Piše: Ahmed Essa
Civilizirano ponašanje muslimana najjasnije se očituje u njihovom odnosu prema Jevrejima. Tokom ranih desetljeća ekspanzije muslimanskoga svijeta nastavljeni su progoni Jevreja od strane kršćana. Naprimjer, 694. godine na podstrek Egice, kralja Španije, Jevreji su proglašeni robljem a njihova je imovina konfiskovana. Stoga su se Jevreji borili na muslimanskoj strani kada su muslimani napali Španiju. Kada su bježali od kršćanskih progona, tražili su utočište u muslimanskim zemljama.
Prema navodu historičara J.M. Robertsa, muslimani „su društva koja su preuzeli ostavili u znatnoj mjeri neizmijenjenima“. Od Poslanikovog vremena, veli Marshall Hogdson u svom delu The Venture of Islam, nemuslimanima je bilo prepušteno da sami organiziraju svoj život. Islam nikad ni judaizam ni kršćanstvo nije smatrao pogrešnim religijama. Vlasti osvojenih područja nastavile su postojati, ljudi su nastavili sa svojim životima i, jednako važno, poslovanjem. Muslimanske vlasti u Bagdadu nisu uznemiravale Perzijance i Jevreje, koji su vodili glavnu riječ u trgovini.
Mnogo kasnije, nakon pogubnog perioda u islamskoj historiji – kada su Mongoli pregazili i uništili veliki dio muslimanskoga svijeta – sami ti Mongoli dobrovoljno su prihvatili islam. Zašto su oni to učinili? Ovo pitanje stoljećima zaokuplja pažnju historičara. Od početka mongolske invazije na muslimanski svijet kršćani su im se dodvoravali. U tome su prednjačili križari, insistirajući na savezništvu s Mongolima s ciljem uništenja muslimana. Nakon toga dolazi papa i brojno sveštenstvo, koje je na svaki način pokušavalo pridobiti Mongole da pređu na kršćanstvo. Mongoli su bili iskreno zainteresirani za kršćansku duhovnost, a osluškivali su i muslimane. Desetljećima su sve naznake upućivale na to da će Mongoli prihvatiti kršćansku vjeru.
Međutim, diskusije same po sebi ne odražavaju stvarnost jedne religije. Vrijednost religije pokazuje se u svakodnevnom životu, a tu je islam bio u prednosti. Mongoli su mogli vidjeti kako muslimani žive. Jednako važno, iako su Mongoli sada na raspolaganju imali širok dijapazon škola za svoje potomke, poslali su ih u muslimanske ustanove. Bili su također impresionirani kreativnošću u muslimanskim gradovima, njihovom arhitekturom i umjetnošću. Shodno tome, Mongoli su odabrali islam. Potom su se počeli takmičiti s drugim muslimanima podržavajući obrazovanje i umjetnost, te gradeći džamije i škole. Nasljednici Mongola stvorili su zasebne kulture i civilizacije, kakve su timuridska i mugalska.
Civilizirano ponašanje muslimana najjasnije se očituje u njihovom odnosu prema Jevrejima. Tokom ranih desetljeća ekspanzije muslimanskoga svijeta nastavljeni su progoni Jevreja od strane kršćana. Naprimjer, 694. godine na podstrek Egice, kralja Španije, Jevreji su proglašeni robljem a njihova je imovina konfiskovana. Stoga su se Jevreji borili na muslimanskoj strani kada su muslimani napali Španiju. Kada su bježali od kršćanskih progona, tražili su utočište u muslimanskim zemljama.
Budući da su Jevreji poznavali ljude i teritorije Španije, muslimani su mnoge od njih odredili da upravljaju pojedinim regijama. Naprimjer, Jevrej Ibn Nagzalah, veli Hitti, „praktički je posjedovao vrhovnu vlast“ nad Granadom na početku muslimanske vladavine. Abba Eban iznenadio je mnoge, a posebno muslimane, hvaleći u knjizi Heritage: Civlization and the Jews islam i muslimanske vlasti i njihov pošten odnos prema Jevrejima u većem dijelu muslimanske historije. Eban navodi da su Jevreji uživali slobodu u vrijeme muslimanske vlasti. Pod muslimanima su po Ebanu Jevreji dostigli „vrhunac stvaralačke energije, literarne gracioznosti i estetskog savršenstva“.
Jevreji su u muslimanskom svijetu, posebno u Jerusalemu, Bagdadu, Kairu i muslimanskoj Španiji, obnovili svoje zajednice, u kojima su živjeli prema svojim zakonima. Učestvovali su također i u životu muslimana, naprimjer u institucijama vlasti i obrazovanja, a posebno u nauci, kao nikada prije u prošlosti. Neki su služili kao veziri (premijeri) halifama, a više njih bili su savjetnici. Jedan je čak postao zapovjednik muslimanske vojske i na tom položaju ostao je sedamnaest godina. Samuel ibn Naghrela nije samo bio učen na arapskom i hebrejskom jeziku, već je bio i pjesnik te izvanredan poznavalac jevrejskog prava.
Jevrejske vjerske nauke i filozofija postigle su neka od svojih najviših dostignuća pod muslimanskom vlašću. Među naučnicima na istoku posebno se istakao Saadia ben Josif. Kao intelektualni vođa jevrejske dijaspore, preveo je jevrejsko Sveto pismo na arapski jezik, a, pored toga, napisao je još tri knjige na hebrejskom. Eban ga opisuje kao velikog pomiritelja, koji je „našao ravnotežu između religijskih i naučnih tvrdnji te između arapske kulture i jevrejskog vjerovanja“.
Naučnici su se uglavnom okupljali oko većih gradova, iako je muslimanska Španija bila intelektualno središte judaizma. Eban opisuje kako je „jevrejski kulturni procvat“ u muslimanskoj Španiji daleko nadišao istu pojavu na Istoku. Jevrej iz Kordobe po imenu Hasdai ibn Šaprut udario je temelje za razvoj jevrejske kulture. Kada je Abdurrahman III osvojio Kordobu, odredio je Hasdaija ibn Šapruta za svog savjetnika, dvorskog ljekara, izaslanika i predstavnika u uredu direktora carinskog odjela. Naredni vladar odredio je Ibn Šapruta za ministra i ljekara. Sarton naglašava da su „darežljivost i izdašnost Hasdaija ibn Šapruta bili osnovni razlog zbog kojeg je intelektualno središte Jevreja preneseno iz akademija Babilona u Kordobu“. Među ostalim jevrejskim intelektualcima u muslimanskoj Španiji istakli su se Solomon ibn Gabirol, najznačajniji jevrejski pjesnik u Španiji, Mojsije ibn Ezra, pjesnik i filozof, Juda ha-Levi, također pjesnik, filozof religije i ljekar, i Mojsije ben Mejmun, poznatiji kao Maimonides. Maimonides je rođen u Kordobi i morao se dvaput iseljavati – iz svoga doma i iz Maroka. Kasnije će se skrasiti u Egiptu, gdje će postati ljekar kod Salahuddina (Saladina). Napisao je više rasprava o jevrejskim svetim spisima i filozofiji, a još je poznat po svome djelu na arapskom jeziku Vodič zbunjenima. To djelo predstavlja njegov pokušaj pomirenja razuma i religije. Kada je umro, proglašena je trodnevna žalost u Egiptu. Norman Čantor piše: „Položaj Jevreja u muslimanskoj Španiji… bio je mnogo povoljniji nego i u jednom drugom dijelu Evrope.“
Kako navodi Vivian B. Mann, muslimanska je Španija Jevrejima „sinonim za zlatno doba“. Gajeći miroljubiv odnos prema drugim narodima u muslimanskim zemljama i dopuštajući sljedbenicima drugih religija da se razvijaju u intelektualnom pogledu, muslimani su dali nemjerljiv doprinos jevrejskoj i drugim kulturama. U slučaju Jevreja, muslimanska vlast ponudila im je sigurno utočište i poticala je uvjete za jevrejski kulturni i intelektualni napredak.
Prevod: Munir Drkić
Tekst predstavlja poglavlje knjige Studije o islamskoj civilizaciji: muslimanski doprinos renesansi koju je publikovao Centar za napredne studije 2016. godine. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.
