logo
bios

8. april 1203. – Bilinopoljska izjava je potpisana u arnautovičkom naselju Brod u Visokom

Objavljeno prije 3 mjeseca . u ned, apr 8th, 2018

Više puta smo aktuelizirali ovu historijsku činjenicu, i za divno čudo, svaki puta je prešute službene institucije ali i javnost?

Marko Vego (1907. – 1985.) spada u red najvećih istraživača srednjovjekovne Bosne. Napisao je veći broj rasprava i studija, posebno u Glasniku Zemaljskog muzeja, najstarijem znanstvenom časopisu u Bosni i Hercegovini. Jedan je od rijetkih koji se upustio u istraživanje ranog srednjeg vijeka, te je postavio teoriju o postanku srednjovjekovne bosanske države, što za razliku od Klaića, Šišića, Ćorovića, Dinića i Ćirkovića datira u rani srednji vijek, odnosno u vrijeme slavenske seobe. S tim u vezi, objavio je i knjigu POSTANAK SREDNJOVJEKOVNE BOSNE (izd. Svjetlost, Sarajevo 1981.).

Jedan od njegovih zanimljivijih radova je studija “Postanak imena Bosna i Hercegovina”, objavljena u časopisu “Pregled” (LXII, 1, Sarajevo 1972.)

“…U ispovijesti bosanskih krstjana 1203. godine se navodi da su se zakleli svi krstjani ili braća iz bosne na čelu sa Ljubinom ili Bragetom. Ovdje se očito radi o braći kaluđerima iz Moštre gdje su krstjani imali svoj samostan, ali na području šireg naselja Bosna.

Pita se, gdje se onda može ubicirati Bilino polje. Mislim da se ovo polje nalazilo na istom mjestu, gdje je danas Topuzovo polje i lokalitet Brod, upravo nasuprot najstarijim bosanskim crkvama zapadnog obreda i grobovima bosanskih kraljeva. Tu je u blizini nađen i ćirilski natpis Kulina bana iz 1193. godine. Nema historijskih dokaza da je bliže Visokog bio ikad neki drugi samostan, hiža bosanskih krstjana. Zato je najvjerovatnije da se glavno mjesto župe Mili nazivalo Bosnom sa širim svojim područjem jer obadva dokumenta sa izrazom Bosna upućuju nas na konkretno naselje, a nikako na pokrajinu Bosnu. Prema tomu bilinopoljska ispovijest ne pominje rijeku Bosnu nego naselje iako se zbor održao pokraj rijeke. To je prirodno jer je stolno mjesto u prvom redu bilo u sadašnjem Visokom, iako su banovi i kasnije kraljevi Bosne imali i na drugim mjestima svoje kurije za izdavanje povelja, pisama i dočekivanje ddomaćih i stranih ljudi…”

U cjelosti donosimo tekst:
Marko Vego
“Postanak imena Bosna i Hercegovina”

Stari pisci humanisti su dovodili ime Bosna[1] u vezi s tračkim plemenom Besa koji su dali ime rijeci i zemlji Bosna. Tračko pleme Besa nije nikad živjelo na području današnje Bosne, pa se ovakvo mišljenje ne može uzeti u obzir.

Naši prethodni učenjaci postavljali su razne hipoteze da razriješe problem postanka imena Bosna. Dr Julijan Jelenić je tvrdio da je ime nastalo od imena rimske postaje Bistue Nova koja se nalazila kod Zenice ili, po najnovijoj tvrdnji dr Iva Bojanovskog, u okolici Travnika, što je najvjerovatnije. Drugi su izvodili postanak imena Bosna od imena rimskog grada Ad Basante koji se pominje na geografskoj karti Pajtingera iz 3. vijeka. Nalazilo se na ušću Bosne, na mjestu današnjeg Bosuta. Dr Anton Majer, filolog i stručnjak za stare jezike, izvodi riječ Bosna od prastare indoeuropske osnove u značenju “vode tekućice”, te bi rijeka Bosna označavalo isto što i Rijeka. Taloci izvodi korijen riječi Bosna od ilirske riječi Bos, koja u arbanaškom označava mjesto gdje se ispire so, dakle Bosna je isto što i Solna zemlja oko Tuzle, gdje se ispirala so. No, ova hipoteza neće biti istinita iz razloga što se tuzlanski kraj nikad nije nazivao Bosnom nego Soli, u širem smislu Usorom. Ovo dokazuje čitava historija srednjeg vijeka i njezini sačuvani izvori.

Ja bih postavio sasvim drugu teoriju o postanku imena Bosna. Mislim da su stari Sloveni koji su se doselili na područje centralne Bosne donijeli ime Bosna sa sobom, kao što su činila neka manja plemena slovenskog porijekla. Navešću nekoliko primjera. Pleme Duljeba po doseljavanju zadržalo je svoj stari naziv Duljebi i u novoj domovini, jer se u 9. vijeku pominju oko Radgone i istočnih Slovenskih Gorica, te su, vjerovatno, pripadali panonskom knezu Pribini. Selo Kolun je postojalo 1251. u okolici Njitre u Slovačkoj, a dok se u nas, 1325. godine, pominje pleme Kolunić kod Bosanskog Petrovca. Rod Glamočana ili pleme Glamočana srednjovjekovni izvori često pominju. Od plemena Glamočani je i naselje Glamoč dobilo svoje ime poslije 1361. godine. Takav je slučaj i sa plemenom Livnjaka koji se vrlo često pominju upravo u najstarija vremena. Župan Želimir od Hlivna pominje se u povelji hrvatskog kneza Mutimira 892. godine. ovo znači da su na čitavom području Jugoslavije u Južnih Slovena postojali rodovi ili plemena, negdje jača, negdje slabija po svom broju i naoružanju. Postepeno je jače pleme organizovalo državnu vlast od manjih plemena pod svojim imenom jer to nije bilo teško zbog bliskosti ili istovijetnosti jezika i običaja. Samo tako se može razumjeti formiranje naših nacionalnih država pod vodstvom nekog vođe iz uglednije porodice iz nekog uglednijeg plemena.

Ovu pojavu nam dobro objašnjava Ljetopis popa Dukljanina iz kraja 12. vijeka. On navodi ime Bosne 753. godine, koje se dade izvesti iz događaja koje opisuje iz doba kralja Budimira. Dukljanin naziva Bosnom zemlju od Drine do Borove glave, dok mu je Raška zemlja istočno od Drine do Lipljana i Laba. Granica Bosne s juga je istovjetna kao i današnja granica između Hercegovine i Bosne. Granica Bosne prema sjeveru je išla do iza Zavidovića, tako da je Maglaj ostao kao granica između Bosne i Panonije. Zapadna granica Bosne u najstarija vremena se nije protezala na Duvno, Livno ni na Glamoč, dok je Jajce pripadalo Donjim Krajima koji su jedno vrijeme bili izvan bosanske države i pojma imena Bosna. Ovo nam se potvrđuje i kasnijim izvorom cara Konstantina Porfirogeneta, koji oko 950. godine piše da je Bosna zemlja i u njoj gradovi Katera i Desnek. Katera je bez sumnje današnji Kotorac kod Ilidže, gdje se nalazi poveća nekropola stećaka, i Desnek, ili Tešanj, koji se nalazio kod Kraljeve Sutjeske. Ovo nam potvrđuje i bizantijski pisac Kinam 1155. godine kada govori o banu Bosne Boriću, koji je bio saveznik Ugra u borbi protiv cara Emanuela iz Carigrada. Kinam o Boriću kaže: “Kad je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci, koja imajući ušće drugdje, dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim načinom živi i upravlja se”. Vidi se da je Kinam znao za narod koji samostalno živi u Bosni.

Naveo sam nekoliko primjera o Bosni, gdje se pominju pojedina plemena, nazvana generationes na latinskom jeziku, koja su se u historijskim izvorima često pominjala kroz čitavi srednji vijek. Želim da to potkrijepim i za Bosnu. Mislim da je u pradomovini postojalo pleme Bosna ili plemenski starješina imenom Bosna. Zato i nije bilo teško jakom plemenu Bosna da potisne staro ime područja oko gornje Bosne i same rijeke Bosna koja je svakako imala posebno ime i prije Ilira i Rimljana. Činjenica je da stari latinski izvori nikad ne pominju ime Bosna za oznaku kraja i rijeke ili nekog mjesta iako ga je lako napisati i izgovoriti, npr. Bosna, Bosina, Bosona, Bosena, Boksena. Latinski izvori rimskih pisaca pominju ostale rijeke u Bosni i van nje, a ne pominju jedino Bosnu. Vidi se da je slovenski element potisnuo staro ime Bosne i dao rijeci, kraju i glavnom gradu ime Bosna, upravo u gornjem dijelu današnjeg toka rijeke Bosne, čije se ime širilo i na donji dio rijeke danšnje Bosne a nekad Panonije. Zato i postavljam hipotezu s argumentima da je ime Bosna živjelo iza Karpata kao i ime Duljeba, Smoljana, Kolunića i ostalih.

Navešću nekoliko dokaza o pojavi imena Bosna izvan današnje Bosne ili nekog sličnog korijena. Dosad nije bilo poznato da riječ bosina na latinskom jeziku označava granicu, limes ili terminus. Ova riječ je sačuvana u kartularu sv. Viktora Masilskog 1246. godine, i to u Francuskoj. Možda je ta riječ sačuvana u rječniku Franaka koji su u 9. Vijeku bili graničari Bosne. Po ovom bi Bošnjani bili isto što i graničari nekom drugom narodu. Nešto kasnije, oko 950. g. bizantijski car Porfirogenet poznaje ime Bosona za oznaku centralne Bosne.
Poznato je da su Longobardi bili susjedi Slovena iza Karpata, pa su mogli poprimiti neke slovenske izraze i obratno. Godine 876. Karlo Ćelavi krunio je vojvodskom krunom svoga šuru Bosona. Ovo znači da je među Longobardima postojalo ime Boson. Godine 1267. jedan historijski izvor pominje dvojicu sluga u jednoj povelji iz Pečuha u Ugarskoj: jedan Valentin, drugi Boson. Godine 1313. starješina ostrogonske crkve i mjesni kapitul iste crkve govori o desetinama njitranske crkve te pominje među ostalim selima i selo Bosani. Kralj Karlo I 1318. g. pominje u kneževstvu Biograd u Ugarskoj zemlju Vosian umjesto Bosian.

To se ime Bosna nalazilo na više mjesta izvan prave Bosne u vlastitom imenu i u lokalitetu. Tako se u jednoj raspravi u Zagrebu pominje kao svjedok feudalac Bosnia, i to 1258. godine. Tu se naziva Bosnia terrestris comes, zemaljski knez. U prodajnom ugovoru kod Zadra 1217. godine pominje se uz more zemlja Bosana. Blizu Gacka u Lici pominje se zemlja Bozana 1219. godine. Kod Biograda na moru navodi se u historijskoj ispravi solana na mjestu Boxana (Boksana) 1362. godine. Ugarski kralj Bela IV izdaje jednu povelju Filipu Skaliću iz Like dajući mu plemićki grb 1263. g. Povelju datira negdje “kod Bozne” u Hrvatskoj.
Žena zadarskog priora u gradu Zadru imenom Kasej nosila je ime Bosna, i to u 11. vijeku. U jednoj povelji papskog poslanika kardinala Augustina iz 1103. godine pominje se u Biogradu na moru monah Bosna. On se potpisao latinskim jezikom – Bosna monachus. U Dubrovniku i okolici Stona je bilo vlastitih imena Bosna. Tako se 1282. godine pominje Marija Martoli de Bosna, a 1285. godine u okolici Stona se navodi u jednom izvoru Radoje de Bosna. Ovdje se misli na sina Bosne. Treba napomenuti da tada Humska zemlja nije bila ppod Bosnom, da bi se mislilo na podanika pokrajine i države Bosna. Takvih imena ima i 1520. godine kada se pominje u dubrovačkim službenim knjigama Rado, sin Georgija Bosne.

U srednjovjekovnim izvorima sa područja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ima mnogo podataka o vlasnicima zemalja, npr. zemlja Tješimirova, zemlja Desislava, zemlja Hvalimira, itd. Tako je vjerovatno bilo i sa imenom Bosna.

Iz ovih nekoliko historijskih podataka se vidi da se ime Bosna u raznim varijacijama može pratiti od Njitre preko Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i tek jasno u 10. vijeku u gornjoj Bosni pod imenom Bosona, ukoliko bismo i zanemarili podatak pojave imena Bosna u 753. godini koja se dade, kao što sam rekao, rekonstruirati iz događaja koje opisuje Ljetopis popa Dukljanina. Ne sumnjam da je neko pleme Bosna ili njegov plemenski starješina dao ime rijeci i pokrajini centralne Bosne. Iz datih podataka se vidi da je to slovensko ime Bosna vrlo često dok ga nose pojedini feudalci u srednjem vijeku i daju ga i nekim mjestima i manjim lokalitetima. Tako je bilo i sa imenima Srbin, Hrvat, Slovenac i ostalih naroda jer su pojedina plemena Južnih Slovena ostavljala svoj trag u toponimima u onim krajevima, gdje ih danas i nema. U tom procesu ni Bosna nije bila izuzetak. Pleme Bosna i slovenski stanovnici s imenom Bosna su ostavili mnogo tragova iza sebe u zapadnim krajevima Jugoslavije. Da je ime Bosna slovenskog porijekla, najbolji je dokaz što to ime nosi samo jedan uski kraj od Vrela Bosne do Zavidovića na sjever. Centralni dio Bosne je bio oko gornjeg toka rijeke Bosne koji je okupljao oko sebe pojedine ostale krajeve sa posebnim oblasnim imenima. Tako je rastom ili širenjem imena Bosna korespondentno išlo i prikupljanje svih kasnijih bosanskih krajeva. Tako se pomjerao i naziv rijeke Bosne od gornjeg do njezinog donjeg toka. Šta je bilo sa starim imenom rimskim, ilirskim i prabalkanskim, mi ne znamo. Jedino se iz datih činjenica dade izvući gotovo siguran zaključak da je ime Bosna slovenska svojina. Da li su Sloveni doseljeni u Bosnu dobili svoj naziv od drugih izakarpatskih plemena, ne znamo. To je stvar filologa koji bi trebalo da se pozabave ovom napomenom kao nekom orijentacijom. Napominjem da su Panonci mogli imati drugo ime za svoj donji tok rijeke Bosne.

Postojala su dva naselja sa imenom Bosna: jedno u Visokom s okolicom, drugo u naselju Vrhbosni, današnjem Sarajevu. Mislim da je Vrhbosna kao naselje pripadala Gornjoj Bosni, a Visoko ili Bosna Donjoj Bosni. Ovdje se radi o antitezi dva naselja. Takvih izraza Gornji i Donji imamo mnogo u izvorima srednjeg vijeka. Navodim primjer Konavala kod Dubrovnika koji se dijele na Gornje i Donje Konavle. Zato čvrsto držim da su u prvobitnoj Bosni postojala dva naselja s imenom Bosna: Visoko i Vrhbosna. Već u 11. ili 12. vijeku crkvene knjige pominju biskupiju Bosna pod imenom civitas Bosna, jer je po gradu gotovo svaka biskupija dobivala svoje ime: po Splitu splitska, a po Trogiru trogirska, po Dubrovniku dubrovačka itd. Zato stari izraz civitas ne označava prvobitno biskupiju nego grad po kome je biskupija dobila svoje ime. Ovdje se misli na biskupiju zapadnog obreda u Vrhbosni, gdje je krajem četvrte decenije 13. vijeka pravljena katedrala sv. Petra na Brdu nad Vrhbosnom, to jest u današnjem Sarajevu. O tome nam je ostao i dio latinskog natpisa, gdje se pominje apostol Petar od Vrhbosne, iako na kraju riječi nedostaje samo tri slova.

Od velikog je interesa da dokažemo da se Visoko s okolicom kao politički centar bosanske države stalno nazivalo Bosnom. Sigurna je činjenica da je naziv Visoki ili Visoko mlađeg postanja dobiven od sazidanog grada Visoki nad današnjom varoši Visoko. Zidanje grada Visokog je bilo prije njegova prva pomena 1355. godine kao grada bana Tvrtka Kotromanića i njegova strica Stjepana II.
Proučavajući razne dokumente srednjeg vijeka i neke novog vijeka došao sam do zaključka da se današnje područje Visokog, Arnautovića, Biskupića i Moštra nazivalo jednim imenom Bosna još od najstarijih vremena. Zato sam na već štampanoj Historijskoj karti srednjovjekovne bosanske države iz 1957. g. stavio ispod imena grada Visoki i izraz Bosna. Sad bih ovo mogao detaljnije potvrditi.

Pisac salonske crkve Toma arciđakon, suvremenik mnogih događaja u Bosni u prvoj polovici 13. vijeka, navodi da je biskup splitski Bernard progonio kao jeetike braću Mateja i Aristodija, sinove Zorobabelove u 1200. godini, koji su bili slikari i zlatari (kujundžije) od najvećeg kvaliteta. Toma izričito kaže da su veći dio svoga života boravili apud Bosna u Bosni. Ovdje izraz apud Bosnam označava konkretno mjesto njihova boravka. Sigurno se taj izraz odnosi na sjedište bosanskog bana Kulina, koga prije, 1180. godine, papski poslanik naziva velikim banom. Ovaj citat Tome arciđakona je ujedno indirektni dokaz da se tada u Bosni vadila ruda raznih vrsta, dok su pomenuti majstori i umjetnici dugo boravili u Bosni, tj. Visokom i prerađivali gotov metal.

Godine 1203. papin legat Ivan Kazamare bio je prisutan kad su bosanski krstjani učinili ispovijest vjere i odrekli se skizme. Na kraju spisa stoji napisano “Rađeno u Bosni (apud Bosnam) na mjestu koje se zove Bulino polje, i to pokraj rijeke”. Vidi se da po običaju onog vremena pisar stavlja kod oznake mjesta izdavanja nekog pravnog akta latinski izraz apud umjesto in (u), što označava isto. Kad papa piše pismo iz Rima često stavlja izraz pisano “kod Starog Brda”. Tako isto izraz kod Trogira (apud Tragurium) označava isto što i u mjestu Trogiru, itd. U ispovijesti bosanskih krstjana 1203. godine se navodi da su se zakleli svi krstjani ilibraća iz bosnena čelu sa Ljubinom ili Bragetom. Ovdje se očito radi o braći kaluđerima iz Moštre gdje su krstjani imali svoj samostan, ali na području šireg naselja Bosna.

Pita se, gdje se onda može ubicirati Bilino polje. Mislim da se ovo polje nalazilo na istom mjestu, gdje je danas Topuzovo polje i lokalitet Brod, upravo nasuprot najstarijim bosanskim crkvama zapadnog obreda i grobovima bosanskih kraljeva. Tu je u blizini nađen i ćirilski natpis Kulina bana iz 1193. godine. Nema historijskih dokaza da je bliže Visokog bio ikad neki drugi samostan, hiža bosanskih krstjana. Zato je najvjerovatnije da se glavno mjesto župe Mili nazivalo Bosnom sa širim svojim područjem jer obadva dokumenta sa izrazom Bosna upućuju nas na konkretno naselje, a nikako na pokrajinu Bosnu. Prema tomu bilinopoljska ispovijest ne pominje rijeku Bosnu nego naselje iako se zbor održao pokraj rijeke. To je prirodno jer je stolno mjesto u prvom redu bilo u sadašnjem Visokom, iako su banovi i kasnije kraljevi Bosne imali i na drugim mjestima svoje kurije za izdavanje povelja, pisama i dočekivanje ddomaćih i stranih ljudi.

Ovo potvrđuje i darovnica Bele IV 1244. godine u kojij se pominje naselje Mel, čije ime je dugo živjelo u današnjim Arnautovićima, gdje je bila jedna crkva sv. Kuzme i Damjana. Vidjećemo iz daljnih izlaganja da su u historijskim izvorima Mili često istovjetni sa imenom Bosna. U jednom testamentu pisanom u Trogiru 1275. godine pominje se kako je Radosav ostavio depozit 150 libri novca kod nekog Dojma iz Trogira. U testamentu se izričito navodi da Radosav živi u Bosni, na latinskom jeziku pisano Bossena i da mu novac Dojmo mora povratiti. Jasno se vidi da se ovdje misl konkretno na mjesto Bosna ili Visoko drugim imenom.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić je izdao povelju ćirilicom oko 1322. godine u Milima, to jest u mjestu, području Bosna. Dubrovački poslanici, 1322. godine, boravili su u banskoj kuriji, to jest u Bosni, Milima. Četiri dana kasnije navodi se kako je dubrovački poslanik posudio 10 perpera od neka dva Dubrovčanina, i to dok su dubrovački poslanici bili u Bosni u banovoj kuriji. Godine 1334. bosanski ban Stjepan II Kotromanić u jednoj latinskoj ispravi završava tekst riječima: “Dano (datirano i pisano) u Bosni, u našoj kuriji (dvoru) označenog dana i godine”. Malo vijeće u Dubrovniku je odobrilo franjevcima samostana sv. Nikole od Bosne 1367. godine 100 lakata sukna. Pozitivno i bez dvojbe se zna da je samostan sv. Nikole bio u Milima, odnosno području Bosna, Bosanska franjevačka vikarija je 1366. godine bila razdijeljena na 7 kustodija, među kojima se pominje kustodija bosanska sa samostanima u Sutjesci, svetom Nikoli u Milima, Lašvi i Olovu.

Čuvanje imena Bosna za oznaku visočkog područja i samog Visokog i naselja Mili koje se u jednoj povelji Bele IV iz 1244. godine pominje pod imenom Mel, ostalo je dugo u bosanskoj diplomatici. Tako ban Tvrtko Kotromanić u pismu od 1366. godine piše Veneciji da se nakon bijega od pobunjenika u Bosni ponovo vratio u posjed ne čitave Bosne. Pismo je napisao u Bosni, in Bossina. U istrazi heretika i njihova vjerovanja u izjavi Jakoba Beha se pominje mjesto Boxena iliti Bosna koja je podložna banu Bosne i raškom kralju. Tu se izričito pominje mjesto Boxena, pa nema sumnje da se to odnosina Visoko sa okolicom zvanim Bosna. Beh je došao da uči novu nauku kod bosanskih učitelja – magistera, svakako u Moštri, gdje je bio samostan ili hiža bosanskih monaha. Moštre uistinu ulaze u područje imenom Bosna.
Dubrovpčani su nastavili ovu tradiciju s imenom Bosna za oznaku Visokog kad su pisali svojim carinicima u Bosni i u Srebrenici. Vidi se da pisar dobro rtazlikuje Srebrenicu i Bosnu naselje jer su i jedna i druga u pokrajini Bosna. Dubrovački pisac Orbini je napisao da je ban Stjepan II Kotromanić umro u Mileševu i pokopan u svojoj crkvi sv. Nikole. Ovdje Orbini Mile naziva Mileševom, što se iz historijskih izvora dade jasno zaključiti. Dubrovčani su u svojim knjigama napisali 1380. godine da je Bosna različita od Novog Brda i Prače, gdje im se nalaze trgovci.

Dubrovčani su napisali 1383. godine da su dali dozvolu franjevcima od Bosne – Visokog da mogu trgovati sa izvozom dva tovara ulja. Krajem 14. vijeka Dubrovčani uz ime Bosna upotrebljavaju ponekad i Visoki, Podvisoki. Tako je kralj Ostoja Kotromanić napisao 1393. godine i pomenuo svoj dvor u Podvisokom, i to riječima: “Va slavni dvor kraljevstva mi u Podvisoki…”. Isti kralj Ostoja je napisao 1404. godine na latinskom jeziku povelju o trgovini Mlečanima i na kraju povelje je naveo sljedeće: “Napisano u Visokom (apud Visochum)…”, na istovjetan način, kao što je to pisar izrazio 1203. godine Na Bilinu polju u Bosni (apud Bosnam).

Vrlo je presudno za postavljeno pitanje o postanku imena Bosna za Visoko sa okolicom podatak fra Bartola Pizanskoga 1385. do 1390. godine kada navodi bosansku franjevačku kustodiju u naselju Milima, današnjim Arnautovićima, i to kao dio vikarije Bosne. I papa Eugen IV pominje bosansku franjevački kustodiju 1431. godine. na generalnom zboru franjevaca bosanske vikarije 1493. godine pominje se predstavnik bosanske kustodije samostana sv. Nikole u Milima.

Veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić piše 1422. godine da je došao u Bosnu na sastanak (zbor) tj. k Bosni na sastanak. Ovdje se očito vidi da je sastanak ili zbor, sabor bosanskog plemstva bio održan u Bosni, to jest u Milima gdje su se birali bosanski kračljevi i krunili bosanskom krunom.

Na dvoru bosanskih kraljeva bio je bosanski knez ili veliki bosanski knez u svojstvu starješine dvorske kancelarije, što bi odgovaralo ugarskom palatinu čije ime se ponekad upotrebljava za bosanskog kneza ili velikog bosanskog kneza. Prvi poznati izvor pomena bosanskog kneza je u Batalovom evanđelju iz 1393. godine. na nekim nadgrobnim natpisima dolazi titul bosanski ili veliki bosanski knez. Tako se na natpisu iz Zabrđa ili Toplice u Lepenici na velikom stećku s grbom pominje veliki bosanski knez Radoje u početku 15. vijeka i iz drugog stećka iz Kopošića kod Vogošća knez bosanski Batić Mirković. Poslije njih se često spominje veliki bosanski knez Tvrtko Borovinić iz istočne Bosne, iz Zemlje Pavlovića, kao rođak porodice Kotromanića. Bosanski knez Tvrtko Borovinić se tako nazivaod 1433. godine i nadalje uzimajući ponekad naslov velikog bosanskog kneza. To znači da je bosanski knez bio ujedno i visočki knez stolujući na kraljevskom dvoru. Pojedini feudalci s imenom knez bosanski ili veliki knez bosanski se bitno razlikuju od ostalih feudalaca po rodu knezova, dok je titula bosanski knez dvorski koji podjeljuje po milosti božijoj bosanski kralj. Po ovom se vidi da je glavno sjedište bosanskih kraljeva Visoko, odnosno Bosna kao naselje.

U jednom konzistoriju pape u Rimu iz 1573. godine pominje se da je nekad postojao grad Bosna i u njemu crkva srušena, kao što to stoji u rimskim knjigama. Ovdje je papa mislio očito na Vrhbosnu, jer se i ona zvala Bosnom, ali Gornjom. U vrijeme dubrovačkog pisca Mavra Orbinija bilo je poznato da se Visoko nazivalo i Bosnom, i to glavno mjesto bosanske fratarske vikarije, provincije. To je zabilježeno 1601. godine. U početku 16. vijeka pominju se u dubrovačkim dužničkim knjigama pojedini trgovci iz Bosne iliti Visokog. Tako navodi Radibrat Radonjić, trgovac iz Bosne 1516. godine, a 1532. godine Stjepan Nikole Žilića, trgovac u Bosni. Oni su sa ostalim ljudima iz države Bosne posuđivali novac od dubrovačkih plemića i trgovaca. Svaki dug je zabilježen i konkretno navedeno ime pozajmitelja i njegovo prezime sa mjestom stanovanja.

Iz historijskih pisama i povelja koje se odnose na Bosnu ima nekoliko njih koji pominju ime Bosna u smislu bosanske gospode koja bira vladara u Bosni. Tako se nazivaju i svjedoci u povelji s nazivom dobri bošnjani. U jednom pismu kralja Ostoje iz 1399. godine navodi se da se pismo šalje od gospodina kralja i od “sve Bosne”. Dubrovčani pišu vojvodi Sandalju Hranić-Kosači 20. septembra 1407. godine i između ostalog navode: “…jer svak ko bježi ili pred Bosnom ili pred inim gospodinom u grad (Dubrovnik), mora priti i stojat i slobodno po zakonu”. Na natpisu u Kašićima kod Glavatičeva na nadgrobnom spomeniku s ćirilskim natpisom stoji sljedeće: “Kurjak Vučić. To i bog zna, i Bosna i Dubrovnik”. Iz ovog jedinog podaka sa kamenih spomenika se vidi da pod imenom Bosna Dubrovčani smatraju bosansko plemstvo, a nikako narod koji tada nije ima vlast u svojim rukama, nego klasa feudalaca svake vrste.

O širenju teritorija Bosne u najranijem periodu teško je govoriti jer nam historijski izvori u prvim vremenima stavljaju Bosnu u područje rimske pokrajine Dalmacije, koja je imala na istoku posljednju granicu rijeku Kolubaru. Franački pisac anala Ajnhard navodi 822. godine da je Ljudevit Posavski iz Siska pobjegao kod nekog srpskog kneza koji je držao veći dio Dalmacije. Iz ovog se podatka da zaključiti da je izvan toga ostao centralni, mali dio stare Dalmacije. Tek Konstantin Porfirogenet u polovici 10. vijeka pobliže određuje pokrajine Bosne sa svoja dva grada: Kotorcem i Desnekom, koga smo ubicirali kod Kraljeve Sutjeske. Jasno se vidi i po pisanju popa Dukljanina da je u doba kneza Časlava vođena borba Ugra na području župe Drine kod Cvilina u blizini Foče. Po ovom podatku, gotovo suvremenom podatku cara Konstantina Porfirogeneta dade se zaključiti da je Drina sa Fočom i okolicom bila granica Bosne, dok je Ivan-planina dijelila Bosnu od Humske kneževine koja je živjela pod samostalnim arhontom Mihailom Viševićem, a pod općim suverenitetom Bizantije. Poslije smrti kneza Časlava Bosnom je kratko vladao hrvatski kralj Krešimir oko 968. godine. On je nastavio tradiciju hrvatskog kralja Tomislava iz 927. godine kad je s granica bosneistisnuo bugarskog cara Simeona. Nakon mnogih peripetija Bizantija je zavladala Bosnom 1019. godine, gdje su dosta samostalno vladali domaći banovi. Pri kraju 11. vijeka dakljanski kraljBodin je zavladao Bosnom i tamo postavio kneza Stjepana kao svoga namjesnika, svakako iz redova domaćih feudalaca. Bosanskim vojvodstvom su zavladali Ugri i njihov kralj Bela II 1138. godine, koji je u svoju titulu stavio da je kralj Bosne ili Rame. Često kasniji izvori navode Ramu umjesto Bosne. kako je do toga došlo, ne može se ustanoviti. Ugarsko-hrvatski kraljevi su čestopominjali da je Bosna njihovo kraljevstvo, iako su bosanski banovi i kraljevi vršili suverena prava bosanske države. Kulin ban sklapa trgovački ugovor s Dubrovčanima 1189. godine i prima strane diplomate. Organizovao je svoj dvor po uzoru zapadnih vladara, gdje je na dvoru bila dobro organizovana sudska služba. Ovo se dokazuje po natpisu iz Podbriježja kod Zenice, pisanom ćirilicom iza 1193. Godine, u kome se pominje veliki ban Kulin i njegov sudija Gradeša. Vidi se da je organizacija feudalne bosanske države bila mnogo prije 12. Vijeka, pa je prema tome i davno uveden feudalni sistem vladavine.

U doba Kulina bana granice bosanske države su zapremale i područje centralne Bosne, Donjih Krajeva i Usore. Kulin ban je ratovao u Kučevskom zagorju 1193. godine, na području današnjeg Zagorja oko Kalinovika. Tada je ban Kulin pripojio Zagorje Bosni i time proširio svoje granice, dok je južno od Treskavice i Bjelašnice pripadalo jedno vrijeme Podgorju koje pominje Ljetopis popa Dukljanina. Po jednoj povelji Bele IV iz 1244. godine zna se da je desna strana Neretve oko Ostrošca pripadala bosanskom banu, gdje su bili banski i kasnije kraljevski posjedi. Često su se kolebali Donji Kraji koji su nekad bili pod suverenitetom hrvatsko-slavonskih banova. Knez Hrvatin je stalno sa svojom porodicom pristupio Bosni i time se na zapadu učvrstila bosanska granica, to jest na župe Plivu, Luku, Zemljanik, Vrbanju, Glaž, Mrin, Vrbas, Sanu i Dubicu. Treba napomenuti da Dubica i Vrbaška župa nije uvijek bila u sastavu bosanske države. U jednoj darovnici napuljskog kralja Karla II braći Šubićima 1292. godine pominje se župa Pset kao granica Bosne. tako je na granici Bosanske Krupe prema istoku bila zapadna granica Bosne.

Nakon kratkotrajne vladavine u Bosni bana Pavla Šubića i njegova sina Mladena II od 1299. do 1322. godine zavladala je u Bosni porodica Kotromanića, tako da je Stjepan II Kotromanić zauzeo Humsku zemlju 1322. godine kao staru baštinu Nemanjića, koje se kralj i car Dušan nije nikad odrekao. Ban Stjepan II Kotromanić je zauzeo Završje, to jest Duvno, Livno i Glamoč, koje se uvijek razlikovalo od pojma Bosne. Ban se dao na osvajanje Krajine od Cetine do Neretve 1324. godine. Kad je zaokružio sve pomenute posjede 1324. godine, Dubrovčani ga te godine oslovljavaju “preuzvišeni muž i gospodin Stjepan, vojvoda Usore, Bosne, Soli i mnogih drugih mjesta”. Trogirani mu pišu 1326. godine na sljedeći način: “Veličanstvenom i moćnom gospodinu Stefanu, slobodnom knezu i gospodinu Bosne, Usore i Soli i mnogih drugih mjesta i veće i Huma knezu…”. U jednoj ćirilskoj povelji bana Stjepana II Kotromanića napisanoj do 1330. godine stoji da je držao zemlje od “Save do mora, od Cetine do Drine”. Ovim izrazima je jasno ograničio granice bosanske države. Na državnom saboru u Milima kd Visokog ban Stjepan je izdao jednu povelju oko 1322. godine počinjući jednom rečenicom ovako: “Az sveti Grgur a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božojoj gospodin vsim zemljama bosanskim, i Soli, i Usori, i Donjii Krajem i Humske zemlje gospodin….”. poslije pogibije posljednjeg srpskog cara Uroša IV 1371. godine Tvrtko I je nastojao u zajednici s knezom Lazarom kao rođaci kuće Nemanjića sda spasu srpske teritorije, ali im se protivio župan Nikola Altomanović iz Rudnika. Nikola je vladao od Rudnika do Konavala i Primorja tako da je njegov bio i Nikšić – Onogošt. Nakon dugotrajnih borbi a u savezu sa knezovima Balšićima saveznici su zauzeli sve zemlje srpske i podijelili ih između sebe 1373. godine.. Poslije kratkotrajnog vladanja Balšića u Konavlima, Dračevici i Trebinju ban Tvrtko je zauzeo sve područje od Dubrovnika do Kotora, i to 1377. godine. na taj način je zaokruživao svoje zemlje i širio bosansko imena tuđe teritorije tako da se 1385. godine domogao i grada Kotora od ugarsko-hrvatske kraljice Elizabete. Dobio je Zetu do Spuža, Rašku do Mileševe i donje Podrinje. U ratovima s hrvatskim i ugarskim plemstvom zauzeo je Dalmaciju do pred Zadar i proglasio se za kralja Hrvatske i Dalmacije godine 1390. No, ovakva situacija u Dalmaciji nije dugo ostala jer se moć kralja Sigismunda Luksemburgovca tome usprotivila tako da je bosansko vladanje bilo kratkog vijeka. Tu je malo osvježio vojvoda Hrvoje Vukčić kad je pristao uz napuljsku dinastiju Anžujaca koja ga je imenovalas za generalnog namjesnika za Dalmaciju 1403. godine.

Ban Tvrtko I se proglasio za kralja Raške i Bosne na Mitrovdan 1377. godine, da bi podigao svoj ugled u svijetu i da bi spasio dostojanstvo srpske krune. Da bi bio što jači i čvršći, sazidao je grad sv. Stefana na moru 1381. godine, koji se kasnije prozvao Herceg-Novim. Kralj Tvrtko I u svojoj povelji izdatoj u Blagaju kod Mostara 1382. godine kaže da je on sam dao gradu ime Sveti Stefan. U doba kralja Tvrtka bosanska država je imala najšire granice. Bosna je postala centar oko koje su se okupljale južnoslovenske zemlje kojima je zaprijetila velika opasnost od najezde Turaka. Nakon mnogih upada turske vojske Bosna se krajem proljeća 1463. nije mogla održati zbog unutrašnje nesloge među feudalcima i radi nezadovoljnih seljaka koji su sav ratni teret nosili na svojim leđima. Hercegovina se još održala i odupirala Turcima sve do polovice decembra 1481. godine. tada je dubrovački poslanik Baro Lukarević javio ferarskom vojvodi da je herceg Vlatko dragovoljno predao donju kulu u Herceg-Novom turskom komadantu Ajazbegu koji je opsjedao grad sa 2000 vojnika, dok su Ugri u gornjoj kuli imali pomoć Hrvata i Ugra na broju od 1000 vojnika. Na 28. januara 1482. godine predala se Turcima i gornja posada, s tim da je slobodno prevezu Dubrovčani na tri svoje lađe. Tako je stvarno pala Hercegovina polovinom decembra 1481. godine i time izgubila svoju samostalnost.

Treba reći nekoliko riječi o postanku imena Hercegovina. Centar za okupljanje budućih zemalja Hercegovine bila je Humska zemlja, kojom su do 1322. godine vladali Nemanjići ustupivši mjesto svojim rođacima Kotromanićima. Kotromanići su prodali Dubrovčanima dio Humske zemlje: Ston i Pelješac, a kasnije i Primorje od Stona do Gruža, i to 1333. godine. Tada je izdata povelja Dubrovčanima pod gradom Srebrenikom kod Tuzle uz potvrdu bosansko-humske gospode. Porodioca Sankovića je vladala u Humskoj zemlji u svojsktvu kneževene gotovo jedan vijek, tako da je negdje u maju mjesecu 1404. godine posljedni Sanković vojvoda Radičbio protjeran iz Humske zemlje i oslijepljen u gradu Samoboru na Drini od vojvode Sandalja Hranića koji je Dubrovčanima 1419. godine prodao polovicu Konavala uz novčanu nadoknadu, dok je 1426. godine vojvoda Radoslav Pavlović, gospodar istočne Bosne oko Rogatice i Višegrada prodao i drugu polovicu. Kad su Dubrovčani otkupili čitave Konavle, zaokružili su svoje posjede i tako je ostalo do pada Republiker pod carem Napoleonom.

Porodica vojvode Sandalja Hranića iz roda Kosača na Drini kod Goražda postepeno je otimala i zemlje Pavlovića u Hercegovini, naročito poslije smrti vojvode Radoslava Pavlovića 1441. godine. Već je tada u Humskoj zemlji i Podrinju ili Drini vladao vojvoda Stjepan Kosača koji je nastojao da svoj ugled uzdigne do zamjerne visine. Zato je nastojao da dobije titul hercega koji su nosili neki članovi kraljevske porodice, ponekad prestolonasljednik. Vojvoda Stjepan Kosača je tu titulu hercega dobio prije 17. oktobra 1448. godine, jer je tada ostao zapis Vijeća umoljenih u Dubrovniku koji navodi da treba odgovoriti ambasadoru vojvode Stjepana Vukčića koji ih je o tome obavijestio. Određeno je da se čestita vojvodi Stjepanu “za novo dostojanstvo hercega stečeno” prije ove odluke. To znači da je herceg dobio titul hercega nešto prije oktobra 1448. godine. ne zna se ko mu je dao taj naslov: njemački car Fridrik III, papa, sultan, napuljski kralj Alfonz V, bosanski kralj ili on sam sebi. O tome ima protivurječnih izvora. No, ovo nije važno. Važno je to što je sada sav posjed kojim je upravljao herceg Stjepan dobio ime Hercegovina. Hercegovina se počela nazivati teritorija od Imotskog do Ostroga kod Nikšića i čak do Mileševe. Počeo se vojvoda Stjepan Kosača nazivati hercegom sv. Save radi ugleda. Poznato je da je tijelo sv. Save počivalo u Mileševi, kojim je herceg Stjepan vladao. Tako se u jednoj povelji od 19. Jula 1453. godine herceg tituliše na sljedeći način: “Milošću božijom i gospodara velikoga gospodina mi cara amir-sultana Mehmet-bega mi gospodin Stjepan, herceg od svetoga Save….”. Tokom nekoliko godina hercegove zemlje su dobile ime Hercegovina, i to je prvi put zabilježeno 1454. godine. U pismu Esebega iz Skoplja od 1. februara 1454. godine se pominjeda Dubrovčanin Franko trguje Esebegovim novcem, pa ga preporuča svim subašama, knezovima i primićurima, a naročito knezu Hamzi i knezu Dobroslavu i na kraju pisma zaključuje: “….gde goder se bi primerio rečeni knez Franko ili njegov sluga i njegovo blago da ga sačuvate, obarujete i provodate kz+uda bi iskao ali u Pavlovića zemlju, ali preko u Moravice, ali u Hercegovinu i otuda bi dao glas da ga imate primit i provodit i sačuvat jere s mojim penezom hodi i trguje”. Da još viši ugled stekne, herceg Stjepan je 1454. godine sagradio crkvu velikomučeniku sv. Georgiju u Sopotnici kod Goražda, koja se i danas malo prerađena nalazi s ćirilskim natpisom nad vratima. Nije nikakvo čudo da su naziv Hercegovine i Turci primili, i to u širem smislu dodajući joj i zemlje u Zeti do Ostroga i zemlje Sandžaka do Mileševe.

[1] Pod imenom Bosna ne isključujem postojanja imena Srba i Hrvata na području današnje Bosne i Hercegovine, nego se ovdje tretira pitanje postojanja manjih plemena na području srednjovjekovne bosanske države i nekih susjednih krajeva koji su danas u sklopu Bosne i Hercegovine. Nema nikakve sumnje da su se plemena Južnih Slovena stapala u veća i tako dolazila na historijsku pozornicu. Takav proces je bio kod svih naroda u Evropi i ostalim kontinentima. Negdje su se stara imena manjih rodova manjih rodova izgubila, dok su ponegdje i danas postoje. Ovo nije nimalo neobično jer se tako događalo i sa geografskim imenima pojedinih krajeva, npr. ime Usorana, Huma ili Zahumlja, Travunije, Donjih Kraja itd. O tome ću pisati drugi put, kao što i o ostalim temama koje nisu dovoljno razjašnjene od historičara i ostalih učenjaka, naročito filologa.

magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh