na pravom putu.
Jedino što ne smiju jest otvoreno reći – da, mi smo fašisti. Ne bi valjalo zbog svijeta. Zbog uslovljenosti vlastitog ostanka na vlasti podrškom onih koji ipak fašizam osuđuju. Na njihovu sreću takvi osuđuju i komunizam pa može kako može. Naprimjer, tendencije EU birokratije da se komunizam tretira jednako kao i fašizam dobro dođu da se na mjesto komunističkog antifašizma stave umiveni nacionalni fašizmi.
Da tekst ne bi bio pogrešno shvaćen, važno je naglasiti da ovo nije neka komunistička apologetika. Da, važno je da svak dobije po zaslugama a konstatovana je nepravda nositeljima antifašističke borbe. No, nije to glavni problem. Glavni problem je što se oslobađanjem od antifašizma cijede i posljednje kapi moralne supstance društva, ljudskosti, humanizma u širem smislu riječi. Onog skupa moralnih i intelektualnih vrijednosti koje iznad svega izdižu ljudskost. Oslobađanjem od toga, dešava se poživotinjenje masa. A to i jest jedan od ciljeva vlasti. Jer, ljudima se ne upravlja, vlast ljudima služi. Životinjama se upravlja. To što je lako vidjeti da nas sve češće i žešće tretiraju kao životinje, neka bude povod za razmišljanje kakve s tim veze ima negiranje antifašizma, odnosno rehabilitacija fašizma.
Amer Tikveša, Prometej.ba
