logo
bios

Adrian Hastings: Južni Slaveni

Objavljeno prije 3 mjeseca . u uto, mar 13th, 2018

O srednjovjekovnim i novovjekovnim Srbima, Hrvatima i Bosancima, vjerskim i političkim prilikama, razvoju nacija na našim prostorima, Jugoslaviji, nacionalnim mitologijama, posljedicama političke (zlo)upotrebe romantizirane povijesti…

 

Ovo poglavlje iz knjige Adriana Hastingsa The construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and Nationalism (Cambridge 1997) objavio sam u prvom dvobroju časopisa Forum Bosnae 1998. godine u Sarajevu. Hastingsova knjiga (objavljena kasnije, 2003. godine, u Rijeci i u Sarajevu u prijevodima na naše jezike) predstavlja pokušaj korjenite i sistematske kritike „modernista“, Erica Hobsbawma, Benedicta Andersona i Ernesta Gellnera, koji naciju i nacionalizam ograničuju na osamnaesto stoljeće i vrijeme poslije njega. Tomu nasuprot, Hastings zastupa srednjovjekovno porijeklo obojega, u ovisnosti od razvoja biblijske literature na narodnim jezicima. Stavljajući u središte svoga razmatranja fenomen države-nacije, Hastings ne tretira samo Englesku već uzima u obzir mnoge druge primjere: Irsku, suvremenu Afriku, Južne Slavene, a zaključuje općim pogledom na utjecaj religije, uspoređujući islam i kršćanstvo. Tekst je s engleskoga prevela Medina Selimović. (I. Lovrenović)

*

Još jednom tražimo načina da objasnimo odnos između na­rodnosti, nacionalnosti i nacionalizma u svjetlu teritorija, jezika, književnosti i vjere putem istraživanja jedne skupine primjera o kojoj se mnogo raspravljalo. Skupina se sastoji od Južnih Slave­na, izuzimajući Bugarsku i Makedoniju, što će reći od stanovni­ka Slovenije, Hrvatske, Hercegovine (nekada Huma), Bosne, Cr­ne Gore i Srbije.

Ima li tu zaista tako mnogo nacija? Ako je tako, kada, zašto i kako su nastale? H. Kohn, u svom klasičnom (iako sada prilič­no zastarjelom) djelu The Idea of Nationalism, nastalom prije pe­deset godina, ovako se izrazio o njihovom stanju s početka devet­naestoga stoljeća: „Južni Slaveni, podijeljeni prema historijskim područjima prije nego prema etnografskim načelima, bez jedin­stvenog jezika i pravopisa, bili su tek sirovi etnografski materijal, iz kojega su nacije mogle izrasti.“ [1] Suprotstavimo ovome jedan dokument objavljen u Londonu svibnja 1915. pod naslovom „Ju­goslavenski proglas britanskoj naciji“. Bio je to poziv Britaniji da prizna da je srbijanski rat sa Austro-Ugarskom bio rat za oslobo­đenje koji je trebao osloboditi i objediniti „jugoslavensku naci­ju“. Srbi, Hrvati i Slovenci koji nastanjuju Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku-Slavoniju-Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Kranjsku i druga područja, „čine jednu naciju, sličnu po istovjetnosti jezika, po nepobitnim zakonima zemljopisa i po nacionalnoj svijesti“. [2] Značajno je spomenuti da je ovaj proglas objavljen u Londonu samo mjesec dana nakon što je Tajni londonski sporazum, koji su potpisale Britanija, Francuska, Rusija i Italija, ponudio Italiji ve­liki dio dalmatinske obale u zamjenu za objavu rata protiv Nje­mačke i Austrije. Činjenica da su većina potpisnika ovog progla­sa bili nacionalno osviješteni Hrvati, koje je predvodio Ante Trumbić, predsjednik Hrvatske narodne stranke u Dalmaciji i bivši gradonačelnik Splita, izazvat će manje iznenađenja tek u tom kontekstu, kada se ima na umu prijetnja da će od austrijske biti predani italijanskoj vlasti. Čak i u retrospektivi ovaj proglas djeluje napadno, zato što je tvrdnja, da su različiti slavenski na­rodi u stvari samo jedna nacija, krajnje suprotna većini stanoviš­ta koja se danas iskazuju, naročito među Hrvatima. Praktično, ta­kav poziv gotovo neminovno je morao voditi do stvaranja velike Srbije, pa ne čudi da je knjigu, iz koje sam uzeo ovaj navod, na­pisao izvjesni otpravnik poslova u srbijanskom izaslanstvu u Londonu, a koji na jednom drugom mjestu inzistira da su „Srbi­janci najuzoritiji među balkanskim Slavenima“, te da Južni Sla­veni kao cjelina „iščekuju od Srbije da ih povede do neovisnosti, kao što je Piemont vodio ostale italijanske države 1860.“ [3]

Najveći tadašnji britanski stručnjaci za Balkan naginjali su tom stavu. Tako je R. W. Seton-Watson, premda je osjećao nes­klonost prema srbijanskoj vladi a sklonost prema austrijskoj, bio uglavnom uvjeren da do političkoga jedinstva Južnih Slavena mora doći. „Baš kao što su svoju slobodu i jedinstvo osvojile Njemačka i Italija, tako će je sigurno osvojiti i hrvatsko-srpsko pleme“, izjavio je, dodajući „to što Južnom Slavenu više sviđa nazivati se Hrvatom nego Srbinom, ili Srbinom nego Hrvatom, trebala bi biti stvar kojom se država ili društvo ni na koji način ne bi trebali baviti. Šire južno-slavensko domoljublje trebalo bi obuhvatiti i nadići osjećaj plemenske individualnosti.“ [4] Za Harolda Temperleyja „Srbijansko kraljevstvo predstavlja istu onu vrstu nade i primjer jedinstva za Južne Slavene, kao što je to Kraljevina Piemont ranije predstavljala… Duhovno jedinstvo jugos­lavenskog plemena je već ostvareno.“ [5] Prije osamdeset godina to stanovište je izvojevalo pobjedu na međunarodnom forumu: Hr­vat, Srbin i Slovenac su se imali smatrati samo narodnostima unutar jedinstvene južnoslavenske nacije. Uslijed toga je u Versaillesu bila smišljena Jugoslavija.

Vodeći britanski autoritet za ovo pitanje, jedan naraštaj kas­nije, bio je Hugh Seton-Watson, sin R.W.-ov. U svom djelu Nati­onalism – Old and New, objavljenom 1965., pisao je sasvim dru­gačije od oca: „Sukob između Srba i Hrvata u suvremeno doba nije sukob oko vjere, već oko nacionalnosti. Srbi i Hrvati nisu dvije vjerske grupe već dvije nacije.“ [6] Trideset godina kasnije Ju­goslavije više nema, i sada je općeprihvaćeno da su Hrvati, Slo­venci, Srbi i možda čak i Bosanci zasebne nacije, te da je jugos­lavenska ideja, koja je prevladavala među prosvijetljenima počet­kom ovog stoljeća a koju su podržavali, kako smo vidjeli, ne sa­mo srpski već i britanski akademici, pa čak i neki Hrvati, bila sa­mo tlapnja. Da li je ipak nakon svega moguće da je Kohnovo sta­novište ispravno, te da je tlapnja o južnoslavenskoj naciji zapra­vo bila moguća zato što su prije tako kratkog vremena svi dotič­ni narodi bili „tek sirovi etnografski materijal“, ili su, alternativ­no, sve vrijeme istinski postojale dvije ili tri nacije? Cilj naše ras­prave mora biti razmršavanje i vrednovanje faktora koji grade na­rodnost i nacionalnost među Južnim Slavenima kako bi se doni­jela odluka tko je imao više prava: Seton-Watson otac ili Seton-Watson sin.

Valovi Slavena, koji su nadolazili sa istoka, zaustavljali su se na Balkanu tijekom nekoliko stoljeća, miješajući se sa postoje­ćim stanovništvom, Vlasima, Ilirima, Grcima na jugu, Nijemci­ma na sjevero-zapadu. Na nekim su se područjima oni pomiješa­li sa postojećim narodima tako, da su mnogi suvremeni Grci Sla­veni po etničkom porijeklu, baš kao što su to i mnogi suvremeni Nijemci. Ali diljem središnjih područja Balkana prevladao je je­zik i kulturni identitet slavenskih pridošlica, asimilirajući ranije stanovnike. O povijesti seoba i nastanjivanja znamo prilično ma­lo. Sigurno je da Slaveni nisu imali nikakvo jako središnje vodstvo, koje bi ih držalo na okupu; umjesto toga su, kako su se vre­menom nastanjivali na različitim područjima uglavnom ispresije­canim planinama i velikim razdaljinama, počeli razlikovati po onim faktorima koji ih oblikuju na osnovici mjesnog i regional­nog zemljopisa, kao i na osnovici različitih kulturnih i vjerskih utjecaja kojima su zbog toga bili podložni. Zapadni Slaveni su došli pod latinski, njemački i italijanski uticaj, istočni Slaven pod grčki. Ipak, u crkvenom smislu, ta suprotnost ne bi trebala bi­ti pretjerano naglašavana kad su u pitanju rana stoljeća.

Prvo zamašno obraćenje na kršćanstvo među Slavenima do­godilo se, izgleda, oko devetog stoljeća, pa je neminovno znači­lo ulazak u jednu ili drugu duhovnu tradiciju. Ono je moglo zavr­šiti temeljitim stapanjem sa grčkim ili germanskim svijetom. Ono je proizvelo čitavu jednu novu kršćansku tradiciju, proizišlu iz djelatnosti braće Konstantina – Ćirila i Metodija, aristokratskih grčkih svećenika koji su bili poslani iz Carigrada u Moravsku sa zadatkom da poučavaju vjeru ne na njemačkom ili latinskom već na domaćem, narodnom jeziku. Oni su preveli liturgiju i neke di­jelove Biblije na slavenski, te izmislili novi alfabet, glagoljicu, kojim će ga pisati. Suočavajući se sa neprijateljstvom njemačkih biskupa, braća su otišla u Rim, gdje je Ćiril umro a Metodije bio posvećen za nadbiskupa.

Vidan trag ovdje ostavio je način na koji je ovo dvojno pok­roviteljstvo, carigradsko i rimsko, omogućilo Ćirilovoj liturgiji „stare crkve slavenske“ da se rasprostrani širom slavenskih naro­da, od Hrvata na zapadu do Rusije na istoku, pa da time pruži za­jedničku književnu i liturgijsku sponu, koja povezuje ljude čija će duhovna odanost biti konačno podijeljena između latinske i grč­ke crkve. Dok će se s jedne strane govorni jezici slavenskih na­roda neminovno razilaziti tijekom stoljeća, dotle je s druge stra­ne to razilaženje usporavala zajednička posvećenost staroj sla­venskoj liturgiji, iako će se na zapadu i na istoku vremenom po­četi različito pisati. Ćirilova glagoljica se ograničila na Hrvate, koji su je koristili istodobno sa latinskim alfabetom, dok su oni unutar pravoslavne crkve prihvatili jednu preinaku, koja je, iako sačinjena dugo vremena nakon Ćirilova života, nazvana, unoseći zabunu, „ćirilicom“. Korištenje ćirilice je, međutim, imalo ogro­man kulturni i politički uticaj, odjeljujući Ruse, Bugare i Srbe ka­ko od zapadnih Slavena poput Poljaka i Hrvata, tako i od svih onih koji su koristili latinski alfabet.

Još uvijek je bilo krajnje neizvjesno koji će nacionalni oblik poprimiti različite skupine Južnih Slavena. Hoće li se razviti jed­na jedinstvena slavenska nacija, baš kao što su Angli, Sasi i Juti prerasli u jednu naciju u isto vrijeme u Britaniji? Ukoliko se os­vrnemo tri ili četiri stoljeća unazad, uočit ćemo rast i pad različi­tih nepostojanih kraljevina zasnovanih na privremenoj premoći ovog ili onog mjesnog vladara. Tako znamo za jedno hrvatsko kraljevstvo iz vremena Tomislava u desetom stoljeću, za jedno srpsko kraljevstvo koje je cvjetalo u trinaestom i četrnaestom sto­ljeću, za jedno bosansko kraljevstvo u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Svako je, izgleda, imalo jedno uporišno područje koje bi privremeno bilo povećano vojnim uspjehom, obuhvativši terito­rij koji je, u neko drugo vrijeme, pripadao nekoj drugoj od tih dr­žava. Valja zastati na tren da se razmotre imena tih kraljevina. Zajedničko ime „Slaven“ se očito široko koristilo. Slovenija, Slo­vačka i Slavonija su naprosto načini da se kaže: zemlja slavenska, i predstavljaju imena koja se daju porediti sa Njemačkom. Srbin i Hrvat, s druge strane, ukazuju na posebnija plemena, koja su već povremeno spominjana u vrijeme seoba. Bosna je i opet dru­gačija, pošto predstavlja prije svega teritorijalno ime, uzeto po oblasnoj rijeci, te se može porediti sa Northumbrijom, Rhinelandom pa i Crnom Gorom. Nema naročitoga značaja u ovoj razno­likosti tipova imena. To je uobičajeno širom Europe. Cjeline, ko­je su predstavljene ovim imenima, nisu se kao takve mnogo raz­likovale jedne od drugih.

Ne treba umišljati da postoji ikakva jasna genetička podjela, koja razdvaja stanovništvo bilo kojeg od ovih područja. Na sve strane se ono u stvari sastoji od mješavinepredslavenskih skupi­na, Vlaha, Ilira ili Albanaca, i potomaka ove ili one slavenske se­obe. Jer tijekom posljednjeg milenija mapa stanovništva nikada nije bila postojana, miješanja ili seobe, voljom ili silom, ubrzano su slijedile jedna drugu. Čak se ni govorni jezik nije podijelio pre­ma granicama sadašnjih država, zato što je s jedne strane postoja­la sva sila dijalekata unutar jednog jezika koji danas možemo s iz­vjesnom mjerom smjelosti nazvati srpsko-hrvatsko-bosanski, dok se s druge strane granice između njih nisu poklapale s tim podje­lama. Većina Hrvata, Srba i Bosanaca govorili su dijalekat koji se zove štokavski, a sjeverozapadni Hrvati su govorili ili kajkavski u okolici Zagreba ili čakavski u Istri i dijelovima dalmatinske oba­le. Hrvati, kakve ih danas poznajemo, tada su bili znatno podije­ljeni u smislu govornog jezika, kajkavci su bili prilično bliski Slo­vencima. Takve lingvističke podjele dijalekata uglavnom su bile izraz teritorijalnih razgraničenja, međutim one pomažu da se pod­vuče odsutnost jasnih biljega u nacionalnom identitetu.

Stanovništvo nije bilo gusto naseljeno, gospodarstvo nije bilo ni približno razvijeno čak ni po srednjovjekovnim mjerilima, oboje je, pak, nesumnjivo bilo osujećeno u razvoju zbog izrazito planin­ske konfiguracije većeg dijela ovog područja, pa su sve skupine, na koje smo ukazali, razvile svoje vlastite unutarnje podjele do konca srednjeg vijeka. Hrvatska skupina, kakvu je danas poznajemo, je bi­la politički podijeljena na tri dijela: na Hrvatsku u užem smislu sa Slavonijom, na Dalmaciju kojom je upravljala Venecija, i neovisnu republiku Dubrovnik. Srpska skupina je bila podijeljena između starog srbijanskog jezgra južno od Beograda oko Novog Pazara (veliki dio danas ponovno nastanjuju Albanci) i jednog zapadnog ogranka, koji je postao Crnom Gorom. Kasniji sjeverni ogranak s one strane Dunava u Vojvodini proizišao je iz seobe izbjeglica, ko­ji su bježali pred Osmanlijama tražeći austrijsku zaštitu. Bosanska skupina je bila podijeljena između svog starog sjevernog središta oko Jajca, i onog dijela koji je postao Hercegovina (Hum) na jugu. Nije bilo ničega u usponima i padovima srednjovjekovne historije ovih naroda što bi ih moglo spriječiti da konačno postanu jedna je­dinstvena nacija-država, kao što je to bio slučaj sa Engleskom ili Njemačkom, ili da ih pak natjera na to. Pa ipak su i vjerska i poli­tička historija nepokolebljivo povećavale razlike.

Ne može se zamjeriti Slavenima što su se nastanili na mjes­tu koje je postalo granično područje, što dijeli dva sve različitija oblika kršćanstva, latinski i grčki, između kojih će do konca sred­njeg vijeka nastati duboko neprijateljstvo. Bilo je neizbježno da Bugari podare svoju odanost Carigradu, baš kao što nije bilo niš­ta manje neizbježno da Slovenci (konačno utopljeni u srednjovje­kovnu Austriju) i Hrvati, tako bliski Veneciji, postanu dio latin­ske crkve. U međuprostoru stvari nisu bile tako očite. Čak su i Sr­bi početkom trinaestoga stoljeća bili na granici da izaberu latin­sku mogućnost. Bosna je bazično, čini se, latinska, premda je, ta­ko odsječena u svojim planinama, mogla stvoriti čudnu vlastitu seosku crkvu, a u Hercegovini je, međutim, bilo i čvrsto uteme­ljenih pravoslavnih manastira. Diljem ovih zemalja, kao i drug­dje u Europi, narodni kulturni i politički identitet u razvoju prvih stoljeća njegovog kršćanstva uvelike je ovisio o načinu na koji ga je crkva oblikovala, ali nigdje se na Balkanu ne može naći crkve­ni čovjek ni upola tako djelotvoran i uticajan kao Sveti Sava, pr­vi srbijanski arhiepiskop, sin jednoga vladara i brat drugoga. [7] Sveti je Sava, prethodno monah na planini Athos, učvrstio srpsko obraćenje na kršćanstvo, osnovao episkopije i manastire, naložio prijevod knjiga s grčkog, i nadasve, uspostavio propisani srpski obrazac bliske povezanosti crkve i države. Sama činjenica da se Bizantsko Carstvo raspadalo značila je da će jedno novo kršćan­sko kraljevstvo, koje je uplovljavalo u ovu tradiciju, moći prih­vatiti tek neznatan dio onoga što je dolazilo izvana. Sava se nala­zio na planini Athos kada je 1204. latinska vojska zauzela Carigrad. Kada se, naredne godine, planina Athos našla pod vlasti katoličkog biskupa, Sava je bio jedan od mnogobrojnih monaha ko­ji su smjesta otišli, vrativši se u Srbiju, da bi postao iguman ma­nastira Studenica. Možda je tadašnje njegovo iskustvo odbijanja od Latina konačno dovelo do toga da Srbija postane bedem pra­voslavlja s posebnim osjećanjem sumnjičavosti prema latinskom kršćanstvu.

Hrvatskoj kršćanskoj historiji bilo je suđeno da bude druga­čija. Smještena u blizini Italije, Austrije i Mađarske, bez zapreka je sudjelovala u vjerskom i kulturnom razvitku središnje Europe; razvila je vlastito obrazovanje i književnost, ali prihvatajući ma­đarskog kralja, a potom i bečkog cara, kao svog vladara, izgubi­la je mnogo od svoje gorljive neovisnosti, koju je Poljska, njena najbliža slavenska slika i prilika, zadržala i u osamnaestom sto­ljeću. Pritisak Mađarske na slavenske narode na njenom jugu bio je, međutim, neznatan u usporedbi s pritiskom koji su vršili Tur­ci Osmanlije u četrnaestom stoljeću i nakon njega. Njihovo osvajanje većeg dijela Balkanskog poluotoka značilo je da je on u vjerskom smislu postao jedno dvostruko granično područje – ne samo između latina i pravoslavca, već i između kršćanina i mus­limana. U slijedećih pet stotina godina svi su Južni Slaveni bili ili podanici Osmanskog Carstva, ili podanici Beča, ili pak „nogo­metna lopta“, koju su tamo amo prebacivali preko vojne granice.

Bosna je prošla najbolje. Postojala je dva stoljeća kao kra­ljevstvo prije nego stoje pala, nakon dugotrajnog otpora, pod os­mansku vojsku koncem petnaestoga stoljeća. Njenom posljed­njem kralju, Stjepanu Tomaševiću, odrubljena je glava nakon pa­da Jajca i Ključa 1463., ali je teritorijalni identitet Bosne zadržan, njeno administrativno jedinstvo čak pojačano. Kao politička pok­rajina Osmanskog Carstva, sa granicama uočljivo sličnim onima dok je bila kraljevstvo, Bosna se pojavljuje kao istinski najposto­janija i dobro organizirana među svim cjelinama unutar osman­skog Balkana, njezin identitet ostaje prije svega teritorijalni, pa tek onda etnički i vjerski.

Dugoročna sudbina Srba je bila drugačija. Da bi se shvatilo što se desilo, bit će najbolje da se usredsredimo na Kosovsku bitku 1389., ono što joj je prethodilo, njen stvarni karakter, njene poslje­dice i, konačno, mitove koji je okružuju. [8] Sve ovo traži izvjesnu mjeru razmršavanja ali je napor uložen u to vrijedan truda kao ana­liza jednog od najmoćnijih od svih znakova vjerskog nacionalizma.

Kratkotrajno Dušanovo carstvo iz četrnaestoga stoljeća brzo se raspalo na komadiće nakon njegove smrti 1355. Bilo je ono moguće zbog njegove osobne sposobnosti i slabosti preostatka Bizantskog Carstva, ali ono nije imalo nikakvog djelotvornog te­meljca, pa je nakon njega uslijedilo labavo povezivanje velikaša, koje će trideset godina kasnije predvoditi knez Lazar. Kako je moć Srbije opadala, tako je moć Kraljevstva Bosanskoga rasla. Ako su 1380-e vjerojatno predstavljale nekakav kratki oporavak za Srbiju, bosanski kralj Tvrtko u tom istom trenutku bio je vla­dalac većega značaja od bilo koga u Srbiji.

Kada je osmanska vojska, koju je predvodio sultan Murat, prodrla u ovaj dio Balkana, dočekala ju je jedna združena bosansko-srpska vojska. Prvu je poslao Tvrtko a predvodio ju je Vlatko Vuković, drugu su predvodili sam knez Lazar i njegov zet, Vuk Branković. Kosovska bitka, koja se vodila 28. lipnja, završila je u neku ruku neodlučeno, premda je nekima uistinu izgledala kao kršćanska pobjeda. Kad su i Murat i Lazar ubijeni za vrijeme ili nakon bitke, napadačka osmanska vojska se hitro povukla. U sva­kom slučaju, ovo je u Tvrtkovim očima predstavljalo pobjedu, ko­ju je on slavodobitno objavio svojim prijateljima na zapadu. Fi­renca je odgovorila četiri mjeseca kasnije: „Sretno je Kraljevstvo Bosansko, kojemu je dato da vojuje tako veličanstvenu bitku i da, Kristovom desnom rukom, izvojuje takvu pobjedu.“ [9]

Bitka je malo toga izmijenila unutar Srbije, a tijelo Lazarovo, jedinog srbijanskog vladara koji je poginuo u boju, sahranjeno je u spomeničkom manastiru Ravanici, te je oko njega izrastao kor­pus poezije karakteristične za manastirske životopise. Vrijedno je spomenuti da ova rana poezija nije pokazala gotovo nikakvog za­nimanja za samo Kosovo. Vuk Branković je preživio bitku, te je bio jedan od srbijanskih glavnih vladara narednih godina.

Podijeljena kakva je bila, Srbija je imala malo izgleda na du­gi otpor osmanskom pritisku. Branković i Lazarova udovica, Milica, ustvari su doveli Srbe do toga da prihvate vazalski odnos prema Turcima. Slijedećih desetljeća moglo ih se sasvim uobiča­jeno vidjeti kako se bore kao pomoćne snage na osmanskoj stra­ni, dok se Bosna, naprimjer, još uvijek čvrsto opirala njihovom napredovanju.

Srbija je, međutim, uskoro prestala da postoji kao ugledna politička cjelina a očuvanje njenog identiteta je prebačeno na in­stitucionalno vodstvo pravoslavne crkve. Tijekom dvije stotine godina, od konca petnaestoga do konca sedamnaestoga stoljeća, ovakvo stanje je stvorilo svojevrsno srpsko-osmanlijsko, pravoslavno-muslimansko savezništvo. Pošto je Carigrad pao, i najvaž­nija je pravoslavna patrijaršija činjenično postala zarobljenikom unutar Osmanskog Carstva, s tim da su, naravno, pravoslavci bi­li povlašćeni naspram katoličkih kršćana. Prirodna je posljedica toga u šesnaestom stoljeću, naprimjer, širenje pravoslavlja na ve­like dijelove do tada katoličke Bosne. [10] Osmanlije su katolike sa podozrenjem gledali kao svoje neprijatelje; Mađarska, Austrija, Venecija i papa – svi su oni bili katolici, pravoslavcima se moglo više vjerovati. Tek u tom smislu čovjek može shvatiti zašto veli­ki vezir, Mehmed Sokolović, obnavlja Srpsku Patrijaršiju 1557. Sam Sokolović je bio Srbin, a na čelu Patrijaršije su tada stajali razni članovi njegove porodice. Ovaj srpsko-osmanlijski spora­zum je stvarno propao tek nakon austrijsko-turskog rata 1689., kada su se mnogi Srbi digli na bunu da podrže austrijsku najez­du, da bi se potom, predvođeni patrijarhom, uputili na sjever i nastanili unutar Habsburškog Carstva, na području koje je danas poznato kao Vojvodina. Od tog trenutka srpska kolektivna svijest pokazuje žestoki zaborav većine onoga što se desilo od četrnaes­toga do sedamnaestoga stoljeća, preinačujući svoju ulogu osman­skih pomoćnih snaga u ulogu vječne žrtve, sabranu u kosovskoj epici, u poistovjećivanju Lazara sa Kristom, s konačnim uskrsnu­ćem Dušanovoga carstva, uz koje se od sada Lazar blisko veže.

Što se tiče same epike, [11] njena glavna počela leže u kristijaniziranju Lazara, simbola srpstva, koji prije bitke ima viziju i bira nebesko umjesto zemaljskog kraljevstva, potom u izdaji Vuka Brankovića, i u junačkoj smrti Miloša, starog viteza koji je krivo optužen za izdaju, ali koji nakon toga odlazi u turski logor, probi­ja se do sultana i zabija svoj bodež u Muratovo tijelo. Kao što je već rečeno, najraniji oblik ove epike nije bio ništa više od slikanja mrtvog kneza Lazara kao sveca. Zasebna poema o smrti Muratovoj od Miloševe ruke možda je jednako stara. Vukova se izdaja, izgleda, kasnije razvila, a zaokruživanje ove trojice u jedinstvenu epiku nacionalne propasti još i kasnije, vjerojatno negdje koncem sedamnaestoga stoljeća. Štoviše, bio je to samo jedan od mnogih takvih srpskih epova; neki od njih slave muslimanske junake ka­kav je bio „Kraljević Marko“, kršćanin koji se borio na turskoj strani. Izgleda da se tek u devetnaestome stoljeću njen položaj promijenio, da bi od nje nastala uzvišena nacionalna epika. Slike Lazarove „posljednje večere“ su ga sada prikazivale u oponašanju Isusa, sa Brankovićem-Judom, koji predstavlja one Srbe što su prešli na islam. Krajem devetnaestoga stoljeća već se vjerovalo da je „kult bitke iz 1389.“ nadahnjivao srpski narod vijekovima. Sva­kako, to je bio savršen mit, kao stvoren da iznjedri novi naciona­lizam. Peta stogodišnjica, 1889., žarko se proslavila, pa su čak i u Zagrebu novine Obzor iskazale čast, usprkos austrijskim poku­šajima da priguši bilo kakav iskaz podrške Srbiji:

„Kad god se Srbi podignu da vode bilo koji dio svog naroda do slobode, oni se uvijek pojavljuju sa vijencem Kosova oko svo­jih glava, da bi u jedan glas rekli: O, narode, to smo mi, mi to že­limo, i mi to možemo. A mi, Hrvati, Srbima braća po krvi i želji, danas pjevamo pohvalu vječnim kosovskim junacima.“ [12]

U Britaniji davne 1916. također se u tisućama škola čita poz­drav R.W. Seton-Watsona „Srbiji: jučer, danas i sutra“, naglaša­vajući „koliko je cjelovito kosovska priča povezana sa svako­dnevnim životom srpske nacije“. [13] Ako je ova, historijski lažna, epika podgrijala srpski nacionalizam iz devetnaestoga stoljeća, i stvaranje Jugoslavije u Versaillesu, u kojoj su prevladavali Srbi, onda je njeno uskrsnuće 1980-ih, izazvano djelovanjem Pravos­lavne crkve i predsjednika Miloševića, s njegovim žestokim go­vorom u lipnju 1989. na Kosovu, dalo novi sjaj ovom nacionaliz­mu i podgrijalo njegovo silovito usmjerenje protiv muslimana. Ta ogorčenost može biti samo, naopako, reakcija na onu historijsku stvarnost, u kojoj su pravoslavni Srbi stoljećima bili glavni balkansko-kršćanski suradnici Turskog Carstva.

Hrvatska sudbina je i opet bila drugačija. Dok je formalno­pravno ostala zasebno kraljevstvo, u stvarnosti je bila tek nešto više od pokrajine u konglomeratu Habsburškog Carstva; pokrajina kojom se u devetnaestom stoljeću upravljalo iz Budimpešte, što je izazivalo sve veću razdražljivost. Pa ipak, Hrvatska je zad­ržala svoje srednjovjekovne ustanove, poglavito Sabor. Nadalje, od šesnaestoga stoljeća su Dalmacija, kojom je upravljala Vene­cija, i neovisna republika Dubrovnik stvorili znatnu pisanu knji­ževnost na štokavskom.

Nekada, u trinaestom stoljeću, Hrvati, Bosanci i Srbijanci – iako je pomalo neprimjereno da ih se takvima imenuje – nisu bi­li daleki po okolnostima u kojima su živjeli, pa su u nekom pogodnom trenutku mogli dosta lako biti objedinjeni u jednom kra­ljevstvu, kao što je to bilo sa narodima u Burgundiji, Šampanji i na Île de France… Do konca osamnaestoga stoljeća njihove povi­jesti, vjera i kultura su postale tako različite, da se nikakav ma­gični štapić ne bi pokazao dovoljno moćnim da ih pretvori u jed­nu naciju. Oni su očito bili mnogo više od Kohnovog „sirovog et­nografskog materijala“, ali i sasvim daleko od toga da budu jed­na jedinstvena nacija.

Bilo je, kako god okrenete, gotovo neizbježno da mnogi in­teligentni ljudi ne uvide ovu činjenicu kao razuman put naprijed. Nije im se sviđalo da Turci njima upravljaju u Carigradu, Mađa­ri u Budimpešti ili Germani u Beču. Ovdje je postojala sva sila slavenskih narodnosti. Naravno da bi, ukoliko bi se držali zajed­no, mogli ostvariti jednu svoju vlastitu državu, a pošto je samo Srbija, barem nakon 1830., bila stvarno neovisna, bilo je prirod­no da će južnoslavenski nacionalisti bilo kojih korijena razmišlja­ti u okvirima južnoslavenske nacije, Jugoslavije s federalnom strukturom na temelju povećane Srbije. Veliki hrvatski katolički biskup Strossmayer, osnivač Zagrebačkog sveučilišta i jedan od izrazito kritičnih ljudi na prvom Vatikanskom koncilu 1870., bio je upravo takva osoba. Takvi su, naravno, bili i oni pronicljiviji političari iz Beograda poput Ilije Garašanina, premijera tijekom najvećeg dijela 1850-ih i 1860-ih godina. Revan zagovornik juž­noslavenskog jedinstva, on pod njim u stvari uopće nije podrazu­mijevao Jugoslaviju, već stvaranje jedne etnički čiste Velike Sr­bije, obnavljanje kratkotrajnog Dušanovog carstva iz četrnaesto­ga stoljeća. Pa ipak su, kako smo vidjeli, čak i mnogi Hrvati bili spremni neko vrijeme vjerovati u takav plan. Dok je sjedne stra­ne bilo hrvatskih nacionalističkih intelektualaca u devetnaestom stoljeću, koje je predvodio Ante Starčević, za koje je hrvatska po­sebnost bila od prvenstvenog značaja, i za koje su Srbi bili „uis­tinu“ Hrvati koji su postali pravoslavci, bilo je s druge strane onih, koji su s više blagonaklonosti gledali na „jugoslavensku za­misao“, ali više u duhovnom smislu. Neki su se svakako divili os­tvarenjima Srbije kao neovisne države. Bili su spremni reći zajedno sa Antom Kovačićem da je „najveća šteta koja je pogodila Hrvate i Srbe činjenica da smo previše ime a premalo nacija“,[14] ili da je „hrvatstvo potencijalna a srpstvo kinetička snaga našeg naroda. Hrvatstvo je refleksija, srpstvo je akcija.“ [15] U vrijeme na­ivne zore suvremenog etničkog nacionalizma, Srbija je mogla predstavljati jednu slavensku čistotu, određenu po čisto istočno-europskim i pravoslavnim pojmovima, pa ipak površinski privlačnu čak i za mnoge mlade Hrvate, koje je odbijala njemačka i mađarska prevlast unutar Habsburškog Carstva.

Prvi svjetski rat, koji je saveznički povezao Britaniju i Fran­cusku sa Srbijom protiv Austro-Ugarske, Njemačke i Turske, iz­gledalo je da je Slavenima pružio njihovu veliku priliku. Pad car­stava, što su stoljećima vladala Balkanom, ostavio je zrakopraz­ni prostor, koji je iziskivao građenje jednog novog državnog sus­tava pa se činilo da je stigao bogomdan trenutak za južnoslaven­sko jedinstvo. Je li to, međutim, trebala biti jedna „nacija-država“, jedna povećana Srbija – doba Versaillesa je predstavljalo naj­višu tačku vjerovanja u valjanost takvih stvari – ili, radije, „fede­ralna država različitih nacija“, Jugoslavija? Koja se od ovih sku­pina, i da li ijedna, stvarno mogla nazvati nacijom?

Očit odgovor na to pitanje bio je samo Srbija. U to da je Sr­bija bila jedna nacija, štoviše nacija-država, nije do 1920. bilo mnogo sumnje. Gospodarski i obrazovno siromašna, posvećena smicanju svojih vladara, s ambicijama koje su i Austrijancima i Turcima morale izgledati besmislene i opasne, njezin karakter nacije-države, kojom dominira jak jednoumni nacionalizam, iz­gleda nepobitno jasan. Njezin nacionalitet je izveden iz sjećanja na srednjovjekovno carstvo, iz vodstva nacionalne crkve koja je održala stvarno poistovjećivanje srpstva i pravoslavlja, iz tradici­je tlačenja i borbe za slobodu čije je značenje svima preneseno putem pjesme, epske poezije u srcu njene narodne kulture. Ogromni, duboko nacionalni utjecaj takve usmene poezije svakako jeste dokaz koliko je opasno slijepo slijediti stajalište Benedicta Andersona da je nacija nezamisliva prije pojave razvijenog in­dustrijskog kapitalizma.

Konačno, srpsko shvaćanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem devetnaestoga stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaes­toga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke na­rodnih priča. Za Karadžića se štokavski podudarao sa srpskim, pa je svatko tko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svatko takav bio Hrvat. Štokavsko-srpska podudarnost nije bila Vukov izum. Tipično za njemačke etno-lingvističke koncepte, nju je razvila rana njemačka škola slavenskih studija, kakva je ona Augusta von Schlozera (1735.-1809.). Slijedeći etnolingvističko mjerilo nacionaliteta, Hrvati su imali biti određeni kao oni koji govore čakavski ili kajkavski, a Srbi kao oni koji govore što­kavski, bez obzira na to kakva je njihova stvarna kolektivna svi­jest mogla biti. [16]Sličan se pristup, u isto to vrijeme, koristio da se dokaže daje Alzas njemački. Kao što je veliki francuski histo­ričar, Fustel de Coulanges, pisao velikom njemačkom historiča­ru, Mommsenu, listopada 1870.: „Moguće je da je Alzas njemač­ki po rasi i po jeziku, ali je francuski po nacionalnosti i po svom osjećanju domovine “ [17], tako je i neki Hrvat mogao pisati Karadžiću o Dubrovniku, i to jednako ispravno.

Karadžićevo uzdizanje tekućeg seljačkog govora na književ­ni nivo zaprijetilo je položaju crkvenoslavenskog, čemu su se ogorčeno suprotstavile crkvene vlasti, koje su godinama osujećivale ulazak njegovog Rječnika i njegovog Novog Zavjeta u Srbi­ju. U pravo vrijeme, međutim, on je dobio svoju lingvističku bit­ku, time neizmjerno doprinoseći dugoročnoj ratobornosti srpskog nacionalizma i na izvjestan način jačajući nacionalnu ulogu pra­voslavne crkve. On je pružio, možemo reći, drugo načelo nacio­nalnog identiteta. Dok je prvo značilo pripadništvo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, drugo je značilo novo tumačenje štokavskog kao suštinski srpskog jezika. Prvo je pridonijelo unutarnjoj intoleranciji, drugo je pružilo nekakvu vrstu znanstvenog opravdanja za potraživanjem svih zemalja gdje se govorio štokavski, uključuju­ći Bosnu i polovicu Hrvatske, za Garašaninovu Veliku Srbiju. [18]Zanimljivo je u kolikoj su mjeri to potraživanje ozbiljno uze­li zapadni učenjaci i političari i koliko je, shodno tome, to utjeca­lo na svjetsku prosudbu prihvatljivosti ciljeva srbijanskog nacio­nalizma. Tako je historija Srba, koju je objavio Oxford University Press 1918., tvrdila da Hrvati iz Hrvatske govore „srpski jezik“. [19]Njezin autor opisuje Bosnu i Hercegovinu također, kao „srpske zemlje“. Godinu dana ranije, Leon Dominian u opsežnoj knjizi The Frontiers of Language and Nationality in Europe govori o „najzapadnijim Srbima, koji su također poznati kao Hrvati“, [20] te izjavljuje da je „po svom zemljopisu, jednako kao i rasno, Bosna neodvojivi dio Srbije“, [21] dok H. A. L. Fisher u svojoj krajnje utje­cajnoj History of Europe opisuje Hrvate kao „Srbe po govoru i Sr­be po rasi“. [22] Uz takvu očitu akademsku podršku zahtjevima srp­skog nacionalizma jedva da iznenađuje što je Thorvald Stolten­berg, dopredsjedavajući Upravnog komiteta Međunarodne konfe­rencije za bivšu Jugoslaviju i posebni izaslanik generalnog tajni­ka UN-a, mogao izjaviti svibnja 1995.: „Etnički rat? Ne bih rekao. Oni su uglavnom Srbi. Oni Srbi, koji se tako nazivaju, očito su Sr­bi. To su i muslimani. Oni su ustvari Srbi koji su prešli na islam. A veliki broj onih za koje se čini da su Hrvati, koji se predstavlja­ju Hrvatima, zapravo su, također, Srbi.“ [23] Tako su sasvim lažne etnonacionalističke teorije iz sredine devetnaestoga stoljeća još uvijek oblikovale um tobože nepristrasnih predstavnika međuna­rodne zajednice čitavih ste i pedeset godina kasnije.

Hrvatska nacionalnost devetnaestoga stoljeća mora se vred­novati uz stanovito oklijevanje, uz izvjesnu mjeru dvosmislenos­ti. Mnogo stoljeća su ljudi, koje mi zovemo Hrvatima, bili podijeljeni politički na tri načina: Hrvatska u užem smislu (područje oko Zagreba) i Slavonija bile su zapravo pokrajina Habsburškog Carstva, predstavljena unutar mađarske Narodne skupštine u Bu­dimpešti; Dalmacijom je upravljala Venecija; Dubrovnik je bio neovisna država. Samo četiri kratke godine pod Napoleonom one su, kao i dijelovi Slovenije, bile prividno politički ujedinjene. Bečki kongres je sve ove zemlje predao Habsburškoj Monarhiji, ali one nisu bile administrativno ujedinjene, jer su Dalmaciju pre­dali Austriji, dok su Hrvatska i Slavonija ostale pod Mađarskom. Kao što smo vidjeli, one nisu bile ni jezično jedinstvene. Dubrov­nik i većina Dalmacije govorili su i pisali štokavski, Zagreb kaj­kavski, jedan jezik koji je daleko bliži slovenačkom, Istra i osta­tak Dalmacije čakavski. Štoviše, ovo nisu bili puki govorni dija­lekti, jer su i štokavski i kajkavski vremenom došli dotle da se mogu pohvaliti znatnom tiskanom književnošću. Dok je s jedne strane Karadžićeva tvrdnja da su svi štokavci Srbi bila besmisle­na, dotle je s druge strane jezična podijeljenost nesumnjivo pos­tavljala pitanje stvarne mogućnosti bilo kakve hrvatske nacional­ne jedinstvenosti. Dapače, pošto se hrvatski nacionalizam devet­naestoga stoljeća učvrstio na svom putu, on je priznao ovaj prob­lem i težio da ga nadiđe, tražeći opće prihvaćanje štokavskog.

Da se sada osvrnemo na vjeru. Premda su Hrvatska, Slavo­nija i Dalmacija dijelile katoličko kršćanstvo (uz mnoge Bosance i gotovo sve Slovence), ono je u usko gledanim nacionalnim poj­movima za njih imalo manjeg značaja kao znak identiteta, nego što je to bilo sa pravoslavljem u Srbiji, zato što je to bila i vjera njihovih vladara, Mađarske, Austrije i Venecije. Međutim, kako je u devetnaestom stoljeću raslo neprijateljstvo prema Mađar­skoj, tako je Katolička crkva mogla katkad izgledati gotovo neprijateljski nastrojena. Pa ipak se katoličanstvo, posredno ostvari­vano na temelju opstanka glagoljskog obreda u Dalmaciji i na njegovoj propratnoj književnosti, može procijeniti kao stvar koja je imala krajnje presudan i nepovratan uticaj na nacionalno obli­kovanje Hrvata. Iako se glagoljski obred nikada nije koristio oko Zagreba ili u Slavoniji, svejedno je hrvatstvo, zahvaljujući traj­nom vjerskom korištenju glagoljice, uživalo književnu ravnotežu stoljećima prije pojave obilnije štokavske književnosti. U Kato­ličkoj crkvi na Zapadu samo Hrvatima je bilo dozvoljeno da zad­rže narodnu liturgiju, koja ih je jasno razlikovala od ostalih latin­skih katolika i osigurala im očuvanje identiteta. Jasno je iz broj­nih rukopisa misnih knjiga iz četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, te brevijara na glagoljici koji su preživjeli, kao i njihovog redov­nog tiskanja uz papsku dozvolu u šesnaestom, sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeću, da je glagoljica nastavila pružati vjersko i kulturno mjerilo identiteta na koje su bili vrlo ponosni. [24] To je značilo da su katolički svećenici u Italiji, Fran­cuskoj ili Njemačkoj čitali službu na latinskom, a dalmatinski hr­vatski svećenici na narodnom jeziku. Pošto je cjelokupni psaltir bio na narodnom jeziku, liturgija je mogla imati isto ono djelova­nje na razvijanje nacionalnog osjećaja, kakvo je Biblija na doma­ćem jeziku imala u protestantskim zemljama, s tim da je ona ustvari bila nadopunjena novim protestantskim prijevodom No­vog Zavjeta na hrvatski tiskanim i na glagoljici i na ćirilici u Nje­mačkoj 1560-ih. Glagoljaštvo predstavlja još jedan primjer od­lučnosti na putu do nacionalnoga oblikovanja porastom biblijske i vjerske književnosti tijekom srednjeg vijeka i poslije njega, a narodno je pismo moćno pridonijelo zasebnom oblikovanju na­rodnog jezika.

Hrvati duž dalmatinske obale su u najvećoj mjeri učestvova­li, putem svojih redovnih veza sa Italijom, u kulturi zapadne Eu­rope, te su stoga bili daleko od toga da iskuse duboku izoliranost i intelektualno siromaštvo Srbije. Oni su posjedovali i uživali te­atar, dramu u stihovima i poeziju. Za onim zovom nacionalizma oni nisu imali potrebu, a nisu ga ni iskusili. Imali su, može se re­ći, pametnijega posla. Kratkotrajna politička ujedinjenost, koju im je dala Napoleonova administracija, brisanje dubrovačke historijske državotvornosti, i kasnije nezadovoljstvo, kako zbog po­litike Beča, koja je djelovala na načelu „zavadi pa vladaj“, tako i zbog potpadanja pod izrazito nacionalističku Mađarsku – možda su ih doveli do toga da i sami počnu razmišljati na izraženiji na­cionalistički način. Oni su također osjetili utjecaj izrazito nacio­nalističke Italije, njihove susjede sa zapada. U ovakvim okolnos­tima ne iznenađuje odsutnost jasne i nepodijeljene hrvatske naci­onalne svijesti. S jedne strane ogromna je bila razlika u politič­kom i kulturnom iskustvu, između, recimo, Dubrovnika na jugo­zapadu i Vukovara na sjeveroistoku; s druge strane, za mnoge je ljude privlačivost pojma južnoslavenske države, utemeljene na već postojećoj Srbiji, barem u početku bila zavodljiva; u svakom slučaju bolja od vlasti Nijemaca, Mađara ili Italijana. Posveće­nost zasebnoj hrvatskoj naciji-državi još uvijek je bila, barem na površini, samo u početnom stanju.

Slovenija je u mnogo manjoj mjeri bila nacija, imala je sa­mo svoju daleku historiju na koju se mogla osvrnuti, prije duge društvene i političke utopljenosti u Austriju. Kratki procvat slovenske književnosti u šesnaestom stoljeću pod protestantskim utjecajem obuhvaćao je cjelokupnu slovensku Bibliju dovršenu 1584., ali je Slovenija ostala katolička pa je ovaj početak narod­ne književnosti imao vrlo ograničenog utjecaja do sredine osam­naestoga stoljeća. Ovdje kao i drugdje radilo se o razvoju knji­ževnog jezika iz narodnog govornog, koji je utirao put do slovenskog osjećaja nacionalnoga identiteta. Međutim, sama heterogenost Habsburškog Carstva, koje je u sebi stapalo, bez preveli­ke netrpeljivosti, mnoge različite slavenske nacije i narodnosti – Čehe, Slovake, Poljake, Slovence i Hrvate – pružala je uzorak političkog života veoma različit od onog u naciji-državi, premda, uvjetno govoreći, ništa manje privlačan, naročito za manje skupi­ne, bez moćne vlastite nacionalne historije na koju bi se mogli žudno osvrtati. Slovenci su unutar takvog carstva mogli biti sret­niji od Poljaka. Oni su bili premalena skupina da bi duboko raz­mišljali o obrazovanju vlastite države, i dok su neki Slovenci ne­minovno odgovorili na „jugoslavensku“ ideju kad je ona na kra­ju devetnaestoga stoljeća i drugdje postala popularna, za većinu ljudi sjedinjenje sa Srbima – od kojih su se znatno razlikovali po jeziku kao i po vjeri – još je uvijek bilo manje privlačno od pri­padnosti Habsburškom Carstvu. [25]

Bosna je bila čak i slabije nacionalno osviještena. Bila je to odlika prirodno strana njenom muslimanskom vodstvu u razmjerno povlaštenoj pokrajini Osmanskog Carstva. Nadalje, ako je ti­jekom devetnaestoga stoljeća još išta postojalo od tradicionalnog osjećaja bosanstva, bilo je potkopano, s obzirom na kršćansku polovicu stanovništva, prvo prodiranjem srpskog nacionalizma, a onda novim hrvatsko-katoličkim poistovjećivanjem. Gotovo pot­puno brisanje Bosne kao posebnog identiteta, koji se ne zasniva na pukom zemljopisu, jeste jedna od najistaknutijih značajki skoro sveukupne literature do 1992. koja se odnosi na Jugoslaviju. Odsutnost same kategorije Bošnjaka među nacijama u jugosla­venskom ustavu je samo po sebi neobična. Svaka druga „država“ imala je svoju odgovarajuću „naciju“. Bosna nije. A ipak su mus­limani, katolici i pravoslavci u Bosni dijelili narodnost, jezik i dijalekat. Bosanski kršćani većim dijelom zapravo nisu bili ni Srbi ni Hrvati. Oni su, kao i muslimani, bili potomci stanovnika predosmanske Bosne. U devetnaestom stoljeću njihov identitet bio je nagrizen poraslim pritiskom nacionalizma u susjednim zemlja­ma. Bosanski pravoslavci kao pripadnici Srpske pravoslavne crk­ve, središnjeg stupa oživjelog srpskog kraljevstva, uvučeni su pu­tem zajedničkog vjerskog identiteta u nacionalni identitet. U svo­je vrijeme desilo se isto i s katolicima, pa su bosanski katolici, koji su stoljećima živjeli u mjestima poput Sarajeva i Banje Lu­ke, nasljednici srednjovjekovne katoličke Bosne, umjesto toga počeli o sebi razmišljati kao o Hrvatima. Njihov katolički identi­tet je preusmjerio njihov društveni identitet, bio je to postupak koji je 1890-ih svesrdno podržavao prvi nadbiskup sarajevski, Stadler. Vjerodostojnost toga postupka nastojala se pokazati u ne­sumnjivoj kulturnoj i vjerskoj bliskosti između Bosne i Hrvatske u srednjem vijeku.

Godinama su prije 1992. i srpski i hrvatski nacionalistički intelektualci dosljedno razgrađivali Bosnu, poričući svako njeno postojanje u svijetlu Velike Srbije i Velike Hrvatske, osim kada ju je trebalo upotrijebiti kao izraz za „turski“ napad na Slavene. [26]Neizbježna posljedica je to, da će sve dok Bosna opstaje, njezini „hrvatski“ i „srpski“ građani sami uviđati da su razgrađeni, uko­liko nekako ne priznaju da dijele jednu zajedničku bosansku na­cionalnost, sačinjenu od različitih narodnosti, koje se ne zasniva­ju ni na čemu drugome do li na raznolikim vjerskim tradicijama. Čak ni tako odvažan branilac cjelovite Bosne, kakav je sadašnji nadbiskup sarajevski, kardinal Puljić, od ovoga ne biva izuzet ka­da ga uvodnik njegove potresne knjige, O stradanju s nadom, pozdravlja kao „sina hrvatskog naroda“. [27] Nema, nažalost, bu­dućnosti za bosanske katolike, ukoliko se još uvijek nacionalno vide kao Hrvati a ne kao Bosanci. Kao što je Ivan Lovrenović, je­dan od najpronicavijih pisaca među bosanskim Hrvatima, nedav­no napisao, „i nestat će ih, a neće shvatiti što im se dogodilo“; [28] samo još jedan niz žrtava prinesenih nacionalitetu, shvaćenom ne po pojmovima teritorijalnosti, već po pojmovima pseudoetniciteta. Sama višestrukost kulture i vjere, kakvu je Bosna uspjela os­tvariti na svoj prilično jednostavan način unutar teritorijalne dr­žave, iskorištena je da potkopa njen posebni identitet.

Postojanje ili poništenje Bosne i njene nacionalnosti pruža toliko poučan primjer za pitanja koja se tiču stvaranja nacije, da je korisno još pomnije istražiti središnji problem njenog identite­ta. Ako se njezina davno uspostavljena mješavina stanovništva uistinu bolje podudara s onom u Jugoslaviji kao cjelini, nego u ijednoj drugoj jugoslavenskoj državi, onda se to podudaranje mo­že odnosi samo na federalnu, a ne na „velikosrpsku“ Jugoslaviju. Onda, kad je ova stvarno napuštena, Bosna je od svih dijelova zemlje postala najranjivija i to upravo zbog unutarnjih suprotnos­ti ustava koji je Tito ostavio Jugoslaviji. S jedne strane je Jugoslavija bila savez šesterih država i dviju autonomnih pokrajina (Kosova i Vojvodine) ali je s druge strane priznala izvjestan broj nacija ili narodnosti, pri čemu se svaka podudarala sa državom ili autonomnom pokrajinom. Jedino na Bosnu to se nije odnosilo, iako su od 1974. „Muslimani“ priznati kao nacionalna kategori­ja. Na ovaj način stvorena je posebna „muslimanska nacija“, ma­da je ona mogla podrazumijevati muslimane u bilo kojem dijelu Jugoslavije, koji nije imao nikakve veze sa Bosnom.

Dvostrukim priznavanjem „države“ i „nacije“ jugoslavenski ustav, svjesno ili ne, išao je na ruku srpskim i hrvatskim naciona­listima. Srpski nacionalisti su mogli zahtijevati posjedovanje San­džaka (ili, što je još sumnjivije, Kosova) kao dijela „države“ Srbi­je, usprkos nepostojanju srpske većine i najednom od njih, i uz to još zahtijevati hrvatsku „Krajinu“ ili istočnu Hercegovinu na os­novu proturječnog načela da ih nastanjuju pripadnici srpske „nacije“. Hrvatski nacionalisti su uradili isto tražeći „Krajinu“ sa srpskom većinom, pošto teritorij pripada hrvatskoj državi, dok su za­padnu Hercegovinu tražili pošto je tamošnje stanovništvo „hrvat­sko“.Svaka je zemlja igrala i na etničku i na teritorijalnu kartu kad bi joj to tako odgovaralo. Ako je Jugoslavija trebala biti podi­jeljena, onda iscrtavanje država na etničkim osnovama nije moglo proći bez duboke patnje, imajući na umu miješanje stanovnika, a uz to ono nije imalo nikakvog opravdanja u političkoj ili adminis­trativnoj historiji. Teritorijalno iscrtavanje je moglo zaživjeti (u svoje vrijeme vjerojatno će tako i biti) ali, opet, uz ogromnu pat­nju i kulturni gubitak izazvan istovremenim zagovaranjem etnič­kih kategorija – ponašajući se, naprimjer, prema krajinskim „Srbi­ma“ u Hrvatskoj kao građanima nižeg reda u odnosu na „Hrvate“.

Međutim, za Bosnu posljedice svega ovoga bile su nemjer­ljivo kobnije nego za njene susjede. Pošto jugoslavenski ustav ni­je dozvolio Bosni usporednu nacionalnu kategoriju „Bosanca“, već samo kategoriju „Muslimana“, koja samim tim vodi do is­ključivanja njezinih građana kršćanske povijesti, ona je dovedena u položaj da zbog ustavne nejasnosti padne neizbježnom žrtvom pred nacionalizmima svojih susjeda. Kako Bosna nije imala svo­ju vlastitu „naciju“, moglo se tvrditi da je njeno postojanje „um­jetno“, kao posljedica osmanlijske vlasti i vjerskog preobraćenja, dok se za Srbiju i Hrvatsku tvrdilo da su „prirodne“. Samo priznavanje muslimanske „nacije“ stvarno je pripomoglo razgrađivanju legitimnoga identiteta, jer posebna muslimanska „nacija“ ni­ti je postojala niti je mogla postojati. Ono što je postojalo, jest te­ritorijalni identitet koji je podrazumijevao sve vjerske tradicije, ali je taj identitet ostao gotovo nevidljiv, kako zbog nacionalistič­kih zahtjeva njenih susjeda, tako i zbog posljedične pomutnje u jugoslavenskom ustavu.

Posljednja cjelina na koju treba ukazati jest Crna Gora. Ov­dje smo, nesumnjivo, na srpskoj strani kulturne i vjerske granice. Baš kao što razdvajanje između Slovenaca i Hrvata može izgleda­ti razmjerno neznatno, imajući na umu da su najvećim dijelom ka­tolici, jednako tako može izgledati i razdvajanje između Srba i Cr­nogoraca, koji su pravoslavci. Dapače, rascjep je bio čak i manji. Hrvati su se razlikovali od Slovenaca po svojoj tradiciji glagolji­ce, Slovenci od Hrvata po svom položaju duge utopljenosti pod­ređene klase unutar pretežno germanskog društva. Srbi i Crnogor­ci su bili podijeljeni tek po teritoriju i političkoj historiji, tijekom koje su ovi drugi, dok su im se smjenjivali kneževski vladike, za­držali samostalnu neovisnu državu unutar svoje planinske utvrde, dok su Srbi zadugo bili izgubili svaki politički identitet. Iako nije sasvim izvjesno da li će Srbi i Crnogorci nastaviti da tvore jednu saveznu državu, (crnogorska odbojnost prema prisilnoj srbizaciji se može pokazati jakom), jasno je da je samo između ove dvije cjeline spajanje bilo iole izvodivo, ukoliko je već jugoslavenska država zamišljena na pretežno srpskim temeljima. Razlog za to bez sumnje jest jednim dijelom vjerski, ali ipak se treba smjesta podsjetiti da pravoslavlje samo ne može ni za kraće ni za duže vri­jeme zabašuriti druge faktore podjele, kao što to sukob između Sr­ba i Bugara – još jedne skupine Južnih Slavena na istoku – redov­no potvrđuje. Štoviše, čak se i u vjerskom smislu crnogorsko pra­voslavlje opiralo, i još uvijek se opire, utapanju u srpsku crkvu.

Kakva je onda vrsta države Jugoslavija trebala biti? Duboko proturječni odgovori dati na ovo pitanje 1918. pružaju opširno objašnjenje za učestao tragičan niz događaja tijekom narednih se­damdeset godina, i pokazuju kako se neki modeli nacije i nacio­nalizma mogu pokazati pogubnima. Ovo je klasičan primjer ka­ko se ne treba graditi izvjesna nacija iz mješavine blisko poveza­nih narodnosti i proto-nacija. Jugoslavija između dva rata je iz­građena kao jedna Velika Srbija baš onako kako su Karadžićevi i Garašaninovi nasljednici zamislili. Srbija je bila jedini dio koji je u nju ušao kao već politički neovisan. Njezina kraljevska porodi­ca, njezin glavni grad, njezina vojska postali su sastavni dio nove države pa je, uz skoro 40 posto srpskog stanovništva, bila ogrom­na njezina sklonost da dominira cjelinom i da postupajući tako poništava sve druge, i prouzročuje protunacionalizme. Imajući na umu postojeći nacionalistički identitet Srbije i njenu velikosrpsku težnju, bilo je gotovo neizbježno da će srpske vođe gledati na Ju­goslaviju od samog početka, ne kao na neku vrstu savezne zajed­nice naroda, kako je već njen izvorni naslov „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“ imao podrazumijevati (dok su se još uvijek sebično zaboravljale Bosna, Makedonija, Mađari u Vojvodini i Albanci na Kosovu), već kao na prosto povećanje Srbije. „Srbija ne želi da se utopi u Jugoslaviju već da se Jugoslavija utopi u nju“, bezočno je priznao Nikola Pašić, srbijanski premijer. [29] Us­poredba između Srbije i Piemonta, koja se redovno nameće, bila je u samom temelju izopačena, zato što je Piemont bio isuviše pokrajinski dio Italije, da bi mogao njome prevladavati i poništa­vati preostatak ujedinjene zemlje. Srbija je, s druge strane, bila zemlja već opsjednuta nacionalizmom, onim germanske vrste, koji je demonstrirao etničko čišćenje „Velike Srbije“ mnogo pri­je 1990-ih. Etničko čišćenje je bilo ubilježeno u srpski nacionali­zam od početka devetnaestoga stoljeća. [30] Velikosrpstvo bilo je zapravo u bliskom srodstvu s onim što je u Njemačkoj bio nacionalsocijalizam. U oba slučaja krajnji etnički nacionalizam je konačno doveo do genocida. Nije bilo moguće da bi Srbija, ko­jom je prevladavao nacionalizam ove vrste, mogla i pomisliti da osigura jezgru mnogo sveobuhvatnije zajednice posve različitih naroda. Čak je i prvobitna zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca naprosto ignorirala identitete Bosne i Makedonije, a da ne spomi­njemo milijune Albanaca, Mađare i druge, koji nisu ni govorili neki od slavenskih jezika, dok je za više od milijun muslimana agresivni kršćanski identitet srpskog vodstva nove države jedva nagovještavao bolje dane. Ako je ikada Jugoslavija trebala opsta­ti, onda joj je tada trebala kozmopolitska trpeljivost različitosti, koja se da uspoređivati s onom u Habsburškom Carstvu u nje­gova najbolja vremena. U stvarnosti, beogradska zamisao „Veli­ke Srbije“ gotovo u cjelini odredila je karakter Jugoslavije izme­đu dva rata, satirući svaku mogućnost da se formira jedinstven narod, ili neki drugi oblik skladnog političkog društva, te pruža­jući savršen poticaj suparničkom hrvatskom nacionalizmu da se priključi fašističkoj strani u Drugom svjetskom ratu, i da se stra­vično sveti svojim srpskim sugrađanima.

Baš kao što je francuski nacionalizam potaknuo njemački, njemački nacionalizam mađarski a mađarski južnoslavenski, ta­ko je sada srpski nacionalizam mogao samo potaknuti hrvatski i slovenački nacionalizam, uz konačnu pojavu nacionalizma bo­sanskih muslimana, rođenoga kao nedonošče, pritiskom kako srpskog tako i hrvatskog nacionalizma. Prije skoro trideset godi­na unazad Hugh Seton-Watson je jezgrovito sažeo problem:

„U Jugoslaviji je zvanični nauk bio jugoslavenski nacionali­zam. Ovaj je trebao obuhvatiti nacionalizam Srba, Hrvata i Slo­venaca, i preobraziti ga u višu vrijednost. Ali u praksi on je tuma­čen kao srpski nacionalizam, i to pisan velikim slovima. Lošim Jugoslavenima su smatrali Slovence i Hrvate ako ne prestaju biti slovenački i hrvatski nacionalisti, ali Srbi nikada nisu optuživani što nisu prestajali da budu srpski nacionalisti.“ [31]

Tito je privremeno razlabavio napetosti pod kapom centrali­zirane Komunističke partije, dok je zapravo omogućavao savez­noj dimenziji države da postojano jača, ali se ispod ovog pokrova malo toga izmijenilo u prijevarnoj moći srpskog i hrvatskog naci­onalizma, ili pak u srpskoj vlasti nad vojskom i središnjim orga­nima države u Beogradu. Titovom smrću, propašću komunizma, i Miloševićevim smišljeno podgrijavanim preporađanjem srpskog nacionalizma, simboliziranom njegovom grandioznom proslavom 600. godišnjice Kosovske bitke u ljeto 1989., kraj Jugoslavije je postao neizbježan. Pa ipak to ne znači da je on sve vrijeme bio ne­izbježan. Ovdje se, kao i uvijek, čovjek mora čvrsto oduprijeti sta­novištu, po kojemu bi današnje „nacionalne“ podjele imale biti nepovratno određene narodnostima, kakve su postojale tisućama godina unatrag. Da su se Strossmayerovih, Trumbićevih pa čak i Titovih ideala pridržavali Srbi od ugleda i moći, mogla se istinski oblikovati jedna nova vrsta nacije kroz mnoge naraštaje, čime bi se obuhvatile etničke raznolikosti, baš kao što su engleski, škotski i velški identiteti dugo vremena bili obuhvaćeni britanskim. Pod­sjetimo se da se između popisa stanovništva 1971. i 1981. broj lju­di koji su se izjašnjavali, ne kao Hrvati, Srbi ili kako drugačije, već baš kao „Jugoslaveni po nacionalnosti“ povećao na čitave 943.000. Čak i netko tako uvjeren da je „višestoljetno“ postojanje izvjesnog broja „različitih nacija“ unutar onog prostora koji je postao Jugoslavija, kako je uvjerena Branka Magaš, mora prizna­ti da je to „jednom bila država daleko od toga da bude umjetna…, … zemlja kojoj nije bilo sudbinski određeno da se raspadne…, …Jugoslavija nije bila tek puko ime.“ [32]

Bilo kako bilo, jugoslavensko poduzeće nije uspjelo, i, u ret­rospektivi, imajući na umu prisutnost dvaju agresivnih nacionalizama, povremeno zadrijemalih ali nikada ugašenih, duboke raz­like nastale tijekom mnogih stoljeća u vjeri i kulturi, uz krajnju demokratsku nezrelost, ova činjenica jedva da može izazvati iz­nenađenje. Cilj je ove razrade onoga, što se osamdeset godina uobičavalo zvati „južnoslavensko pitanje“, da baci svjetlo na obli­kovanje nacionalnosti i nacionalizma na četverostruk način. Pr­vo, da se obrazloži slučaj kasnog srednjovjekovnog ili ranog mo­dernog zgušnjavanja nacionalnih identiteta, barem u pogledu Sr­ba i Hrvata, usporediv s onim što se dešavalo na drugim mjesti­ma u Europi, zgušnjavanja proizvedenog mješavinom vjere, knji­ževnosti i političke historije, koje se – kad se već jednom dogodi – teško može izmijeniti. Ovo mišljenje ne ide na ruku učenjacima i političarima na Zapadu, koji su tako često ukazivali da su Južni Slaveni ili preostali u suvremenom dobu tek kao puki „sirovi et­nografski materijal“ ili da su pak svi „pravi Srbi“.

Drugo, dokazao sam da tako etnički zamišljeni i po sred­njovjekovnim uzorima konstruirani nacionalni identiteti nisu na ovom području imali opću vrijednost. Oni su, k tomu, bili potencijalno razorni spram drugih društava, prvenstveno zasnovanih teritorijalno, kakvo je bosansko društvo čijem je identitetu nedos­tajao kako onaj odnos „jedan naspram jedan“ u vjerskoj tradiciji, koji je tako važan za Srbiju i Hrvatsku, tako i onaj pritisak stvo­ren djelovanjem intelektualnoga nacionalizma devetnaestog sto­ljeća, koji je suštinski stran duhu vodstva bosanskih muslimana.

Treće, pokušao sam nagovijestiti da ta složena mješavina na­cija, etničkih cjelina, vjerskih i teritorijalnih demarkacija ovog područja ne mora na zadovoljavajući način biti obuhvaćena ni u državi-naciji utemeljenoj na srpstvu, ni u višestrukosti zasebnih država-nacija, imajući na umu da je tako mnogo dotičnih naroda nerazvezivo izmiješano, dok se neki ne mogu opravdano ni opi­sati kao nacije, već u jednom pomirljivom savezu zasnovanom na načelu teritorijalnosti a ne na načelu narodnosti; nešto što nije previše različito od samog Habsburškog ili Osmanskog Carstva.

Četvrto, i posljednje, naglasio sam da ono što je Jugoslaviju učinilo neostvarivom, jest upravo ona naročita osobina veliko­srpskog nacionalizma, njegova uskogruda etnoreligijska građa, izrazite teritorijalne težnje i duga privrženost etničkom čišćenju. Nikada nijedan nacionalizam nije bolje iskoristio mitologiju, koja je naglavce okrenula historiju, pa svijet natjerala da vjeruje u nju. Prvo, u pogledu Kosovske bitke i ranog tursko-srpskog odnosa; drugo, u pogledu „srpskog“ identiteta Hrvata i Bosanaca; ali, tre­će, i u pogledu na historiju dvadesetoga stoljeća, naročito Drugog svjetskog rata, u kojoj se mit o Srbima iz 1940-ih kao antifašističkim zaštitnicima Jevreja, suprotno Hrvatima i muslimanima kao fašističkim suradnicima, ustrajno širio i mahom prihvatio na Zapadu, potpuno protivno činjenicama, [33] da bi, konačno, priba­vio domišljato opravdanje srpskoj agresiji 1990-ih.

U svom najprihvatljivijem izdanju Jugoslavija je predstavlja­la najljepše nade svojih naroda, teritorijalnu državu sposobnu da zaštiti interese manjinskih skupina kosovskih Albanaca, krajin­skih Srba, vojvođanskih Mađara, sandžačkih muslimana – dok je čekala da se pojavi jedan jači zajednički nacionalni identitet. S ove tačke gledišta ona je predstavljala onu vrstu države, iz kakve je bilo moguće da se pojave nigerijska i ugandska nacija. Ovo je nemogućim učinilo upravo prepoznavanje nacionalista – zaokup­ljenih održavanjem starijih nacionalnih identiteta, srpskog i hrvat­skog – da bi takav razvoj stvorio jednu novu i drugačiju, teritori­jalnu vrstu nacije, kakvoj se ne smije dopustiti da zaživi.

Napokon, trebali bismo zabilježiti onu važnu ulogu koju je u stravičnom ishodu ove priče odigrala vjera. [34] Zanemarujući mje­ru do koje je ona tijekom povijesti određivala „etnički“ karakter Srba i Hrvata, obje skupine su je iskoristile 1990-ih da potpale i opravdaju agresivni nacionalizam. To je bilo osobito sustavno u srpskom slučaju. Predstavili su preuzimanje vlasti na Kosovu i agresiju na Bosnu skoro kao križarski rat protiv muslimana, dugoočekivanu osvetu za 1389., pa su u svakom mjestu u Bosni, ko­je su osvojili, uništili sve džamije i svaki znak islama, dok su žur­no gradili pravoslavne crkve da ih nadomjeste. Na hrvatsko-katoličkoj strani to nije bilo tako sustavno razrađeno niti izrijekom blagosiljano od crkvenih vlasti. Dapače, nekoliko katoličkih bis­kupa je strogo osudilo takvo ponašanje. Hrvatski protuislamski križarski rat u Hercegovini bio je nešto blaži od srpskog.

Jasno je da su nacionalističko rasplamsavanje vjerskih sup­rotnosti u zemlji, u kojoj su one dugo vremena bile odsutne, ug­lavnom sproveli političari koji do tada nisu pokazali naročite odanosti vjeri. Oni su bili uvjereni, na žalost prilično ispravno, da će biti lakše privoliti obične ljude da ubijaju ili istjeruju svoje susjede, haraju njihovu imovinu i uništavaju njihove grobove – ako se može prikazati da je sve ovo dio velike vjerske obnove, križarski rat da se ispuni vizija Kosova, te da se jednom za svag­da istjeraju „Turci“ i muslimanski „fundamentalisti“, kako bi se, što je Radovan Karadžić često naglašavao, ostvarila Božija volja za „nacionalni vaskrs Srba“.

Izvor teksta: ivanlovrenovic.com

_____________________


[1] H. Kohn, The idea of nationalism, New York, 1944., str. 546.

[2] Vojislav Petrović, Serbia, Her People, History and Aspirations, London, Harrap, 1915., str. 7-12.

[3] Ibid., str. 24. i 158. Suvremeni hrvatski učenjak bi mogao optužiti hrvatsko vodstvo iz 1918. za “političku ludoriju … čvrsto odlučnu da počini nacio­nalno samoubojstvo”, Stanko Guldescu, The Croatian-Slavonian Kingdom 1526-1792, The Hague, Mouton, 1970., str. 154.

[4] R.W. Seton-Watson, The Southern Slav Question and the Hapsburg Mo­narchy, London, 1911., str. 336. i 339-40.

[5] Harold Temperley, History of Serbia, London: G. Bell, 1917., str. 1. i 3. Za­čuđujuće je da je Temperley naveo sastavne dijelove „južnoslavenskog na­roda“ na slijedeći način: „Srbo-Hrvati iz Hrvatske, Srbi iz Dalmacije, Bo­sanci, Crnogorci i Srbijanci iz uže Srbije“ (str. 2.).

[6] Hugh Seton-Watson, Nationalism – Old and New, Sydney University Press, 1965., str. 7.

[7] Mateja Matejić, Biography of Saint Sava, Columbus, Ohio, 1976.

[8] Uglavnom sam slijedio pažljivu analizu u djelu Johna V. Fine. The Late Medieval Balkans, University of Michigan Press 1994. str. 408. – 427.

[9] Thomas Emmert, Serbian Golgotha. Kosovo, 1389. Columbia University Press 1990., str. 46.

[10] Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, London: Macmillan, 1994., str. 55., 70.-73.

[11] Pogledati ediciju Waynea S. Vucinicha i. Thomasa A. Emmerta, Kosovo, Legacy of a Medieval Battle, University of Minnesota Press, 1991., posebno Radmila J. Gorup, Kosovo and Epic Poetry, str. 109.-121., i Vasa D. Mihailovic, The Tradition of Kosovo in Serbian Literature, str. 141.-158.

[12] Emmert, Serbian Golgotha, str. 128.

[13] Ibid.

[14] Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Poli­tics, Ithaca, Cornell University Press, 1984., str. 100.

[15] Ibid. str. 102

[16] Ibid., str. 81. Hrvatski nacionalistički učenjaci su gotovo dokazali da je Ka­radžić u pravu kada su, želeći da udalje Hrvatsku od Srbije, poricali ono što su dijelili. Tako Guldescu (The Croatian-Slavonian Kingdom, str. 276.) izjavljuje da je čakavski „jedini uistinu autentični hrvatski govor“, pa tom implikacijom poriče hrvatsku autentičnost štokavskog govora u Dubrovni­ku. Pogledati također rad Bette Denich, Dismembering Yugoslavia: Natio­nalist Ideologies and the Symbolic Revival of Genocide, „The American Ethnologist“, svibanj, 1994., str. 367.-390.

[17] Rogers Brubaker, Citizenship and Nationhood in France and Germany, Harvard University Press, 1992., str. 12.

[18] Opseg Srbije nije trebao biti određen samo po štokavskom narječju, već i po prisutnosti narodne epske pjesme, koja je ustvari zajednička svim naro­dima na ovom području. Tako djelo Leona Dominiana The Frontiers of Language and Nationality (New York: American Geographical Society, 1917.) obuhvaća i slijedeći začuđujući ulomak: „Pjesme izražavaju srbi­janske nacionalne težnje još jače u buri i naglašenoj nevolji. Njihov glas odzvanja tako istinito da geograf, u potrazi za srbijanskim granicama, za­ludu pokušava da otkrije sigurniju vodilju pri njihovu određivanju. Jer Sr­bija se širi dokle se čuju njezine narodne pjesme. Od Jadranskog Mora do zapadnih granica balkanskih planinskih nizova, od Hrvatske do Makedoni­je, guslarska pjesma je simbol nacionalne sloge. Ovi napjevi žive u srcima i na usnama svakog Srbina. Stoga se pjesma s pravom može smatrati mje­rom i pokazateljem one nacionalnosti čiju žicu dotiče. Određivanje srbi­janskog teritorija podudarno s regionalnim prostiranjem epske pjesme, ujedno podrazumijeva i određivanje srpskoga nacionalnog prostora“, str. 322.

[19] R.G.D. Laffan, The Guardians of the Gate, Oxford, Clarendon Press, 1918., str. 20.

[20] Dominian, The Frontiers of Language and Nationality in Europe, str. 191.

[21] Ibid., str. 182.

[22] H.A.L. Fisher, A History of Europe, London, Edward Arnold, 1936., str. 1090.

[23] Iz obraćanja Norveškom savjetu za izbjeglice, Kjell Arild Nilsen, Bosnia Report II, lipanj – kolovoz 1995., str. 4.

[24] Branko Franolić, Croatian Glagolitic Printed Texts Recorded in the British Library General Catalogue, London, Hrvatski informativni centar, 1994.

[25] Carole Rogel, The Slovenes and Yugoslavism 1890. – 1914.., Columbia University Press, 1977.

[26] Već smo vidjeli srpske primjere za ovo. Radi jednog hrvatskog primjera, kojim se potvrđuje „hrvatski karakter Bosne“, vidi ediciju Francisa Eterovicha i Cristophera Spalatina, Croatia, Land, People, Culture, University of Toronto Press, 1977.

[27] Vinko Puljić, Suffering with Hope: Appeals, Adresses, Interviews, Zagreb, HKD Napredak 1995., str. 8.

[28] Ivan Lovrenović, Razaranje Bosne, neobjavljeni rad, str. 8. (Na bosan­skom/hrvatskom u: Bosna, kraj stoljeća, Zagreb 1994., str. 110.)

[29] Ivo Banac, The National Question in Yugoslavia, str. 132.

[30] Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac, Le nettoyage ethnique: Docu­ments historiques sur une idéologie serbe, Paris: Fayard, 1993., daju os­novnu dokumentaciju, koja pokriva devetnaesto i dvadeseto stoljeće.

[31] Hugh Seton-Watson, Nationalism – Old and New, 1965., str. 16. Bliska af­rička usporedba za ovo može se naći u dvjema opaskama Bande, predsjednika Malavija: (1) „Što se mene tiče, u ovoj zemlji ne postoje nikakvi Yao; ni Lomwe, ni Sene, ni Chewe, ni Ngoni, ni Nyakyuse, ni Tonge; postoje sa­mo Malavijci. I gotovo.“ (2) „Ja sam Chewa“, Vidi: Leroy Vail, The Crea­tion of Tribalism in Southern Africa, London, James Currey 1989., str. 151.

[32] Branka Magaš, The Deconstruction of Yugoslavia, London, Verso 1993., str. xx, xii. i xxiii.

[33] Philip J. Cohen, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of His­tory, Texas A & M University Press, 1996.

[34] Michael A. Sells, The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia, University of California Press, 1996.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh