Kultura

1000 godina rada

WeWork je globalna kompanija koja se bavi iznajmljivanjem kancelarijskog prostora, ali u opisu svojih poslova izbegava reč „kancelarija“. Kompanija je nedavno nabavila novi prostor u Njujorku i organizovala njegovo razgledanje za potencijalne klijente. Predstavnik kompanije je sa oduševljenjem opisivao pogled koji se pruža iz jedne od zajedničkih prostorija, ugaone kancelarija koja je nekada pripadala generalnom direktoru. Skrenuo je pažnju posetilaca na kamin i rekao da će prostorija u kojoj se nalazio samo jedan radni sto od mahagonija uskoro biti opremljena kožnim kaučima. Tako će svako dobiti priliku da se udobno smesti, posmatra krovove Menhetna i razmišlja o postignutim životnim uspesima. S tim što će za tu privilegiju radnici morati da plaćaju sami, umesto da budu plaćeni, kao što je to bio slučaj sa prethodnim stanarom. Spoljne oznake uspeha su postale tražena roba.

WeWork je jedna od najvećih i najpoznatijih kompanija koje „rad“ redefinišu kao nešto što podrazumeva inventivnost i društvenost u kreativnom okruženju, uz besplatnu kafu i pivo, 24 sata dnevno, 7 dana u nedelji. To je posao na koji niko ne dolazi samo zato što mora. Osnovana pre 8 godina, kompanija WeWork nudi više od 300 lokacija u 62 grada. Uspehu kompanije doprineo je uspon novog načina organizacije rada koji neki slave kao fleksibilan i preduzetnički, dok ga drugi osuđuju kao nesiguran i prekaran. Različita tumačenja su moguća zahvaljujući višeznačnosti reči „rad“ – od „rada“ kao svakodnevnog kulučenja do rada kao „životnog postignuća“, opusa, umetničkog dela, onoga što životu daje smisao.

U knjizi Rad: poslednjih 1000 godina Andrea Komlosy se hvata ukoštac sa tim jezičkim kameleonom i rekonstruiše promene u značenjima i tumačenjima. U dodatku na kraju knjige autorka poredi više od 40 reči vezanih za rad iz 8 jezika i pokazuje koliko je širok spektar ljudskih aktivnosti, od stvaralačkog rada do robovanja, koje spadaju u tu kategoriju. Mnogi jezici razlikuju naporno i nepoželjno „kulučenje“ od cenjenijih oblika rada koji zahtevaju intelekt i umetničku veštinu.

Andrea Komlosy, profesorka društvene i ekonomske istorije na Univerzitetu u Beču, pokušala je da u svojoj analizi ponudi zaokruženu sliku predstava o radu u različitim društvima i periodima, od srednjeg veka do danas. U fokusu je centralna Evropa, uz izlete do Rusije, Balkana i južne Italije, i to u različitim periodima kolonijalne vlasti Svetog rimskog carstva, Prusije, Habsburške monarhije i Trećeg rajha. Autorka ispituje 6 istorijskih perioda i razlike u shvatanja rada oko 1250, 1500, 1700, 1800, 1900. godine i danas. Ponuđeno je nekoliko primera o tome kako se rad menjao sa širenjem gradova i zajednica koje su prihvatale novopridošlice. Tražnja za luksuznim robama u palatama širom Azije podstakla je zanatstvo i trgovinu na putu svile, dok je dolaskom Roma iz Indije nastala distinkcija između „nečasnog“ i „časnog“ rada.

Takve distinkcije pokazuju da rad nije samo višeznačan, već uključuje i hijerarhije koje nam omogućuju da uvidimo u kakvom odnosu stoji rad mongolskog pastira prema radu bečkog pekara ili softverskog inženjera u Silicijumskoj dolini. Autorka identifikuje niz dihotomija, među kojima je osnovna ona između dobrovoljnog i prinudnog rada. Kao što istorijski pregled jasno pokazuje, porobljavanje drugih za obavljanje teškog ili nepoželjnog rada, uključujući seks, bilo je uobičajeno u različitim epohama, obično uz ratove i osvajanja. Ali čak i rad koji je „dobrovoljan“ može uključivati element prinude, na primer ako religijski ili običajni zakoni zabranjuju određene vrste rada određenim ljudima, što ih primorava da se okrenu nečasnim poslovima, kao što je pozajmljivanje novca.

U moderno doba rad je često regulisan ugovorima i zakonima, što je neke poslove učinilo sigurnijima, dok su drugi ostali nesigurni. Zaštita prava radnika obično je rezultat teških borbi radničkih sindikata i zavisi od toga da li u određenoj industriji postoji tradicija političkog aktivizma. Rad na zemlji i u domaćinstvu obično nije obuhvaćen merama zaštite koje važe za radnike u industriji i kompanijama. Jednostavna definicija rada – poslovi koji se obavljaju za nadnicu, pod zakonom propisanim uslovima i po redovnom rasporedu – zapravo je retka i relativno nova formulacija.

Kada se kategorija rada proširi na ono što autorka opisuje kao „sivu zonu“, definicija je još neodređenija. To je zona koja uključuju „snalaženje“, rad uličnih svirača ili prosjaka, različite oblike preživljavanja na periferiji kapitalizma koji se stigmatizuje kao lenstvovanje i suprotnost radu; ili „rad u senci“, koncept pozajmljen od filozofa Ivana Illicha, koji obuhvata mnoštvo aktivnosti koje omogućuju svakodnevni život, ali ne donose platu i ne obavljaju se iz zadovoljstva, kao što je odlazak u nabavku, plaćanje poreza ili registracija kola. Tu možemo uključiti rad kojim milijarde korisnika održavaju u životu platforme društvenih mreža. Obično svoje objave na Tviteru, Fejsbuku i Instagramu ili nebrojene blogove i komentare ne doživljavamo kao rad, a ipak naše uloženo vreme i trud donose milijarde dolara vlasnicima tih platformi. Bez miliona dobrovoljno doniranih reči korisnika Tviter bi bio samo plava kartonska ptičica.

Još jedna konstanta je odbijanje da se rad koji omogućuje ljudski opstanak – reprodukcija i staranje o novim generacijama – uklopi u ekonomsko shvatanje „rada“. Različita značenja engleske reči „labor“ – težak rad, ali i porođajni bol – ukazuje na dugotrajnu povezanost reprodukcije i rada, a opet, kapitalizam se oslanja na ideološko istiskivanje kućnih poslova – koje najčešće obavljaju žene – iz područja rada. U većini industrijalizovanih zemalja izvan SAD različiti oblici socijalnog staranja – od zdravstvene zaštite do plaćenog odsustva – pripisuju novčanu vrednost „neprocenjivom“ radu za porodicu, ali to je obično ograničeno na prve mesece života deteta. Da bi se vratili u korpus „radne snage“, roditelji koji su iskoristili odsustvo – obično je to majka – moraju da plaćaju nekoga ko će negovati dete u narednim godinama. Negovatelji onda moraju da ostave sopstvenu decu članovima porodice ili nekome drugom. Jezik izlaženja i ulaženja na tržište rada potvrđuje da negovanje nije rad, pri čemu je istovremeno neuporedivo vrednije i daleko manje vrednovano nego rad za nadnicu.

Šta nam proučavanje prošlosti može reći o budućnosti? Autorkina analiza je korisno podsećanje da je shvatanje rada koje prihvatamo suženo i istorijski osobeno. Hijerarhija koju smo uspostavili na industrijalizovanom zapadu, gde trajno i zakonski ugovoreno zaposlenje sa punim radnim vremenom stoji na vrhu piramide društveno poželjnog, duboko je problematična, ne samo zbog miliona ljudi koji rade izvan takvog sistema već i zbog obezvređivanja aktivnosti koje ne predstavljaju rad u užem smislu, iako obogaćuju ljudski život i daju mu smisao. Pokazujući da je „rad“ moguć i bez nadnice, šefa i radnog mesta van kuće, autorka nam pomaže da šire sagledamo stvari koje smatramo vrednim i zapitamo se da li zaista želimo da nastavimo da odvajamo rad od života. Ako rad više nije nešto što se obavlja na određenom mestu u određeno vreme – a globalne promene u svetu rada ukazuju na to – onda zajedno treba da pokušamo da zamislimo šta bi mogla biti alternativa i kako se možemo organizovati.

Takvo preispitivanje ne treba da bude ekskluzivan domen startap kompanija koje entuzijastično slave novu verziju radnog mesta koje uključuje zadovoljstvo i igru, ili tehnoloških kompanija čiji su zaposleni virtuelno uvek na radnom mestu. Zajedništvo i kreativnost, uostalom, nisu samo marketinške parole, već svojstva koja nas određuju kao ljudska bića. Univerzalni osnovni dohodak je jedna od mogućnosti za prevazilaženje primata rada i produktivnosti, ali postoje i druge, manje eksperimentalne opcije. Možda bi za uspostavljanje nove ravnoteže između rada i ne-rada bilo dovoljno da kao društvo više uložimo u dobra stara javna dobra: u obrazovanje koje ne podrazumeva decenije dužničkog ropstva, u plaćena odsustva za roditelje i negovatelje, u dobro finansirane javne biblioteke i mesta otvorena svima, u duševni mir koji pruža pristupačna zdravstvena zaštita. To su stare ideje i možda danas ne izgledaju dovoljno seksi, ali svakako nam otvaraju više prostora da živimo dostojan život, da gradimo veze bez vizitkarti, da pratimo svoju radoznalost i posvetimo se idejama, projektima i ljudima koje cenimo. A onda će i naš rad sigurno biti bolji.

Joanna Scutts, In These Times, 15.03.2018.

Ilustracija: Polly Becker

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close