Prof. dr. Jusuf Žiga: Mladi odlaze iako bi radije ostali

“Studija o mladima u BiH” bila je povod da razgovaramo s prof. dr. Jusufom Žigom, redovnim profesorom na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Prof. Žiga za Novo vrijeme govori o položaju mladih u BiH, istraživanju “Studija o mladima u BiH” koje je proveo s timom kolega, o novim trendovima kojima teže mladi u našoj zemlji

(Piše: Amel Duranović, novovrijeme.ba)

Prof. dr. Jusuf Žiga, koji je u toku akademskog rada objavio više od 20 knjiga i više od 250 naučnih i stručnih radova, za Novo vrijeme ističe kako se mladi moraju početi tretirati na drukčiji način nego što je to slučaj s dosadašnjom praksom, posebno ako se uzme u obzir da smo malobrojno društvo te da svaki odlazak mladog čovjeka nepovratno utječe na stanje u našoj zemlji.
NV: Kakav je socio-ekonomski položaj mladih u Bosni i Hercegovini na osnovu podataka do kojih ste došli u istraživanju “Studija o mladima u BiH”, odnosno, koji su to ključni problemi s kojima se danas susreću mladi u bh. društvu?

Najkraće kazano, socio-ekonomski položaj mladih u BiH je veoma loš, o čemu svjedoče brojni pokazatelji do kojih smo došli u ovom istraživanju. Dovoljno je kazati da stopa njihove nezaposlenosti doseže oko 60 posto, a koja je nekoliko puta veća nego u zemljama Evropske unije i jedna je od najvećih u svijetu. Od toga je gotovo polovina onih koji prvi put traže posao. Zašto se onda čuditi što njih oko 70 posto želi napustiti ovu zemlju? Ali da pojasnimo. Njihov motiv za odlazak u druge zemlje nije uzrokovan mržnjom prema vlastitoj domovini, čime smo se bavili u ranijem istraživanju a čiji su rezultati također publicirani. Više od 70 posto mladih ove zemlje bi, pod istim uvjetima školovanja i mogućnostima zaposlenja, radije živjelo ovdje nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Oni, zapravo, žele imati ono čime raspolažu njihovi vršnjaci u ekonomski stabilnim i pravno-politički sređenim društvima, a to je kvalitetno obrazovanje, sigurnost i zaposlenje. Njihov animozitet se odnosi na aktuelne politike i političare koji uporno agregiraju krizu u Bosni i Hercegovini, umjesto da, koristeći ovdašnje, neosporno moguće, komparativne prednosti, osiguravaju poželjan ambijent življenja. Najkraće kazano, te politike su proizvele velike i brojne probleme u ovom društvu, koji posebno pogađaju mlade osobe. Poznato je da se u sređenim društvima, odnosno razvijenim zemljama, mladi tretiraju kao najdragocjeniji razvojni resurs, zbog čega se u njih svjesno ulaže kako bi im se osigurao primamljiv ambijent za život u vlastitoj sredini, počevši od pružanja kvalitetnog obrazovanja, do zaposlenja i raznih olakšica u privatnom poduzetništvu, te rješavanju egzistencijalno važnih pitanja, dok se u zapuštenim društvima i nerazvijenim državama, u koje se očigledno može uvrstiti i BiH, mladi ne samo zanemaruju i u društveno-statusnom smislu svakovrsno marginaliziraju, nego ih se čak benevolentno odriče i prepušta drugima. Do koje razine mladi u Bosni i Hercegovini nisu respektirani, surovo svjedoči podatak da ih je više od 100.000 samo u poratnom periodu otišlo u druge zemlje. Ako imamo u vidu da su to uglavnom obrazovane osobe, uključujući i specijaliste iz različitih oblasti, magistre i doktore nauka, suvišno je naglašavati o kolikom i kakvom je gubitku riječ, pogotovo za ovako malobrojno društvo kakvo je bosanskohercegovačko.
NV: Je li i u kojoj mjeri moderna porodica stup društva? Koje su njene osnovne karakteristike?

Ako pojednostavimo odgovor na postavljeno pitanje, iako to nije uputno kad je pitanje ovakvog karaktera, onda se može kazati da je porodica u nekoj tradicionalnoj, pogotovo arhaičnoj zajednici daleko važnija sa stanovišta uloge koju vrši (reproduktivne, odgojne, ekonomske), nego što je to slučaj u modernom ili, kako ga neki vole zvati, postmodernom društvu, skandinavskom naprimjer, gdje je društveni značaj manji. Vidi se to i iz činjenice da se u takvim društvima rađa velik broj djece izvan oficijelne bračne zajednice, ali to ne znači da ta djeca postaju socijalni slučajevi, značajno su drukčiji i unutarporodični odnosi ne samo između supružnika nego i između roditelja i djece, mladih i starijih itd. Članovi takvih porodica imaju daleko više individualne slobode, ali i odgovornosti, dok je to u patrijarhalnim, odnosno tradicionalnim zajednicama značajno drukčije, počevši od unutarporodičnih odnosa, pa do niza drugih segmenata koji se odnose na tu mikrozajednicu. Najkraće kazano, preoblikovanje savremene porodice karakterizira nestalnost, dinamičnost, “labavost veza i opozivost obaveza njenih članova”, kako bi kazao Bauman, odnosno nepostojanje čvrste integracije i hijerarhijskih odnosa, svojstvenih patrijarhalnim zajednicama. Ne radi se tu samo o formalno-strukturalnim promjenama unutar porodice, odnosno atomiziranju tradicionalnih porodičnih zajednica i smanjenju prosječnog broja njihovih članova, već i o redefiniranju karaktera unutarporodičnih odnosa (muž-žena, roditelji-djeca, mlađi-stariji, rodbina, bliža i daljnja), potom o porastu broja urbanih u odnosu na ruralna domaćinstva, narastanju takozvanih useljeničkih porodica, itd. Međutim, bez obzira na tip porodice i karakter društvene zajednice, vrlo je važna stabilnost unutarporodičnih odnosa jer, primjerice, porodična kriza se neminovno po principu spojene posude prelijeva u društvo i tako agregira unutar njega ono što nazivamo socijalnim patologijama kakve su nasilje, alkoholizam, narkomanija i sl.
Kad govorimo o porodici u bosanskohercegovačkom društvu, čime smo se također bavili u ovom istraživanju, u najkraćem se može kazati sljedeće: iako izrazito najveći broj ispitanika (67,3 posto) živi s roditeljima, što je tipično za patrijarhalni tip porodice, to je znatno manje u odnosu na raniji period što, osim niza drugih pokazatelja, upućuje na činjenicu da je ovdašnja porodica također zahvaćena određenim kvalitativnim promjenama koje su svojstvene društvima koja prolaze kroz takozvanu demografsku tranziciju. Ustanovljeno je, također, da s partnerom, odnosno bračnim drugom živi (11,1 posto) mladih, s majkom (11 posto), sami (3,5 posto), s ocem (2,2 posto), dok su neke druge situacije u zanemarljivom procentu. Evidentno je da su “erodirale” neke ključne uloge porodice, naprimjer socijalizirajuće-odgojna, ekonomsko-zaštitna te emotivno-identifikacijska funkcija. No, ovdašnje društvo još nije spremno na sebe preuzeti ono što je do sada dominantno bila “briga porodice”, kako u socijaliziranju ličnosti, odnosno oblikovanju sistema vrijednosti kod djece, tako i u njihovom ekonomskom i socijalnom zbrinjavanju. Na taj način se došlo do “vakum-prostora” koji popunjava neko drugi, odnosno ulica, vršnjaci, mediji, uključujući i svakovrsne internetske sadržaje, nerijetko pogubne po mentalno-karakterni razvoj mladih osoba.
NV: Na koji način mladi danas provode slobodno vrijeme?

Prilično drukčije nego što je to doskora bio slučaj. Kad je riječ o mladima u BiH, naše istraživanje je pokazalo da oni svoje slobodno vrijeme uglavnom koriste za zabavu, slušanje muzike, gledanje filmova i slične aktivnosti, pri čemu dominira medijski posredovani načini njihovog angažmana, gdje je apsolutno u prvom planu internet, odnosno participiranje u takozvanim društvenim mrežama (Facebook, Myspace, Google), dok je u opadanju njihova zainteresiranost za televizijske sadržaje, čitanje knjiga, što je ranije preferirano.
NV: Internet je postao svakodnevna potreba mladih. Koliko su mladi ovisni o društvenim mrežama i internetu te kakve se posljedice od toga mogu očekivati?

To je dobro i ujedno vrlo važno pitanje. Rezultati našeg istraživanja pokazuju da čak 83,5 posto mladih u BiH koristi internet i to često, a 94,2 posto posjeduje internetsku konekciju. Samo 5,8 posto mladih nema pristup internetu. U vremenskom smislu, njih 21,1 posto dnevno koristi internet sat-dva, 17,7 posto 2-3 sata, 10,2 posto ispitanika ga koristi više od šest sati dnevno, odnosno u prosjeku koriste ga 3,8 sati na dan. Internet se najčešće koristi sa svrhom informiranja (26,6 posto), za školske potrebe (13,1 posto), za komuniciranje s poznanicima, odnosno rodbinom (9,7 posto) itd.
Moram priznati da sam vrlo zabrinut šta će se desiti ako se ovakav trend “vezanosti” mladih ljudi za internet i društvene mreže nastavi. Hoćemo li dobiti ne samo novu vrstu “ovisnosti”, nego i opakiju od svih za koje do sada znamo, a na što nas krajnje ozbiljno upozoravaju stručnjaci za tu problematiku. Jer nije isto imati somatsku ovisnost (naprimjer za alkoholom ili duhanom) i sunovratiti se u neku ovisnost čisto mentalne naravi. Ako imamo u vidu da u tome mladi provode najdragocjenije godine života, u smislu pripreme za ono od čega sutra trebaju živjeti, onda to pitanje još više dobija na značaju.
NV: Postoje li značajnije razlike u načinu korištenja slobodnog vremena među mladima u regionu?

Na osnovu onoga koliko uspijevam pratiti, mislim da ne postoji neka značajna razlika. Ipak smo mi, u kulturološkom smislu, vrlo slični jedni drugima, sa sličnim stilom življenja, tradicijama i običajima, pa, ako hoćete, i prohtjevima, sistemom vrijednosti… Uostalom, živimo prilično zgusnuto i u prostornom smislu, pa to još više dolazi do izražaja. Nisu to neka velika i rijetko naseljena prostranstva na kojima se ljudi rijetko sreću, žive autarhično kakvih, naravno, ima mnogo širom svijeta.
NV: Koliko su mladi spremni za mobilnost bilo koje vrste (obrazovne, ekonomske, kulturne)?

Nešto smo o tome i ranije naglasili. Očigledna je spremnost i potreba mladih za mobilnošću i to, prije svega, kad je riječ o školovanju i potrazi za poslom. Sve ostalo spada u uobičajeni dinamizam koji karakterizira mlade osobe u svim društvenim zajednicama svijeta. Čak i u najsređenijim zemljama kakve su skandinavske, mladi ljudi imaju potrebu promijeniti mjesto življenja, pa odlaze u druge zemlje, mijenjaju svoje profesionalne angažmane i slično.
NV: Mladi u BiH rijetko se odlučuju na pokretanje vlastitih (malih) biznisa. Šta je uzrok tome i naziru li se neke promjene?

Umjesto neke klasične matrice za odgovor na postavljeno pitanje, mogao bih, čini mi se s pokrićem, uzvratiti drugim pitanjem koje glasi: a kako je uopće moguće u postojećoj situaciji da mladi ovdje pokrenu neki svoj, kako ste naglasili, mali biznis? Gdje je neka realna društvena podrška za takvo nešto? Treba imati u vidu da su to osobe koje ne raspolažu s bilo kakvim stečenim kapitalom, odnosno materijalnim sredstvima koja bi mogli u tom smislu aktivirati. U razvijenim društvima, a ja ih volim nazvati društvima koja drže do sebe, postoje namjenska sredstva za takvu aktivnost s ciljem da se mlade osobe zadrže u domovini, jer je to budućnost tih društava i država. Kad je riječ o odgovoru na drugi dio pitanja, nažalost skeptičan sam spram toga da će se nešto pozitivno desiti u dogledno vrijeme.
NV: Koje karakterne vrijednosti danas imaju mladi naraštaji u BiH?

Volio bih da se u tome varam, ali mi se čini da na njih, odnosno njihove mentalne sklopove, itekako ostavljaju traga ovi društveno negativni trendovi s kojima živimo duže od dvije decenije. Uveliko su, naročito putem odgoja i obrazovnih sadržaja u školama, kontaminirani netrpeljivošću koja nije svojstvena ovom parčetu planete na kojem se višestoljetno život sedimentirao multilateralno, u otvorenosti spram drugog i drukčijeg (uz prisustvo različitih vjera, kultura i tradicija življenja). Također, gotovo na svakom koraku ih “uče” da se ne isplati biti radin, pošten, altruist, već da je “pametnije” biti vješt i snalažljiv pa nekako zaimati sa što manje rada i muke. Propitivali smo njihov vrijednosni sistem i u ovom istraživanju, pri čemu je ustvrđeno da “u prvi plan stavljaju uspješnu karijeru (87,3 posto), dobar izgled (84,9 posto), biti neovisan/na (83,1 posto), udati se/oženiti se (67,8 posto), nositi markiranu odjeću (58,6 posto), a daleko ispod toga je politički angažman (38,7 posto) ili neke druge javne aktivnosti.
NV: Koliko su mladi voljni napraviti pozitivne promjene u društvu i aktivno sudjelovati u političkom životu?

Nažalost nisam ni kod tog pitanja neki optimist. Takav stav zasnivam i na rezultatima do kojih smo došli u ovom istraživanju. Ustvrđeno je da mladi u BiH, iako su danas više nego ikad uključeni u globalne komunikacijske mreže, te bolje informirani o političkim zbivanjima u državi, regionu i svijetu, te putem digitalnih tehnologija međusobno mnogo lakše mogu komunicirati i raspravljati o svemu nego što su to mogle činiti prethodne generacije, oni ne pokazuju veći interes za politiku i političko djelovanje.
Između 47,8 i 54,4 posto ispitanika uopće ne zanimaju politička događanja, ovisno o razinama vlasti. Interes je pritom najveći za bosanskohercegovačku politiku te za politiku Evropske unije, dok je manji za politiku na Balkanu i onu u svijetu. Nisam pristalica onih koji smatraju da je puka apstinencija u politici nešto što je od mladih ljudi dovoljno. Da bi se, bilo koja i u bilo čemu, desila neka promjena, za nju se moraju izboriti konkretni akteri i na konkretan način. To se nikad neće desiti samo od sebe, niti pomoću nekih “mađioničarskih trikova”.
Studija o mladima u BiH

Istraživački projekt pod naslovom “Studija o mladima u BiH” realizirao je Istraživački tim od sedam članova, pri čemu je svaki od njih bio autor odjeljka koji je pod istim naslovom, ali uz neznatnu prilagodbu, inkorporiran u finalni tekst poglavlja “Rezultati istraživanja”, a to su: mr. sci. Amer Osmić, dr. sci. Sanela Bašić, dr. sci. Jusuf Žiga, mr. sci. Jelena Brkić-Šmigoc, dr. sci. Lejla Turčilo, dr. sci. Damir Kapidžić, dr. sci. Nedžma Džananović Mirašćija. Rukovodilac Istraživačkog tima bio je prof. dr. Jusuf Žiga.
Nosioci projekta: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Friedrich Ebert Stiftung (Ured u Sarajevu). Empirijsko prikupljanje podataka provela je IPSOS agencija (BiH) u drugoj polovini 2014. godine, na uzorku od 1.004 osobe oba spola, u dobnom rasponu od 15-27 godina i to s područja cijele BiH.
Promocija publikacije, najprije u Sarajevu, a potom u Banjoj Luci i još nekim gradovima, planirana je za drugu polovinu maja i početak juna ove godine.
Publikacija će biti dragocjena za sve koji se budu željeli baviti sagledavanjem položaja mladih u bosanskohercegovačkom društvu, odnosno načina na koji oni gledaju na vlastito društveno-statusno pozicioniranje u ovoj zemlji, kako vide svoju perspektivu i kvalitet života ovdje, kakav im je vrijednosni sistem, stanje u porodici i sl.