1991. – Mate Boban proglasio hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini pod imenom “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna”, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u “Hrvatsku republiku”.
Na dan 18. novembra 1991. godine ekstremniji elementi predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglasili su postojanje “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” kao posebne političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na dan 28. augusta 1993. god. “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” se proglašava “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”. Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna zajednica nikada nisu priznali “Herceg-Bosnu” kao državu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je “Herceg-Bosnu” ilegalnom tvorevinom prvo 14. septembra 1992., potom 20. januara 1994. godine.
Nakon uspostavljanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno nakon maja 1992., političke vođe Herceg-Bosne kontinuirano i organizovano su pokušali hrvatizovati općine, koje su smatrali dijelom Herceg-Bosne, koristeći etničko čišćenje, protjerivanje i diskriminaciju protiv nehrvatskog stanovništva (posebno Bošnjaka). Hrvatsko vijeće odbrane je u tom periodu preuzelo kontrolu nad općinskim vlastima, uklanjajući lokalne bošnjačke vođe ili marginalizujući njihov uticaj. Hrvatske vlasti su preuzele kontrolu nad medijima, i nakon toga nametnuli velikohrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, kao i hrvatski školski program. Distribucija humanitarne pomoći je vršena na štetu Bošnjaka i Srba, a vrijeđanje i maltretiranje nad Bošnjacima je bilo sve konstantnije i učestalije, da bi kuliminiralo masovnim zločinima i deportacijom u logore. U većini mjesta koja su bila dio originalne Herceg-Bosne, se još uvijek koriste hrvatska nacionalna obilježja na javnim mjestima (zastave na električnim stubovima i sl.).
wikipedia
Ideja tzv. Herceg-Bosne na čijem je čelu bio Mate Boban rezultirala je međunarodnom oružanim sukobom u kojem je učestvovala i Republika Hrvatska, što je potvrđeno, uz ostalo, prvostepenom presudom Haškog tribunala iz maja 2013. godine kojom su šestorica bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Iza te tvovrevine su, dakle, ostali smrt, logori, zlostavljani ljudi, uništena sela i gradovi, te narušeni hrvatsko-bošnjački odnosi koji se tek sad polagano popravljaju.
Jednoglasnom odlukom sudija 29. maja 2013. godine bivši premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskoj vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Kako je konstatirano, sukob između HVO i Armije bio međunarodnog karaktera. Dokazi su potvrdili da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Udruženi zločinački poduhvat
Suci su, također, utvrdili postojanje ”udruženog zločinačkog poduhvata” čiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelomično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.
Prema presudi Haškog tribunala, dokazi pokazuju da su već u decembru 1991. godine članovi rukovodstva tzv. HZHB predvođeni Matom Bobanom i čelnici Hrvatske na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom ”ocijenili da je za ostvarenje tog cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Herceg Bosni”.
Iz dokaza se, prema presudi, vidi da su od sredine januara 1993. godine čelnici HVO i Republike Hrvatske imali namjeru da učvrste kontrolu na području na koje su smatrali da ”polažu pravo”, te da započnu njegovo etničko čišćenje kako bi ono postalo većinski ili gotovo u cijelosti hrvatsko. Uslijedile su vojne kampanje praćene iseljavanjem Bošnjaka i preseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu kako bi se ojačalo prisustvo Hrvata u tzv. HB. To potvrđuju i Tuđmanovi stenogrami gdje se neki od lokalnih čelnika iz Hercegovine hvale predsjedniku Hrvatske da ”od Bune do Stoca više nema muslimana”.
Zaključeno je da brojni zločini koje su snage HVO počinile nad Bošnjacima od januara 1993. do aprila 1994. godine ukazuju na očigledan “obrazac ponašanja”. U većini slučajeva zločine “nije nasumice počinila šačica neorganizovanih vojnika”. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali bošnjačko stanovništvo iz ”Herceg Bosne”.
Presudom su potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera tzv. Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam hercegovačkih općina, i to: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu.
Napad HVO-a na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, Novom Travniku, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica u Mostaru. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.
Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.
Zločini
Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka, gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf tokom kojih je stradalo na stotine osoba.
Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most. Iako je Stari most ocijenjen kao legitimna meta, jer ga je koristila Armija RBiH, to ne umanjuje težinu izvršenog urbicida.
Prema presudi Prliću i ostalima napisanoj na ukupno 2.629 stranica i objavljenoj u šest tomova, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata su, uz ostalo, osiguravali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu i uspostavili sistem protjerivanja Bošnjaka putem ubistava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zlostavljanja civila u zatvorima i logorima.
Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček. Inače, sporazum je doveo do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je podijeljena između dvije susjedne zemlje.
magazinplus.eu
