-TopSLIDEKultura

26. maj 1992. – Egzekucija oko 3000 Bošnjaka u Kozarcu

Srpske snage počinju masovne egzekucije Bošnjaka u Kozarcu, istočno od Prijedora. Od 25 do 29 maja ubijeno je više od 3000 Bošnjaka, pretežno civila.

magazinplus.eu

NAUČNOISTRAŽIVAČKI PROJEKAT GENOCID U PRIJEDORU (Dokument PDF)
Autor Mr. Emir Ramić

 

Okupacija Kozarca


Napad je trajao sve do 26. maja 1992. godine kada je izdana naredba da svi moraju napustiti područje Kozarca. Tog dana se u Kozarcu predao veliki broj ljudi. Srpske vlasti rekle su da svi koji žele da se predaju, treba da formiraju konvoj i da će za to vrijeme biti prekid vatre. Konvoj je krenuo istog dana; kasnije se ispostavilo da su muškarci odvojeni od žena kad su stigli do puta Banja Luka – Prijedor. Žene su odvedene u Trnopolje, a muškarci u logore Omarska i Keraterm

Piše: Anes Džunuzović

U područje Kozarca, koje čini Kozarac s okolinom, spada nekoliko sela, uključujući Kamičane, Kozarušu, Sušiće, Brđane i Babiće. Prije rata u Kozarcu je preovladavalo bošnjačko stanovništvo. Štaviše, otprilike 98 do 99 posto stanovnika Kozarca bili su Bošnjaci.

Napad na Kozarac

Nakon što su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, stanovnici Kozarca pokušali su da kontroliraju vanjske granice mjesta te su uz pomoć Seada Čirkina, bivšeg oficira JNA, organizirali patrole. Te patrole obično su se sastojale od desetak mještana naoružanih lovačkim puškama. Nakon napada na Hambarine izdat je i ultimatum za Kozarac. U njemu se zahtijevalo da se preda oružje TO-a i policije. Ultimatum je preko Radio Prijedora objavio Radmilo Zeljaja, prijeteći da će sravniti Kozarac sa zemljom ukoliko stanovništvo ne ispuni zahtjeve. Nakon izdavanja ultimatuma uslijedili su pregovori između bošnjačke i srpske strane, koji su bili neuspješni. Stojan Župljanin, koji je predvodio srpsku delegaciju, rekao je da će, ukoliko se ne ispune njegovi uvjeti, vojska silom zauzeti Kozarac. Počevši od 21. maja 1992. stanovnici Kozarca srpske nacionalnosti počeli su napuštati mjesto. Kozarac je potom opkoljen, a telefonske veze su prekinute. U noći između 22. i 23. maja 1992. čule su se detonacije iz pravca Prijedora i vidio se plamen u Hambarinama. Zatim je objavljeno da će kroz Kozarac proći vojni konvoj u dvije kolone. Izdato je naređenje da se s puta uklone kontrolni punktovi kako bi konvoj mogao proći. Međutim, kad su se ti konvoji približili Kozarcu, iz njih su otvorili vatru na kuće i kontrolne punktove, a istovremeno su sa brda ispaljivane granate. Pucalo se na stanovništvo koje je bježalo s tog područja. Granatiranje je bilo intenzivno i nije popuštalo; kako kaže jedan očevidac, svake sekunde padala je po jedna granata. U napadu je učestvovalo više od 5.000 vojnika i boraca, a navodno su među njima bili šešeljevci, arkanovci i jovićevci. Iako je potvrđeno da su pojedini stražari kod Javora otvorili vatru na srpske vojnike koji su se približavali, to je ipak bio samo taktički potez kako bi se ljudima dalo više vremena da se sklone od napada. Sead Čirkin rekao je jednom stražaru na kontrolnom punktu da treba pustiti tenkove da se približe toliko da budu u dometu zolje. Na taj način je najmanje jedan tenk barem oštećen. Jedan ili dvojica vojnika iz konvoja navodno su pogođeni iz snajpera. Kad su ljudi pobjegli, vojnici su zapalili njihove kuće.

Pad Kozarca

Napad je trajao sve do 26. maja 1992. godine kada je izdana naredba da svi moraju napustiti područje Kozarca. Tog dana se u Kozarcu predao veliki broj ljudi. Srpske vlasti rekle su da svi koji žele da se predaju, treba da formiraju konvoj i da će za to vrijeme biti prekid vatre. Konvoj je krenuo istog dana; kasnije se ispostavilo da su muškarci odvojeni od žena kad su stigli do puta Banja Luka – Prijedor. Žene su odvedene u Trnopolje, a muškarci u logore Omarska i Keraterm. Prema riječima Nusreta Sivca, u Prijedor je na dan napada došlo mnogo žena i djece. Intervenirao je i interventni vod iz Prijedora, koji su predvodili Dado Mrđa, Zoran Babić i drugi, i počeli su da maltretiraju te žene i djecu. ”U toku tog dana, poslije izvjesnog vremena počeli su stizati autobusi i onda su oni naređivali da se te žene i ta djeca ukrcavaju u te autobuse. Tad im je govoreno da ih voze prema Trnopolju”. Dr. Popović, koja je radila u Domu zdravlja u Omarskoj, posvjedočila je na suđenju Milomiru Stakiću da su poslije napada na Kozarac stariji muškarci, žene i djeca autobusima dovezeni u Dom u Omarskoj. Međutim, nisu tu ostali. Jusuf Arifagić je na suđenju Stakiću svjedočio da je tog dana odlučio da se ne preda, već se povukao na Kozaru, gdje su se on i drugi spojili s Bećirom Medunjaninom i Seadom Čirkinom koji su bili s grupom od oko 750 ljudi. Neki od ljudi iz grupe, među kojima je bio i Jusuf Arifagić, napali su Kozarac, ali je napad ubrzo odbijen tenkovima i artiljerijom. Tokom napada u Kozarcu došlo je do razaranja velikih razmjera. Nakon napada, kuće su ne samo srušene već sravnjene sa zemljom pomoću teške mašinerije. Dom zdravlja u Kozarcu oštećen je tokom napada, a medicinska oprema premještena je u podrum. Prema riječima Idriza Merdžanića, koji je tada radio u ambulanti, primljeno je nekoliko osoba sa ranama od vatrenog oružja ili šrapnela. Kad je ambulanta premještena, primali su i ozlijeđene žene i djecu.

Dokumenti koji potvrđuju zločin u Kozarcu

Dana 26. maja 1992., u skladu s dogovorom između staničnog odjeljenja policije u Kozarcu i Srba, ranjeni su evakuirani iz grada u jednim kolima hitne pomoći. Međutim, prije nego što je postignut ovaj dogovor, niko od ranjenih nije mogao izaći iz Kozarca. Dr. Merdžanić, u svjedočenju na suđenju Stakiću, rekao je da je pokušao da organizira evakuaciju dvoje ozlijeđene djece, od kojih su jednom noge bile u potpunosti smrskane, ali da nije dobio dozvolu i da mu je umjesto toga rečeno da sve ”balije” tu treba da umru, jer će ih sve ionako pobiti. Osman Didović pregovarao je sa Zeljajom, koji je diktirao uvjete predaje Kozarca. Kao i u slučaju napada na Hambarine, postoji veliki broj potkrepljujućih dokumentarnih dokaza. U izvještaju komande 1. krajiškog korpusa od 27. maja 1992. godine upućenom Glavnom štabu Vojske srpske Republike BiH, koji je za komandu 1. krajiškog korpusa potpisao pukovnik Dragan Marčetić, ”(u vezi sa eliminacijom ‘Zelenih beretki’ u širem rejonu sela Kozarac”, piše sljedeće:

1. Oružani sukob započeo 25. maja 1992. a završio 27. maja u 13 časova.

2. U oružanom sukobu s naše strane učestvovali dijelovi 343. mtbr /ojačani mtb/

podržani sa dvije baterije haubica 105 mm i vodom tenkova M-84.

3. Snage ‘Zelenih beretki’ ukupne jačine 1.500 – 2.000 ljudi bez težeg naoružanja.

4. Ukupni rezultati:

– od ‘zelenih beretki’ u potpunosti oslobođen širi rejon sela Kozarci, odnosno

površina sela Kozaruša, sela Trnopolje, sela Donji Jakupovci, sela Gornji

Jakupovci, Benkovac, sela Ratkovac …;

– na strani ‘Zelenih beretki’ 80 – 100 poginulih i oko 1.500 zarobljenih;

– dio ‘Zelenih beretki’ (100-200 ljudi) u bjekstvu na Kozari;

– sopstveni gubici su 5 poginulih i 20 ranjenih i

– lakše oštećena (već popravljena) na hodnom dijelu 2 M-84.

Komunikacija B. Luka – Ivanjska – s. Kozarac – Prijedor – Bos. Novi i širi rejon s.

Kozarac potpuno pod kontrolom 1. KK.

U ovom izvještaju također se navodi da popunjenost 343. motorizovane brigade iznosi 121%, odnosno ukupno 6.124 oficira i vojnika. U redovnom borbenom izvještaju 1. krajiškog korpusa od 25. maja 1992. upućenom Glavnom štabu Vojske srpske Republike BiH piše da je prethodnog dana došlo do napada muslimanskih ekstremista na vojnu kolonu, što je bio povod za oružane sukobe koji i dalje traju. U izvještaju se procjenjuje da u mjestu Kozarac ima još 1.200 do 1.500 naoružanih pripadnika ”Zelenih beretki” i navodi da je ”cijeli prostor pod kontrolom naših snaga”. Dalje se navodi da su u toku popodneva 25. maja vođene borbe u selima Jakupovići, Kozarac i Kevljani. Navodi se da su ”poginula dva borca, a dva su ranjena. Zarobljeno je 100 pripadnika ‘Zelenih beretki’. Mjesto Kozarac je pod blokadom naših snaga, a borbe i dalje traju”. U vezi sa ”Zelenim beretkama”, izvještaj kaže sljedeće: ”Posebno je izražen ekstremizam muslimanskih snaga – ‘Zelenih beretki’ vjerovatno potpomognutih pripadnicima HOS-a – u mjestu Kozarac i okolini, gdje se i sada sa istima vode borbe.” U izvještaju Sime Drljače o prihvatnim centrima u općini Prijedor od 16. avgusta 1992. spominju se incidenti u Kozarcu, ali u srpskoj varijanti: ”Međutim, dana 24. maja 1992. muslimanski ekstremisti u selu Jakupovići uz upotrebu vatrenog oružja napadaju vojnu patrolu i ranjavaju jednog vojnika. U pomoć ovoj patroli kreće vojska iz Prijedora, ali muslimanski ekstremisti oružjem pokušavaju da ih zaustave kod prvih muslimanskih kuća na izlazu iz Prijedora i tom prilikom dolazi do žestokog oružanog sukoba između vojske i muslimanskih ekstremista na širem području Kozarca. S obzirom da su Muslimani odbili da predaju oružje, naknadno je ustanovljeno da su se dugo i svestrano pripremali za oružani sukob.”

Nastavak laži ”Kozarskog vjesnika”

Jedan članak u ”Kozarskom vjesniku” od 26. maja 1992. u čijem potpisu je Krizni štab Prijedor, javlja (izmišlja, op. A. Dž.) da su pripadnici muslimanskih paravojnih snaga zapalili zbjeg muslimanskog stanovništva iz Kozarca i da vojska srpske Republike Bosne i Hercegovine čini sve da spasi te ljude. Na jednom video snimku reporter govori o žestokim borbama u Kozarcu 25. i 26. maja. Kaže da su ”Zelene beretke” i domaći ekstremisti iz Kozarca opstruirali predaju oružja i da ih je srpska vojska primorala na povlačenje. Reporter je intervjuirao dr. Stakića, predsjednika Kriznog štaba općine Prijedor, koji je objasnio da se cijela teritorija općine Prijedor nalazi pod njihovom kontrolom nakon oslobađanja Kozarca. On je dalje naveo da je u Kozarcu ”čišćenje” i dalje u toku jer su tamo ostali oni najekstremniji i profesionalci. Procjena vojnih vještaka o ovim događajima skoro je identična. Jedan vještak Tužilaštva je u svom svjedočenju na suđenju Stakiću rekao da djelimično naseljeno područje obično nije najpovoljniji teren za izvođenje vojnog napada budući da bi napadač vjerovatno pretrpio značajne gubitke. On je dalje izjavio da vojni konvoj koji je napadnut ima pravo da uzvrati vatru i da je vjerovatno tačno da bi mu bilo dozvoljeno da obezbijedi to područje. Vještak kojeg je pozvala odbrana izjavio je da bi primjeren odgovor na napad na vojni konvoj bila potjera za navodnim počiniocima, čime bi se otvorila mogućnost da se borbene aktivnosti prošire na veće područje. Tokom takve operacije zarobljavanje je opravdano. Zarobljenici se mogu držati u privremenim zatočeničkim objektima sve dok ne postane moguć njihov premještaj u neki trajniji smještaj.

Egida 1

Dr. Merdžanić, u svjedočenju na suđenju Stakiću, rekao je da je pokušao da organizira evakuaciju dvoje ozlijeđene djece, ali da nije dobio dozvolu i da mu je umjesto toga rečeno da sve ”balije” tu treba da umru.

saff.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close