Kolumne

Aleksandar Trifunović: Dejtonom do pušenja

Dogovora u Dejtonu ne bi bilo da lične egzistencije i karijere pregovarača nisu bile stavljene na sto u istu ravan sa ishodima pregovora. Tim pregovaračima žrtve ni tada ni sada nisu bile bitne, jer da jesu, do sada bi se bar potrudili da ih prebroje.

Na naslovnoj stranici tiražnih beogradskih novina u novembru prije 19 godina pisalo je:

„Prva pobeda naše delegacije u Dejtonu – pregovaračima dozvoljeno pušenje u bazi.“

Tadašnjim tumačenjima srpskih učesnika dejtonskih pregovora, dakle – pušača, to je bio i jedini uspjeh, jer većina ih je potpisani Opšti okvirni mirovni sporazum o miru smatrala izdajom i nametanjem.

Još se pisalo da je Sloba kupio nove cipele, da je Srbe iz Bosne za vrijeme diskusija nazivao budalama, da je pio viski nemilice, svirao klavir i pjevao My Way. Drugim riječima, Sloba se zabavljao i zajebavao kako je to već tih godina radio sa Srbima ma gdje god bili. A kako se bavio Srbima, sve sa svojim saradnicim a sa “druge” strane, vidimo i po tome koliko ih je ostalo tamo gdje su vijekovima bili domaći.

Holbrukovi memoari su puni anedgota o trojcu Tuđman-Milošević-Izetbegović, koji je potpisao sporazum. Za života ga nisu demantovali.

Danas je Dejtonski sporazum Sveto slovo na horizontu srpske politike u BiH.
Lider SDS ide i korak dalje pa je povratak svoje partije na vlast nakon izbora euforično obilježio izjavom da je Dejton za njega Biblija.

Obzirom na uticaj religijskih zajednica na političke prilike, dovođenje Biblije u vezu sa nekim tamo sporazumom i nije toliko neobično kako se na prvi pogled čini.

No, promjena Dejtonskog sporazuma i donošenje Ustava bez kog ova zemlja neće moći da funkcioniše je, ma šta mislili o tome, neminovnost i toga su svjesni svi koji su okačili svoje ime o izborne liste i ovog oktobra. Prije ili kasnije to će se morati desiti. Ako ništa, onda zbog toga što je Ustav izvorno i zamišljen da zaštiti ljude od vlasti. Dejtonski sporazum to nije, naprotiv, on je fantastični izgovor za svaku vrstu iživljavanja na ljudima koji žive u BiH.

Pratimo li hronologiju,  svaki naredni sporazum će prvo biti napadnut i omalovažavan, ali onda će vjerovatno prećutno početi da se slavi.

Jasno je i da je dogovor bosanskohercegovačkih poglavica dalek i neizvjestan kao i svaki do sada, jer programirani su da drže monologe, ne da učestvuju u dijalogu.

Potvrđuje to i isječak iz TV emisije u kojoj Kiro Gligorov faktografski i šarmantno objašnjava posljednje susrete lidera Jugoslavije pred raspad zemlje. Kaže Kiro da je preko izaslanika, na jednom od tih sastanaka, Evropska Unija poručila da je spremna dati milijarde dolara zemljama bivše Jugoslavije za privredni oporavak i pripreme za ulazak u evropske integracije, a samo da izaberu mir i pregovore umjesto rata koji se već mogao omirisati. Milošević i Tuđman nisu bili zainteresovani ni da čuju za to, a Alija Izetbegović je upozorio da će ako se taj prijedlog ne usvoji u BiH biti krvi do koljena.

Bio je u pravu za preko 100 000 poginulih i milion raseljenih i izbjeglih.

Da je bilo samo malo razuma i pameti, umjesto bahatosti i želje za istorijskim ulogama, danas bi, ako ništa, bili bogatiji za ovih 100 000 nesrećnika.

U borbi da se preživi dan nema se vremena da se misli o živima, ko će još misliti i o mrtvima.

Umjesto da zajedno oplakuju ovaj pun “stadion mrtvih, narodi u BiH su i dalje infantilni navijači u utakmici za “naše” protiv “njihovih”. A “naši i njihovi” se brzo dogovore kada je lični budžet u pitanju. Budžet za narod može da pričeka, ali plata i otpremnina za državnog poslanika u Parlamentu države koju ne priznaje – Ne. Ni dogovora u Dejtonu ne bi bilo da lične egzistencije i karijere pregovarača nisu bile stavljene na sto u istu ravan sa ishodima pregovora. Tim pregovaračima žrtve ni tada ni sada nisu bile bitne, jer da jesu, do sada bi se bar potrudili da ih prebroje.

I kada uskoro krenu pregovori o reformi Dejtona, a krenuće, jer ovakvom državom niko nije zadovoljan i to javno ne krije, navijaćemo opet praznih džepova, ne za nas, nego za “naše” protiv “njihovih”. Igrači će se već dogovoriti, samo će ranije za naše oči izvesti dogovorenu partiju i potpisati ono što im u tom trenutku odgovara. Nakon pregovora će otići u svoje rezidencije daleko od ove vukojebine, i što dalje od nas. Živih i mrtvih.

A mi, gdje ćemo mi?

Možemo bilo gdje. Ali, gdje god da odemo i pogledamo se, u ogledalu ćemo vidjeti gubitnika koji je mogao i morao mnogo više. Mnogo više od uloge vječitog navijača na tribini za stajanje koji najčešće nema ni za sjemenke, ali ne i za pušenje.

Za pušenje nema krize, jer već 20 godina u ovoj zemlji pušimo i kada nema cigara.

U Dejtonu, država Ohajo, 2015 godine

Piše: Aleksandar Trifunović 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close