Malo je vjerovatno da su muškarci manje emotivni od žena. Ono što je neporecivo jeste veća sklonost žena da izražavaju emocije – jasnije ih prepoznaju i otvorenije izražavaju. Muškarci su naučeniji da ne znaju šta i kako s njima
Nedavno mi je klijentica tokom terapijske seanse izrekla sjajan generacijski opis. Pričajući o svom tati, muškarcu u kasnim šezdesetim godinama, rekla je: „On je onaj tip koji ima 1001 emociju, a ni s jednom ne zna šta bi. Nikad ga nisu naučili.” U njenom tati prepoznala sam i svog, kao i većinu muškaraca starije generacije. Dok sam bila mlađa, ljutilo me to, no s godinama, kroz obrazovanje i posao kojim se bavim, počela sam uviđati širi kontekst te osjećati tugu i sažaljenje. Ogromna je to iskustvena zakinutost: ne biti u kontaktu sa svojim emocijama, barem većinom njih, i ne znati šta s njima. Cijeli život igrati ulogu snažnog muškarca koji ne plače. Onog koji treba da bude jak, da brani i štiti.
Emocije su loše i ženske
Čini mi se da se tek odnedavno počelo s revizijom percepcije emocija, oslobađajući ih od negativnih prizvuka. Ipak, još ima posla do potpunije emocionalne osviještenosti i uviđanja njihovog pravog značaja, naročito u kontekstu muških rodnih uloga. Ne čudi što je tome tako, obzirom da su emocije vjekovima smatrane nižim očitovanjem ljudskog duha i da je ratio (lat. um) bio taj koji se cijenio iznad svega. Grčki filozofi su uspostavili temelje za dominaciju racionalnog uma kao ultimativnog instrumenta za dostizanje spoznaja i znanja o životu, da bi ga onda René Decartes dodatno učvrstio svojim famoznim Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam), čime je utro put moderne filozofije i zapadne misli.
Kako je grčko društvo bilo patrijarhalno i muška zadaća je bila da „umuju” i da se bave filozofijom, žene su smatrane „nižim bićima”, da bi se vremenom za njih počelo vezivati značenje suprotno od racija, tj. iracionalnost, čitaj emocije. Tako su se muškarci uspostavili više prema raciju, dok su žene bile više pod utjecajem emocija. Slična podjela važila je i na Istoku, gdje je jang simbol muške, pozitivne i racionalne energije, nasuprot jinu koji predstavlja žensku, negativnu i iracionalnu energiju. U daljim vjekovima, ova podjela je pogodovala uspostavljanju segregacije između muških i ženskih rodnih uloga, osiguravši muškarcima privilegovanu poziciju na globalnom nivou.
S uspostavom psihijatrije kao grane medicine tokom 19. vijeka, ženama je pričinjena dodatna nepravda zarad njihove „emocionalne iracionalnosti”, kada su masovno bivale etiketirane kao histerične – što je bio sinonim za ludilo, naprosto zato što imaju matericu (lat. Uterus, od čega je histerija etimološki i nastala). Materica i cikličan menstrualni ciklus sa hormonskim fluktuacijama automatski su žene svrstavali u „luđa i nestabilnija” bića, što je udruženo s činjenicom da su imale manji mozak – jer muške su lobanje veće, pravilo od njih intelektualno inferiornija, čitaj gluplja bića, nesposobna da se obrazuju i bave naukom i umjetnošću. Da stvar bude apsurdnija, tokom prve polovine 20. vijeka, žene su izuzimane iz naučnih i psiholoških istraživanja, čak i onih koja su se bavila njima, zbog vjerovanja da su previše „nepredvidive” za sudjelovanje u kontrolisanim naučnim eksperimentima. I to je sve bilo u ime „nauke” koja je navodno pod vladavinom racija.
I kao što je poznato, žene su u drugoj polovini vijeka do danas uspjele da se izbore za jednaka prava – još se bore, ali paralelno s tim trajala je još jedna borba, koja se često previđa i ostaje nevidljiva – pravo na afirmaciju emocija! Žene su postajale sve glasnije u želji da verbalizuju i imenuju značajke svog iskustva koje je drugačije od muškog, pri čemu su često polazile od emocije koja definiše to iskustvo. Ja lično vjerujem da su pokreti za ženska prava zapravo utrli put afirmaciji emocija koja se onda prenijela i na naučna istraživanja, ili barem velikim dijelom ako ne u potpunosti. S tim da smo još u tranzicijskom periodu, tj. periodu gdje se emocije i dalje proučavaju, osvještavaju i dovode u vezu s umom u sveobuhvatnom, dualističkom smislu koji vodi do najvećih otkrića i spoznanja. Izvjesno je da emocije igraju ključnu ulogu u tome, dovodeći ne samo do kreativnih i umjetničkih djela, nego i naučnih, onih za koje se tradicionalno smatra da su samo pod djelovanjem „hladnog i racionalnog uma“. Šta bi sam um, zapravo, bio bez njih?
Da li su žene stvarno osjetljivije od muškaraca?
U posljednjim desetljećima, feminističke, rodne i kulturalne studije napravile su značajne doprinose u demistifikaciji stereotipa i predrasuda koji su se tradicionalno vezivali za različite spolove, izdvojivši koncept rodne uloge. Stečena, naučena uloga se odvojila od biološkog esencijalizma i shvatili smo da je puno toga što smo smatrali za urođeno žensko i urođeno muško zapravo naučeno. Djeca odrastanjem i socijalizacijom uče šta znači biti „muško” ili „žensko”, pri čemu je krucijalna psihološka razlika, u tradicionalnom shvatanju, ona vezana za emocije, pa su muškarci manje, a žene više emotivne. Međutim, savremena istraživanja su sve više dovela u pitanje to vjerovanje, dok su neka potpuno izbrisala razliku u emotivnom doživljavanju muškaraca i žena, svodeći je na zanemarivu. Ono što ostaje kao neporecivo jeste veća sklonost žena da izražavaju emocije – jasnije ih prepoznaju i otvorenije izražavaju, što pak proizlazi iz naučenog ponašanja, a ne iz činjenice da ih intenzivnije doživljavaju.
S evolucijskog stanovišta, muškarci i žene su razvijali osjetljivost – ako uzmemo da su žene bile skupljačice, a muškarci lovci – prema različitim vrstama vanjskih podražaja. Tako su žene, čija je najvažnija uloga bila briga za potomstvo, razvijale i njegovale nježnost, skrbništvo i zaštitnički osjećaj prema slabijima, dok se kod muškaraca cijenila agresivnost i bijes kao motivirajuća emocija za nadilaženje straha i sprovođenje akcije. Međutim, i jedni i drugi sposobi su izraziti sve emocije, ovisno o situacijama koje ih iziskuju. Emocije predstavljaju spektar i nemaju biološku odrednicu.
Neka istraživanja koja su mjerila emocionalne reakcije muškaraca i žena na različite stimuluse došla su do nalaza da žene mogu pokazati više negativnih emocija poput krivnje, sramote i stida. Ipak, nije potpuno razjašnjeno koliko je to rezultat biološke predispozicije, a koliko naučenog ponašanja. Ova razlika potencijalno objašnjava i veći postotak žena sklonih razvoju depresivnih stanja. Istraživanja također sugerišu da žene više cijene altruizam, empatiju i ljubav u odnosu na muškarce, no i ovdje ostaje nejasno koliko je to posljedica bioloških faktora, a koliko društveno naučenih uloga. U skladu s tradicionalnim odgojem, žene su usmjeravane prema idealu romantične ljubavi i vrlinama poput nježnosti i brižnosti, dok se muškarcima dodjeljuju uloge zaštitnika, boraca za ekonomsku stabilnost koji trebaju posjedovati „snagu i čvrstoću“, koje su predstavljale suprotnost alturizmu i empatiji. Zanimljivo je kako su istraživači ukazali na snagu rodnih stereotipa u nazivanju istih emocija različitim imenima, ovisno o tomu doživljavaju li ih muškarci ili žene. Na primjer, muškarci koji plaču i „razbijaju tramvaje“ kada gubi njihov sportski tim nazivaju se strastvenim, dok se žene koje pokazuju isto ponašanje nazivaju histeričnim i emotivno nestabilnim.
Većina istraživanja koja su pokazala da su žene značajno emotivno inteligentnije od muškaraca u jednom trenutku je opovrgnuta i otvorena debati. S druge strane, postoje slučajevi u kojima su se muškarci pokazali emotivno osjetljivijim od žena. Jedan od njih je primjer online foruma s ljubavnom tematikom, gdje je analizom pisanja ustanovljeno da su muškarci ti koji su generalno iskustvo prekida romantične veze doživjeli tragičnije od žena i da su bili emotivno pogođeniji.
Emocije se uče, osvještavaju i njeguju
Još prije nego što sam odlučila da studiram psihologiju i bavim se emocijama na „dublji način”, pitala sam se zašto se za žene kaže da su emotivnije. Čak i ako pripadaju „boljem dijelu” populacije u smislu veće sposobnosti da izraze emocije ljubavi, brižnosti, podrške i saosjećanja – zato što su tako naučene, i to ponašanje je prihvatljivije za njihovu rodnu ulogu; muškarci isto tako sa svojim nasilnim ponašanjem koje u negativnom smislu podrazumijeva bijes, strah, tugu, nemoć, spadaju u izrazito emocionalna bića. Jer jedno i drugo su emocije, samo što se jedne nazivaju pozitivnim, a druge negativnim, ali pripadaju istom emotivnom spektru. U konačnici, prosječan nasilnik je veoma emocionalno biće koje nije u stanju obuzdati svoju emociju i ponaša se emotivno, samo što je ta emocija negativna.
Međutim, ono što je puno važnije od bavljenja ovim razlikama, postojale one ili ne, jeste da svi u sebi osvijestimo vlastite emocije i dopustimo im da budu tu. Da shvatimo šta nam žele reći i pustimo im da traju. Tek s punim uvidom, tj. kontaktom s njima, dolazimo u kontakt sa sobom i imamo šansu da živimo ispunjeniji i smisleniji život. Žene pri tome imaju bolju startnu poziciju od muškaraca, iako i one razvijaju različite poteškoće zbog prisustva tzv. negativnih emocija, tj. nastojanja da ih ne osjećaju, ali i muškarci trebaju da im se sve više okreću, pogotovo oni koji tek ulaze u život. Ne želim reći da je za naše tate prekasno, niti da su oni proživjeli život bez kontakta sa svim emocijama, ali svakako se jesu značajnije kontrolisali, nikad ne naučivši da ih otvoreno pokazuju. Pri tome prvenstveno mislim na ove tradicionalne „ženske” emocije. Ostaje nada na mlađim, našoj djeci. Da ih učimo da je sasvim OK osjećati i pokazivati sve emocije, i dječaci nježnost i djevojčice bijes. I da ne samo da je OK, nego je veoma poželjno plakati jer plakanje nije nikakav znak „slabosti”, nego se baš mora biti jak da se rasplače zato što samim tim dolazimo u kontakt s emocijom koja nije nimalo laka. Tek tu leže prava hrabrost i snaga.
Bonus
Preporuka za gledanje: Naslov sam posudila iz klasika, poznatog filma Boys Don't Cry iz 1999. koji sam, sjećam se, gledala na VHS-u baš pri kraju tinejdžerskog perioda pa je ostavio snažan dojam na mene. Govori o transrodnom muškarcu koji pokušava da se probije u muškom svijetu u kojem se ne plače. Naglasak je na predrasudama i mržnji, ali i samootkrivanju te pojmu identiteta, a glavna glumica, Hilary Swank, nagrađena je Oscarom za ovu ulogu.
Preporuka za slušanje: Boys Don't Cry, The Cure
Emina Žuna, Prometej.ba
Pročitajte i druge tekstove od iste autorice, u rubrici Psihoterapija, politika & popularna kultura
