Urednički kutakVisoko

Politički romatizam: demokratja ili politokratija

Ponavljamo objavu od 29. februara 2016. godine

Politički romatizam: demokratja ili politokratija

Romantizam u društvenim prilikama, po pravilu završava velikim razočaranjem. U ljudskoj osnovi je potreba za sanjarenjem – potreba da se predajemo mašti i da na subjektivan način idealiziramo svijet oko sebe.

Ako je život pragmatična vještina ljudske ingenioznosti (dosjetljivost, dovitljivost, oštroumlje, darovitost, genijalnost, izumiteljski duh…) i spontanosti – nije li onda svaka društvena okolnost smislena, racionalno predvidiva i društveno opravdana.

Od osamnaestog stoljeća, teoretičari pokušavaju definirati razlike između najizraženija dva tipa demokratije: liberalne i totalitarne.
Dok se liberalna demokratija temelji na individualizmu – slobodi građanina sa svim njegovim posebnostima, totalitarna demokratija se temelji na političkom mesijenizmu i pretpostavci o jedinstvenoj i ekskluzivnoj političkoj istini.

Ovih nekoliko uvodnih redaka je bilo nužno ispisati, a kao polazište u sagledavnju trenutnih političkih prilika u Visokom. Naročito, u svjetlu 36. sjednice Općinskog vijeća Visoko i svega što je i što će uslijediti poslije toga.

Svi politički akteri “poskidali su diplomatske rukavice i protivnicima ih bacilli u lice”. “Vladajuća partija” je postala opozicija, a opozicija ni kriva – ni dužna, a još manje zaslužna, došla je do pozicije kreatora političkih prilika u Visokom.

Između dva potpuno oprečna koncepta demokratije u Visokom je profilirana politička anarhija, kolokvijalno kazano “bosanski lonac” u kome je pomiješano svega pomalo, ali umjesto da dobijemo specijalitet – dobili smo političke splačine. “Tlak” ili “pomije” naziv je za ono što domaćinu ostane od svih jela pa pomiješa zajedno i spremi obrok za “hajvan” u štali.

Još od posljednjeg mandata rahmetli Kenana Jusufbašića, pa preko Faruka Salčinovića, u dva navrata Muniba Alibegovića i sada Amre Babić u praksi se dešava da nedugo nakon imenovanja “Načelnika”, isti ostaju bez političke podrške vlastitih partija zato što shvate da nisu u mogućnosti da ispoštuju “partijsku doktrinu vlastite partije” – da je nametnu političkim partnerima u vlasti (parlamentarnim političkim subjektima), kao ni građanima, a osim toga da se “partijska doktrina” teško može uklopiti u skromne kapacitete lokalne vlasti – novce koji su na raspolaganju u odnosu na ambicije koje se uzgajaju u partijama.

U takvoj situaciji “na svoje dolaze” državni uposlenici koji u suštini kreiraju i implementiraju real-politiku. Svojom stručnošću, kompetencijama, već razrađenim mehanizmima “IMT”-a (Imal mene tu) osiguraju “Načelniku” mehanizme djelovanja, model održivosti na principu “nek drži vodu dok majstori odu”.
Naravno, takve okolnosti uvijek “opoziciji” idu u prilog, jer samo u takvoj situaciji dobiju daleko više nego što bi ih sljedovalo u “normalnim” prilikama.

To što u javnosti, svaki puta imamo privid o svojevrsnoj antagonizaciji odnosa na relaciji Izvršne vlasti i političkih partija, samo je posljedica sistemske greške.
Bolje kazati neprincipijelnosti političkih aktera. Preciznije bi se to kazalo nedostatkom političke kulture kod persona koje pokušavaju biti kreatori političke zbilje. Da pojasnim misao.

– U svakom politički uređenom društvu, partije koje imaju kadrovske problem, za mehanizam preispitivanja odgovornosti, na raspolaganju imaju postupak provjere povjerenja. U visočkom slučaju, a kada je riječ o “Načelniku”, to podrazumjeva da se pokrene postupak provjere povjerenja kroz Općinsko vijeće koje bi trebalo dvotrećinskom većinom da potvrdi ili ospori valjanost rada istog.

– U svakom uređenom političkom društvu, politički akter ako ostane bez podrške vlastite partije koja mu je dala legalitet i legitimitet, iz moralnog i političkog kredibiliteta – osjećaja lične i društvene odgovornosti: PONUDI OSTAVKU na raspolaganje partiji i biračkom tijelu.

– Da su “opozicione” partije na nivou društvene odgovornosti i političke zrelosti, sigurno je da ne bi kao u ovdašnjem slučaju, skoro dvije godine koristile nastalu priliku za vlastite “sitnošičarluke”. I ptice na grani, već više od dvije godine, špekulišu o svojevrsnom “razlazu” Načelnice i “vladajuće partije”, a da se opozicije u takvim prilikama ponašaju kao “krme u Teheranu” ili “slon u staklarskoj radnji”.

Novonastale prilike na političkoj sceni Visokog nisu nikakva ovdašnja posebnost ili specifičnost. Sve rečeno se može generalizovati do vrha države.
Razlog tome je što se u ovdašnjim prilikama politika vodi na ideološkim, dogmatskim i nacionalnim parolama, a građanstvo treba PROGRAMSKA politička rješenja.

Ovdje se politika svodi na personalni senzibilitet i simpatije, bez da se propituju i provjeravaju kompetencije i kvalificiranost političkih kadrova.

Uvjerenja sam da apsolutno, ali baš identičan redoslijed stvari bi se dešavao u ovdašjim okolnostima da je bilo koja druga partija na vlasti ili da je bilo koja druga osoba na poziciji načelnika.
Političke partije u BiH nevješto balansiraju između “zapadnjačke demokracije” i nikad prežaljenog kolektivističkog jednoumlja pod kojim se može identificirati svaka šuša i svaki šljam.
Neka me netko ubijedi, bilo kojim političkim primjerom iz bh. zbilje u kojem se partije nisu obračunavale sa onim kadrovima koji su izmanifestirali “partijski neposluh”.

Ilustrativan i najsvježiji primjer je DF BiH koji je nastao kao protest “partijske doktrine Zlatka Lagumđije u SDP-u.” Željko Komšić je formirao partiju koja je trebala da okupi sve slobodoumne ljevičare, i dijelom mu to pođe za rukom. Simbolična participacija u vlasti – koalicioni aranžman sa SDA BiH, znači krajnje marginalna politička pozicija bila je dovoljna da se po strogo staljinističkom modelu obračuna sa neistomišljenicima i da ih isključi iz partije.
Ima li netko u ovoj državi da još vjeruje kako se u SBB-u Fahrudina Radončića odlučuje demokratski. Čovjek otvoreno i bez ikakvih ustezanja svom članstvu daje do znanja da je on formirao sebi stranku i da je “njegova u svakoj prilici zadnja”, dok su politički mehanizmi i statutarne odredbe samo formalna stvar. Tko ne vjeruje neka upita visočke kadrove SBB-a koji su imali priliku sresti se sa vlastitim Liderom.

Nije ovo nikakav pokušaj da se napravi odklon u krivnji Amre Babić ili Halima Zukića – da budemo krajnje otvoreni.
Novonastala politička zbilja, bolje reči razobličena politička scena je odraz “građanske svijesti”, pokazatelj građanske nezrelosti.
Niko od političkih aktera, na trenutne pozicije nije mogao doći vlastitom voljom. Legalitet i legitimitet im je dao građanin, a izbori su jedina građanska prilika da pokažu političku zrelost i vlastitu odgovornost za sebe i okruženje.

To što političkim subjektima legalitet i legitimitet daju građani sumnjivih vrijednosti: uhljebaši, karijeristi, ambiciozni poltroni i diletanti – svi oni koji mogu svoje “JA” da upakuju u “MI” (da u hladovini muda “prvog među jednakima” uživaju): druga je priča i nije tema ovog osvrta.

Javno likovanje i retroaktivno otkrivanje “tople vode”, svakovrsno spinovanje i pojednostavljivanje, uprošćavanje političkih prilika u Visokom, vjerujem da ne ide u prilog nikome.
Da je pameti i političke zrelosti do novonastalih problema nije trebalo ni doći, ali, kolokvijalno kazano, “rodilo se, neka se i ljulja”, u nadi da će svi politički akteri iz ovog slučaju izvući najbolje pouke i potražiti najbolja rješenja.

M.H. – magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close